Ne volim ljude koji pucaju od samopouzdanja...ipak sve treba da ima svoju meru.
Danas sam imao dugotrajan ozbiljan razgovor sa osobom pored koje želim provesti ostatak života. Pokušao sam je na sve načine zadržati uz sebe jer mi je stalo do nje. Nadam se da ću uspjeti u tome. S obzirom da znam da ona čita ovaj sajt, želim joj poručiti da je volim najviše na svijetu! :)
Radim u prodavnici u Novom Sadu. Dolaze neki Englezi i na srpskom kažu "ćuretina". Pošto je nismo imali ja im ponudim svinjetinu na srpskom, oni ne razumeju i kako bi im objasnila groknem. Blam me pojede. Eh što nisam učila.
Drug treba da me upozna sa jednom finom devojkom, ali je mama kuvala pasulj za ručak i ja sam pojeo pola lonca. Nadam se da će sve proći kako treba. :)
Baba me je jednom pitala da li se "ljubekam s dečkom". A mi bili u vezi tada tri godine...
Što više zarađujem,sve više shvatam da ipak nije sve u novcu..
Jedno veče kad sam se vratio iz grada i krenuo na spavanje (djelio sam sobu s bratom) vidio sam da plače u snu i grli lutku što mu je bivša djevojka poklonila. Pokrio sam ga i sjeo na svoj krevet u čudu jer nije inače pokazivao da ga je raskid pogodio, tad sam shvatio koliko mi on znači i zato mu nikad ovo neću ispričati.
Nedavno sam dobila psa, malo preslatko kuče. Obožavam ga, samo nije još dobro naučio gdje treba da obavlja nuždu gdje ne. Znate kako je prelijep osjećaj kad se probudite ujutru, spustite noge na pod, i stanete u lokvicu koju vam je on ostavio.
Ne znam kako neki ljudi mogu da uče i slušaju pjesme koje znaju u isto vrijeme...Ja odmah počinjem da pjevam i da plešem pa tako lagano odem od stola.
Uvek kad kuvam nešto na električnom šporetu,okrećem šerpu po ringli, zato što mislim da neka strana bolje greje.