Zaposlila sam se sezonski kao sobarica u neke apartmane. Poslodavac me pitao mogu li da izdržim tempo rada i ja sam rekla da mogu iako se odirem od posla. Majka me takođe isto pitala i njoj sam dala isti odgovor. Ipak istina je da sumnjam u to sto sam rekla, ali ja samo želim da imam svoj dinar i da nisam na grbači roditelja,koliko god težak bio posao.
Pre neki dan ušao sam u poluprazan autobus (bilo je još pola mesta da se sedne ), seo sam napred , bio sam zaokupljen mislima oko ispita tako da ljude nisam ni primećivao. Neki deda je ušao i stajao pored mene, (iza mene je bilo prazno mesto ) i on stoji pored mene i u jednom trenutku mi udara rukom i govori: "Praviš se lud to je moje mesto" i pokazao na nalepnicu iznad za invalide i starije osobe. Ustao sam mu i rekao :" Sedite molim vas , i nemate pravo da kažete da se neko pravi lud ako ne znate njegove probleme!" . A on je seo na mesto iza , ja sam ostao da stojim i da ga gledam celo vreme dok nije izašao, i nastavio sam da stojim dok ja nisam izašao. Usput ja sam invalid zbog kolena koje mi je sport uništio i jako mi je teško bilo tog dana da stojim. Ovo nisam nikome ispričao niti ću, al bio sam ponosan na sebe što sam izdržao.
Djevojka i ja smo raskinuli. Dok sam bio sa njom "raskinuo" sam sa svim drugaricama i "drugaricama". Sad kome god da se javim ignoriše me. Tako mi i treba kad sam đubre. Usamljeno đubre.
U životu imam sve osim iskrenog prijatelja i zbog toga osjećam se tako siromašno...
Jednog dana kažem drugarici:" Ehej, dobila sam brata ". A onda ona mrtva hladna " Čestitam. Jel dečak ili devojčica ?"
Kada me baš pogodi neka pesma dok slušam radio na kompu, uglavnom dignem ruke i udarim glavom o sto!
Imam stidljivu drugaricu a ja sam još i mutav, ništa od nas.
Samo ja mogu da kupim patike, farmerice, 2 majice i ešarpu i sve te kese zaboravim na stanici... Neko se baš lepo obukao... :\
Dobila sam jedina pet iz fizike, pošaljem ja to tati, a on mi napiše: "Tesla, Njutn i ostali su mala deca za tebe".