Moji roditelji, a pogotovo moj deda, se više raduju kad položim ispit nego ja.
Kada obučem za izlazak jednu stvar više puta, utripujem se da me ceo grad zapamtio po tome.
Ladno mi se jutros iselila devojka iz stana...a uselila se prošle nedelje nakon što smo se oboje razveli... a bio sam uverenja da je ova zaUvek.
Obožavam emociju koja me obuzme kada znam da treba da putujem negde i taj "jedva čekam" osećaj mi je jedan od najlepših.
Danas mi je rođendan, i usput sam napravio mali eksperiment. Sa svog FB profila sam namerno sklonio datum rođenja da vidim ko će od prijatelja stvarno da se seti. Naravno, samo su se dve drugarice iz srednje setile, ostali ništa, nula. Tužno je kako nam se sve svelo na internet, kako jedino tamo možemo da vidimo kome je kad rođendan i i još neke nebitne stvari. Sećam se kao klinac skupi se po 20- 30 klinaca iz kraja, pa slavimo ko da je ne znam šta, a ne običan rođendan. Čini mi se da nas internet sve više udaljava jedne od drugih, nego što nas spaja.
Kada nesto čitam na engleskom u sebi, osećam se kao čistokrvni Englez, a čim pustim glas to zvuči k'o da čitam indo-kineski. . .
Kad ne spavam niko ne zove, kad zaspim posle 15 minuta kao da zemlja gori.
Studiram farmaciju i u apoteci, dok sam radila praksu dođe devojka i traži 'pilulu za dan posle sutra'.
Upravo sam na YouTube-u ukucao "pa ram pa ram pa ram pa ram pam pam" da bih našao onu muziku koja ide na početku vesti na 1 RTS-u...