Kupila sam dečku majicu za rođendan,čisto mali znak pažnje, da ga na mene podsjeti. I danas vidim sliku kako druga žena nosi tu njegovu majicu, a govorio je da nemaju ništa. Osjećam se tako poniženo i slomljeno....
Danas smo ćale i ja išli u neko selo u Vojvodini u kome je vreme stalo, tako je bilo umirujuće dok smo prolazili kolima sa otvorenim prozorima. Ja sam mnogo želeo da stanemo iako smo žurili da odradimo neki posao, kad u tom trenutku ćale kaže da zastanemo kod prodavnice i popijemo nešto. On je sebi uzeo pivo, a meni sok jer sam vozio i onda smo seli na stepenice ispred prodavnice, i samo ćutali i uživali. Nekad su takve sitnice mnogo važnije od posla.
Kod kuće sam uvijek u jednoj trenerci koja je toliko užasna, al mi je najdraža, kad god mi dođe drugarica komentar je: daj zapali to. Al ja je ne dam nikom.
Kada sam otišla prvi put u bioskop rekla sam tati: "Tata, gle koliki televizor!"
Momak mi se zove Drago. I nema šanse da ga prevarim, jer kad god upoznam nekog drugog momka on mi pruži ruku, i ja momentalno kažem drago mi je, i sjetim se njega..
Kada mi je dosadno zezam ljude tako što mjaučem sa prozora.
Obožavam pjevati duhovne pjesme u duetu sa veš mašinom. Kad krene da zuji baš jako, pokušavam da izvučem što dublje tonove i zvuči tako genijalno!
Za svoj 18-ti rođendan sam se toliko napio da sam umesto torte "isekao" parče masti iz frižidera i pojeo.
Nešto poslije rata, u osnovnoj školi nakon ljetnih praznika nastavnica je ispitivala gdje smo proveli ljeto. Pošto jedina nisam nigdje išla, izmislila sam da sam posjetila New York i dočarala sam moje putovanje informacijana zasnovanim na iščitanim enciklopedijama, knjigama, novinama, jer interneta još uvijek nismo imali! I danas osjećam grižnju savjesti zbog te male dječije laži, ali sam se tad osjećala važnom! :)