Oblije me hladan znoj kad proverim dzep i nema mi telefona na momenat.
Sad listam svesku iz osnovne i shvatam da su za vreme čitanja mojih sastava medvedi mogli da odspavaju zimski san, nije ni čudo što me tad niko iz razreda nije voleo. :D
Duša me boli kad vidim da je moja bivša devojka, koju sam volio više od svega, postala riba koju svako može da ima kad poželi. A nekad sam je smatrao za najbolju devojku i osobu na svetu.
Uvek sam svoje ime pisala kada smo glasali za predsednika odeljenja.
Kada sam depresivna, pustim Šopena, legnem na pod i zagrlim svoje kuče.
Plašim se svemira i sve na temu oko njega... nekako mi uvek prostruji krv kroz žile. :/
Donela tetka zeca kod nas kući i pustili smo ga da skakuće po dnevnoj sobi. Svi smo se igrali sa njim dok je jedino baka samo onako zbunjeno gledala u zeca dok na kraju nije rekla MAC MAC jer nije znala drugačije kako da ga dozove. Popadali smo od smeha.
Mrzim kad idem ulicom pa mi svirnu kola, a pogotovo kamion koji me redovno istraumira...
Najviše mrzim kad neko krene da mi priča nešto što mi je već pričao, i ja mu kažem: ''Znam, pričao/la si mi'', i on nastavi da priča, a ja moram OPET, po ko zna koji put, da slušam to.
Volim kad se poslije ružnog sna probudim, i shvatim da mi stvarnost i nije tako loša. :)