Da uhvatim zlatnu ribicu i imam pravo na jednu želju, poželela bih da se vratim u osnovnu školu!
Ozbiljno razmišljam o tome da upišem kineski jezik i da ga završim, zato što mi se sviđe njihova kultura. Ali kome god saopštim, ili me gleda kao da sam budala, ili mi se smeje.
Kada se probudi pored mene raščupana i bez šminke potpuno sam siguran da je volim.
Vraćao sam se kući u kasne sate i vidio komšinicu kako plače, vjerovatno su bili neki ljubavni problemi, kroz priču je prsnula rekla da će se baciti pod voz, a ja šaljivdžija po prirodi kroz šalu sam rekao kono zašto pod voz baci se pod mašinovođu ( ja sam mašinovođa ) takav sam šamar dobio da i poslje godinu dana nemam snage da je pozdravim :S
Najjače mi je kada čujem starog u kući kako priča preko telefona i kaže 'Nisam kući sada, na putu sam, čućemo se kada dođem' i spusti...
Izgubila sam dečka pre 10 meseci. Umro je od Alchajmera i pred kraj nije nikoga prepoznavao niti je mogao da priča, ali kada smo se zadnji put videli, čvrsto mi je stegao ruku i pustio par suza. Mislim da je znao da se više nećemo videti.
Nervira me ona rodbina što me, u vreme ispitnog roka, zove da dođem kod njih u goste i još kritikuje kao kako me nikad nema, a posle kad prođu ispiti i kad stvarno mogu da dođem, niko se ne oglašava.
Kad sam bio mali, tata me je odveo na neku zvezdinu utakmicu i sakrio njegov upaljač kod mene u čarapi. Kad nas je redar pregledao, pitao je da li imamo nešto da prijavimo, u tom trenutku sam ja rekao da imam i izvadio upaljač iz čarape i dao redaru. Tata je hteo u zemlju da propadne.
Kada neko pored mene kašlje, na trenutak ne dišem, imam trip da ću se i ja razboleti..