Imam 21. godinu. majka mi je umrla od raka kad sam imao 10, tako da sam odrastao pored ćaleta. Pre 3 godine sam ga prvi put video uplakanog, kada sam mu nakon sto nam je opljačkan stan i ukraden sav novac i nakit koji je ostao od pokojne majke, da novac nije bitan ali da mi je krivo što više nemam nijednu uspomenu na majku (osim njene uramljene slike). Iako se foliram da sam jak/hladan i da sam preboleo njenu smrt, nikad mu nisam rekao koliko mi je teško, koliko ga volim i koliko sam mu zahvalan što me je izveo na pravi put . Ona koja me gleda odozgo mi je najveća motivacija u životu i znam da ona ne želi da se ikada predam, iako se ona predala...
Kada nosim zapakovan poklon uvek strahujem da je cena ostala unutra.
Malo svedočanstvo o tome koliko nisko su pale današnje srednjoškolke. Apsolvent sam PMF-a, odsek teorijska matematika ili narodski budući profa matematike. Dajem privatne časove i moji studenti i učenici dosta lepo prolaze pa se to rasčulo. Ovih dana zove majka devojčice od 16 god. koja je pala na popravni da se dogovori sa mnom oko cene i ostalih detalja. Počnem ja toj maloj objašnjavati i prva dva puta sve ok, treći put reče ona da ima predlog za mene, pitam kakav, da ja tebi platim časove malo drugačije a da pare ostanu meni, a da kažeš mami da te uredno isplaćujem. Malo je zbunjeno pogledam i pitam kako to misli, kad ona meni ni pet ni šest možemo da se ,,povatamo‚‚ tim rečima. U sekund pomislih, izem ti one neprospavane noći zbog faksa kad sam dočekao da mi za znanje devojčice nude seks i momentalno pokupim svoje knjige i beleške i pravac izlaz od stana. Majci javim da neću da radim sa njenom ćerkom jer je specijalna i zahteva specijalnog predavača. Kuda idu ova deca i šta će od njih da bude.
Na kontrolnom uvek u uglu papira napišem 'Razredna dajte mi bar 2' ali nikad ne upali, uvek dobijem jedan.
Posle 13 godina supruga i ja smo se vratili u park na klupu naše mladosti. Ljubili smo se i vaćarili kao tada. Super osećaj...
Buljim u devojku koja mi se sviđa, ne skidam pogled sa nje, gledam je ozbiljno, čak i kada nam se pogledi susretnu ja nikada ne sklanjam prvi pogled. Sviđa mi se to, tako joj dajem do znanja da mi se sviđa.
Neki nepoznati lik mi je na ulici dobacio tj. pozvao:"Ružna!?" Zastala sam i složila facu takvu da sam na ivici da zaplačem, baš sam se smorila, da bi mi on rekao kako je to zapravo fora kojom glavni glumac muva devojku u nekom španskom ljubavnom filmu! Pih, 'bem ti romantiku.
Moj tata i dečko koga volim se sada ne podnose... To je jedan od glavnih razloga što više nismo zajedno... Obojica su dobri ljudi i obojica imaju donekle opravdan razlog ljutnje jedan na drugog... Obojicu volim i razumem, samo bih volela da i oni razumeju mene... Volela bih da shvate koliko mi je teško i koliko me je sva ta pometnja iscrpela... Osećam se tako bespomoćno i beživotno... Ljudi koje volim najviše na svetu su me doveli do toga da sam zaboravila da se smejem...
Imam 28 godina i moj moto je: "Pravi se glupa", i mogu vam reći da mi to dobro ide. Toliko dobro da moj suprug misli da ne znam iskoristiti "history" na našem računaru. A ja pomoću te alatke imam svaki njegov korak dokumentovan. Nadam se da će za "vlastito dobro" nekako pročitati ovu poruku, da ne bi napravio neku glupost. Borim se sa sobom da to ne radim, ali znatiželja je jača od povjerenja.