Živim za trenutak kad neću imati tremu pred javni nastup.
Često pronađem neku sitnicu na svom telu koju još nisam osetio, osećam se kao istražitelj iz Miami -a.
Profesorica sam matematike i ne mučim učenike, a pogotovo ne geometrijom. Koji učenici imaju talenta, s njima i radim.
Kad sam kao mali primao vakcinu doktorica me je uhvatila za desnu stranu du*eta i rekla "ih krofnica".
Vaspitan sam da ljudima iz mog mesta, iako neke lično ne poznajem, bar klimnem glavom kada prođem pored njih, čisto kulture radi. Trenutno studiram, i jednog dana sam prolazeći pored Ivana Tasovca klimnuo glavom na šta je on mirtav ozbiljan rekao: "Zdravo, zdravo". Legenda.
Sarajevo, 1984.g., Olimpijske igre, grad prepun turista. Na samom otvaranju upoznam "neku" švabicu, zbližili smo se u tih desetak dana, pili, pušili, "kresali" se. Nakon što su se igre završile, otišla je nazad kući, više je nikada nisam ni čuo ni vidio, niti mi je na um pala kada, bili smo jedno drugome avantura, i to je to. Devet godina kasnije, Sarajevo je pod opsadom, granate, meci, pršti na sve strane, a jedan zalutali geler me pogađa u međunožje. Bolnica, operacija, i nakon toga saopštenje koje me je zaboljelo više od gelera: "ostaćete sterilni". Rat je već završio, ja dobio sjajan posao, no ništa mi nije imalo smisla. Imao par veza, ali kada bih rekao za moj problem, gotovo. Svijet mi se rušio. A onda jednoga dana, "nepoznata" žena i nepoznati momak mi zvone na vrata, na momku vidim svoje crte lica, u milisekundi sam proputovao 15 godina nazad. Da, pogodili ste, to je moj sin, nastao te zime 1984.g., od tog trena sam najsretniji čovjek na planeti.
Treći sam razred gimnazije i iz zezanja iscimam ćaleta da me presliša istoriju, posle 15 minuta on meni kaže: ,,Pusti me da gledam Ligu šampiona, znaš ti ovu geografiju super''.
Sinoć dok sam pomagala majki oko kupusa tata je ušao u kuhinju i počeo da pjeva: "zec voli kupus, kupus voli rosu a ja moju malu garavu i bosu" i poljubio je majku, to je bilo tako savršeno.