Danas sam položio poslednji ispit. Čudno se osjećam. Ne znam da li da skačem od sreće, ili da tugujem jer je to kraj mog studentskog doba... :(
Prošle nedelje sam sakupljao poljupce po Igalu i Herceg Novom, na priču da ako sakupim 100 poljubaca dobijam gajbu piva. U jednom trenutku govorim tu priču grupi cura i odjednom čujem viku :"Poljubi gaaaa poljubi gaaa!!" okrenem se i vidim iza sebe neke likove kako navijaju za mene. I dalje se osjećam ponosno.
Nikad u Životu nisam uzeo i pojeo bananu na kojoj nema nalepnice.
Ime sam dobila tako što je moja porodica izvlačila ceduljice sa imenima iz šešira. Samo ću reći da sam mogla da se zovem Goriljka...
Kada vidim da sam pogresila jedno slovo, čak i da je u prethodnoj rečenici brišem sve što sam na pisala do tog 'grešnika'...
Jednom prilikom kad sam bila mala, doktorica mi je rekla da ličim na tatu. Mene je to toliko uvredilo da sam nekoliko dana plakala zbog toga dok me nisu ubedili da nije strašno .
Moj dečko je uvek bio originalan. Meni umesto poruke: "Dobro jutro ljubavi!" stigne: "Nadam se da si već ustala, ako ne, bio bi red više!"
Ponudila sam se mami da operem sudove, bila je pola sata u šoku.
Uvek mi je zanimljivo, dok šetam bulevarom, da posmatram ljude koji me preteknu a ja lagano šetam i sretnem ih na svakom sledećem semaforu i mislim ''hohoho džaba ste jurili''.