Dao bih bubreg da vratim vreme i ispravim neke postupke koje sam uradio.
Kad god bi me poslala da vodim malog brata napolje, mama bi stavila jednu kašicu za bebe u kolica da ga nahranim. I uvek bih je ja pojela. Čak sam umela malo da zamrljam portiklu da ispadne kao da sam njemu davala...
Kad god mi devojka pošalje poruku "možeš li doći da popričamo" momentalno se preslišavam šta sam radio van njenog prisustva od zadnjeg razgovora.
Od kad sam tatu pitala " Esi mi dobaar?" iz zezanja, posle toga kad god me vidi pita me esi mi dobraa :DD
Odem u Beč na godinu dana da naučim nemački, a vratim se znajući da pričam na svakom naglasku iz bivše Juge.:)
Svaki put kad ispletem pletenicu ili riblju kost istripujem da sam Lara Kroft.
Bio sam jedan od najboljih košarkasa u zemlji 87' godište, top 5 sigurno... 3. godinu srednje dok smo vozili u školu udarila nas je medicinska sestra koja je gledala u retrovizor i stavljala šminku umesto da gleda na put.. Slomio sam obe noge u nesreci, 8 meseci kasnije kad sam ponovo počeo da trčim shvatio sam da više ni loptu nisam umeo da driblam, izgubio sam svu koordinaciju.. Njena bolnica je kasnije zataškala celu nesreću da ona nebi izgubila posao jer joj je otac imućan covek u toj bolnici gde su me inace lečili. Imao sam stipendijske ponude da odem na coledž u inostranstvo da igram, a sada ništa. Ponekad dok igram u parku devojka mi kaze da imam nekog talenta i da sam trebao ranije da treniram kao klinac i da bi mozda bilo nešto od mene, a pojma nema kako sam nekad igrao. Ne želim o tome nista da joj pričam jer ne želim da u njenim očima budem jedan od onih jadnika koji živi život u prošlosti i ne želim da me sažaljeva kao što ja potajno sažaljevam sebe sve ove godine.
Od sve muke se nasmejem kada uđem kod sina u sobu i ugledam nešto od njegove mokre garderobe kako je raširio na radijator da se osuši, a vani 30 stepeni u plusu. Navika je navika, ljubi ga majka.
Voleo bih da imam neku pesmu da mogu da kažem ono čuveno: ,,Gde me nađeee?".