Kad stavljam pastu na četkicu za zube svaki put se potrudim da izgleda kao na slici.
Uvek posle šišanja plačem i žalim što sam se ošišala, jer volim svoju kosu, a retko kad me ošišaju kako želim.
Kao mala sam bezuspješno pokušavala pronaći to što piše "između redova".
Kad sam u svađi sa mužem i kad on okrene leđa ja ga psujem da ne čuje! Onda mi bude lakse.
Kada mi se istroši žvaka, izvadim je, napunim šećerom i nastavim da žvaćem.
Moj muž radi u Polarnom krugu i naravno glavna klopa im je meso od irvasa i sad je naš sin ljut na njega, jer misli da kad mu tata pojede sve irvase Deda Mraz neće imati kako da mu donese poklone...
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Gitujem uši sapunom, kako mi se ne bi videle rupice od minđuša na razgovoru za posao, jer oni prihvataju samo jednu, a ja imam tri...