Deset godina se bavim jednom umetnošću i konačno sam uspeo da radim u inostranstvu i putujem dosta. Počeo sam da štedim pare za stan. .Tada sam živeo sa devojkom privatno, i finansijski sam davao u stan dovoljno da živimo normalno, uvek sam je iznenađivao poklonima čak i previše, ali te ostale pare nisam hteo da diram i trošim. Skoro je raskinula sa mnom i rekla mi da sam stipsa zato što nisam hteo da ona ima pristup tom novcu... I dalje sam zbunjen, a navodno me volela...
Izbegavam društvo sa faksa, jer svi imaju neki posao, a ja još uvek muzem roditelje...
Osećam se kao gubavac kad ih sretnem
P.S.
Diplomirao pre 2 godine i još tražim posao.
Spremao sam nesto u kuhinji, moja devojka je pušila cigaretu u drugoj sobi. Ušao sam da joj kažem da je doručak spreman, plakala je... ,,Umro je (ime njenog druga)" Ispričala mi je sve o njegovoj patnji, bio je siromašan, bolovao je od opake bolesti, skroman, nikada se nije žalio na loš život, bio je dobar drug, jako pametan i talentovan dečko. Umro je, jer su kasno skupili pare za lecenje. Osetio neizdrzivu težinu na grudima, nisam plakao, ali ovo je gore, nisam mogao da dišem. Sada kad god mi je teško da uradim nešto (od jako teških do jako banalnih stvari), kažem sebi ,,Na šta se ti žalis piz*o? Kada si ti u životu zaista patio?"
Kad stanem na vagu i vidim da sam se udebljala, uvek se tješim da vaga nije ispravna.
Ležim u krevetu i gledam svog muža kako spava. Uprkos tome što hrče kao stoka izgleda mi kao pravi anđeo.
Kolege smo. Brzo smo se zgotivili i jedno veče smo bili više od kolega. Ona je želela samo kombinaciju, a ja se zatreskah kao nikada u životu. Primetila je to brzo pa je raskinula sa mnom. Želi da ostanemo prijatelji, na šta sam se složio. Videli smo se jedno veče, kao kolege. Pobegao mi je poslednji voz i ona i njene cimerke su predložile da prespavam kod njih. Ustao sam pre svih i video je kako spava. Bila je savrsena i tada sam shvatio da više neću ljubiti te usne boje krvi i da nikada neću moći da joj budem samo prijatelj. Mislim da ću joj uskoro to i reći.
Došao moj momak kod mene i moja mama ga pita da li zna nekog majstora za oluke i da li nam može namestiti kanale na TV-u.
Pošto dečka teram da ne psuje kao kočijaš i bude bar malo manje vulgaran, osećam se kao mama, a ne kao devojka i to mi je zastrašujuće.
Ne volim da držim momka za ruku dok šetamo gradom, ali volim da ga uhvatim pod ruku, onako kao babe. Tada se osećam sigurnom i zaštićenom.