Ja, kada mi dođe neka komšinica na kafu moram, kada ode, da oližem njenu šolju tamo gde je pila.
Obožavam novac. Smiruje me. Ali MRZIM ljude koji sve rešavaju novcem. Za neke stvari se treba stvarno potruditi i zaslužiti, a ne sve kupovati.
Iako je duže,iako neće svi pročitati,moram ovo napisati,po istinitom događaju je ...
Moja jedna poznanica prije par godina dobila je poziv na mobitel s nekog broja kojeg nije imala u imeniku,s druge strane slušalice bio je muškarac.
Muškarac koji kad mu bude dosadno izmisli neki broj,i zove,ako se javi cura priča s njom,ako ne,prekine.
I tu noć,nazvao je moju poznanicu,pričali su dugo,opisivali se jedno drugome ( naravno,slagali su i imena,i opise fizičkog izgleda)
I od te noći su se stalno čuli,tako su nakon toga ugovorili da se vide.
Kada su se vidjeli iznenadili su se , jer ni jedno ne izgleda onome opisanome,čak ni ime nije točno.
Nakon toga krenuli su u vezu,sada su u braku,i imaju divnu kčerkicu.
Tko bi rekao da ljude može spojiti jedan poziv,onako,iz dosade...
U ranim sam dvadestim i studiram daleko od kuće. Nisam iz bogate porodice i radim da bih se izdržavala. Na poslu me koriste i bedno plaćaju. Stalno sam u nekim dugovima. Desi mi se da nemam ni za namirnice. Nemam mnogo prijatelja, jer kad me zovu uvek nešto izmislim, pošto nemam ni za sladoled. Odličan sam student. Moji su ponosni na mene. Kad zovu da pitaju "kako sam, kako mi je" svaki put kažem da mi je "super, strava", jer znam da bi im srce puklo kad bi znali. Kad spustim slučalicu, redovno se rasplačem. Ljudi mi se dive jer kažu da sam "sposobna, lepa i pametna". A ja sam stalno tužna i pod stresom. Bojim se da ću se razboleti od brige.
Kad stavim slušalice i slušam muziku, razmišljam o svemu i puno maštam. Kad skinem slušalice ne mogu ni sam da verujem o čemu sam razmišljao i o čemu sam maštao.
Kada sam trebala prvi put da izađem sa jednim dečkom, koji je bio par godina stariji od mene, uhvatila me panika da će mi možda nauditi. I ja fino unajmim svoje 2 drugarice da nas nadgledaju i kažem im da ponesu neko ''oružje'' u slučaju da me napadne. One su ponijele dezodoranse.
Kad sam bila prvi put kod dečka, onako zvanično, da se upoznam sa njegovima, on i njegov tata su me zezali čitavo vrijeme, "da se opustim". A ja inače onako stidljiva, u zemlju da propadnem.
Ne znam da li je bio pijan ili samo mnogo umoran, lik ispred mene u basu je dva puta pao na pod u krivinama i ponovo seo ko da ništa nije bilo. Ceo autobus se smejao. U sledećim krivinama sam ga pridržavala da ne padne. Tad su se već izmenjali ljudi u basu, ušli neki koji nisu videli kako je padao, pa su me malo čudno gledali. A on je i dalje spavao.
Danas mu je rođendan i pitam se da li on iščekuje moju poruku kao što sam ja njegovu...
Svaki put kad se čujemo ili vidim sa babom, ona me pita jesam li našla nekog da me drpa...