Voljela bih da imam bolji odnos sa svojim ocem.. Nikad ne razgovaramo, nikad me ne pita kako sam, i sada evo kad imam 19 godina to mi nekako smeta.. Znam da baš i nije vješt u pokazivanju emocija, ali bih stvarno voljela da više razgovaramo.. kada npr. dođe po mene i vraćamo se zajedno kući, ćutimo.. ponekad gledamo TV zajedno, komentarišemo sport i sve to, ali kao neki stranci.. ne zna ništa o meni... Možda je to zbog toga što smo malo i slični, ali opet nekako je prevelika distanca... -_-
Sinoć u povratku kući, kad sam izašao iz kluba, malo dalje niz ulicu, primetio sam par kako se svađa... Bio sam blizu njih, onda je on lupio njoj šamar. Prišao sam mu, i zalepio takvu šamarčinu da je samo pao nazad. Ustao je, pogledao me i otišao mumlajući nešto. U pitanju je mlad momak, ne verujem ni da je punoletan. Možda sam pogrešio, možda nisam, ali u tom trenutku sam osećao da je to ispravno.
U mojoj kući se ljudi premalo grle, kad pokušam promjeniti to misle da sam luda...Prije par godina sam sestru onako poljubila prije spavanja ona je otišla reći mami da sigurno planiram pobjeći od kuće .....
Kad sam bila mala, roditelji su mi zabranjivali da žvacem žvake. Zato sam povremeno odlepljivala iste koje sam nalazila na ulici, ko zna iz čijih usta ispljunute i koliko puta ko zna čime pregažene, i uživala u kamenčićima koji su mi, zajedno sa žvakom, skakutali po ustima.
Djevojka me ne zadovoljava u intelektualnom smislu. Ubija me to. Nemam o čemu više pričati sa njom jer se sve svodi na smiješne situacije koje je ona doživjela ili njena prijateljica. Razgovori nemaju smisla.
Ljubaznost je postala toliko retka da je mnogi smatraju flertom! Imam veliki problem s tim.
Kad sam bila mala uvijek sam mislila da je ''malo morgen'' neka psovka. :D
Dogovorimo se drugar i ja, da on glasa za mene, a ja za njega, ja pobedio, a on ni jedan glas...sramota me živog pojela.
Moj tata je oduvijek bio škrt na riječima i osjećajima. I brat i ja smo ga se uvijek bojali kao klinci. Puno je radio, vozio je kamion i tjednima ga nije bilo kod kuće, tako da nikad nismo imali neki odnos. I nekako je staromodan, ne konta kompjutere, smartphone, itd. Nedavno sam na poslu radio dvije smjene zaredom i on mi je biciklom donio sendvič sa parizerom. Ne podnosim parizer, ali u njegovim očima je to jedina salama za koju zna, jer je to bila poslastica kad je on bio mali. Nikad u životu nisam jeo bolji sendvič.