Mama, volim te! Hvala ti što razumeš svaki naš neuspeh, što nam tad nikada nisi dodatno otežavala, već bila utočište u kom crpimo snagu da nastavimo dalje, što ti je sve manje bitno u odnosu na naše zdravlje, što si ostavila tatu kako mi ne bi slušali svadje, i bili srećni, a naučila da istog tog oca poštujemo, cenimo i volimo... Od nule si krenula, bez ičije pomoći, a stvorila nam sve! Srećni smo, hvala ti!
Najradije bih otišao sad negde bez sata i mobilnog telefona i po ceo dan ležao na pesku i slušao ptice i bube.
Prvi dečko mi je poginuo pre čest godina. Bio mi je najbolji drug i prva ljubav. Mnogo sam ga volela, a i kada više nismo bili zajedno, nastavili smo svojim putevima sasvim normalno. Kad je poginuo ostavila sam tadašnjeg dečka jer nisam mogla normalno da funkcionišem, a i veza je bila na samom početku. Danima nisam izlazila iz kuće, mesecima sam plakala. Bila sam ogorčena na život, sudbinu, Boga, ljude. Išla sam kod psihologa nekoliko meseci. I odjednom, bam, kao da ništa nije bilo, dosta toga sam zaboravila, dve godine nisam suzu ni zbog čega pustila, postala sam hladna prema ljudima, nedostupna i distancirana. Ni jedna veza mi nije dugo potrajala. I dalje se plašim da ću nekoga toliko zavoleti i da ću ostati bez te osobe. Kad osetim da se vezujem za nekoga, raskinem. To sam tek nedavno shvatila, a mislila sam da sam prešla preko svega toga. Priznajem da je koren svih mojih problema u glavi ustvari u tome, a ne znam kako da se rešim tog straha da će me napustiti kad mi bude najlepše. Nikome o tome ne pričam, svi misle da sam prešla preko toga. A nisam. Verovatno nikada ni neću.
Samo jednom bivšem momku želim da nađe sreću u ljubavi. Ostalima želim da nađu najveću moguću rospiju. :)
Moj tata je 364 dana u godini ozbiljan obiteljski čovjek, s ozbiljnim poslom i obavezama. No onaj jedan dan, on izvuče stare pocjepane hlače, najdražu mu Hendrixovu majicu, te on i ja odlazimo na motorijadu. Bio je biker do '87me, tad je upoznao mamu, oženio se i 'skrasio' no njegova ljubav prema svemu tome se nikad nije ugasila. Tako od moje 5te godine on i ja obilazimo moto susrete. Svaki put novi grad. Trenutno planiramo gdje ćemo ove godine. Jednom sam mu s 6g.rekla 'tata ja ću oženiti bikera.' Imam 18 al još uvijek to želim. :)
Kad se svađam sa deckom, ukoliko vidim da su mi argumenti slabi, počnem da plačem, jer on onda popusti i misli da me povrijedio. Znam da to nije ok-ej ali sam toliko uvježbala suze da mi to sada ide bez problema.
Mrzim kad sam kod frizera, i stave mi onaj 'plašt' oko mene pa me šišaju i sve mi pada na lice i svrbi, pa ne mogu lepo da se počešem.
Filolog sam po struci, ali nema šanse da u razgovoru izgovorim “sad ću” ili “sad će”. Uvek to bude “saću / saće”. To je jače od mene.
Uvek pre nego što počnem da pišem, na jagodici kažiprsta leve ruke proveravam da li hemijska olovka radi.
Kad sam bila mala mislila sam da i Dnevnik ima kraj. I jedva sam čekala poslednju epizodu. Jer mi je stvarno bilo dosadno.