U mojoj glavi svaki dan u sedmici ima svoj izgled. Ponedeljak je namćor i ne govori mnogo. Utorak je pogubljeni dečkonja, mali vragolan. Sreda mi je stabilna i čvrsta osoba u odelu, a četvrtak je tihi izgubljenko koji je potpuno nebitan u društvu. Petak je svakako najlepši, sa najmanje bora na sebi. Subota je flegma i uvek je sa malim osmehom na licu. Nedelja je starac koji jedva hoda.
Jednom sam došla iz izlaska užasno gladna, napravila sebi sendvič, ali nije bilo čistih noževa da isečem paradajz pa sam ga isekla makazama. I dan-danas kada se mama čudi što su zarđale, ja se pravim mutava.
Danas ja čekam da mi stigne tablet a moj deda čeka da mu stignu svinje.
Volim atmosferu železničke stanice. Kao da smo se vratili par vekova unazad.^^
Uvek kada idem kod devojke gledam da obučem drugačije bokserice nego prošli put da ne misli kako se ne presvlačim redovno.
E kad sam doživela da mama kaže tati: "Pa zar još nisi legao da spavaš?" a on mrtav ladan odgovara: "Evo sad ću, samo da vidim šta ima na facebook-u"!
Jutros u busu je stojao lik pored mene koji mi je preoteo prvu devojku. Imao sam ogromnu želju da ga prebijem, a nisam, ne znam zašto.
Dok moji roditelji spavaju,ja se prosto ne čujem. Ali zato, dok ja spavam, to se usisava, pere suđe, lupa vratima...
Kada izlazim iz prodavnice a nisam ništa kupio imam trip da misle da sam nešto ukrao.