Još kao mala imala sam svoj "ritual" da pred spavanje pošaljem poljupce svim dobrim ljudima na ovom svetu. Imam 18 godina, a to još uvek radim.
Maloprije sam nalakirala nokte crvenim lakom. I otišla do dede da vidim šta radi. Kada sam ušla u dnevni boravak, počela sam mahati rukama dolje - gore ne bi li mi se lak osušio. Kada me je deda pitao zašto to radim, ja sam odgovorila da bi mi se lak brže osušio. A on će meni na to:'' Eno imaš u kuhinji krpu, osuši njom.'' :D
Kad sam bila mala, našla sam mamine lakove za nokte i nalakirala obrve. Dobila sam takve batine da me i sad du*e boli kad pomislim na to.
Vrhunac moje lenjosti je bio sinoć, kad sam pokušavala da zategnem posteljinu, ležeći na njoj.
Kada sam bila mala tata mi je magistrirao. Komšije su me pitale da li je magistrirao ili doktorirao, a ja odgovarala da je doktorirao, vodeći se logikom, ako je tata lekar (doktor) onda mora da je doktorirao.
Moj dečko i ja se isto zovemo i prezivamo. Pozdrav od Vanje Jovanović i Vanje Jovanović. :D
Uvek kad se tuširam, onako mokru kosu zaližem skroz pozadi, pogledam se u ogledalo i sam sebi kažem "'de si Fernando Kolunga".
Radim u kafiću i dok sedim za šankom non stop prebrojavam ljude koji sede za stolovima.
Ekskurzija. Neko lupa i lupa, hoće vrata da razvali. Ustajem sva pospana. ''Ko je sad koji ***** ? O razredna to ste vi. Izvinite.'' Samo me pogledala.