U prvom razredu osnovne škole sam popio vodu iz čaše u kojoj su stajale četkice od vodenih bojica, niko nije mogao da me ubedi da to nisu voćni ukusi, dok nisam probao.
Devojka se naljutila na mene jer neću da idem na koncert Jelene Karleuše sa njom! Tamo samo mrtvog mogu da me odnesu!
Sada sam igrala slagalicu i pobedila. Lik mi je napisao na kraju "'crkla dabogda"'. Kakvi smo mi ljudi....
Septembar, klupica u parku, 3 ujutro, prvi put joj rekao volim te, ona mi uzvratila sa ''Volim i ja tebe'' i kao se uozbilji i kroz šalu dobaci ''Znam da si stariji 5 godina ali ja ne se udajem dok ne završim fakultet'' , ja kroz smeh ''Ma obećavaam.'' Koliko sam je obožavao tako blesavu, ludu, jedinstvenu. I danas je takva, samo sa završenim fakultetom, sa detetom i kao moja žena.
Kako mrzim kada ljudi obećavaju nešto, obećavaju danima, mjesecima, i onda ništa od toga ne ispune, a znaš da mogu. Osjećaš se kao poslednje go*no. Ja se trenutno baš tako osjećam.
Izašo sam sa devojkom i kada više nisam imao šta da je pitam, pito sam je ima li plastenik kod kuće.
Nikad ništa nisam uspeo da zalepim super lepkom. Osim svojih prstiju.
Danas sam vozila 400km samo da popijem kafu s njim ,kojeg obožavam volim ,plačem za njim. Naravno kafa je bila pod izgovorom da sam poslovno u njegovom gradu nikad neće saznati i nikad mu neću priznati ...
Toliko sam se sinoć odvalila, da sam dečku, koji je tražio moj broj, greškom dala bratov. Iskreno se nadam da se neće javiti.
Pre nego što sam izašla iz kuće fotografisala sam šporet kako bih bila 100% sigurna da sam ga isključila!