Užasno me nervira kad mi momak priča kako njegova keva kuka da nemaju love, a svako malo nešto menjaju, kupuju...Sad će da menjaju auto, pa parket, pa ovo, pa ono.. Ali nikad oni nemaju love. Mrzim takve ljude! Ako imaš bre, reci IMAM, ako nemaš, k'o i ja, onda šuti.
Jedno veče sam otišla sa dečkom uveče u park. Sedela sam njemu u krilu i ljubili se, dok neka baka nije prošla i dobacila "vodi ti to u stan, sinko!".
Moj tata ne zna iz prve da kaže koje sam ja godine rođena. Kada ga pitaju za moje godište, on računa: " Kola su mi '82god, a ona je dve godine mlađa. " Tuga.
U ranim sam dvadestim i studiram daleko od kuće. Nisam iz bogate porodice i radim da bih se izdržavala. Na poslu me koriste i bedno plaćaju. Stalno sam u nekim dugovima. Desi mi se da nemam ni za namirnice. Nemam mnogo prijatelja, jer kad me zovu uvek nešto izmislim, pošto nemam ni za sladoled. Odličan sam student. Moji su ponosni na mene. Kad zovu da pitaju "kako sam, kako mi je" svaki put kažem da mi je "super, strava", jer znam da bi im srce puklo kad bi znali. Kad spustim slučalicu, redovno se rasplačem. Ljudi mi se dive jer kažu da sam "sposobna, lepa i pametna". A ja sam stalno tužna i pod stresom. Bojim se da ću se razboleti od brige.
Obavezno nakon što stavim stik idem kroz kuću podignutih ruku, da bi se osušio..
Jutros sam usisao i obrisao prašinu u stanu. Posle sam otišao na pijacu da kupim povrće što sam kuvao za ručak. Usput sam uzeo neko cveće da malo osvežim terasu. Večeras pravim kolače, dolazi mi društvo. Morao sam da se udarim po m*****, čisto da proverim da li ih još imam...
Trenirala sam odbojku 5-6 godina i bila prilično uspešna ali sam prekunula zbog učenja u gimnaziji. I dalje me srce boli kad gledam naše odbojkašice u reprezentaciji od kojih neke poznajem i privatno jer bih možda bila sa njima da sam drugačije postavila prioritete.
Kad god se vratim umorna s posla (živim sama), uvek prvo dođem do frižidera, uzmem pivo i sednem na kauč kao muškarac, gledam tv i podrigujem. Sutra ujutu sam opet sređena dama koja radi u uglednoj firmi.
Bio je praznik. I fixni telefon je zvonio čitav dan. Oko 10h uveče, čujem telefon iz moje sobe kako zvoni možda pola minuta (a znam da su matorci blizu njega). Ulazim u dnevnu sobu, kad njih dvoje uvaljuju jedno drugom telefon (koji i dalje zvoni), da bi se ono drugo javilo, jer su se oboje smorili od silnih poziva. Obožavam ih!