Danas sam položio poslednji ispit. Čudno se osjećam. Ne znam da li da skačem od sreće, ili da tugujem jer je to kraj mog studentskog doba... :(
Očistila sam prvu godinu faksa, a da knjigu nisam pipnula, ni profesori ne znam kako izgledaju... Sve sam položila preko seminarskih i na sreću i šupljiranje... A moji roditelji se svima hvale, a ne daj Bože da me neko pita nešto iz moje struke...
Za rođendan sam poželjela da mi dlake, od glave naniže, nestanu.
Često se pitam da li sam nešto samo pomislila ili sam zapravo i izgovorila...
Nemam hrabrosti da kažem ocu ono što stvarno mislim i osećam, dok sa drugim ljudima nemam taj problem .
Zaljubila sam se u dečka koji mi je do pre dva meseca bio odvratan.
Kad sam bila mala, ostavljala sam ižvakanu žvaku u zamrzivač, kako bih je imala za sutra.
Kad sam bila mala i kad bi me mama pitala da li sam napravila neki od nestašluka, ja sam joj odgovarala 'nisam i neću više nikad '.
Kad sam bila dijete i zadesim se sa roditeljima kod gostiju do kasno, uvijek sam mrzila način na koji se mama smijala, glasno i postepeno pojačanje. Spavalo mi se, a njen me glas razbuđivao. Sada se ja isto smijem.
Otac mi je pilot. Od kako znam za sebe vozim se avionom, malim, velikim nije ni bitno. Avanturističkog sam duha i oduvek mi je želja da skočim iz aviona. Za 18. rođendan sam to i dobila na poklon. Hvala tata.