Već godinu dana se borim sa bolešću. Upravo ta bolest mi je oduzela moj društveni život.. strah me da ću ostati sama. Nitko me ne razumije,osjećam se tako jadno i prazno...
Radim u jednoj porodici kao dadilja :) I nema mi lješpeg osjećaja nego kada mi malena djevojčica, onako bez ikakvog razloga priđe, ljubi me i grli :) Srce k'o Rusija! :)
Nervira me kada moju ljubaznost muškarci protumače na sasvim drugi način.
Pre cetiri god sam skinuo dioptriju,a nosio sam naočare 15god. Ni danas ne mogu da se naviknem na svoj lik i na činjenicu da je ovo moja faca.
Košarkaš sam, visok 198 i gde god se pojavim, svi gledaju u mene. Nekad mi bude veoma neprijatno zbog toga i poželim u trenutnku da se skratim za jedno 20 cm.
Bivši dečko me udario i oprostila sam mu nakon silnog moljakanja. A eto, na kraju sam ja ostavljena zbog druge...
Mama je meni i sestri 3 meseca ispirala mozak kako želi da ima sokovnik da svako jutro pije sokove od 100% voća.. sestra i ja smo odlučili da joj kupimo za rođendan.. pukli smo 17 hiljada za sokovnik, a ona ga je upotrebila 3 puta i rekla je da je mrzi da ga pere posle svake upotrebe...
Želim curu s kojom ću sist isprid kuće, zapalit cigaru, popit pivo, i gledat u nebo/more bez ijedne progovorene riči, a da iman onaj osjećaj kao da smo pričali 5 dana u kompletu...
Mrzim kada idem u goste, pa ne mogu da nađem čarape koje su u normalnom stanju, koje nisu pocepane, zašivene ili tako nešto.