Moj tata je krenuo na put i pre toga dosao u grad gde studiram da se pozdravi samnom.Na stanici smo se pozdravili, i svako krenuo svojim putem, ja sam se okrenula da ga vidim i prošla mi je misao kroz glavu "pa ja ga zadnji put vidim". Posle nekoliko dana je umro, i ja sad osecam veliku krivicu i žao mi je što mu nikad nisam rekla da ga volim.
Danju radim u jednom kafiću, a noću u drugom da bih mogla da idem na more, a da od mojih ne zatražim ni dinara.
Kada sam iznerviran i frustriran, sklupčam se ispod jorgana i znam da mi se više ništa loše neće desiti.
Upravo mi je jedan par ulepšao veče. Kod Studentskog trga je on nju nosio u naručju, u trenutku dok su prolazili pored mene. Zahvaljujući činjenici da nije imala donji veš, i da je nosila haljinicu, imao sam predivan pogled iz mog ugla, tako-reći sve sam video.
Igrala sam pred ogledalom u sobi u gaćama i brusu, pogledam kroz otvoren prozor i sretnem pogled sa komšijom od preko puta.
Živim za dan kada će devojka sa kojom dogovorim dejt u npr 7:00 stvarno doći u 7:00. Ima da je oženim momentalno.
Redovno se pitam da li sam se ja ikada svideo nekoj devojci na prvi pogled, u prolazu, ili posle par progovorenih reči ili kratkog poznanstva. Verovatno ne.
Mobitel mi je kao dnevnik, čuvam sve slike, brojeve, zapise, datume, poruke od prije godinu dvije koje napamet znam jer su pročitane po 100x...
Posle nekog vremena dolazim kući praznih ruku a ćerke mi trče u zagrljaj...otvorile su mi oči i pokazale koliko sam u stvari srećan i bogat čovek!
Više ispita sam položio mamuran nego trijezan... sad ne znam jel to za pohvaliti se ili sakriti sramotu.