Volela bih samo jednom da imam nekog prelepog dečka, da ima para, da je frajer, a sve to da bi mi "drugarice" crkle od zavisti jer misle da su iznad mene. Posle toga bih se vratila traženju normalnog i inteligentnog, za svoju dušu.
Kad za slavu sečem krastavčiće za rusku salatu ćale mi kaže da pazim kako sečem da gosti ne pojedu neki moj nokat.
Najviše mrzim kad mi majka u svađi kaže: ''Jesam li ja tebe rodila ili ti mene?!''
Pričao sam sa sestrom i kažem da mi je kompjuter pun virusa, a deda odgovara: 'pa jeste kad kijate i kašljete tamo u sobi.'
Uvek kad iz prve ubacim prljave čarape u korpu za veš istripujem se da sam košarkaš i obavezno kažem ''bravo majstore''.
Bila sam peti osnovne kada sam se smuvala sa svojim prvim dečkom. Dugo smo šetali i kad je došao trenutak da me poljubi bila sam užasno nervozna, jer se ranije nikad nisam ljubila. Nakon što me je poljubio (sa sve jezikom naravno) okrenula sam se na drugu stranu i PLJUNULA. Tada me je bilo užasno sramota, danas se često sa društvom smejem tome.
Greškom sam prešla granicu sa sestrinim pasošem. Ona je plavuša, ja brineta i nemamo nikakve sličnosti.
Srce me boli kad moje kuče treba da primi inekciju pa cvili... Radije bi je ja primila umesto nje, nego da je držim. :(
Iz dana u dan, godine u godinu, bilo posle kraćeg ili dužeg vremena, ispistavi se da je mama bila u pravu. Bilo da su u pitanju velike stvari, ili da treba da ponesem džemper. Hoću li ikada shvatiti da je nekako uvek u pravu i početi da je slušam?
Uvek kada se posvađam sa roditeljima, odem u sobu, zatvorim se i ne želim da jedem celi dan ne bi li ih grizla savest.