Uvek se nadam da će mi momci sa kojima se gledam u busu, čitaonici ili nekom kafiću prići, ali to se nikad ne desi.
Jednom kad sam se onesvestila u autobusu, neki sladak dečko mi je kupio čokoladicu :D Hvala mu ovim putem, pošto sam tada bila previše šlogirana hahah :)
Moja mama mora da pere bademantil (koji ne koristimo) na svakih nedelju dana zato što brišem ruke o njega.
Kasnim ja na bus, vidim ga desetak metara ispred na stanici i vidim da me šofer čeka.
Otvorena vrata i ja u trku ulećem.
Ali zapne mi noga za ulaz, i počnem da padam unazad. Refleksno se hvatam za nečiju nogu i vučem. Čuje se cepanje pantalona, ja se prosula celom dužinom, čoveku otišla nogavica. Ništa me ne pitajte. Ceo dan vrtim film. Pun autobus.
Ponekad kada razmišljam o svom detinjstvu, pitam se kako sam uopšte živa. Kao mala sam se pentrala svuda, ali baš svuda, po krovovima kuća i garaža, po najvišem drveću, jednom sam se čak uspentrala uz gromobran na 2. sprat zgrade jer je ćale ostavio zaključan stan...posle sam to redovno radila i kad nije zaključano..dopalo mi se.
Naježim se kad moj dečko počne da hvali jela svoje majke.
Volela bih da imam lepe zube i lep osmeh. Onda bih uvek bila vesela i nasmejana, a ne ozbiljna i namrgođena. Time prikrivam taj svoj kompleks.
Dolazim sa dva drugara na bus, mamurni, nenaspavani, krenuli kod druga u Sarajevo. I tako zaspimo nas trojica u busu , prođemo Sarajevo probudi kondukter drugara da izađemo jer smo stigli na zadnju stanicu (na moru) . Tad jaran iz sna počne da govori " ljudi budite se , poplavila Miljacka "
Pokušala sam da ubedim mamu da odigramo par-nepar da bi videle ko će od nas prati suđe. Nije upalilo.
Danas sam sat vremena čekala da proključa voda da bih zakuvala kafu, na isključenoj ringli, da.