Ne pričam sa prvim komšijama zato što su se naše dede, koji su inače rođaci, posvađali oko podele zemljišta. Sramota me zbog toga.
Prošla sam kroz crveno na semaforu kasno noću misleći da nema nikoga. Sustiglo me auto i počeo lik blicati svjetlima. Ja iznervirana pokažem srednji prst. Tad je lik upalio rotaciju i skontam da je policija. Pojela me sramota.
Nisam posetila oca u bolnici kada je ostao bez nogu, da ne bi video kako plačem..
Oprostio sam curi prevaru,idem sutra po bijele klompe sam.
Slomio sam kola, da tako kazem.. i otac mi je rekao poseri ga sad.
Kad pustim vrata da se zalupe iza mene i hladno nastavim da hodam bez da se okrenem, osjećam se kao oni likovi u filmovima iza kojih eksplodira bomba, a oni kuliraju.
Imam običaj da, kad pijem kafu, izađem na terasu i pravim se da je zombi apokalipsa, da je sve u ruševinama i da su svi ljudi zombiji, da su kola razbijena po ulici i da ja pravim plan kako da pronađem još nekog ko je živ i kako da se izvučem iz grada. I naravno pustim strašnu muziku da bi sve to u mojoj glavi izgledalo dramatičnije.
Danas sam zakačio jedna parkirana kola, pitam jednog dedicu jel zna vlasnika, a on meni kaže: "Sine okreći se i vozi!" i ja odem...
Bojim se zmija i buba. Jednom sam spavao u kadi, a jednom na stolici jer sam tokom noći osetio kako mi nešto mili po vratu.
Mnogo me nerviraju ljudi koji kada ja nešto ispričam, uvek imaju neku svoju, "bolju priču" , i uopšte ne konstatuju šta sam ja ispričao.