Ukrao sam dobrom drugu djevojku prije dvije godine. Zaljubila se u mene. Ne kajem se ni sekudne što sam mu zabio nož u leđa. Imam fetiš prema zauzetim djevojkama. Sad ona hoda s drugim likom. Strah me da je opet ne ukradem.
Imam crvenilo po obrazima...neki bi to nazvali seljačko rumenilo.. Hoću da nestane i stalno se raspitujem za neke tretmane, ali keva stalno viče da je to genetski...
Večeras treba da se vidim sa bivšim posle pola godine. Kupila sam novu haljinu, štikle, torbu, naručila feniranje i šminku. Meni je sve to manje bitno, ali on se mnogo loži da mu riba izgleda kao milion dolara. I sve to da bi došla na pet minuta i rekla mu da imam novog dečka i da od nas dvoje nikad više ništa biti neće. Volim ja njega još i nemam dečka, al neće se sa mnom niko za*ebavati.
Kada sam bila mala na letovanju šetajuči plažom (izgubljena) naišla sam na nudiste, kada me je majka našla (uplakana i zabrinuta) ja sam je pitala: 'Mama jel ti plačeš zato što ovi ljudi nemaju novac za odeću?'
Uvek mi je neprijatno kad me bivše vide sa novom devojkom.
Kada sam bila mala uvek sam bila u centru pažnje, jer sam bila jedino dete u kraju, međutim, napunim tako ja 3 godine i na svet dođe moja sestra. Svet se više ne vrti oko mene, a moj tata, koji je najviše vremena provodio sa mnom počne da posvećuje pažnju svojoj mlađoj ćerki. Toliko sam bila ljuta, ljubomorna, šta li, da sam jednom, dok se on igrao sa njom, uletela u sobu i rekla : "Sad ću da uzmem tebe i to tvoje dete i da vas izbacim kroz prozor! "
I dan danas sam ljubomorna kao pas na sve živo, ali svoju sestru volim najviše na ovom svetu.
Srce mi se slama jer je moj brat loš đak, ne može da zapamti nijednu pesmicu, o zadaći da ne govorim, prolazi sa dobrim uspehom, a moji roditelji svima govore da je odličan. Ja sam oduvek bila među najboljim učenicima u celoj školi, vukovac, na kraju student Medicinskog fakulteta. Roditelji krive učiteljice, lažu sebe da i druga deca imaju problema sa čitanjem, mislim da jedino ja vidim stvari kristalno jasno.
Skoro svaki dan posle skole moram da blejim po parku barem dva sada da bi moj brat mogao da "gleda film" sa devojkom.
Kada idem na neki put obavezno ponesem sve knjige, sve što trebam učiti iako znam da neću ništa otvoriti kažem sebi "za svaki slučaj". I stvarno, jednom nisam ponijela ništa i imala sam toliko vremena i što je još gore, učilo mi se, pa me savjest pekla. Od tad redovno nosim sve knige, skripte i sveske. Ponekad ih čak i otvorim!
Imam sindrom odgovornosti. Ne znam zašto, ali uvek kada je u pitanju organizacija nekog rođendana, ja se uvek najviše iznerviram. Jer moji vršnjaci su u fazonu, neka, ima vremena.