Nikada neću oprostiti babi koja radi na šalteru na Štrandu sto se izderala na mene sto imam 50 din usitno. Kada sam rekla da moji nisu imali drugačije nije mi verovala, a tužna istina je da smo piljkali po kući celo prepodne da i to sakupimo. Rasplakala sam se čim sam ušla.
Imam toliko male grudi da mi je dvogodišnja ćerka razvukla majicu, namestila rukice i iznenađeno rekla "Nema"!
Ponekad kad sam na poslu predstavljam se kao svoja sekretarica (inače sam direktor) i kažem da nisam tu .....
Uvijek kad' izvozim bicikl iz garaže, stražnjicom obrišem pola auta.
Kada nešto slučajno opsujem pred ocem, on me pogleda i samo kaže: "Kako te nije sramota, ti si curica!", mrzim taj osjećaj!
Kad mi je ljubavnica neki dan poslala poruku da se nađemo, bio sam toliko sretan da sam ženi rekao da je volim.
Bila sam mala... Sećam se padala je jaka kiša, nevreme, stajala sam pored prozora i čujem mamu kako kaže "sada ce početi da pada grad..." A ja onako uplašena, gledam i čekam kada će zgrade početi da se ruše...
Uđem ja neki dan u tramvaj na štakama (slomio nogu na skejtu) kad ono baka 80-ak godina ustane i ponudi mi svoje mjesto. Naravno odbio sam, ali to mi je svakako uljpšalo dan. Još ima dobrih ljudi.
Pre mesec dana sedim u Veneciji i odjednom cujem kako neko iza peva "Zlatiborske zore". Naravno, okrenem se kad ono prelepa devojka sa još lepšim osmehom. Morao sam joj prići, saznao sam da je iz Sarajeva i da je tu na maturalnoj ekskurziji. Kad je već morala da ide, okrenula se i tako slatko nasmešila, da i danas evo posle mesec dana ne mogu da zaspim a da ne pomislim na taj osmeh...
Da nije majica sa volontiranja, ne bih imala u čemu da spavam.