Dali smo dedi jedan mobitel koji je nama višak bio. I naravno, starci se ne razumiju u ovu tehnologiju. Uglavnom, upalili smo mi dedi mobitel i vidim da mu je prazna baterija i govorim ja naglas : "E dedo, prazna ti je baterija." U tom vidiš moju baku, vadi novčanik, daje nam pare i govori : "Evo vam pare, idite i kupite mu baterije."
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!
Svaki put kad uzmem od mojih pare za knjige/skripte, nikad ih ne kupim, uglavnom popijem te knjige/skripte. Inače sam uspešan student medicinskog fakulteta, sve završavam u roku.
Poslao sam potpuno nepoznatoj devojci na fb-u zahtev. Nijedan zajednički prijatelj, ali bilo je tu nešto u vezi nje. Posle dužeg vremena nekako je pristala da se upoznamo, jer je igrom slučaja živela u gradu u kom sam radio. Na prvi sastanak je kasnila više od sat vremena i ja sam je čekao. Na kraju se pojavila sa osmehom od uva do uva, sva zbunjena i iako sam planirao svašta da joj kažem, rekao sam samo:, ,Jel' uvek ovako kasniš?'' ,,Jel' ti uvek čekaš?'' odgovorila je nasmejana. I evo je sad pored mene, večiti buntovnik i inadžija. Uvek tera po svom i nikad nije kriva i uvek sve reši taj njen osmeh. Neverovatan i čudan početak, ali pored sebe imam moju bolju polovinu.
Kada vam je teško u životu setite se da se moja baba zove Punimirka.
Kad ne mogu da obavim nuždu pustim vodokotlić kao motivaciju...
Dala sam mu u svojoj glavi rok do 1. oktobra pre nego sto podnesem zahtev za razvod jer bi nam tad bilo dve godine. Ali taj famozni datum je sve bliže, on sve dalje sa nekom drugom. Pravim se najhladnija na svetu, nikom ne pričam, a fali mi onaj zagrljaj kad se ušuškamo zajedno na kauču uz tv dok ja njuškam njegov parfem koji nikad neću da zaboravim. Eto ljubavi, za kraj, mnogo sam te volela, ali jebi ga, nisi me želeo pored sebe, jer kako ti reče dobre i fine devojke nisu interesantne.
Kad položim neki ispit, tako mi se osladi da automatski imam želju da učim i položim sledeći. Osećam se kao Mel Gibson kad u sceni iz Brave heart-a vikne:" FREEDOOOOOOOOM".
Profesorka me je poslala da joj donesem čaj iz zbornice, nisam mogao da izdržim, a da ne pljunem u njega.
Oduvek sam je mrzeo.
Oduvek mi je bilo slađe da palačinke jedem onako urolovane, nego savijene u trougao. Šta znam, podseća me na kuću.