Na svakoj slici za licnu kartu ispadnem kao oni ljudi sa poternice
Čitav život sam podstanar. Sramota me je da dovodim prijatelje da ne bi videli gde i kako živim. Iz istog razloga izbegavam i bilo kakve veze sa devojkama.
Kada me bilo ko pita: "Kako si?", uvek odgovorim: "Da je bolje ne bi valjalo."
I sama sam počela da verujem u to.... :)
Mislim da nikad neću sebi oprostiti što sam uprskao ljubav svog života.
Dečko mi je trenirao u najpoznatijem klubu u gradu. Dao je život za njega, sve vrijeme, suze i znoj. Pratila sam ga na svaku utakmicu. Na treningu mu je pozlilo. Završio je u bolnici, imao operaciju i jedva se izvukao. Niko iz kluba ga nije pozvao, a kamoli posjetio. Doktori su mu zabranili da se bavi sportom, a oni su mu banuli na vrata, moleći ga da se vrati. Nije želio, prekinuo je sa fudbalom zauvijek. Od operacije nisam pratila njihove utakmice, skoro šest mjeseci. Danas su imali važan kup. Došla sam samo da vidim kako skotovi gube.
Svaki put kada čitam neku knjigu preskočim neke strane, koje uopšte nisu bitne za tok radnje, i onda me na kraju uvijek grize savjest kad kažem nekom da sam pročitala knjigu, a znam da mi je ostalo tih par strana.
Kada je zima i idem ujutru u školu, obavezno peglam veš da bi bio topao kad ga obučem.
Pozdrav za sve vas koji stavljate na status broj meseci koliko ste u vezi... Nemoj da ja stavim koliko sam već slobodan pa da vas sve zaj*bem...!
Uzela sam listing muzeve kartice kako bih proverila koliko je platio narukvicu koji sam dobila za rođendan. Bila je skupa. Sad sam sigurna da me mnogo voli.
Za godinu dana sam se transformisao od "tatinog sina " koji je dobijao sve na tacni do klinca koji jedva sklapa kraj sa krajem. Oca više nemam, a pre nego što se ubio sav posao mu je propao. I šta ću, sa vrha na dno, to je valjda život.