Već 3 godine svaki put pre nego što odem na neku žurku, uvek se obrijem dole u nadi da ću nešto navatati. Pogodite ko je još nevin.
Волим по кафанама да њушкам момке кад провалим да лепо миришу.
Uvek sam htela da budem nevidljiva da uđem u prodavnicu i uzmem koliko hoću sladoleda.
Jednom sam za rođendan reko drugu 'Ma ne treba poklon, bitno je da ti dođes', i tako on dođe bez poklona.
Kao mala, kad god bi se posvađala sa roditeljima, spakovala bi stvari i otišla da živim kod komšije na klupu.
Oprala sam zube pastom iz Švajcarske pa sada mislim da su mi više bjelji.
Često mi prijatelji traže ljubavne savete, a ja trenutno jedini bez devojke i još u mojoj biografiji sve neke nesuđene ljubavi, sve sama tuga i jad. Kojom se logikom vode da mi je znati...
Muško sam i sto se tiče obrva čupam one između da ne bih imao jednu obrvu, i mislim da je to ok.
Kad vidim koga sam nazivala najboljim prijateljima, postidim se.
Jedno veče, tačnije petak, bila sam sa momkom u jednom caffe-baru i prilazi djevojka noseći crvene ruže u rukama. Okrene se mom momku i upita ga: "Hoćete li kupiti jednu ružu za vašu djevojku?" - "Ne, hvala " - odgovorio je .
Kiselo sam se nasmijala, nije mi bilo svejedno. Njegov drug je dobacio sa strane "Kupi curi ružu , konju jedan" Moj momak me pogledao u oči i pitao "Hoćeš da ti kupim ružu? " - "ne treba, hvala" - rekla sam i sakrila onu suzu koja mi je krenula iz oka.. Ne mogu opisati kako sam se osjećala.