Kada u prodavnici kao kusur dobijem neki sitniš, ubacim ga u limenku od parfema. I jednom, dok sam brojala te pare, naišla mi je sestra od tetke (5 god) i pitala me je šta radim, rekla joj da brojim pare koje skupljam za putovanje. Pitala me kada ću se vratiti, rekla sam joj da ne znam da li ću imati dovoljno para da se vratim nazad, na šta je ona otišla kući, uzela svoj novčanik u kom, kao i svako dete, drži neke sitne pare kojima se igra (ne znam zašto je to deci zanimljivo) i kaže mi ''Evo ti ovo, da imaš da se vratiš!''.
Prije 6 dana sam rekao devojci da idem na hitan put i da se nećemo čuti redovno. Pitala me za razlog ali uspeo sam nekako da smaknem pogled i da je slažem. Neposredno posle razgovora sa par drugova sam otišao na njeno selo, gde provodi dosta vremena i pored reke ispred njene kuće u veliku topolu sam sa društvom ugravirao našu sliku i ispisao najlepše provedene trenutke s njom. Ispod slike sam napravio mala vratanca koja kad otvori ima malu policu da izvuče, i u toj polici će da stoji verenički prsten. Ovo sam napravio kao krunu naše veze koja traje već 4 godine. Sinoć sam se vratio, a sada ovo pišem jer ne mogu da je pogledam u oči što sam je slagao iako znam da sam to učinio za nešto veće, odradili smo profesionalnu stvar i nadam se da će da odlepi kad bude videla. Držite mi fige da sve prođe kako treba jer ujutro idemo na selo... :)
Moja sestra se jednom vratila jako pijana sa njenog rođendana. Kad je ušla u kuću, probudila me je, i rekla da unesem veš sa žice, iako je bilo 4 sata ujutru. Ja onako sanjiva, u gaćama i majci izlazim, skupljam, hvatam se za kvaku, kad ono zaključano. Zvonila sam 10 minuta, a onda je otvorila vrata i pitala me: ''Katarina, jel si ti normalna, šta radiš ovako kasno napolju, videćeš ti sutra kod mame?!'' Sutradan sam je jedva ubedila da se to desilo...
Sa 17 godina sam saznala da ne mogu postati majka. Zbog toga nisam htela da imam dečka jer uvek kada bi mi se neko približio, osetila bih veliku krivicu i neodgovornost. Nisam želela ikoga da obavezujem. Vremenom sam pokušavala da se nekako normalizujem. Posvetila sam se nauci. Ali istovremeno se u meni stvarao jedan kranje patološki mehanizam isključivanja sebe iz normalnog društvenog života. Postala sam jako introvertna. Kada steknem prijatelja, nakon nekog vremena se samo isključim, distanciram. Sramota me je sebe. Sad imam 21.
Nikad nismo imali dovoljno para, tako da ni moj brat ni ja, kad smo bili mali. nikad nismo dobili ništa novo, nego uvijek nešto iskorišteno, ali bili smo zadovoljni, jer su se roditelji maksimalno trudili da nam i to pruže.
Najviše mrzim kad sam na nekoj svadbi i moram da čekam da neko prvi "ubode meze" pa da i ja počnem da jedem. Ili kad pršuta neće da se nabode na viljušku. Uuuu, to je još gore.
Imam žute zube i nikada se ne smijem na slikama jer me je sramota. Želja mi je da skupim pare i da imam nove zube, jer bi mi se samim tim i samopouzdanje povećalo.
Kaže moja nana: "Neću profil na facebook-u, imam ga na spomeniku".
Cvijet zalivam tako što prvo ja pijem iz čaše pa mu onda sipam ostatak vode. Tripujem da mu tako pokazujem ljubav!
Konstruisao sam potpuno funkcionalnu vremensku mašinu.
Ali ne mogu da je komercijalizujem jer mi sve banke od kojih hoću kredit za masovnu proizvodnju i marketing traže potvrdu o patentiranju. To ne mogu da dobijem od Zavoda za patente jer oni nisu nadležni za mašine koje funkcionišu suprotno poznatim zakonima fizike. Reko' pa sa' ću se vratim nazad i sprečim matorce da Vas prave, ima da Vas nema bre...