Na prvu dečačku ljubav sam napravio fiksni račun 18 000din. Nisam smeo da dođem kući kad me keva nazvala i saopštila istu informaciju.
Uvek imam neki trip da ko je nemiran kao klinac bude dobar čovek kada odraste, a ko je miran kao mali bude problem kao odrastao.
Do pre godinu dana kada god bih video neku lepu devojku na ulici, prišao bih joj, i umesto da je pitam za broj ili tako nešto, pitao bih je "Da li znaš možda gde je ulica narodnog heroja ... pa moje ime i prezime. Neke su mi čak i objašnjavale gde je, a ulica, naravno, nije postojala.
Mrzim kada u kadi pronađem stidne dlake mojih roditelja!
Kad devojka ne može da ide da se vidimo, ja idem sam na naše mesto i razmišljam kako nam je lepo i kako je ne bih menjao ni za šta na svetuuu...
Ukratko, bogata sam, zgodna, družim se sa elitom, imam 28 godine. Tako sam odrasla, sve sam živo imala. Sa 24 godine se desilo da sam se zaljubila u momka koji je srednja klasa, vozi neko osrednje auto, ali pak pametan, inteligentan, prelijep momak, najbolji student medicine u Bg. Obožavala sam ga.. sve dok moji prijatelji nisu počeli da ga ismijavaju. Da ga zovu JUGO boj, jer vozi jugo. Bilo me je sramota dok sam izlazila sa njim, prosto su mi ušli u glavu. Ostavila sam ga uz objašnjenje da nismo ista klasa da meni treba neko bogat, jer me moji prijatelji ne gledaju isto zbog njega. Rekao mi je: ''Zato i imam sve desetke i dajem sve od sebe da bi jednog dana, svojoj ženi obezbjedio sve, ali džaba i to sve ako nema ljubavi.'' To veče sam shvatila da mi je džaba sve što imam kad sam njega izgubila. Borila sam se da se pomirimo, nije htio. Sada ima ženu, radi u Čikagu kao kardiohirurg i ima jednogodišnje dijete. A ja sam propala bogatašica koja živi od roditelja. I dalje ga volim.
Kad sedim duže vreme, uvek imam trip da mi se dupe stanjilo.
Nema mi ništa gore nego kada kinem, a tek sam stavila maskaru.