Imam jako čudan odnos prema plakanju. Smatram da je to za slabiće i gotovo uvek se suzdržavam da zaplačem. Ako mi baš dođe da plačem trudim se da to uradim kada sam sama, da me niko ne bi video.
Šišao sam druga kad smo bili na moru, 10 minuta pred izlazak i crkla nam je mašinica na pola glave...
Oštenila mi se kuja pekinezer. Sad i ona ima veće sise od mene.
Izašla sam na dejt s dečkom koji mi se mnogo sviđao. Skockala se ja, stiže on i mi krećemo u šetnju. Tačno kad smo bili ispred robne kuće i ja vidim nešto crno ispred i počenem da vičem DŽEKI DŽEKI DOĐI, a on meni kaže JEL ME ZEZAŠ? TO JE OBIČNA KESA ZA ĐUBRE. Posle toga sam počela redovno da nosim naočare i više se nismo čuli.
Imam fobiju da mi neko ne pruži bebu. Sigurno ću je ispustiti.
Sve je više činjenica koje pokazuju da sam ja muško u našoj vezi, a on žensko, pa i u krevetu.
Plakala sam i u jednom momentu u moju sobu ulazi mi trogodišnja sestra. Nisam želela da vidi suze na mom licu, jer sam ja njena 'velika seka'. Okrenula sam se i počela da brišem suze, a ona mi je prišla i pitala me šta mi je, gde sam se udarila da poljubi pa da mi prođe. Samo sam se nasmejala i rekla da me više ne boli.
Sitnice mnogo znače, odlično sam se osećala posle toga i otišla sam sa njom da se igram.
Čim izbrišem neki broj iz imenika, obavezno mi zatreba posle nekog vremena.
Jednog jutra probudio sam se napaljen i uhvatio za dupe moju pospanu devojku na šta je ona odgovorila: "Da l' si normalan, je**te, pusti me da spavam!"