Ceo život živim bez majke. Nisam imao detinjstvo kao i ostala deca, nisam osetio roditeljsku ljubav. Moj Uskrs je izgledao tako što tata kupi desetak jaja i samo ih skuva, zato sam uglavnom ostajao kući za vreme Usrksa i nisam izlazio dok se ne završi. To je samo jedan od stotinu primera koje bih mogao da navedem... Do pre mesec dana, ovo me nije pogađalo ali od pre mesec dana nisam se tri puta od srca nasmejao. Svi me znaju kao pozitivnog lika, ali niko ne zna kako mi je trenutno. Samo se nadam da ću mojoj budućoj deci pružiti ono što meni nisu..
Isti dan sam pao prijemni, izgubio mobilni, izazvao ultra mega giga bes kod mojih, bedačio se u sobi i stigne poruka od bivše da je upala na budžet...tada sam saznao kako je smejati se od muke.
Uhapsili su me na ulici pred mojim roditeljima. Nikad veća sramota, nikad veće kajanje...
Svaki put kad moji idu negdje ja ih pitam prvo kad će se vratiti, kako bi cura došla kod mene, a oni mi uvijek odgovore sa "ne znam". Pojede me to..
Pozove mene jednom moj dečko i dogovorimo se da se vidimo. On sav srećan kao ima nešto da mi pokloni. Ja se jadna obradovala, i kad sam došla očekujem sad Bog zna šta,a on meni da cvet šipka.
Najviše mrzim kada se vraćam iz prodavnice i neko iz komšiluka, obavezno, gleda šta ima u kesi. Nisam kupila žirafu, nego hleb i mleko.
Kada sanjam nesto lijepo i probudim se uvijek pokušam ponovo zaspati u nadi da će se san nastaviti.
Posvađala sam se sa mamom i ona me izbrisala iz prijatelja na facebook-u.
Sve moje drugarice od svojih ljubavnih priča prave :"Televisa presenta..."