Studiram u drugom gradu i veoma retko idem kući. Nekad me tako grize savest sto se češće ne viđam sa mojima, jer će možda nekad biti kasno i žaliću što nisam više vremena provodila sa njima.
Često kada plačem, osećam se kao u nekoj seriji, da plačem zbog ljubavi... Unesem se u ulogu i zaboravim zašto sam počela da plačem.
Vise volim da se družim sa svojom majkom, nego sa većinom svojih "prijatelja".
Došla sam iz grada kući, i slučajno sam promašila stepenicu i pala niz njih, a unutar kuće majka pita oca šta je to, a otac na to: Ma to grmi.
Matorije sam se osećala sa 25 nego danas sa 32 godine! :)
Devojka mi se vratila iz Pariza i nije mi ništa kupila, godinu dana smo zajedno,a nikad mi ništa nije poklonila...
Kada romi uđu u autobus i počnu da sviraju osećam se ko da sam u filmu ko to tamo peva.
Nakon celokupnog školovanja, želim da se preselim na selo. Čist vazduh i nebo puno zvezda je ono što mi treba.
Kad mi utrne jedna ruka i ne mogu da je pomeram, drugom šakom uhvatim ovu utrnulu da osetim 'kakva' je.
Ima tu u kraju jedan dečko koji svako veče u otprilike isto vreme izađe da prošeta svog psa, tako da ja sebi napravim kafu, stavim slušalice, sednem na terasu i čekam dok ne prođe... tako volim da ga gledam dok prolazi, da analiziram svaki njegov pokret, a on sav onako zbunjen sa cigarom u ustima dok po džepu traži upaljac, potpuno nesvestan svoje savršenosti i toga da ga ja posmatram. To su mi najlepših 30 minuta u toku dana..