Zbog čestih glavobolja pijem tablete protiv bolova skoro svaki dan i krijem od porodice da ne bi brinuli. Imam zalihe tableta protiv bolova u svim torbama da ne bih slučajno u nekom trenutku ostala bez njih i počinjem da se navikavam da ih uzimam svakodnevno.
Jednom u osnovnoj skoli kad sam se upisivao u drugaricin leksikon, napisao sam da mi je omiljeni pevač Rade Lacković.
Ljude često fascinira to što studiram psihologiju, smatraju me za dobrog sagovornika i generalno vole da mi se poveravaju, a ja ih najčešće slušam "sa pola uha" i govorim im ono što bi želeli da čuju jer nemam volje da se opterećujem svačijim problemima.
Živim na selu i imam kravu, često idem u štalu. Pomažem roditeljima oko svega, ali kad izađem u grad svi mi govore da sam prava dama. Zapravo malo je onih koji znaju odakle dolazim, a mnoge mi djevojke kažu da bi voljele da mogu da budu tako elegantne kao ja. Oni koji me znaju kažu da je nemoguće da ja uopšte živim na selu. Pokušavam da ostavim što bolji dojam na sve oko sebe. Pazim na svoj bonton, na to kako se izražavam i na svoje ponašanje. Mislim da nije bitno odakle ko dolazi, već ono što ima u sebi i karakter.
Kao mali tata mi je kupio malo, divno pače. U životu nisam ni pomišljao da ono može da bude toliko verno... Kada odem da spavam ono stoji pored kreveta, odem do toaleta ono stoji pored vrata, sednem da jedem ono sedne ispod stolice... Jednog dana, pošto je živelo u gajbici, pronašao sam ga sa glavom zaglavjenom izmedju daskica... Nije više disao.... Zamislite tu tugu...
Bivši dečko me je jednom ostavio da sedim sa njegovom babom i mamom, u kući, dok je on bio 4 sata sa društvom u kafani. Nikad se gore nisam osećala.
Moj tata nikada nije bio divan suprug, ali je zato oduvek divan tata. Sinoć je najiskrenije izjavio da je moja majka najbolja žena na svetu, da nijedna druga ne bi mogla da je zameni i da je rodila najbolju decu na svetu. Srce mi se steglo zbog moje namučene majke, a u isto vreme sam bila toliko srećna, nekako sam osetila kao da joj se tom rečenicom bar delićem iskupio za sve u životu, i zagrlila sam je najjače sto sam mogla. Obema su nam zasuzile oči. Ovo je bio jedan od retkih toliko emotivnih trenutaka u okviru naše porodice.
Kod kuće sam najveći govornik, a na času srpskog shvatim da mi je riječnik 0.
Jednu noć sam išla u grad i trebala mi je bijela pismo torba, i baba mi da njenu iz mladosti. Sutradan ona će meni: "Hajde vrati mi onu torbu, nisam ti je dala za stalno!". Kao da će sa 80 godina ići negdje, pa će joj trebati. :)