Volio bih da imam vikendicu (kolibu) negdje u planinama, daleko od ljudi, bez struje...kamin, fotelja, mekan tepih i police pune knjiga, mnogo knjiga...samo bih čitao...
Jednom sam jela makarone za ručak i kinula, makarona mi je izletela kroz nos...
Svake večeri pričam trogodišnjoj ćerkici kako je volim do neba, sunca, zvezda, meseca, najudaljenije planete plutona, a ona klima glavom i kaže: znam, mama!
Kada sam bio mlađi, pa možda i dan-danas, kada god se SLUČAJNO udarim, padnem, povredim, itd, moji, umesto da me uteše, uvek se deru..
Izgleda da bolujem od paralize sna. Za one koji ne znaju, to je stanje potpune svesti tokom sna, dok telo ostaje paralizovano. U početku, prilično sam se plašio tih "stvorenja" koje sam "video" u sobi, ali i onih koje nisam uspeo da opet "vidim". Kako vreme odmiče, sve ređe mi se ovo događa, na moju veliku radost. Mada možda i na radost tih "stvorenja". Možda, ali samo možda se i ona mene plaše. :)
Neko ko ovo nikada nije doživeo će reći da sam lud, verovatno bih to i ja rekao...
Juče sam, posle teškog dana, zagrlio devojku i slušao kako diše. To me je smirilo...
Kad sam bila mala tata je stalno govorio da kada krenem u školu imaću sve petice i biću njegov vukovac, a ja sam ponosno govorila da ću biti tatin vučjak.
Ne mogu više da se iznerviram nego kad pitam ćaleta nešto, a on mi kaže: ''Idi pitaj majku'', i odem pitam nju, a ona: ''Ne znam, pitaj oca''.