Najveća praznina je kada nemaš oca, nikada ga nisi vidio i ne znaš kakav bi bio prema tebi da je živ.
Toliko mrzim sve te taktike, zelim samo da nekoga iskreno volim i da taj neko voli mene. Zar je to toliko teško?
Dragim komšijama poželim dobro jutro tako što u majičici i gaćicama izađem na terasu po čiste stvari.
Posle nekoliko čašica, na sopstvenoj slavi sam izašla u hodnik da ispratim goste. Pružila sam ruku tati, pozdravila se, zahvalila i izašla za gostima. Shvatila sam tek kada sam ušla u lift...
Najveći blam - pisala sam erotske priče, mama ih je našla i pročitala...
Mrzim kad spremam ispit da me bilo ko pita dokle sam stigla i kako mi ide. Postajem nervozna.
Baba me je danas pitala da joj pozajmim novu torbicu, kaže ide u svatove. Oduševila sam se. Savremeno, nema šta.
Studiram. Planiram kad završim studije da idem u Nemačku i da radim. Krećem od nule. Do 30-te moram da imam svoj stan, kola, ženu i dvoje dece. Pored stana, kuća mora da bude u izgradnji. Do 35-te moram da krenem sopstveni posao koji će mi donositi još veće prihode. Voleću ženu više od svega, a decu prirodno volim više od žene. I to je samo početak moje ekspanzije. Nebo je granica. E sad shvatate koliko sam ozbiljan, i koliko sad zapravo ne uživam, koliko god to ne izgledalo tako. Kažu da sam preozbiljan. Nemam ni devojku. Jedina stvar koje se plašim jeste neuspešan brak. Mali su izgledi ali kada se vežem za nekoga kod mene je to veza na jednom višem nivou, običnim ljudima često neshvatljiva. Sve što tražim je samo ženu koja će jednog dana samo i samo da me poštuje. I svet je naš.