Imam dečka već četiri godine, pre dve godine spavao je sa mojom najboljom drugaricom. Nekako sam mu to oprostila, kleo se da to nikad više neće ponoviti, kupio mi kola i ja šta ću oprostila, ali njoj naravno nisam iz nekih nepoznatih razloga.. Prošle su 2 godine, veza nam je super funkcionisala, sve do večeras kad sam saznala da je on već dve godine i sa njom i sa mnom u isto vreme u vezi...
Nekad mi se čini da je mene više sramota od onog koji se blamira...
Mrzim sve vrste proslava, veselja i sličnog, jer moji tada obično stvore takvu tenziju da to nije zdravo, nebitno dal mi idemo negde, ili neko nama dolazi, i nikad mi nije bilo jasno zašto je to tako. Živim za dan kad ću moći negde da odem ili da pozovem nekog da mi dođe na slavu, preslavu, rođendan, a da ujedno budem skroz opušten, i da mi je totalno svejedno za sve. Opušteno...
Naljutim se na curu i opet na kraju ja ispadnem kriv što sam se naljutio na nju.
Mrzim one prijatelje koji te isfuraju u društvu samo da bi oni ispali face.
Zbog nje sam počeo da vežbam, da čitam knjige i sviram gitaru... ali jednostavno je ne privlačim više, pa čak ni ovako "poboljšan"... i dalje mi je teško da to prihvatim ali hvala joj...ako ništa drugo, bar sam postao bolji čovek.
Oduvek sam žalio što nisam rođen 29. februara pa da s ponosom u 60. godini kažem da imam 15.
Danas dolazim sa posla mrtva umorna, ćale leži i sluša rock, u kući je haos. Pitam ga: "Zašto barem nisi maknuo ostatke od hrane sa stola", a veli ti on meni 'uživam dijete užvam, vidiš li da živim rokerski život, haos mora da bude' i poce da maše glavom.
Obožavam da spavam u šatoru dok pada kiša. Zvuk kapljica koje padaju je toliko opuštajući..
Bez obzira na to što imam 20 godina i dalje volim da napunim kadu i kad voda odlazi da stavim prst u onaj mali vrtlog.