Тежим да одржим и очувам праве вредности. Све више добијам утисак да тако нећу наћи особу за себе. Иако људи генерализују одређену популацију на целину, не сматрам да је тако. Нпр. постоје жене којима је породица центар живота и то негују, нису све супротно од тога. Не знам да ли ћу се снаћи у овом свету у том погледу, али сматрам да дефинитивно морамо да се вратимо тим вредностима, јер све око нас пропада.
Najbolja drugarica mi ne odgovara na poruke kad je s drugim drugaricama.
Užasava me pomisao na to da sam bila sa momkom koji nema nijednu dobru osobinu. U tom periodu sam bila očajna, i zato sam bila sklona privlačenju loših ljudi. Ne voli putovanja jer misli da je to bacanje para. Ne čita knjige jer misli da je najpametniji. Nije upisao fakultet jer je bitnije ‘da se snađeš’ i ne voli studente generalno. Ne voli izlaske jer je u gradu sve skupo. Ne voli da se lepo oblači jer ga nikad nije briga šta drugi misle. Ne voli moje prijatelje jer sam sa njima srećnija nego sa njim. Ne voli pozive jer je njemu to naporno. Muka mi je više od njegove negativnosti i beživotnog stava, i kao da sam bila sa dedom od 80 godina, iako smo isto godište.
Samo želim zahvaliti dragom Bogu na divnoj obitelji, prijateljima i mom predivnom momku. Hvala Ti što postojiš moj M ❤️
Posle 12 godina, saznala sam da moj muž ima psihijatrijsku dijagnozu. Njegova porodica je to krila, samo su mi kao kroz šalu govorili da je neozbiljan, "ćaknut" i sl. Indirektno su mi govorili da ga ostavim ali on nije loša osoba, bilo je mnogo više lepih momenata u fazama kada se pretvarao da je dobro i tako sam došla do ovde. Volela sam ga ali on mene nije jer nije u stanju da voli, sve je bila samo maska njegove bolesti i želje da funkcioniše normalno. Godine i frustracije sa kojima on ne može da se bori su dovele do pogoršanja dok sama nisam počela da istražujem zbog čega se tako ponaša i kako mogu da mu pomognem. Ne mogu nikako a sada je i meni potrebna pomoć. Jedina dobra stvar u svemu je što nemamo dete iako smo ga želeli. Verovatno ga neću imati ni ja. Kako da nastavim sa životom kada mi je komad istog otkinut i kako da nastavim sa saznanjem da nije ni postojao? Čitam o prevarama i zavidim ljudima koje je tako nešto snašlo.
Čujem je čak i kroz zatvorena vrata kancelarije kad krene sa njenim pištavim glasom da se na sve i živo žali. Glavna tračara, svaki dan kuka, i kroz ta zatvorena vrata kao da isisa deo moje energije, napuni svoje baterije i ode posle kući. I tako dan, za danom. Ne znam dal je ta žena ijednom nešto lepo rekla, pohvalila nekog, ne, ona bi pre bila srećnija da se nekome loše desi nego njoj lepo.
Objektivno gledano, bez lažne skromnosti, smatram da sam lep muškarac koji vodi računa o sebi. Imam odličnu platu i nisam glup. Kada me neka devojka "spopadne" i na prvom susretu hoće da je vodim u krevet, to mi je u startu crveni karton za nju. Ko zna s kim je sve tako pre mene.
Venčali smo se prije nekoliko mjeseci. Zajedno odlučili da iznajmimo stan. Udaljeni smo po 10-15 min vožnje i od njegove kuće i moje. On ima brata koji je oženjen i ima dvoje dece i žive u toj kući sa svekrvom. Kažite mi da li je normalno da svekrva zove mog muža da se trebaju polijepiti pločice, orezati voće, dovesti veterinar, da se ona odveze nekud (muž izlazi sa posla da bi obavljao njihove obaveze). Čemu služi taj brat i snajka što žive sa njom? Za ukras?
Stvarno su mi čudni amerikanci i njihovi "običaji". Upravo pogledah na fb, drugarica je za svoj rođendan pozvala drugarice u restoran i kad je trebalo platiti, 1 od njih se pobunila jer ništa nije jela, već je popila sok i to je htjela da plati. Ostale su je onda napale i počele snimati kako je bezobrazna, bla,bla itd. A ja u čudu, kontam ko je ovde sad lud, znači pozoveš ljude na svoj rođendan i svako treba sebi da plati račun?! 😮🤣
E ovo još nisam čula.