Sviđa mi se svako ko na neki način obrati pažnju na mene.
Kada posle zime, u toku koje non stop nosim jaknu i držim ruke u džepovima, dođe leto i izađem napolje u šorcu i majici ne znam šta ću sa rukama. :)
Ozbiljno razmišljam o tome da upišem kineski jezik i da ga završim, zato što mi se sviđe njihova kultura. Ali kome god saopštim, ili me gleda kao da sam budala, ili mi se smeje.
Mrzim kad neku osobu iz sve snage zagrlim i osjetim da ona mene nije. Odvratan osjećaj...
Ne volim da neko sluša dok telefoniram, čak ni kad su u pitanju neki kratki informativni pozivi...
Moje spremanje ispita uvijek ima nekoliko faza: nakon 2-3 poglavlja umislim da ništa neću stići, pa pokušavam skontati koja bi pitanja mogla doći. Nakon toga dobijem inspiraciju i mislim da ću ipak sve stići, čak i fusnote, a kad shvatim da to nije moguće ležim na krevetu, gledam u plafon i pitam se što je meni trebalo u životu da upišem fakultet kad i onako nema posla. I tako više vremena provedem razmišljajući nego učeći.
Kada sam bio mali, gledali smo ljubavni film i ja sam pitao mamu zašto se meni diže piša kad se neko ljubi...