Zavidim ljudima koji imaju svoj biznis i ne moraju trpit budale na poslu, počela sam da štedim da otvorim nešto svoje jer je postalo neizdrživo radit sa dvije nad*kane babe koje me omalovažavaju.
Bivša se udala. Smiješno mi jer je oženio neko, a meni je tokom veze pružala oralno zadovoljavanje bar hiljadu puta.
Prvo mi je bilo smiješno, onda sam počela gledati, čitati... Kako da priznam da vjerujem da je zemlja ravna ploča?!
Razmišljam da pitam sadašnjeg dečka (koji ne pokazuje zainteresovanost da naša veza bude iole ozbiljna) da mi napravi dete ali da ga oslobodim ikakve odgovornosti. Ne želim da neko bude sa mnom ili mojim detetom na silu. Osećam da me više ne voli, želim da ga pustim da ide svojim putem jer ja njega volim. Ipak želim nešto od njega, nešto naše ali se plašim njegove reakcije. Dugo smo zajedno i oboma nam je preko 35.
Iscrpljuju me ženske priče i danonoćne analize o tome kako ih je neki lik samo pogledao. Žensko sam.
Nedavno sam diplomirao građevinu. Uložio sam godine truda, stresa i odricanja da bih stigao do tog cilja. Ipak, ono što me najviše boli nije samo umor koji je ostao iza mene, nego tišina koja je uslijedila. Ni od rodbine ni od djevojke nisam dobio čak ni najmanji znak pažnje. Niti čestitku, niti čokoladu, ništa. Kao da taj trenutak za njih ne postoji. Kad god spomenem nešto u vezi s diplomom, imam osjećaj da svjesno izbjegavaju tu temu. Ne mogu opisati koliko se zbog toga osjećam prazno, nevidljivo.
Tužno je koliko je zapravo muškaraca u vezi ili u braku sa ženama koje im nisu bile prva opcija. Bile su ono "daj šta daš" i uglavnom im se neka druga sviđala više ili su bili zaljubljeni u drugu i tah ih nije htela. Okej ne kažem da se i iz tih veza ne rodi ljubav, može da se rodi i zavole oni te žene, ali je taj način na koji su zajedno tužan. Iskreno se bojim da se ne zadesim u takvoj situaciji, da ja njega volim do neba, a da je on samo sa mnom jer nema šta bolje. Koliko vidim dosta veza je takvo, a ja u takvoj laži ne mogu opstati ma i da se posle rodi najveća ljubav između nas.
Živim preko puta obdaništa, u kojem sam išla kad sam bila dete, i kada čujem glasove, smeh dečice, srce mi zaigra.
Najlepša ulica u gradu!
Već više od 10 mjeseci dojim svoju bebu. I to nije bila bajka iz časopisa. Zapravo sam doživjela onu drugu stranu: fizičku bol, emotivni teret, upornost, noćna ustajanja, strah od gubitka mlijeka, borba protiv mastitisa, bolna stiskanja grudi, groznice, štrajkovi bebe. Stotinu puta sam bila na ivici odustajanja. Ipak, svaki put sam našla razlog da nastavim. Ponekad mi se čini da ovo niko ne vidi i ne cijeni. Naravno da zbog ovoga nisam bolja majka od majki koje ne doje. Ali osjećam potrebu da iskažem koliko je sve bilo komplikovano, a koliko sam istrajala. Znam da sam u ovome bila borac i ponosna sam na to. Ako ovo čitaš i boriš se - znaj, možeš i ti.
Ako muž/dečko gleda u druge žene- počnite da gledate u auta, jao vidi ovog mercedesa kako je dobar, ko li vozi ovoo??