Kad sam bila mala bila je nekakva nagradna igra u kojoj se valjda trebalo poslati na neku postansku adresu koje smo pogledali Barbie crtice. Ja sam umjesto toga nazvala njih na telefon i nabrojala nekoj teti sve sto sam pogledala i trazila nagradu. Ona mi je objasnjavala kako to moram poslati postom, a ja sam bila uporna i viknula joj da mi posalje nagradu i da se ne raspravlja. Bilo mi je oko 4 godine.
Svoje dete cu naučiti svemu što sam ja morala sama da naučim mnogo težim načinom.
Ja sam šupak. Trebaju mi pare. Treba mi sreća. Treba mi ona. Treba mi volja. Treba mi želja. Treba mi optimizam i ono zrno nečega novog, što bi moglo da me povuče napred.
Nek svako misli kako hoće, ali meni su devojke najlepše bez trunke šminke, čiste i obučene što jednostavnije i udobnije...
Na prvom času njemačkog smo trebali čitati neke najjednostavnije rečenice. Moja drugarica je pročitala umjesto "ich", "ič". I dan danas je ponekad zovnemo Ička.
Jednoj curi sam tripovao da sam sin bogatog političara. Tek kasnije sam saznao da je ona zapravo njegova ćerka. Zanimljivo toj curi sam se učinio simpatičan i ona je moja djevojka. :-))
Vraćam se kući u četiri ujutru, pešaka. Idem auto-putem (Beogradom). Pešačim, jer sam u bedaku zbog jedne cure. Lik staje busom i pita me dokle idem. Ja mu kažem, i on me 'ladno odveze do kuće. Nisam znao kako da mu se zahvalim, pet puta mu se zahvaljivao, otišao kući i zaboravio na sve probleme. Kako mi je samo drago što još uvek ima dobrih ljudi.