Džabe mi što imam krov nad glavom, tri obroka dnevno, pa čak i internet mogu da priuštim. Džabe što me to čini delom "povlašćenog" stanovništva. Kada se sve ostalo u mom životu već dve decenije raspada, kada svaki dan moram da gutam nepodnošljiv bol sa osmehom, da se sakrivam kad plačem...bar jednom, samo jednom da mogu da priuštim sebi da se požalim da mi je teško, makar anonimno, makar strancima. Žao mi je što sam slaba...i sramota me je što i sada plačem, ali bar niko ne vidi.
Zovem dečka ''princezo'' i njemu to ni najmanje ne smeta. Volim ga.
Najviše mrzim kad mi majka u svađi kaže: ''Jesam li ja tebe rodila ili ti mene?!''
Nema mi ništa gore nego kada mi za neki ispit govore: "Ma proćeš ti to sigurno". Pa draže mi je da mi ništa ne govore nego to.
Mama mi uvek kupuje nove gaće i čarape pred neku ekskurziju, ili putovanje.
Popijem po sto kafa dnevno kad učim i to najviše zato što mi kuvanje kafe bude izgovor za dužu pauzu koju tad pravim...
Bila sam kod drugarice i kad smo krenule kod mene njena mama me je pitala da joj napravim facebook profil. Pošto smo žurile, rekla joj je: Ma ajde mama, napravicemo ti kod nje, na sta je ona odgovorila: Dobro, pa mi ga prebacite na USB.
Jednom prilikom sam pala i udarila glavom o saksiju. Zanimljivo je to što je saksija pukla, a na mojoj glavi ni ogrebotine.