Neki dan stojim ispred škole i dolazi čovek koji je inače malo poremećen i pokušava da nam proda neke loptice, u jednom trenutku pokazuje prstom na mog druga i pita mene i drugaricu ko je on i kaže da mu je poznat, reče drugarica ime momka i deda reče da mu je to unuk, znači mog druga je bila sramota da ga pozdravi zato što je bolestan, žalosno. Toliko mi je bilo žao da sam se odmakla i pustila suzu. Čak sam videla da je i taj deda zaplakao.
Često razmišljam kako bi reagovala neka devojka da je na sred ulice uhvatim za grudi...
Kada sam bio mali kupovali smo pastu s ukusom jagode, pa kad' se vratimo kući, sakrijem se ispod stola i pojedem pola tubice.
Mrzim kad mi se neko unosi u facu, a usput me malo zapljune il mu smrdi iz usta!
Pošto održavam vezu na daljinu, hvalim se ja mami kako ima dobrog zeta, i kako je spreman da dođe na drugi kontinent samo da bi mene vidio, a ona odgovara: mani se ti njega, to je pravi jeb*vjetar. :)
Imam problem sa iskazivanjem osećanja. Izgubila sam dosta zbog toga....
Ponekad me je malo sramota od njega kad počne da igra, kad to radi kao Šanta Panta, a ponekad ubaci i pokrete robota i onda se pravim da ne vidim!
Uvek sam doteran, skockan i naparfemisan. Makar sedeo u kući.
Kada odem u toalet, dok sam na vece šolji pretvaram se da dajem intervju.
Nikad mi neće biti jasno zašto se očekuje da student koji položi neki težak ispit časti umjesto da njega časte. Dovoljno je uložio truda i vremena da spremi taj ispit, a još treba da uloži i novac u druge umjesto da bude nagrađen.