Nadam se da cu jednog dana ući u butik i moći uzeti bilo šta što mi se sviđa, a da prije toga ne pogledam cijenu i skontam da li mi se uklapa u budžet.
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Kad mi je dosadno pošaljem "trudna sam" na nepoznat broj i onda čekam reakciju.
U prvom razredu osnovne škole sam dizao ruku da odgovorim na pitanje na koje pojma nemam, samo kako bi izgledalo da sam pametan. Svaki put kad sam digao ruku molio sam Boga da me učiteljica ne prozove.
Danas sam bio u školi i kod pedagogice je zazvonio fiksni telefon u kancelariji, što se čulo do naše učionice, a ja sam profesoru rekao "izvinite moram da se javim zovu me" :D navika valjda...
Kada spavam preko dana uvek ostavim otvorenu knjigu pored sebe, da bi moji kada uđu u sobu pomislili da sam zaspao učeći...
Kada sam bila u zabavištu nacrtala sam kokošku sa četiri noge...čak su mi se i nasmejali neki, ali ja nisam skontala zbog čega...mislila sam da kokoška ima četiri noge.
Kad sam bio mali uvek sam plakao zato što se sladoled topi.