Ne mogu više. Da mi je otići negde gde je prazno, vrištati dok ne ostanem bez glasa i izbaciti iz sebe tu ljutnju, strah, razočaranje i sve ostale emocije koje se mesecima skupljaju u meni!
Kažu ljudi "Ne može da se uči kad su ovakve vrućine". Evo sad je kao malo hladnije i pada kiša, pa će moći da uče. Što se mene tiče, ja ne mogu kako god da okreneš.
Kad god me nema i 3 dana kod kuće, kada se vratim sve mi je čudno i drugačije, kao da bez mene nešto ne funkcioniše.
Ispustila sam 'gasić' u toku seksa i dečko je počeo gromoglasno da se smeje a ja sam se samo pokrila preko glave i ponavljala 'ovo se nije desilo'. :D
Svaki put kad dam psu da jede, sipam mu hranu u činiju, pomazim ga i kažem mu "Prijatno!", a on mahne repom i kao da mi se zahvaljuje. Uvek mi ulepša dan. :)
Stanujem sama i već tri dana nisam ni sa kim progovorila, osim što sam se čula sa mamom na par minuta. Zaboraviću i da pričam....
U petak su me, u najjačem klubu u gradu, neke zdrnje pitale da sednu sa mnom u separe. Rekao sam im da ovde već sedi nas petorica i da mogu da stanu uz ogradu. Ne može svako sa mnom da sedi, ograda miševi!
Mogu da imam koga poželim, sem jednog.
Kad raskine sa ovom malom, biće moj. Kolega, drži se, stižem.
Uleteo sam među 100 pčela samo da bih joj ubrao cveće usput dok smo šetali. Ne volim da ga kupujem, a i ona mnogo više ceni ovakve stvari nego kupljene sa novcem. Neke stvari nemaju novčanu vrednost!
Mrzim praznične poruke (novogodišnje, božićne...) u stihu, npr: "Kuc kuc, ko je, ja sam tvoja sreća, donosim ti bla bla bla..." U vreme praznika dobijam ih na tone, i sve se vrte u krug, a ja samo odgovorim hvala takođe.