Kao mala, bila sam veoma nemirno i nestašno dijete. I jadna mama, uvijek me morala čuvati. Žena nije ni jela kako treba, koliko me pazila, ni raditi nije mogla. I jednom ti moja Danka ode da kači veš, i zamoli tatu da me samo desetak minuta pripazi. I ovaj je sjedio, ne sjećam se šta je tačno radio, a moja malenkost je otišla do veš mašine, i tu se uvukla. A de, meni bila fora vrtiti se unutra. Ulazi mama u kuću i gotovo, kad ne dobi infarkt, nema mene nigdje. I trče oboje po kući, tatu peče savjest, traže oni mene, ma jauk bolan, haos.... a ja ladno kuliram u veš mašini i okrećem se.
Mrzim sve vrste proslava, veselja i sličnog, jer moji tada obično stvore takvu tenziju da to nije zdravo, nebitno dal mi idemo negde, ili neko nama dolazi, i nikad mi nije bilo jasno zašto je to tako. Živim za dan kad ću moći negde da odem ili da pozovem nekog da mi dođe na slavu, preslavu, rođendan, a da ujedno budem skroz opušten, i da mi je totalno svejedno za sve. Opušteno...
Deset godina smo u braku i svaki put kad me poljubi u vrat osjetim ono nešto sto sam osjetila prvi put kad me je poljubio.
Prodajem lubenice pored jednog seoskog puta u Istočnoj Srbiji i volim svoj posao.
Kada sam bila mala skinula sam jednu barbiku, vezala je oko struka i vukla je po kući. Upravo tada je došla komšinica (koja je psiholog) i moja mama je pitala "I šta vi mislite o ovome?", žena je umrla od smeha. :-)
Uvek kad spavam tokom dana, kad se probudim razmišljam da li su prošla dva dana, ili je još uvek onaj jedan. Čudan osecaj.
Filolog sam po struci, ali nema šanse da u razgovoru izgovorim “sad ću” ili “sad će”. Uvek to bude “saću / saće”. To je jače od mene.
Imam mužev password za fejs. Čim vidim da ima neku prijateljicu koja dobra izgleda, odmah je izbrišem i blokiram :D
Prodala sam zlato, dobila novac otišla u provod i upoznala ljubav svog života. Zlato za zlato!