Kad uzimam nešto u samoposluzi nikad ne uzimam prvi proizvod koji je izložen, jer imam trip da su ga svi ispipkali i da ne valja, pa onda uzmem onaj iza njega.
Sreo sam bivšu nakon dužeg vremena, u kafiću u kojem smo stalno blejali, da bi mi ona rekla, misleći da je duhovita ''vidim, tu si gde sam te i ostavila'', ja sam njoj samo odgovorio ''aha, a ti si se nešto ugojila''. Bilo je i više nego dovoljno.
Moj otac više voli našeg psa nego nas, porodicu. S njim češće "priča", tepa mu i najviše mu se obraduje kad dođe kući.
Ja sam onaj tip osobe koja će da sačeka da svi izađu iz busa, i posle lagano izaći. Nikad nisam razumela tu trku i guranje do vrata, pa je*ote, izaći ćete..
Od kad znam za sebe roditelji su mi branili da se bavim muzikom, govorili su da je puno bolje biti advokat, bankar, doktor, sve do trenutka kada sam na bratovljevoj svadbi pred 500 gostiju uzeo mikrofon i gitaru i pokazao šta znam. Svi su zanemeli, cela porodica je pevala, svi su aplaudirali, bilo je prelepo. Nikada se lepše u životu nisam osećao. Konačno sam dobio priznanje od svih i evo od tada, skoro 5 godina se uspešno bavim muzikom.
Često padam u depresiju, razmišljajući o tome da sam samo mali, nebitni mehurić u svemiru.
Najljepše se osjećam kad se po prvi put skinem pred nekom djevojkom,a ona kaže mašala!!
Pare koje sam štedela celu jednu godinu uzeli su mi ćale i keva jer su mislili da hoću da pobegnem od kuće... MOZGOVI.
Izađem sa deckom na piće.. ništa posebno, ali pričamo, raspričamo se čak i o politici. Drugarica mi šalje poruku "Kakav je, kakav je??'' Ja odgovaram: Ništa, evo smara o politici trenutno. ...tu poruku umesto drugarici pošaljem njemu. Strašan osećaj, izvinila sam se i rekla da sam greškom njemu poslala poruku i dao mi telefon i ja obrisala. Nije video.
Kad preko leta odem kod babe na planinu, noću legnem na vruć krov i posmatram zvezde. Ne vidim ništa sem zvezda, izgleda kao da si u svemiru. Obožavam taj osećaj, kao da lebdiš.