Kad sam bio mali, bio sam toliko dobar da sam često iskreno pomišljao: " Koliko bi život bio lepši da su svi kao ja. " Sad, nažalost, to ne mogu da kažem.
Svaki put kad mi neko stane na pešačkom naglas kažem hvala...
Prošle godine sam kupila polovne knjige za hiljadu dinara, ove godine sam ih prodala za 2 hiljade.
Svaki put kada se vratim sa sastanka sa dečkom prvo odem pred ogledalo da vidim kako sam izgledala.
Pala sam niz stepenice i iščašila zglob. Natjerala sam batu da me prvo odnese u kupatilo da obrijem noge i nalakiram nokte pa tek onda u hitnu.
Sinoć sam svom bivešm dečku napisala kako ga volim i kako mi fali na šta je on odgovorio " Smiriti strasti i zaboraviti me". I pored te njegove debilne rečenice, ja ga želim još više i više...
Kad god me pitaju odakle mi ožiljak na glavi, kažem da me ne neko udario flašom u tuči... Sramota me je da kažem da me je ćale opalio po glavi lopatom dok je u panici ubijao miša na placu...
Svaki put kad se razbolim(kao i sad) razmišljam kako sam zapostavio svoj život i kažem sebi čim ozdravim krećem sa treninzima, učenjem i ostalim pravim stvarima..tako mislim samo dok ne ozdravim.
Drugarica iz razreda u koju sam ja inače zaljubljen ima problema sa srcem i za par dana ide na presudnu operaciju .Poslednje dvije sedmice u školi svi pazimo kako se ponašamo prema njoj ,atmosfera je bila malo je reći hladna.Sjedimo tako jučer svi u razredu i poče kod nekog da svira pjesma 'med i slatko grožđe' i dolazi onaj dio 'umrem li bit će to od srca' i ona ustaje i kaže :'joj evo je moja' i tada se nasmijala najslađe na svijetu ,a onda i cijeli razred s njom ,po ko zna koji put sam svatio zašto sam tako zaljubljen u nju.