Na jednoj svadbi sam se šepurila u novim štiklama, sva ponosna i bitna sam krenula niz stepenice u baštu restorana, gde je bilo oko 50ak ljudi... Na pola stepenika sam uganula nogu i prosula se niz stepenice... I dalje čujem rulju koja je umirala od smeha...
Kada sam bila mala, svako veče prije spavanja sam slagala svoje i mamine kućne papuče jedne do drugih, u slučaju da ako nam dođe lopov u stan vidi da ima neko ko me štiti.
Devojka mi je dala tablet da vidim neke slike, posle nekih 15 sekundi ukapirao sam da ne znam da ga upalim, vratio sam joj i rekao lep tablet.
Sa 4,5 god ostao sam bez oca,majka je ostala sa nas 3 ratno stanje, radila je sve i svšta(prala, čistila, krečila, nadnice) sve to da bi nas prehranila, imala je 38 godina nikada nije mislila na sebe, kada bi poslije napornog dana(krečenja) uzela dnevnicu 20 maraka svratila bi do trgovine ja bi kao posljednji krelac što i jesam bio zgrabio za kinder, uprkos nemoj sine ja bi insistirao i kupila bi nikada se sjetim osjetim biejs i tugu istovremeno istukao bi sam sebe. Sada imam 25 god, majka je u međuvremenu dobila rak dojke, odstranila je i dobro je za sada, moja lavica, moja kraljica se bori i sada, dao bi 20 godina svoga života da ona proživi bar išta u nekom boljem svijetu. Nažalost nemam posla a želja joj je da vidi more a volio bi da je pošaljem, samo se nadam da ću uspjeti...
Za vreme vatrometa na mojoj svadbi ja sam bila u toaletu i vršila dužu nuždu.
Moj dečko nam je jutros pokvario veš mašinu... kako rođače, kako?
Kad su tu gosti, glumim neki autoritet svom psu. Čedo, nemoj ovo, nemoj ono, miran, sedi, lezi, mesto, a kad odu svi na glavu mi se popne, bukvalno, i liže mi uši.
Došlo vrijeme da i ja idem za svojom sudbinom. Sutra idem u glavni grad da studiram i duša me boli kad odem u wc i vidim samo jednu četkicu, maminu. Više me boli što će ona sama ostati nego što ja idem...
Knjige iz kuće uglavnom koristim kao tegove, koje stavim u ruksak da mi je teže raditi sklekove.