Imala sam 6 godina, bila sam u vrtiću, 8.mart je bio, sva deca su bila kupila poklone za svoje majke, ja nisam imala para, nacrtala sam joj na papiru puno cveća i napisala volim te... Nakon 18 godina moj papir i cvetić još stoje u ramu i uveseljavaju moju majku svaki dan.
Kad krenem da se kupam sa šminkom i razmaže se sve, gledam se u ogledalo i pravim se da snimam spot.
Kad sam bio mali mislio sam da je najstariji onaj ko je najviši.
Zimi se pripijem uz radijator da bih se grejala, a u ovim vrelim danima da bih se makar malo ohladila. Sad mi je jasno zašta plaćamo punu i visoku cenu za "usluge" toplane i van grejne sezone.
Pre neko veče čekajući dečka da izađe iz radnje vidim dečaka kako prolazi sa svojim drugarima i sreće svog dedu. Pozdravljaju se, razmene par reči i svako nastavi svojim putem. Dečak se okreće, doziva dedu i kaže mu: 'Dekoo, volim te!' Nastavlja par koraka, opet zastane: 'Deko, hoćemo li da sedimo u dvorištu posle zajedno?' Deda klima glavom. On ponavlja opet: 'Deko, volim te! '. Gledala sam očima punim suza, sva naježena. Izgubila sam zauvek svog dedu pre 2 godine i sve na ovom svetu bih dala da i on i ja možemo kao nekad da sedimo zajedno u dvorištu i da ja njemu mogu da kažem te dve, najdivnije reci VOLIM TE!
Jednom me je baba toliko iznervirala da sam pustila sve kokoške da beže po dvorištu.
Kada mi hemijska prestane raditi, uvek dahćem u nju sa nadom da će proraditi.
Pozvao sam taxi pošto sam kasnio na ispit koji mi je bio jako važan, i kažem onom čovi, ako riješim zovem na kafu, čovjek mi dao broj i evo već 1 godinu smo prijatelji.
Slučajno nabasam na ovaj sajt preko interneta i vidim da svi pišu ono što im je na duši, pa aj da se i ja izjadam možda mi bude lakše. Naime imam 58 godina, i već 43 godine volim jednu devojčicu koja je kasnije postala devojka i još kasnije žena, ona sad živi u srećnom braku, ima dvoje dece. Ja se svakog dana kajem što joj nikad nisam rekao šta osećam prema njoj i zato deco nemojte da krijete vaša osećanja nego recite šta vam je na duši, bolje da vas malo boli dok ste mladi, nego da ceo život patite kao ja.
Nešto poslije rata, u osnovnoj školi nakon ljetnih praznika nastavnica je ispitivala gdje smo proveli ljeto. Pošto jedina nisam nigdje išla, izmislila sam da sam posjetila New York i dočarala sam moje putovanje informacijana zasnovanim na iščitanim enciklopedijama, knjigama, novinama, jer interneta još uvijek nismo imali! I danas osjećam grižnju savjesti zbog te male dječije laži, ali sam se tad osjećala važnom! :)