Na autobuskoj stanici jednom prilikom, taman pred Božićne i Novogodišnje praznike, izgubila sam zadnje pare koje sam imala da se vratim kući iz mjesta u kojem studiram. Nisam imala prebijene pare. Onako sva sj*bana, nisam znala šta da radim. Prišla mi je jedna gospođa i ponudila da mi kupi kartu. Nije karta bila bogzna kako skupa, ali ja se svako malo sjetim te gospođe i zahvala sam joj do groba.
Nikada nisam rekla roditeljima, i tako užoj familiji da ih volim. Ne znam, meni je to nekako glupo i mislim da se podrazumeva da ih volim, to ne može rečima da se iskaže.. a oni misle da sam samo bezosećajna.
Nikad mi neće biti jasno zašto neke osobe uvijek misle da su njihovi problemi najveći.
Ljudi su počeli da me izbegavaju zato što ne mogu a da ne ispalim po jedan sarkastični komentar na svaku drugu njihovu rečenicu.
Када сам се родила сви моји су били толико убјеђени да ћу бити мушко да је ујко звао болницу да провјери још једном да ли сам стварно женско..
Baka sa kojom sam odrastao, koja me je naučila svemu lepom i pravičnom, podarila svaki sekund svog života jer su mi roditelji umrli, počinje da gubi sećanja.. Najviše se plašim da će jednog dana i mene zaboraviti.
Kada idem na trčanje, ukoliko obučem neku fancy sportsku odeću, tada obično i istrčim više jer umislim da sam profi atletičarka.
Kad sam bila mala lutkama sam sekla palčeve da kad pozajmim nekom znaću da je moja!
Kada sam bolesna i dok se tuširam, tuš stavim na grlo jer mislim da će mi vrela voda pomoći da što pre ozdravim.
Jednom sam, onako iz dosade na Fejsbuku nalazio devojke, bez ikakvog reda i svakoj poslao poruku: "Da li bi se poseksala sa mnom?" Iznenadio sam se kada mi je dobar deo njih odgovorio: "Pa ne znam... Morali bi prvo malo bolje da se upoznamo."