Volim da okacim na fb sliku moga muza kada radi nesto po kuci,cisto da iznerviram svekrvu :)
Bio je u zatvoru zbog ubistva, ali je i dalje najbolji čovek koga poznajem. Gledam ga kad spava i plačem, jer se tek tad vidi koliko ga savest i dalje muči... Jednom sam ga i probudila jecajima, on je pomislio da sam imala noćnu moru i zagrlio me, rekao da će sve biti u redu i poljubio me. Volela bih da mogu i ja njega tako da utešim, ali znam da je to nemoguće.
On je u zatvoru,ja imam svoj život,ali ne prođe dan da ga se ne setim.Nekad me grize savest.On i vreme provedeno sa njim...najlepše uspomene.
Na jednoj svadbi sam se šepurila u novim štiklama, sva ponosna i bitna sam krenula niz stepenice u baštu restorana, gde je bilo oko 50ak ljudi... Na pola stepenika sam uganula nogu i prosula se niz stepenice... I dalje čujem rulju koja je umirala od smeha...
Kad sam na kompjuteru tresem noge ne bi li šta smršavila.
Do svoje 20. godine sam mislila da carinici žive na granici.
Kad sam bila I razred osnovne, moj brat i ja smo našli 50 eura kraj škole. A onda onako s ponosom išli kroz školu i pitali: "ko je izgubio 50 eura".
Momak mi se zove Drago. I nema šanse da ga prevarim, jer kad god upoznam nekog drugog momka on mi pruži ruku, i ja momentalno kažem drago mi je, i sjetim se njega..
Vraćajući se sa fax-a, ugledam nepoznatu gospođu ispred mene. I tako hodamo i ona se okrenu i reče mi: "Sta ima?" ja se zbuni pa joj odg: "Ništa, kod tebe?". Poglda me čudno, kad se začu muški glas iza mene: "Evo nema ništa, jesi se umorila?" Žena se nije javila uopšte meni.