Uvek kao mala kad smo putovali autom noću mislila sam da mesec prati auto :D
Jednom sam u pošti glumio da pričam na telefon kako mi se žena porađa, samo da bih došao pre reda.
Mnogo mi se sviđa nova komšinica ali samo znam da se zove Milena. Da bih saznao prezime ukucao sam na google MILENA KOMŠINICA, da vidim što će da izbaci.
Najviše mrzim kad u ulazu miriše hrana, ali miris ne dolazi iz moje kuće. :/
Kad pozovem nekog, a taj neko mi kaže : "E baš sam hteo/la da te nazovem", ja lepo kažem E NAZOVI, i spustim slušalicu...
Prije desetak godina, vratila sam se kući iz grada u blago rečeno pripitom stanju, oko 4 ujutro. Mobitel mi se ugasio i naravno da sam tri puta krivi pin ukucala i zablokiram ga. E sad, kako je lijepo ponuđen, i s takvim stanjem mobitela, mogućnost SOS poziva, takva nenormalna nazovem, al zaista misleći da zovem službu za korisnike. Javi se čovjek, ja pozdravim kulturno i još se lijepo ispričam ako sam ga probudila i da imam veliki problem - tri puta sam krivi pin ukucala! Samo mi je rekao: "Gospođo,ovdje se prijavljuju hitni slučajevi,nesreće i slično." i spustio slušalicu.
Tad me nije bilo sramota,ali jeste ujutro i kad sam u novinama,nakon mjesec dana, pročitala članak o SOS pozivima i naveden primjer mog poziva kao najglupljeg mogućeg.
Cura sam i u društvu služim zato da odvrnem čep kad neko kupi sok, jer su druge nejake. Kad god sam s momkom i kupim sebi sok, glumim da ne mogu da odvrnem čep i zamolim ga da on to uradi umjesto mene :$
Ovo mi već neko vreme leži na duši, ali nikome nisam ispričala.
Oktobar, vratila sam se kući i zatekla majku kako plače. Objasnila mi je da je mom deki, njenom ocu, pronađen tumor i da mu je ostalo najviše tri meseca života, ali to on ne sme da zna .Nisam ništa rekla, samo sam potrčala kod njega kući. Kroz terasu sam videla upaljeno svetlo. Pokucala sam na vrata, bila su zaključana, zatim sam zvonila i lupala i ništa. Plakala sam i mislila o svemu. Istrčala sam iz zgrade i krenula da ga tražim. Trčala sam ka prodavnici u koju je uvek išao. Prolazeći pored parka, slučajno sam bacila pogled u nadi da se odmara. Na klupici ispod svetiljke sedeo je čovek sa štapom i gledao ispred sebe. Lišće je padalo oko njega, a on je sedeo zamišljen na klupici, sam. Ne mogu da vam opišem koliko je sve bilo tužno. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla, plačući, a on se smejao i pričao da ne plačem jer ne umire ili slično. To je bila i biće najtužnija slika za mene u životu. Početkom decembra je umro.
Svaki put kad zaključavam stan u sebi ponovim "zaključala sam, zaključala sam" čisto da se ne moram vraćati par puta i provjeravati.