Posle jučerasnje prepune Marakane u busu je bila prevelika gužva, iza mene je stajao jedan dečko,a ja sam bila pripijena uza njega skroz i primetila sam da se uzbudio zbog mog pomeranja...a onda sam namerno mrdala guzom i izludela ga, a nemam pojma ko je..
Da sam muško ne bih mogla da budem ni sa jednom od svojih drugarica u vezi, s obzirom na stvari koje znam.
Kad sam bila mala, uvijek sam mami i tati krala po nekoliko cigareta iz kutije i bacala ih, zato što sam mislila da će tako manje da puše.
Menjao sam nekoliko stanova i nikad mi se nije desilo da imam kul komšije mojih godina, nego sve neke zadrte matorce....
Nekad mi se desi da kad pred devojkama bacam neke fore da njima bude smešno nešto što je meni poprilično glupo i obrnuto.
Toliko sam hiperaktivna, zavisnica od adrenalina i ne drži me mesto, hranim se dobim dešavanjima oko sebe i putovanjima na festivale i svirke, da nikako ne mogu da zamislim sebe kako posle ovog fakulteta postajem ozbiljna poslovna žena. O porodičnom životu da ne govorim... za posao bi se mogao naći kompromis.
Iz razgovora sa roditeljima shvatila sam da su oni za vreme studentskih dana živeli u igloima, knjige su im bile pisane na papirusu, putovali kroz Sibir pešaka da bi stigli do faxa i naravno njihov fax je bio najteži, a oni najbolji u generaciji. Bože daj mi strpljenja...
Dečko me je pitao šta želim da mi pokloni za rođendan, a ja onako umiljato odgovorila da ne mora ništa, nadajući se da će sam da smisli nešto. NIŠTA sam i dobila!
Danas mi je jedan fin dekica u busu rekao da bi lepim devojkama trebalo zabraniti da budu tužne. Kaže da je nekako greota.
Da nisam ovoliko saljiv i da se ne zezam uvek, nikada ne bih imao devojku...