Volela bih da mama ima nekog pored sebe. Imala je 35 godina kada je tata preminuo. Znam da joj je tada bilo teško, ostala je sama i posvetila se meni i mom odgajanju, sebe je zapostavila. Kada naletim u novinama na ljubavnu priču koja se desila ljudima u zrelim godinama, setim se mame. Volela bih da se njoj desi tako nešto.
Kad god se dečko ponaša malo uzdržanije, ja istripujem da me više ne voli, da će da me prevari ili ostavi.
Svake subote odlazim na preživljavanje u obližnju šumu sa samo jednom malom konzervom mesnog nareska i jednim nozem. Mojima kažem da idem kod druga.
Sinoc sam jedva naterao devojku da je otpratim kući jer su me bolela ledja. Koliko god da su me bolela tih 10 minuta hodanja do njene kuće su vredela svakog bola.
Bio je jedan od prvih dana prvog razreda. Učiteljica mi je rekla da ja imam čast zajedno sa jednom drugaricom da budem prvi redar u istoriji ovog odeljenja. Počeo sam da plačem zato što sam mislio da redari ostaju u školi preko noći.
Oduvek me je zanimalo šta ljudi pričaju o meni dok nisam tu.
Kažem "evo me na pola puta" a još nisam ni iz stana izašla...
Želim da mi pridje neko nepoznat i da mu ispričam ceo svoj život... Onako da budem sjeban uz cigaru i neku žestinu.
Kažem komšinici: "Kako vam je divna frzura, ko vas šiša... bla bla?", a ona mi ladno kaže: "To mi je perika, opala mi je kosa od bolesti". Koji blam!