Najlepši trenutak u mom životu bio je kada sam se posvađala sa dečkom i krenula sam kući, a on je potrčao za mnom, zagrlio me sa leđa, poljubio i rekao mi: "Nikada te neću pustiti da odeš, volim te." Nažalost te reči je izgovorila pogrešna osoba, osoba koja ne zaslužuje više nijedan moj pogled, a kamoli nešto više.
Imam teoriju, da kao sto su nekada dinosaurusi bili dominantna vrsta pa su izumrli, tako ćemo i mi uskoro da nestanemo sa lica Zemlje, a sledeća dominantna vrsta su pacovi. 100% sam siguran u to... ali ljudi kad im kažem, smeju mi se...
Žensko sam, a ormar mi je tako neuredan, doslovno stvari ispadaju iz njega. Meni bude mrsko da složim pa samo zafrljačim kad ispadne.
Odlučila sam da zaveštam organe, ali moji roditelji ne podržavaju moju odluku. Baš naprotiv. S jedne strane razumem njihov stav, ali ipak smatram da nisu u pravu. I uradiću šta sam naumila. Poštujem svačiji stav, ali bih volela da više ljudi razmišlja na sličan način. Uz malo više kolektivne svesti svet bi bio lepše mesto.
Svaki put kad' izvlačim kabl iz usisivača tripujem da sam kauboj.
Šest godina sam imala, počelo je bombardovanje. Sećam se, skupimo se svi u nekom podrumu, cela ulica, proživljavamo zajedničke strahove, ali u isto vreme složniji kao nikada pre toga, nažalost, ni posle toga. Ništa ljude ne može da spoji tako kao zajednička tuga ili zajednička sreća.
Idem ti ja tako ulicom sama, beše dan. Naspram mene bese neki dečkić mali, činio mi se nekako tuznim. On se zapravo pripremao da me trčećim korakom uhvati za sisu.
Ubila bih se kada bi mi neko ušao na fejs, ne zbog poruka i tako toga na profilu, već zbog šifre. Mislim da bi ljudi prestali da misle da sam inteligentna i razumna osoba kada bi videli lozinke: Pecena glava u torbi, Ljubicaste lubenice, Obesene zabe...
Toliko sam se zaljubio da čitam i moj i njen horoskop.