Danas sam na svadbio naručio "Nije život jedna žena", jer sam vidjeo ispovijest...Ništa se nije desilo. I mladoženja i mlada su pjevali -.-
Pokušavajući da budem savršena ćerka, sestra, drugarica, devojka jednim delom sam izgubila sebe... Sve svoje vreme posvećujem drugima, trudim se da uvek budem tu, šta god da im treba, a sebe sam zapostavila, svoje želje i potrebe zanemarila... Najgore od svega je to što drugi to uopšte ne cene...
Савршен живот замишљам као да сам на селу у некој дебелој 'ладовини на лежајци са чачкалицом и сламеним шеширом и гајбом 'ладног пива поред себе.Тако себе замишљам за неких 15 година.
Rodjen sam Holandiju a roditelji Srbiju. Ja sam od rodjenje stranac. Gde god odem gledaju me kao stranac. I nekad se osecam bedno zbog toga..
Dva dana pre nego što ću zaprositi ženu (tadašnju devojku) rekla mi je "il me prosi il da ja drugog tražim, ja hoću da se udam." Dan danas se osećam glupo, jer ona sad misli da nisam imao hrabrosti, pa da me je ona nagovorila...
Kada idem na neki put obavezno ponesem sve knjige, sve što trebam učiti iako znam da neću ništa otvoriti kažem sebi "za svaki slučaj". I stvarno, jednom nisam ponijela ništa i imala sam toliko vremena i što je još gore, učilo mi se, pa me savjest pekla. Od tad redovno nosim sve knige, skripte i sveske. Ponekad ih čak i otvorim!
Moj dečko se sinoć napio i vukao kesu sa smećem i pravio se da je Deda Mraz i da nosi poklone!
Uvek sam se plašio gimnastike, posebno koluta unapred. Kao mali sam zabo glavom u strunjaču i od tada imam strašnu fobiju od toga. I dan danas, sa 18 godina, kad god na fizičkom treba da radimo kolutove, uvek eskiviram čas, šta ću, strah.