Pred prvi let avionom (isla sam sama) sam u telefonu otkucala poruku namenjenu mami i tati da ih mnogo volim, i poruka je bila spremna za slanje u slučaju da avion pocne da pada. Toliko sam paranoisala pred let, da sam štopericom izmerila koliko je sekundi potrebno da se telefon upali i poruka pošalje, i sve vreme leta sam držala ruku na telefonu.
Kad sam imao 6 godina moj stariji brat me je plašio tako što je govorio da će da nazove neku curu sa hotline-a da dođe po mene. :/
Mama je u 50-oj počela da uči engleski. Pita me šta znači to BUT ( reč čita, naravno, kao što je rekao Vuk Karadžić onako kako piše :)) Dakle, šta je to BUT? Na šta moj tata odgovara: ,,Pa, valjda batak!!"
Jednom sam na putu kući naišla na novčanicu od 5000 dinara i sva srećna došla kući. Tada sam ugledala mamu kako traži 5000 dinara koje je izgubila na putu do prodavnice.
Kada treba da se plati piće, uvek gledam u telefon, kako bi dečko uzeo račun i platio...:)
Poslala sam mu poruku "volim te", a on mi je odgovorio "šta ti je?"...
Седим у соби за компом, чујем мајку како прича нешто, а пошто смо саме у кући, истрипујем да прича са мном. И тако, причам ја са њом, питам је нешто и све и онда провалим да она сво време прича са тетком преко телефона.
Ne znam za vas možda ja i nisam normalan, ali moj san je da nađem devojku koja voli moj klub koliko i ja, koja će da se nervira zbog njega bar upola kao i ja. Da odemo na stadion da ustane sa stolice i vrisne "DAJ LOPTU KRETENUUU", da se svi oko nas krste, a ja sam sebi da kažem to je moja devojka.
Kao mali mislio sam da u crvljivoj jabuci sedi crv u svojoj fotelji i gleda TV a drška od jabuke bi mu bila antena. Uvek bih mu otkinuo dršku i pokvario sliku.