Mama mi je rekla da se ne žrtvujem za porodicu. Koju porodicu? Nikad nije sela sa mnom normalno da popriča, da me posavetuje, uvek neka dreka ,vika.. Nikad joj nisam bila dobra, šta god da uradim ne valja, šta god da kažem ne valja, svaki potez koji povučem nije dobar .Tužna sam kada vidim kako se neke majke ophode prema svojim ćerkama, žao mi je što nikad nisam osetila ti bliskost, tu povezanost. Imam 21 god i nadam se da ću nekad osetiti trunku posvećenosti koju su osetile moje drugarice.
Najviše od svega bih volela da mogu vratiti vreme kada sam bila dete, i osjetiti, pa makar i na tren onu pravu dečiju sreću.
Imam dva telefona i opet me niko ne zove i ne šalje poruke.
Za ovu ispovest je bitno da napomenem da sam muško i da imam drugaricu koja voli da zbija neslane šale. Jednom prilikom kad smo bili sami kod mene, kada je čula moju kevu da ulazi u kuću, na brzinu je rasčupala kosu, a kada je keva ušla u sobu pravila se da zakopčava šlic. Ja sam sav pocrveneo, ona je složila zbunjenu facu, a kevi je bilo neprijatno i brzo je zbrisala iz sobe :))
Kao mali mislio sam da je topli obrok nešto slično užini koju sam dobijao u školi.
Moja baba je ustala usred noci da namaze kremu za stopala, i nije htela da pali svetlo. Napipala ona nekako tubicu i počela da maže. Kako je krema počela da se lepi, ukapirala je da je uzela lepak za gume.
Kada sam bila mala umesto oho lepak govorila sam ohoho lepak.
Jedno veče, legla sam spavat i u po noći me probudio čudan bol trgnuvši se iz sna krenula sam ustati ali nisam osjetila noge.U tom trenutku sam mislila da sanjam i uštinula se za nogu al opet ništa nisam osjetila, počela sam vrištati i roditelji su došli i odnijeli me na hitnu. Dugo vremena nisu znali šta mi je te me nisu mogli niti lječiti. Nakon skoro mjesec dana provedenih u lječnici bezveze, uspostavili su bolest mišića. Mene je obuzeo tako čudan osjećaj, bila sam vezana za kolica. Ništa i nitko sam bila, bespomoćna. Dobila sam snažnu volju i tražila da me svaki dan vode na terapije i da pokušavam, iako je bilo bezuspješno nastavljala sam. Svi su se iznenadjivali, i svi su bili sigurni da neću uspjeti jer su lječnici tako rekli. Prošlo je vremena dosta, a ja i dalje nisam odustajala i trudila se , jedno jutro došli su kao i uvijek RADI REDA da me obidju lječnici te sam osjetila ubod igle u nogu, od tad sam najsrećnija osoba na svijetu. I danas idem na kontoliranje ali sve je uredu. ŽIVOT JE JEDAN!