Kad sam imala četiri godine, voljela sam glumiti da čitam. Nisam znala čitati, ali ja fino legnem u krevet, pokrijem se, uzmem knjigu, otvorim je i gledam. To mi je bilo fora xD
Kad nosim naočare za sunce obožavam da odmeravam ljude, praveći se da samo gledam pravo.
Pobedio sam leukemiju i neću pisati o svemu što sam prošao kroz taj period, već ću napisati neke od svojih ciljeva u životu, na kojima već radim kako bi' ih ostvario: pretrčati maraton, preći ultra maraton na Fruškoj gori, voziti bicikl po Srbiji i Evropi, prošetati kroz neku vojnu bazu (imao sam želju da idem u vojsku, ali faks me sprečio :D ), otići na more, završiti veterinu, osnovati porodicu sa devojkom sa kojom sam sada i onda sa nekih 80 godina da nas dvoje zajedno prepričavamo svom podmladku doživljaje iz mlađih dana...
Danas sam napravila ručak i niko od mojih nije došao kuci..
Prošle godine sam bio sa tatom kod njegovog prijatelja ...Kad smo došli taj čovek je pitao mog tatu jel ovaj mali tvoj..a tata će: ženin je ne znam dal' je moj....SMORIO SAM SE.
Živim s roditeljima i sestrom. Ima već par godina kako osjećam da svako od nas živi za sebe. Pitam se kad i zbog čega smo se tako otuđili.
Nevjerovatno je koliko mi misli prođe kroz glavu kada sedim sam i pijem kafu, i pritom samo gledam u prolaznike.
Mrzim kad profe objave imena i prezimena u rezultatima ispita. Brate, stavi samo broj indexa, manje će me biti sramota ako padnem.
Ne učim jer to volim, niti jer sam nešto ambiciozna i želim da budem neko i nešto. Učim, jer sam lijena i jer mi je mrsko raditi. Učim jer želim da imam što više obrazovanja, da što manje radim,a imam puno para.
Kad previše "visim" na kompu pa mi se smrzne ruka od držanja miša, a ja je stavim pod du*e da je ugrejem.