Oduvek su me privlačile šarmantne devojke. Šarm je ono što određuje ženu. Lepota je bonus.
Mrzim kad se sa nekim dopisujem 1. put u životu, i pita me 'Šta ima novo?',k'o da zna i staro,a ne novo.
Pre par dana sam ispred pošte u Jerkoviću popričao sa dedom koji tu prodaje korišćene stvari, kao oni ispred buvljaka. Pitao sam ga je l' hoće da mu kupim vodu ili nešto, na kraju je pristao da popijemo po pivo. I rekao mi je
- A šta drugo da radim? Da se izležavam kod kuće na dvosedu, da se prepustim svemu, da odustanem? Ne mogu. Ne bih sebe mogao da pogledam u ogledalo. Ne bih se ja sada menjao za tvoje godine sine, koliko god mi bilo teško. Nema života u vašim očima. Nema želje, nema borbe, nema ničega. Odustali ste, jer ste svi ubeđeni da nikada niste ni imali šanse da nešto uradite. I većina vas je u pravu, nikad niste imali šanse. Ali niste ih imali samo zato što niste pokušali da ih stvorite.
I vraćajući se kući gledao sam u baštu lokalnog kafića. Puna. Drže se male šolje espresa sa dva prstića, priča se o nečemu. Prazne glave slušaju prazne priče. Bez šanse za razumevanjem.Samo su tu da popune jedan drugom vreme, koje je danas najveće bogatsvo.
Mogu da učim u krevetu, na podu, u busu, u kafiću, uz muziku, televizor, ljude oko mene, ali za stolom nema šanse!
Kada odem da spavam kod tetke, koja inače ima sina od 5 godina, ponekad operem zube njegovom pastom. Kako bih samo da se vratim u te godine...
Najviše mrzim kad nekom kažem da studiram fakultet bezbednosti, a on me pita: Jel ćeš da radiš u obezbeđenju kad završiš? Da, sigurno mi za to treba fakultet ;(
24.9. Danas bi joj bilo 26 godina. Prije 4 godine krenuli smo na njenu vikendicu gdje smo trebali sa prijateljima proslaviti njen rođendan. Vozili smo se uz neko brdo sa oštrim i nepreglednim krivinama, kada je iz suprotonog smjera naletio kamion koji je sjekao krivinu gazeći više od pola moje trake. Pokušao sam ga izbjeći ali vidjeviši da neću uspjeti odlučio sam da se skolonim bar toliko da udari samo moju stranu da bih nju sačuvao. Ja sam preživio sa višestrukim prelomima, ona nažalost nije. Danas u novom društvu niko ne zna šta se desilo i nikome nikad nisam ispričao. Slušam rock i metal. Nosim crni kožnjak, crne majce i imam kratku i urednu kosu. Svi mi govore da sam preozbiljan. Drugarica mi je rekla jedne prilike da sam hladan ko kamen, malo pričam, nikad se ne smijem. Kad kući dođem bezbroj puta premotam istu scenu u glavi. Kako bih volio da sam to bio ja umjesto nje, kako bih volio da sad mogu pustit onu mušku suzu, a i sa njom ovu dušu.
Imam 17 godina i danas kad sam ručala sa svojim sestrićem (2) pravili smo ''brkove'' od mlijeka.
Matematika mi je oduvijek išla loše. Kada sam bila mala mama mi je pokušala objasniti kako se oduzimaju dva broja. Imala je kolegicu Mariju, a njen muž se zvao Dražen. Pokušala mi je objasniti na ovaj način; Teta Marija je skuhala 15 sarmi, a striček Dražen ih je pojeo 12. Koliko je sarmi ostalo? .. A moj odgovor je bio: Mama, šta striček Dražen može pojesti 12 sarmi?
Kad sam bio mali, na železničkoj stanici sam uvek trčao kod tate u zagrljaj kad nailazi voz, bilo me je strah onog zvuka i onolikog čuda od mašine. On bi mi stavio ruke preko ušiju i privukao me uz sebe. Iako sam samostalan, imam 21 godinu, studiram i radim u SAD, još uvek želim to da uradim. Kada imam neke probleme i kada me je strah nečega, samo želim da stavim lice ne njegov stomak, a on da stavi ruke preko mojih ušiju. Tada sam najsigurniji. Voli te sin, i odužiće ti se za sve.