Najveća trauma iz detinjstva su mi situacije kad su me vodili da kupim patike i one mi budu veće npr za broj, dva, a moji kažu 'super, taman će ti valjati i dogodine'.
Kad god mi vreme to dozvoljava, na posao idem svojim motorom. Imam ritual koji se sastoji od toga da kada idem nekim podužim pravcem (uglavnom je to Gazela) vrištim, neartikulisano urlam poput Tarzana, ili divljački iz sveg glasa pevam neke rok ili navijačke pesme. Zbog gustog saobraćaja i zvuka motora verujem da se to ne čuje, a svakako se od kacige ne vidi. Kad stignem na posao skidam kacigu, nabacujem učtivi smešak, i prebacujem se u stanje ljubaznog kolege, tašna, mašna i odelce, ceo fazon.
Na prvim časovima fizike u osnovnoj sam mislila da je brzina svetlosti brzina paljenja sijalice pritiskom na prekidač.
Ove godine bio sam u CG na letovanju.... smuvao sam se sa jednom prelepom Crnogorkom. Iako smo bili samo dve večeri zajedno, ja sam se u nju zaljubio kao neki balavac, i više ne mogu da je izbacim iz glave... sad plačem zato što nemam para da zapalim za Bečiće, samo da je vidim i glas da joj čujem...Dva najlepša dana u mom životu.... a sad se osećam tako prazno... fali mi reči da opišem kako se osećam...
Volim kad stavim čačkalicu u usta, osjećam se k'o neki kauboj.
Uzmem daljinski da pogledam šta ima na drugim programima, obrnem 50 programa i ne znam šta sam videla na kom...
Kad sam bila mala, deda mi je plaćao da ga zovem ujka kada bi se našla neka zgodna žena u blizini.
Kad sam bio klinac, stalno sam prevrtao upaljac kako bi nivo plina bio isti na obe strane.
Sledeće godine u martu punim 60 godina. Osećam se u srcu mlado, pratim savremene tokove tehnologije, uživam u dobrim filmovima i muzici. Ali sam sve umorniji i umorniji. Ne znam da li ovako počinje prava starost? Sinove sam oženio pre nekoliko godina, dobio i unuke, sa ženom se dobrom slažem ali ta prokleta malaksalost i dosada. Umoran sam od svega, kad se pogledam u ogledalo plače mi se. Gde se ljudi izgubi onaj crni zgodni mladić? Ostade samo prosedi stari čika, manji za pet cm, naboran i namrgođen. Čitulje izbegavam da čitam, kad god to uradim nađem na tim stranama nekog prijatelja ili prijateljicu. Eee da mi je samo još jednom u školskom dvorištu da zaigramo basket Simke, Stole, VIktor, Glavonja, Burek, Klempo, Siki i ja...al ne vredi, Glavonje, Simketa i Stoleta više nema...Viktor jedva hoda od reume, Sikija viđam često jedva sastavlja kraj sa krajem, za Klempu ne znam šta je, kao ni za Bureka...Da mi je samo pet minuta da odigramo, a da nas gledaju opet Milica, Jocika, Dušica.