Imam pradedu koji ima 98 godina(i dalje živi), bio je ratni zarobljenik u 2.svetskom ratu i kada god smo u školi imali da pišemo sastav na temu ,,Moj idol" ili slično tome ja sam uvek pisao o njemu iako su sva druga deca pisala o nekim estradnim ličnostima ili o sportistima!
Kad god prelazim pešački uvek se osvrnem da vidim jesam li brže ja stigla do trotoara, ili ljudi sa suprotne strane.
Moj prvi auto: jugo. Upravo sam ga prodala. Plačem kao kiša. Strašno kako sam se vezala za njega. Sva mi sećanja naviru: prva vožnja duža od 300 km, moja nevešta objašnjenja kod majstora kad ga vozim na opravku, sudar sa žardinjerom, situacija kada mi je otpao gornji deo menjača u sred gradske vožnje, moje pevanje/urlanje jer se ništa ne čuje od treskanja i buke motora i auspuha u toku vožnje...moj jugo, moja ljubav...nikada ga neću zaboraviti.
Prije svakog ispita imam neki svoj ritual, oblačim samo one stvari koje sam lično kupio sebi, ne koristim dobijene parfeme, nosim sretne bokserice iako su poderane i tako evo peta godina za redom. Studiram farmaciju.
Nema mi boljeg osećaja nego kad posle menstruacije prvi put obučeš gaće bez uloška.
Volim kada prođe devojka i za sobom ostavi trag parfema.
U zabavištu bi se sve devojčice igrale mama i ćerki, ja bih uvek uživljeno glumila psa u toj igri i lajala okolo. Evo me sada na studijama, a "mame" su prerano postale to zapravo.
Moj tata je stavio moju sliku pored svojih vojnih diploma, trofeja i suvenira. Inače ne pokazuje emocije, ali ovim činom sam shvatila koliko sam mu važna!
Ne dopisujem se sa ljudima koji pišu " w " umesto " v ".