Svaki put kad grmi i seva ja otvorim prozore i pojačam muziku :D i skoro se svaki put upiškim od straha da će da me pogodi grom, ali i dalje radim isto to svaki put :D
Živim u jednoj varošici na jugoistoku Srbije. Svaki put kada treba da pravilno akcentujem reči osećam se veštački.
Kad vidim da će neki balon pući, ja samo začepim uši i čekam. Ni ne pokušam da ga spasim.
Imala sam usmeni iz Anatomije, prof. mi je postavio pitanje o dojci. Pošto sam učila na sebi da pokazujem dok učim, jer tako lakše zapamtim, u tremi sam zaboravila da sam pred cijelim razredom, pa sam se uhvatila za grudi i počela pričati o njima. :)
Kad sam kao mali primao vakcinu doktorica me je uhvatila za desnu stranu du*eta i rekla "ih krofnica".
Svaki dan uradim nešto čega se plašim i nikad mi nije dosadno.
Bio sam na moru sa devojkom i još par ortaka i jedna devojka (~25god) je ozbiljno počela da se davi, ko zna šta je bilo, onesvestila se na kraju ali sam je izvukao nekako (nisam baš neki spasilac). Prvo sam masirao srce jedno 10 sec ne gledajući gde je moja devojka, a zatim joj dao veštačko disanje i povratila je vodu, a zatim i boju, bila je bleda kao krpa. Kada sam se okrenuo, video sam da je moja devojka otišla i čekala me je u sobi ljuta jer sam navodno stavio ruke, a zatim i svoja usta na tu devojku. Nisam rekao devojci koju sam spasio, a nisam se ni pomirio sa svojom devojkom. Mislio sam da će se to svideti mojoj devojci, a ne da će me osuditi. Bilo mi je prirodno sve što sam uradio, pogotovo jer je bilo veče i nije bilo drugih ljudi na plaži. Osećao sam se u isto vreme i kao heroj i kao teška stoka, odvratan osećaj.
Svaki dan imam pola sata samo za sebe, pustim omiljenu muziku, napravim sebi omiljenu kafu, udobno se smestim u fotelju i odlutam malo iz ove sumorne svakodnevnice.
Jedva čekam kada ću svojoj deci pričati dogodovštine iz mladosti i pokazivati im se u najboljem svetlu, bez alkohola.
Imam mali podbradak, i tako me danas moja baba gleda i kaže mi: ,,Sine, nešto ti se nadulo tu ispod brade".