Najveća trauma iz detinjstva bila mi je: Ako ne pojedeš sada, moraćeš za večeru...
Sinoc sam jedva naterao devojku da je otpratim kući jer su me bolela ledja. Koliko god da su me bolela tih 10 minuta hodanja do njene kuće su vredela svakog bola.
Muško sam i ne volim da komentarišem ružne devojke, tipa vidi ovog groba i sl. kako već muškarci umeju. Uvek pomislim i ona je nečije dete.
Svaki put kad stavim laptop na krilo istripujem se da će mi njegova toplota istopiti salo na butinama.
Kad sam se rodila tata je otišao da me upiše i zaboravio je kako treba da se zovem. I dan danas me ne zove imenom, koje mi je, usput rečeno, dala neka žena iz sela koju je slučajno sreo.
Kad god sam sam kod kuće, uzmem makaze i vrtim ih oko prsta i zamišljam da sam Clint Eastwood.
Imala sam dečka koga sam voljela jako, ali ga moji roditelji nisu voljeli. Sada imam muža kojeg vole moji roditelji, ali ga ja ne volim.
Nema mi goreg osjećaja nego kada poslednju cigaru zapalim naopako.
Devojka me je ostavila jer nisam hteo prodati auto da ona sa prijateljicom ode na more.