Sat vremena sam u fazonu ''napuštam fakultet'', a idući sat '' a što ja ne bih imala desetke?''
Nisam sigurna da li me njegovi stvarno vole, ili samo žele unučiće.
Sinoć sam se svađala sa komarcem koji mi je zujao oko glave celu noć. Svašta sam mu rekla i na kraju sam ga ubila.
Upoznao sam curu prije 5 godina ne nekoj online igri. Često se čujemo preko skajpa, igramo igre zajedno, zezamo se, smijemo se. Osjećam se kao da imam sve kada pričam sa njom i ona to zna. Ima momka otkad je znam, ne želim da uništim njenu sreću, ali osjećam da ne mogu voliti druge osobe, dok znam da ona postoji. Dao bih sve da je moja. Sada idem na koncert u njen grad i pokušavam skupiti snage da joj se ne javim i ne uništim to što ima sa svojim dragim...
Nista gore nego kad se vežeš za dečka koji još uvek voli svoju bivšu devojku.
Mrzim da delim hranu. Svaki put kad nudim nekog iz dubine duše se nadam da neće hteti da uzme.
Živim na selu i imam kravu, često idem u štalu. Pomažem roditeljima oko svega, ali kad izađem u grad svi mi govore da sam prava dama. Zapravo malo je onih koji znaju odakle dolazim, a mnoge mi djevojke kažu da bi voljele da mogu da budu tako elegantne kao ja. Oni koji me znaju kažu da je nemoguće da ja uopšte živim na selu. Pokušavam da ostavim što bolji dojam na sve oko sebe. Pazim na svoj bonton, na to kako se izražavam i na svoje ponašanje. Mislim da nije bitno odakle ko dolazi, već ono što ima u sebi i karakter.
Kad su tu gosti, glumim neki autoritet svom psu. Čedo, nemoj ovo, nemoj ono, miran, sedi, lezi, mesto, a kad odu svi na glavu mi se popne, bukvalno, i liže mi uši.