Ne volim da delim hranu, mrzim kada mi neko uzima iz tanjira ili kada kaže : "Evo ti, probaj moje jelo i daj mi malo tvog." Brate, naruči isto što i ja. Ne dam.
Profesor sam književnosti, a kad sam prvi put videla sliku Crnjanskog u šestom razredu mislila sam da je žensko.
Nikad,al' NIKAD mi neće biti jasno zašto moramo ''šišati vrhove'' da bi nam kosa narasla. Pa kosa raste iz tjemena, iz korijena, a ne iz sredine dlake pobogu!!!!!
Kad sam bila mala, jednom prilikom kada sam se igrala sa starijim bratom, rekao mi je da će mi dati loptu ako ga zovem "bato" a ne imenom... I nakon toga svih ovih 11 godina koliko je prošlo, nisam prestala tako da ga zovem :)
Želim samo da uputim savjet roditeljima koji su prestrogi prema svojoj djeci, iz ličnog iskustva znam da to ne donosi ništa dobro, kasnije su djeca kao puštena s lanca i ništa ne znaju i sve hoće da probaju.
Vraćala sam se iz škole biciklom... Vozila sam po stazici sve dok se ispred mene nije stvorio covjek s psom. Pokušavala sam ga zaobići na sve strane, ali nikako nisam uspjevala... Raširio se po stazici i sporo hodao. Zvonila sam mu, on ništa... Ne miče se... Šetka se i dalje i pjevuši... kakav bezobrazluk, pomislila sam. Na kraju sam bijesno uzdahnula i odlučila projuriti pored njega, makar ga okrznula. Okrznem ga, on se zaljulja. Počne se ljubazno, ali zbunjeno ispričavati. Osvrnem se i shvatim- čovjek je slijep. Njegov pas je pas vodič... A ja sam bila ljuta što mi se nije izmaknuo.
Od velikih grudi jedina mi je korist što mogu da lepim puškice na njih ispod duksa.
Raskinula sam višegodišnju vezu zato što je dečko u svakom savršenom trenutku tražio nesavršenosti.
Upravo sad sam videla nepoznatu devojku kako se iskrada iz kuće mog momka... ostadoh bez teksta... ja koja uvek imam "rešenje" za sve... sedim već sat vremena i čudom se čudim...