Svaki put kad mi telefon zvoni, nikad se ne javim odmah, iako je telefon uvijek pored mene.
Imam 40 godina, i ljudi me uporno pitaju zašto se nisam udala, zašto već nemam troje dece, i, između redova, šta to nije u redu sa mnom.
I nemam blagu predstavu šta očekuju da im odgovorim.
Cenim ljude pred kojima mogu da govorim o svemu, a da ne razmišljam o tome da li je to ispravno ili ne.
Kad zaboravim da kupim nešto i pitaju me što nisam uzeo to ja im kažem da nije bilo.
Svaki put kad uzmem da popravljam nešto po stanu, te se akcije uvijek na kraju svedu na pokušaje da "samo vratim sve kako je prije bilo".
Kad sam bila mala mislila sam da ću moći dohvatiti nebo ako skupim sve stolice iz komšiluka i poredam ih jednu na drugu.
Uništio sam sebi divan brak krunisan sa troje prelepe dece zbog silikonske plavuše koja verovali ili ne nema ni srednju školu završenu.....
Sipam keru vodu u posudu, a sebi u čašu pa kucnem čašom o posudu i kažem: "Cheers!" .. a onda se vratim gledanju dnevnika briget jones.
Imam 26 godina, volim Balaševica i Garavi Sokak, i lepše mi je da me devojka gleda, nego da imam sex na jedno veče.
Kad mi je mozak prepun, setim se kako sam kao mali na selu ležao na travi i gledao figure koje prave oblaci.. Da mi perspektivu..