Uvek kad idem noću kroz neosvetljene ulice uključim telefon da svetli i okrenem ka licu da bi me vozači videli na vreme.
Kao mala roditelje sam budila tako što sam im otvarala oči prstima....
Kao mali stalno sam za rođendane dobijao neke mekane i gužvave poklone. Čim ih napipam znao sam da su pidžame.
Ne nosim neke knjige u školu samo da bih mogla da gledam zajedno sa drugom.
Kao mala brat mi nikada nije davao da igram svoje igrice na kompjuteru (barbike). On je igrao Fifu dok mu nije palo na pamet da mene zaposli da stiskam dugme kako bih ja davala golove. I tako sam ja stiskala dugme ''Caps Lock'' oko 3 godine. Ja sam skakala po kući misleći da sam davala gomilu golova, a on bi mi govorio ''Bravoo seko'' i bacio mi kosku... Posle 3 godine shvatila sam da je to bilo samo da bi me se otarasio i da bi on na miru igrao Fifu.. Ni dan danas mi nije jasno gde mi je bio mozak, ali ipak, bila sam mala.. Često se smejemo ovome, obožavam brata!
Kada sam kući, roditelji mi kažu, izadji malo napolje nemoj ceo dan gledati u taj kompjuter, a kad izađem, onda bude imaš li ti dete kuću.
Uvek sam doteran, skockan i naparfemisan. Makar sedeo u kući.
Saznala sam pre 2 dana da postojim zahvaljujući restrikciji struje jedne septembarske noći '96 u Valjevu.
Uvek kada se posvađam sa roditeljima, odem u sobu, zatvorim se i ne želim da jedem celi dan ne bi li ih grizla savest.
Nikad nisam imala drugaricu kojoj mogu bukvalno sve da kažem.