Imam pun ormar stvari, ne može igla više da stane. A ja i dalje kukam kako nemam sta da obučem.
Imam 18 godina. Nedavno sam saznala da bolujem od raka kostiju. Svoj život moram menjati iz korena. Osećam se kao ptica u kavezu, sve mi je zabranjeno, a upravo sada treba da mi počne život. Umesto toga, moram se svega odricati i boriti se. U nekim trenucima mi dođe da odustanem od svega, iako su šanse za ozdravljenje velike.
Kao klinac sam uvek krao novac iz maminog novčanika. Sad sam zaposlen, imam 23 godine, i sada sam ja taj koji ubacuje u njen novčanik! Lep osećaj, moram priznati.
Noć pred svadbu sam spavala sam mamom i tatom u krevetu.
Najveći blam mi je što sam učiteljicu, a kasnije i razrednu, pozvao "mama", na sred časa.
Kad sam bio klinac, roditelji su me upisali na košarku. Prvi mjesec je bilo besplatno. Drugog mjeseca su mi roditelji rekli da nemam talenta za taj sport i da je bolje da se ispišem...
Kad su se deda i baba posvađali,deda je ( inače stolar po zanimanju) napravio drvenu pregradu na krevetu da se ne bi dodirivali kad spavaju i zvao svakog da vidi.
Obavezno kad idem kući od babe, ona mi kaže da joj se javim kad stignem i ja nekad zaboravim da joj se javim i naravno, eto nje zove da vidi da mi se nije desilo nešto. Ne omaši ni jednom.
Kad sam bila mala, kad god je bio rođendan mojoj starijoj sestri mislila sam da je moj. Kad mi je tada mama rekla da je moj rođendan tek za par meseci počela sam da plačem, kako bi me smirili dopustili su mi da ja duvam svećice.
Kad sam bila mala mislila sam da i Dnevnik ima kraj. I jedva sam čekala poslednju epizodu. Jer mi je stvarno bilo dosadno.