Imam 21. godinu. majka mi je umrla od raka kad sam imao 10, tako da sam odrastao pored ćaleta. Pre 3 godine sam ga prvi put video uplakanog, kada sam mu nakon sto nam je opljačkan stan i ukraden sav novac i nakit koji je ostao od pokojne majke, da novac nije bitan ali da mi je krivo što više nemam nijednu uspomenu na majku (osim njene uramljene slike). Iako se foliram da sam jak/hladan i da sam preboleo njenu smrt, nikad mu nisam rekao koliko mi je teško, koliko ga volim i koliko sam mu zahvalan što me je izveo na pravi put . Ona koja me gleda odozgo mi je najveća motivacija u životu i znam da ona ne želi da se ikada predam, iako se ona predala...
Već 2 mjeseca zamišljam da imam svog "imaginarnog" dvojnika. U početku je bilo teško, no već nakon par dana sam mogao pričati s njim. Nakon 2 sedmice sam ga toliko dobro "zamislio" da se mogao sjetiti stvari koje sam davno zaboravio, može perfektno citirati svaku knjigu koju sam pročitao. Sada ga samo prizovem kada mi treba, i kad mi ne treba samo nestane. Praktički sam otključao svoju podsvijest. Čak mi i ukazuje na neke stvari iz moje okoline koje nisam prije primjećivao, kao npr. zašto se netko ponaša na neki način, ili kaže nešto što kaže.
Nisam usao u more a bio sam na exkurziji, to je bio prvi put da vidim uživo more...
Za rođendan sam poželjela da mi dlake, od glave naniže, nestanu.
Kad se udam zamišljam sebe kako sedim sa mužem u kafani, pijemo i pevamo do zore.
Živim u zgradi na 4. spratu. Najveća životna želja mi je da odem dva sprata iznad, zamolim dobre ljude da me puste unutra, pa da skačem kao Tasmanijski đavo satima po glavi ovima iznad mene, što su svoja dva divlja sina naučili da igraju tenis, fudbal, košarku, bejzbol, ragbi, umetničko klizanje, mačevanje, boks i sinhrono plivanje u stanu, u ranim jutarnjim časovima, a ne kao sav normalan svet da to rade na igralištu ispred zgrade. Uvek sam mislila da nemam životnu želju, ali sada sam sasvim sigurna u nju.
Otkad znam za sebe stavljam ruku na vagu u prodavnici dok kupujem voće, da bih vidjela koliko je teška.
Kada u gostima slomim nešto ili pokvarim, elegantno se udaljim od toga i pravim se da ne znam šta se desilo...