Imala sam 6 godina, bila sam u vrtiću, 8.mart je bio, sva deca su bila kupila poklone za svoje majke, ja nisam imala para, nacrtala sam joj na papiru puno cveća i napisala volim te... Nakon 18 godina moj papir i cvetić još stoje u ramu i uveseljavaju moju majku svaki dan.
Po zanimanju sam medicinska sestra i bojim se, da ću se naći u situaciji gdje spasavm nečiji život i to neću uspijeti.
Uvek kada prdnem uhvatim prdež i bacim ga kao kame kame talas. :D
Životna želja mi je da bacim lubenicu sa tarase na ulicu ispred zgrade.
Kad sam se rodila tata je otišao da me upiše i zaboravio je kako treba da se zovem. I dan danas me ne zove imenom, koje mi je, usput rečeno, dala neka žena iz sela koju je slučajno sreo.
Uvek mi je neprijatno kada sam u liftu sa nekim od komšija.
Danas kad sam rekla koleginici sa kojom radim u pekari da odlazim jer sam dobila konačno posao u struci, plakala je kao malo dete.
Imam 20 godina. Sticajem nesrećnih okolnosti već 2 godine sam u invalidskim kolicima. Imam sve što mi treba u životu, ljubav i podršku porodice i društva, najdivnijeg dečka na svetu... i kada su mi oni tu, sigurna sam da će doći dan kada ću ponovo stati na svoje noge.