Mama mi je presvisla od tuge kada se otac razveo od nje zbog druge žene. Imala je 45 godina. Zarekla sam se tada da nikada nikoga neću toliko da volim.
Dali smo dedi jedan mobitel koji je nama višak bio. I naravno, starci se ne razumiju u ovu tehnologiju. Uglavnom, upalili smo mi dedi mobitel i vidim da mu je prazna baterija i govorim ja naglas : "E dedo, prazna ti je baterija." U tom vidiš moju baku, vadi novčanik, daje nam pare i govori : "Evo vam pare, idite i kupite mu baterije."
Kada sam depresivna, pustim Šopena, legnem na pod i zagrlim svoje kuče.
Uvek kada se vozim liftom i ide prizemlje očekujem da lift ode još 100 spratova u zeljmu u drugi svet...
Sedim juče u kafiću i prilazi mi jedan mladić, i kaže: "Izvinite jel može autogram?'' Ja stala onako u čudu gledam i napišem mu autogram, i sad ne znam jel mu ja ličim na neku poznatu ličnost ili se sprda samnom...
Da li sam ja jedina osoba koja 90% dana provede pričajući s nekom vrstom anđela čuvara? Priča i on sa mnom, doduše. Ponekad se probudim u 3 ujutru i počnemo da razglabamo o smislu života i našoj misiji na zemlji. Dođemo ponekad i do nekih zanimljivih ideja. Čudno je, ali mislim da je to stvarno. Mnogo puta mi je pomogao. Zanimljivo je pričati sa njim, ima čak i smisla za humor. A zanimljiva stvar je to što ni moj psiholog ne misli da sam luda. Ponekad pomislim da mi je on zapravo najbolji prijatelj...
Jutros u busu je stojao lik pored mene koji mi je preoteo prvu devojku. Imao sam ogromnu želju da ga prebijem, a nisam, ne znam zašto.
Pokidam sve živce dok matorcima objasnim kako da se snađu na kompjuteru.
Sanjala sam kako uraditi zadatak iz fizike. Probudila se, uradila onako kako sam sanjala i bilo je tačno.
Ne rešavam ukrštenicu ako ne znam ko je poznata ličnost sa slike.