Uvek kada izlazim iz stana vičem ,,Ćao ljudi vidimo se'' i ako je stan prazan, čisto da bi komšije pomislile da ima nekoga i da nije prazan stan.
Kao mali sam sekao gole devojke iz novina i lepio ih u posebnu svesku za to, a onda pokazivao gostima kada bi došli.
Voleo bih da sam bogat i da imam svoju firmu u kojoj bih zaposlio sve svoje drugove i drugarice koji su otišli u inostransto da rade, tako bi svi ponovo bili zajedno i srećni kao pre mnogo godina.
Kad god krenem na put, imam osećaj da sam nešto zaboravila.
Dolazim sa dva drugara na bus, mamurni, nenaspavani, krenuli kod druga u Sarajevo. I tako zaspimo nas trojica u busu , prođemo Sarajevo probudi kondukter drugara da izađemo jer smo stigli na zadnju stanicu (na moru) . Tad jaran iz sna počne da govori " ljudi budite se , poplavila Miljacka "
Divim se momcima koji puste devojku da uđe prva u autobus.
Kada je moja sestra bila mala, dok smo prelazili preko nadvožnjaka, sva bitna je rekla:"Al' su ovde ljudi zaboravni, nisu napravili reku."
Svaki put kada sam tužna ili kada mi neko nedostaje odem u parkić ispred moje zgrade i sednem na ljuljašku, pustim pesmu i ljuljam se i razmišljam. I uvek mi bude lakše.
Imam jednu prosto neverovatnu životnu priču. Studirala sam u jednom gradu i živela sam sa cimerkom u jednoj zgradi na 4. spratu. Na spratu poviše mene je živela jedna stara bakica. Uvek sam joj pomagala nositi kese iz dućana i tako bi se nekad zapričale. Uvek sam bila osetljiva na starije i nemoćne, pa sam joj s vremenom počela pomagati i oko drugih stvari. Pospremila bi joj po kući, otišla bi joj platiti račune, donela nesto iz dućana, ali najvažnije od svega: popila bi kafu s njom s vremena na vreme, razgovarala s njom i slušala je šta ima da kaže da ne bude usamljena. Pošla sam kući nakon ispita i zaboravila sam na studij i bakicu, samo sam se kući zabavljala s drugarima. Dok nije zazvonio telefon. Bio je to jedan odvetnik. Bakica je umrla i oporučno ostavila meni svoj stan. Nije imala nikoga i tako mi se htela zahvaliti na pažnji koju sam joj davala tokom tih nekoliko godina. Ne možete zamisliti kako sam se osećala. Sad se udajem, i živet ću s mužem u tom gradu, u tom stanu.
Kad sam bila mala, uvijek sam govorila da kad bi u kući izbio požar prvo bih uzela barbike. Čak bih i pravila spisak koje bih prvo ''spasila''.