Ponekad želim da nastradam dok činim neko veliko dobro delo, tipa da izvučem nekog iz požara ili da spasem davljenika... da bar u jednom trenutku moj život ima neku svrhu.
Kada sam bila mala imala sam mali bicikli sa gumama koje nisu mogle da se probuše, naterala sam tatu da ga ofarba u crveno i nazvala sam ga Aždaja jer je bio neuništiv. :D
Poruka svim mladima koji su siromašni i pate za parama. Ja imam 22 godine, imam svoj stan i svoje auto koje sam dobila od roditelja, ali ja nisam srećna i nemam mir. I sve bih to dala za opušten i srećan život. Tako da uživajte u pravim vrednostima života i znajte da ih cijenite jer ste bogatiji sto puta od mene.
O bježanju od kuće mnogo više razmišljam sada nego dok sam bio dijete.
Pre par dana sam ispred pošte u Jerkoviću popričao sa dedom koji tu prodaje korišćene stvari, kao oni ispred buvljaka. Pitao sam ga je l' hoće da mu kupim vodu ili nešto, na kraju je pristao da popijemo po pivo. I rekao mi je
- A šta drugo da radim? Da se izležavam kod kuće na dvosedu, da se prepustim svemu, da odustanem? Ne mogu. Ne bih sebe mogao da pogledam u ogledalo. Ne bih se ja sada menjao za tvoje godine sine, koliko god mi bilo teško. Nema života u vašim očima. Nema želje, nema borbe, nema ničega. Odustali ste, jer ste svi ubeđeni da nikada niste ni imali šanse da nešto uradite. I većina vas je u pravu, nikad niste imali šanse. Ali niste ih imali samo zato što niste pokušali da ih stvorite.
I vraćajući se kući gledao sam u baštu lokalnog kafića. Puna. Drže se male šolje espresa sa dva prstića, priča se o nečemu. Prazne glave slušaju prazne priče. Bez šanse za razumevanjem.Samo su tu da popune jedan drugom vreme, koje je danas najveće bogatsvo.
Uvek kada treba da skrenem na ćošku neke zgrade imam trip da ću se zakucati u nekoga sa druge strane...ali se potajno nadam da će biti neki zgodan frajer. ;)
Kada sam bila mala, mislila sam da ozljede imaju u sebi određenu količinu boli. Zbog toga sam prstom pritiskala masnice da se bol što prije "potroši" i da prije prođe.