Kad mi neko kaze "moramo da pričamo" , u tom trenutku se setim svih loših stvari koje sam ikada uradila :)
Dečko je umirao na mojim rukama, a kada se oporavio ostavio me je i sutradan našao drugu...
Skoro svako jutro dok stojim pred ogledalom javim se svojim dudama sa ''Good morning girls!''.
Volim da čuvam etikete sa svojih novih stvari, pogotovo ako su lepe ili firmirane i nikad ih više ni ne pogledam.
Volim da se pravim važna pred malom decom. Npr kada im pokažeš nešto pa oni krenu s onim njihovim: ''Woooww'' i sl. :D
Kad vidim da neko gleda u nekom pravcu uvek i ja bacim pogled ne bi li bilo šta zanimljivo.
Moj dečko je niži od mene i kad šetamo ako me zagrli oko vrata osećam se jako neprijatno jer moram da se iskrivim.
Jednom prilikom kada je policajac prelazio ulicu van pešačkog slikala sam ga samo da bih u slučaju ako nekad isto tako pređem ulicu mogla da prođem nekažnjeno.
Tako mi je neprijatno kad ispričam vic i niko se ne nasmije!
Živim za dan kada ću da postanem roditelj, da mi život već jednom dobije smisao, imam 38 godina i nekoliko dugih veza iza sebe od kojih na žalost imam samo uspomene...