Iako najbolji ortak i ja kažemo da nikada neće biti nečeg više od prijateljstva između nas, ubeđena sam da će mi biti muž. :D
Volio bih da imam vikendicu (kolibu) negdje u planinama, daleko od ljudi, bez struje...kamin, fotelja, mekan tepih i police pune knjiga, mnogo knjiga...samo bih čitao...
Toliko volim svoju devojku, da bih je i sad oženio i imao decu sa njom, iako ona nije ni srednju još završila, a ja studiram. Živeli bi od ljubavi.
Volela bih da znam šta ljudi misle o meni kada me vide prvi put, kakvu sliku steknu o meni.
Imam 17 godina, rođeni brat mi je poginuo u nesreći pre 2 i po godine u svojoj 16. strašno sam usamljena od tada, i strašno mi nedostaje, iako sam konstantno nasmejana pred ljudima i trudim se da to niko ne primeti. Nemam sa kim da pričam o tome, a nisam imala ni roditeljsku podršku tada kada se to desilo, jer su mislili da je njima najteže, a da mene događaj uopšte ne dotiče. I posle 2 godine se osećam kao da se juče desilo, i mislim o tome bukvalno konstantno. Najviše boli kada nemam sa kim da se svađam oko daljinskog, kompa, i svih tih sitnica. Kada shvatim da sutradan neću imati kod kog ujaka da odvedem svoju decu, kada me pitaju da li imam brata ili sestru, a ja moram da kažem da nemam više. I prati me strašan osećaj krivice što mu nedelju dana pre nesreće kada mi je rekao da me voli, nisam uzvratila, nego sam se samo glasno nasmejala. Stalno sanjam da je opet tu pored mene i ponekad se toliko unesem da sam ubeđena da je tako, sve dok ne odem do dnevne sobe i vidim njegovu sliku na zidu, sa crnom trakom preko nje. Život bih bez trenutka razmišljana dala, jer mi i onako ništa ne znači, za još jedan minut kraj njega u kome bih mu rekla sve ono šta nisam imala prilike da mu kaže
Vlasnik sam firme koja dobro posluje i živim sa roditeljima.Neviđena sam štekara. Svoj novac čuvam, a tata i mama me izdržavaju. Začaran sam...
Sudim o muškarcima (veličini polnom im organa) po veličini njihovog palca na šaci. Svaki put sam u pravu.
Najviše mrzim kad odem na koncert i kada pevam uporedo sa pevačem/pevačicom, tada utripujem da znam da pevam. Ali čim prestanu da pevaju, i kada peva samo publika, tek tad vidim koliko nemam pojma i bude me sramota.
Danas tata kaže mami: "Dušo, imaš malo prašine ovdje kod televizora pa uzmi lopatu i kolica da ovo očistiš".