Kada sam u WC-u mislim da me posmatraju sa neba ljudi koji su umrli, i naprosto me bude sramota.
Prije 2 godine ostala sam trudna.
ON me je napustio. Mojoj maloj damici prva riječ bila je 'tata'. Boli, *ebeno boli. A nju volim najvise na svijetu.
Imam 23 godine, 197 visok, 104 težak, treniram izrazito nasilnu borilačku veštinu, na kratko ošišan, tu i tamo nosim martinke "do ispod kolena". Ne živim sa roditeljima. Kada odem kući i gledam utakmicu ili film sa ćaletom, gledam kako da se naslonim na njega. Najradije bih da mu skočim u krilo i zagrlim ga i tako gledam TV. I dalje ga zovem "tajo". Ćale, najbolji si.
Kad se ovako savršeno izdepiliram, bude mi mnogo žao što nemam dečka.
Dečko mi je trenirao u najpoznatijem klubu u gradu. Dao je život za njega, sve vrijeme, suze i znoj. Pratila sam ga na svaku utakmicu. Na treningu mu je pozlilo. Završio je u bolnici, imao operaciju i jedva se izvukao. Niko iz kluba ga nije pozvao, a kamoli posjetio. Doktori su mu zabranili da se bavi sportom, a oni su mu banuli na vrata, moleći ga da se vrati. Nije želio, prekinuo je sa fudbalom zauvijek. Od operacije nisam pratila njihove utakmice, skoro šest mjeseci. Danas su imali važan kup. Došla sam samo da vidim kako skotovi gube.
Mrzim kad nekom nešto ispričam i onda on kaže "nije to ništa" i ispriča neku svoju glupost...
Danas sam setala gradom sa podignutom haljinom preko guze, jer mi je zapela za ranac, niko me nije zaustavio da mi to kaže. Saznala sam kad su mi zabranili ulaz 'takvoj'.
Zaprosio me malopre, a ja još starcima nisam ni rekla da imam dečka.