Volim kad posle dužeg vremena opet čujem neku pesmu, a i dalje se sećam reči.
Kada god prođe neki motor velikom brzinom pored moje zgrade, prođe me lagana jeza i govorim: Uspori! Svaki put tako. A živim u prometnoj ulici.
Toliko sam se ulenjila, da u poslednje vreme ako ustanem pre podne od ukućana dobijem aplauz...
Teram ćerku od 5 godina da ide na balet zato što sam ja balerina i životni san mi je da i ona bude.
Namigujem zgodnim momcima u bjesnim automobilima iz bjesnog automobila svoga dečka.
U osnovnoj školi sam polagala prijemni ispit za nižu muzičku, želela sam da sviram harmoniku. Kad je došao red da se proveri koliko imamo sluha tako što ćemo pevati pesmu po izboru, sva deca pre mene su pevala pesme o proleću koje smo u tom periodu učili u školi. Ukrali su mi sve ideje i kad sam ja stigla na red, zapevala sam "Čoban tera ovčice". Mama se u čekaonici prevrnula od smeha. Bila sam primljena u muzičku.
Kad god skidam farmerke skinem ih do kolena pa sednem na stolicu da izvučem nogavice. Neretko mi se dešava da se zabuljim u nešto na kompu i tako duže vreme sedim sa spuštenim pantalonama.
Moj tata je oduvijek bio škrt na riječima i osjećajima. I brat i ja smo ga se uvijek bojali kao klinci. Puno je radio, vozio je kamion i tjednima ga nije bilo kod kuće, tako da nikad nismo imali neki odnos. I nekako je staromodan, ne konta kompjutere, smartphone, itd. Nedavno sam na poslu radio dvije smjene zaredom i on mi je biciklom donio sendvič sa parizerom. Ne podnosim parizer, ali u njegovim očima je to jedina salama za koju zna, jer je to bila poslastica kad je on bio mali. Nikad u životu nisam jeo bolji sendvič.