Gledam "kroz" ljude na ulici. Dešava mi se da prođem pored najboljeg druga i da ga ne vidim.
Imam aferu sa oženjenim muškarcem i prelepo mi je sa njim! Ali uvek kada se rastanemo osećam se kao g*vno :(
Kad god pustim kosu u pokušaju da izgledam kao Bred Pit , baba se pojavi i kaže mi kako izgledam kao "predratni momci", šta god joj to značilo :)
Izgubio sam opkladu i morao da obrijem jednu obrvu. Inače radim na recepciji u hotelu.
Mrzim kad se vratim sa puta i kad me ljudi koji me sretnu, pitaju: "Vratio si se?" Ne, nisam, ovo je moj hologram!
Najviše volim kada sam sama u kacelariji...Tada se izujem (u čarape) i tako šetam jer imam osećaj kao da sam kod kuće...
Moj tata i dečko koga volim se sada ne podnose... To je jedan od glavnih razloga što više nismo zajedno... Obojica su dobri ljudi i obojica imaju donekle opravdan razlog ljutnje jedan na drugog... Obojicu volim i razumem, samo bih volela da i oni razumeju mene... Volela bih da shvate koliko mi je teško i koliko me je sva ta pometnja iscrpela... Osećam se tako bespomoćno i beživotno... Ljudi koje volim najviše na svetu su me doveli do toga da sam zaboravila da se smejem...
Legnem da spavam i ostavim telefon sa strane. Posle par minuta svetli telefon, ja se ponadam da me se neko setio, kad ono..."baterija je puna, skinite punjač".
Uvek postoji ona jedna pesma, koja nosi toliko uspomena da kad je slušaš, ne možeš da se ne rasplačeš.