Sa deckom sam, cisto da "imam decka" a ne zato sto mi se svidja ili sto sam zaljubljena.
Kad sam bio mali mučio sam mamu i tatu na moru i nisam hteo da uđem u vodu jer tamo ima rakova. Razlog je što sam pre odlaska na more čuo na televiziji da ljudi umiru od raka.
Kada krenem na ispit, uvijek stavim naočare za čitanje jer se osjećam mudrije i pametnije.
Plaše me momci koji primećuju kad se devojka ofarbala, skratila kosu, promenila parfem...
Kad sam bila mala i kada bi mi noga utrnula mislila sam da me to mrvice od hleba bockaju pa sam skidala čarapicu da ih izvadim .
Zaljubljena sam u jednog dečka koji je jako siromašan. Inače sam materijalista i površna, ali sa njim bih živela i u kartonskoj kutiji. To je valjda ljubav :)
ne volim da idem po kafića, po gradu... volim samo da treniram i da šetam prirodom ali nikako da nađem djevojku sličnih interesovanja.
Imam devojku koja ima slovo R iznad leve dojke (kod srca). Na dan kada smo se smuvali ja to nisam primetio. Krenuo sam polako da povlačim majicu da bih pročitao šta piše. Ona je rekla: "Sta to radis?" Rekao sam joj da želim samo da pročitam šta piše, i ona mi je pokazala. Smejući sam je pitao zašto baš slovo R? Ona je rekla da je to početno slovo imena njenog pokojnog brata. Osećao sam se kao najgori kreten na svetu.
Šest godina sreće, godina tuge. Novi stan, skoro novi život. Video sam je samo u par navrata slučajno za godinu dana. Juče ležim i uživam. Neko zvoni na vrata, pogledam kad ono ljubav mog života stoji ispred sa gomilom papira. Dilema, da li uopšte otvoriti posle svega. Otvaram vrata, ona podiže pogled i u trenutku je prebledela. Shvatio sam odmah da popisuje stanovništvo i da se uopšte nije nadala da ću baš ja otvoriti vrata. Ćutanje minutu/dve, pita me može li da obavi svoj posao, naravno, pustam je na uđe u stan. Pitao sam je samo hoće li sama ili joj treba pomoć, naravno ništa me nije pitala osim jednog pitanja: "Da li živim u vanbračnoj zajednici"?! Odgovorio sam: "Nekad". Ustaje i odlazi, oči pune suza... Zatvaram vrata, naslanjam se na zid i tu provodim neko vreme, provirujući ponekad u nadi da ću je videti još jednom. Kakav šok, ni posle 12 sati ne dolazim sebi, ne izlazi mi iz glave. Katastrofa!