Pre par dana sam se sa koleginicom smejala nekom liku koji je nosio mokasine i prokomentarisala kako nikada ne bih mogla da budem sa nekim ko ih nosi.... Sinoc mi je moj decko,ljubav mog zivota, sav srecan pokazao svoje nove mokasine.... Ufff... :(
U braku smo tri godine i još uvek nemamo dece. Ciklus mi je tačan u dan, ali kad god zakasni jedan dan, ja ceo taj dan zamišljam svoju malu crnooku princezu ili svog malog nestaška... Ti dani su mi najlepši...
Svaki put kad zalupim vratima, a nisam ljuta, otvorim ih ponovo i polako zatvorim jer mi bude žao i mislim da sam ih povredila.
Prvo sto radim svakog jutra, podignem majcu i gledam jel mi se smanjio stomak....
Znam gde je štek sa parama mojim roditeljima. Uvek kad primim platu dođem i ostavim im nešto para. Nikad nisam znao kako da im se zahvalim za sve što su se žrtvovali za mene.
Uvijek kada mi neko stariji ispriča vic, smijem se na silu samo iz poštovanja prema toj osobi, a inače bih plakao od muke.
Juče, dok sam šetala sa momkom, pertla mi se odvezala. Momak to lepo primeti i sagne se da zaveže. Poslednji put je za mene to uradio otac koga odavno više nema. Izgledalo je nekako isto. Suza je sama potekla. Nisam mu rekla zašto. Osjetila sam se opet kao dijete. Taj osjećaj mi je ukraden prerano.
Došao sam u taj stadijum zaljubljenosti da kad se probudim ujutru kraj devojke, više ne osjetim neugodan miris iz njenih usta.
Znam da nije fino, ali lakše mi kad još neko padne ispit osim mene .
Nikad ne znam lepo da zatvorim vrata od auta.Ili je to prejako ili preslabo, nikad taman.