Ponekad se pitam kako imam obraza da osudjujem druge ljude, a šta ja sve radim.
Volim ljude koje ne zanima ničije mišljenje. Jednostavno imaju svoj fazon. Nažalost nisam jedna od njih...
Prošlog leta smo moja sestričina, koja je imala 3,5 godine, i ja išle kod neke rodbine. Nakon što smo ceo dan prozevzečile napolju, smestili su nas u sobu da spavamo. U jednom momentu mi je nešto zasmrdelo i pitam je da se nije ukakila. "Nisam." Onda sam izula baletanke i rekla: "A ovo keki smrde noge." A ona će na to: "Keka, neću ja nikom da kažem."
U januaru mesecu, mrtav bolestan, izađem da smuvam jednu curu.
I tako zamajan, zaboravim da ponesem papirnate maramice. Sedimo mi na nekoj klupici, napolju hladno, smuvam je ja, i dok smo pričali meni krene da curi nos, a i dalje nemam maramice. Pred njom ništa nisam mogao da uradim, i onako lepo je zagrlim, a iza njenih leđa okrenutih rukava brišem nos. Užas.
Zvoni jednom telefon, javim se ja, učini mi se da je mamina drugarica i uhvatim ja da se sprdam sa ženom, da bi se ona, nakon par minuta mog lupetanja predstavila i da bih ja shvatila da je to moja razredna. Blam godine!
Danas mi je osamnaesti rodjendan i neke novčanice vidim po prvi put u životu.
Devojka i ja redovno pustimo film, ali ona je kod kuće i ja isto, i onda tako je nazovem pustimo u isti minut tj sekund i dopisujemo se o zanimljivim stvarima na viberu iz filma...
Ako ikada budem imala svoju porodicu, nikada deci neću priređivati stresove koje smo ja i moj brat doživeli. Konstantne svađe, selidbe, odvajanja od oca, i na kraju zajednički život u kojem svi živimo za sebe, bez komunikacije i ljubavi.
Volim da poziram ispred ogledala u donjem vešu i sviđa mi se ono što vidim, a kad dođe vrijeme da me dečko takvu vidi odjednom sebi nabijem hiljadu kompleksa.