Osjećam se tužno jer neam prijatelja za otić na kupanje na rijeku, niti izać u grad :S
Mrzim kad dođu neki gosti i onda keva kaže 'Ajde ti skuvaj kafu, ti najbolju kafu kuvaš' i na finjaka me za*ebe, jer nju mrzi da se cima.
Našao sam svesku iz 5-og razreda osnovne, a na zadnjoj stranici je pisalo da volim sam sebe....
Mrzim kad nekoga nazovem i taj neko u pola razgovora kaže: "Aj, aj da ne trošiš."
Danas kao prvo predavanje 1. godine jedna koleginica je pitala profesoricu pred 300 ljudi koju svesku treba koristiti (misleći na linije i kockice). Mi patos, a i profesorka.
Shvatio sam da nikad nisam imao normalnu porodicu. Iako su roditelji super zarađivali, iako smo imali ,,sve u životu,, osećam se zanemareno. Čitav život su me ismevali, majka me je potcenjivala, histerisala... Otac dođe isfrustiran sa posla i sve što ne sme da kaže kolegama, kaže meni: ,,Ja sam u tvoje vreme bio je***, vozač, najbolji đak... bla,bla..." Uvek su bili bolji drugi. Poverio sam im se dva puta u životu i za dan, dva je to znala čitava familija i svi su mi se smejali. Više vole decu svojih sestara i svoje braće nego mene. Nikad nisam imao normalnu porodicu! A ja: odličan đak, miran, povučen... Sklanjao sam im se sa puta kad hodaju po stanu... Sad: živim sam, super se osećam, želim da se osamostalim u potpunosti i pravim planove da odem odavde...
Najviše mrzim kad je na nekom slavlju pesma ''Moji su drugovi'', i onda svi idu u ''voziću'', a ja ispred sebe dobijem znojavu babu, koja je vesela kad vidi 16-ogodišnjaka iza sebe pa sve poskakuje, a iza sebe imam neku solidnu ribu pa ne mogu da uživam.