Tata mi radi cijeli život kao autolimar, od jutra do sjutra. Prije par dana mi je pokazao nekog novog džipa i pitao me da mu objasnim kako on to može legalno zaraditi. Jedva sam se suzdržao da ne zaplačem.
Imam druga, toliko dobrog, da bih mu dušu dala da mi zatraži. Međutim, svim svojim potencijalnim momcima pričam da mi je brat. Ružno je, ali tako sebe spasavam gomile objašnjavanja i bespotrebnog ljubomorisanja.
Toliko me smara pozdravljanje i ćaskanje iz kurtoazije da se nekad pravim da ne vidim poznanika koji je na 2m od mene.
Sve radim u zadnji čas - učim, spremam se, ustajem, donosim odluke, krećem negdje i uvijek stignem taman na vrijeme, ali si napravim stres neviđeni. Ne znam zašto je to tako
Nedavno sam bila na svadbi brata od strica i cela uža porodica je bila prisutna. Budući da je tu bio fotograf, odlučili smo da napravimo zajedničku fotografiju nas unučadi i uradimo je baki. Neko je konstatovao da nam je ovo prva zajednička fotografija i kako smo svi deca za poželeti. Ali ja imam mlađu sestru, dete je sa posebnim potrebama, težak slucaj paralize, živi ceo svoj život kao biljka... Nismo svi bili na okupu, mrzim kada na nju namerno ili slučajno zaborave. Falila je ona, deo mene, osoba koja me naučila, bez izgovorene i jedne reči, više nego iko ikada. Zaustavila sam suzu po ko zna koji put. I tome me je naučila. Brinite o ljudima sa posebnim potrebama, i oni su sreća na ovom svetu.
Zvao sam vatrogasce da ih pitam "Ima li posla?" Prekinuli su vezu.
Svako jutro je vidim, najljepšu na svijetu. Nekad je bila moja, samo moja. A danas je s drugim. Ponekad mi dođe da plačem kao malo dijete kad vidim što sam izgubio. Al' strpim se i kažem: neka je sretna, pa makar i s drugim.
Kad sam bio mali, budući da sam jedinac i da deca po prirodi znaju da budu egoistična, bio sam mnogo sebičan. To je išlo dotle da nisam hteo da pozajmim drugu olovku na času. Pokojni deda, pametan čovek mi je onda, kad sam imao devet, dao, bez reči ili pametovanja da pročitam bajku Sebični džin od Oskar Vajlda. Tada su mi prvi put oči zasuzile zbog nekog umetničkog dela, a Vajld je i danas moj omiljeni pisac. I kažu mi da više nisam sebičnjak. Hvala ti, deda.
Prije nekog vremena udario mi grom u kucu. U tom momentu sam bio za kompjuterom koji je naravno stradao od udara groma. Prilikom tog udara, ja sam se samo bacio na pod, i uhvatio za glavu. Neposredno nakon toga ulazi u sobu starija sestra, plače za kompjuterom, za njom ulazi tata u sobu i galami jer ko zna šta je još sve stradalo prilikom udara groma, niko ne obraća pažnju na to što ja ležim na podu, možda živ, možda mrtav. I poslije par sekundi, pojavljuje se i mama u sobi. Stala je iznad mene i počela da jauče jer je mislila da sam poginuo. I od tad znam sigurno da me jedino mama voli.
Idem gradom i skapiram da me sve devojke nesto zagledaju... Gledam da nisam musav, prljav... Nisam... i skapiram... Koji sam ja u stvari šmeker...