Imam 21 godinu i roditelji mi ne daju da idem sa drugaricama na more!
Jednom prilikom sam pozvao jednu koleginicu da odemo negde na kafu, a ona mi je odgovorila porukom: ,,Ne pijem kafu, rep raste". Kako me je kvalitetno ispalila, prosto ne mogu da poverujem.
Kada se posvađam sa majkom ili tatom i zazvoni telefon a oni mi pokazuju mimikom da nisu kod kuće, ja iz inata kažem da su tu pored mene i uručim im slušalicu!
Ne znam, nekako uvijek mi bude žao kada ofarbaju pješački prelaz na ulicama, tako da uvijek kada prelazim, prelazim sa strane, da ne uprljam.
Kad se upoznam sa nekim momentalno zaboravim njegovo ime.
Nikad se nisam vodila onim "mlađi moraju poštovati starije". Ja poštujem onoliko koliko i oni mene poštuju i kraj!
Fali mi djetinjstvo! Bez briga, uživanje u jednostavnim trenucima, šetnja, trcčanje, igra. Ma fali mi čak ona jutarnja magla kad idem na autobusku stanicu, miris proljeća, jesenje boje.. sad to više ne primjećujem. Imam osjećaj da sam izgubila dio sebe s godinama, čuj mene godinama, a 23 su mi, ali tako se osjećam. Prebrzo odrasla, previše problema. Ne žalim se nikad, uvijek sam nasmijana ali eto, voljela bih opet pronaći taj dio sebe koji vidi ono što drugi ne vide, i sanjariti o nekim drugim svjetovima i nekim drugim životima.
Sjecam se kad sam bio mali, roditelji su mi kupovali 2 broja vece cipele i govorili da ce mi noga porastii.
Tata je upravo nazvao mamu da mu ona kaže njegov datum rodjenja.