Kad god slučajno dodirnem curu koja sjedi do mene u autobusu bude me sramota, jer može da pomisli da namjerno pružam ruku ka njoj, da sam neki neiživljeni jadnik. Zato kad sjednem pored cure trudim se da se što više odmaknem, što takođe mogu da pogrešno skontaju.
Otac mi je umro pre nekoliko godina, zadnjih godina ga je slomio stres zbog nerešivih problema, sada kad ga nema ti problemi se rešavaju a ja sam bolji čovek...sve ide nabolje...ali bez njega !!! Čini mi se što mi bolje ide u životu to više plačem što ga nema...zapamtite ne možete da imate sve u životu.
Uvjek kada idem negde čini mi se da mi treba 3 sata, a kad se vraćam samo 5 minuta.
Ne znam zašto se kod žena zovu nausnice a kod muškaraca BRKOVI.
Volim da uđem u neki bus koji ima dugačku liniju i tako obilazim krugove.
Mama mi na poruke odgovara sa ''Ok.'', ''Može.'', ''Ne može.''
Slomio sam kola, da tako kazem.. i otac mi je rekao poseri ga sad.
Kad pustim vrata da se zalupe iza mene i hladno nastavim da hodam bez da se okrenem, osjećam se kao oni likovi u filmovima iza kojih eksplodira bomba, a oni kuliraju.
Pre par meseci, na ulici me zamolio jedan slep dečko da mu pomognem da dodje do svoje studentske sobe. Naravno da sam mu to učinila, dok smo šetali pitala sam ga kako studira i šta. Rekao mi je da studira ekonomiju, a da uči tako što njegova majka pročita celu knjigu, i snimi pa mu pošalje i tako on sluša i nauči. Problem ima sa predmetom statistika jer ne može da razume zadatke a profesora njegov problem ne interesuje.
Divim se tom dečku i njegovoj majci, veliko poštovanje!
Juče sam svom sinu pomogao da nauči da vozi bicikl. Skinuli smo pomoćne točkove i vrlo brzo je uspeo da održi ravnotežu i sam vozi nekoliko desetina metara. Kako je samo bio ponosan. Kako je bio srećan. A ja sam ga stalno hvalio kako je veliki dečko i kako je lako i brzo naučio da vozi bicikl. U jednom trenutku mi je spontano rekao: “Tata, hvala ti što si tako dobar prema meni.” A ja sam se potpuno istopio od ljubavi. Zar je moguće da dete od 5 godina zna toliko da ceni pažnju koju mu posvećujemo, čak toliko da može da je iskaže rečima?