Počeo sam da učim u biblioteci jer je to jedino mesto gde ne mogu da masturbiram.
Nikada ne gledam u vozače luksuznih automobila da ne pomisle da sam sponzoruša.
Moja baba je oplakala sve koji su upali u rupu u kvizu "Ruski rulet".
Imao sam kuče sedam godina, bilo je rase rotvajler. Svi su ga se plašili i niko nije smeo da mu priđe. Jedino moja porodica i ja. Ja sam mu sve živo radio. Šetao ga, igrao fudbal sa njim, jahao ga, učio da sedne, legne, da da šapu, kažnjavao ga, vukao za rep, ležao sam sa njim u boksu... Voleo ga! Ali jednog dana kada sam se vraćao iz škole rekli su mi roditelji tužnu vest. Neko ga je otrovao. Tada, tog trenutka svet mi se srušio. Bio sam nervozan, bacao sam stvari naokolo, plakao, i trčao sam do placa (gde smo ga i čuvali) sa suzama u očima. Kada sam stigao tamo, legao sam sa njim, zagrlio i plakao. Nisu mogli da me odvoje od njega. Nedelju dana sam imao temperaturu, i samo sam drhtao. Nikada groznije se nisam osećao. Voleo sam ga više od života. Iako sam imao tad' 13 god. mrzeo sam sebe. Ne znam zašto, ali eto.
Kad sam se rodila , tata i kumovi su se toliko napili da su jutro nakon mog rođenja morali da odu u porodilište da provere dal ' sam beše muško ili žensko .
Kada sam imala 13 god, brat kojeg sam najviše volela na svetu, umro je od leukemije. Nakon njegove smrti i pogoršanog stanja u porodici (tata počeo da pije, svađali se i krivili jedno drugo, da vrše pritisak na mene da u svemu budem savršena) ja sam počela da gladujem, jer sam mislila ako mogu to da kontrolišem mogu sve. Sa 14 god dijagnostikovana mi je anoreksija i bulimija, na 170 cm, imala sam 36 kg. Kada god sam išla u bolnicu, moji su govorili da sam anemična i da sam i zbog toga tako mršava. Nikada niko nije saznao istinu, čak ni moje drugarice. Niko. Stideli su se. Sa 18 god,uz moj veliki trud, ja sam se izlečila. 3 godine sam bila savršeno dobro. Sada, već 4 god živim u Bg, studiram psihologiju(ironije li). Prosek 9,3. Imam 22 god i zadnjih 10 meseci se lečim od teške depresije i anksioznosti. Ponekad, život je pakao. Niko ne zna. Čak ni moji. Dovoljno su patili. Kolege sa faxa, proglasile su me za najsrećniju i najzabavniju osobu na faxu. Jer sam uvek sam nasmejana. Samo ja znam kako mi je kad ostanem u 4 zida.
Kada ružim sestre što su nešto pogrešno uradile mama mi kaže da su one još male i kad one to čuju kažu mi: "Što nas ružiš, mi smo još male, ne znamo", a znaju da ne znaju . Obožavam ih
Ponekad ljubim sama sebe, u rame, ruku, nogu... nekako mi fino.
Za svoj 18-ti rođendan sam se toliko napio da sam umesto torte "isekao" parče masti iz frižidera i pojeo.