Kad sam bila mala, mislila sam da kad zaustavim vazduh i srce stane, i nije mi bilo jasno kako meni kuca, mislila sam da sam vanzemaljac!
Utrnula mi zadnjica jer 'vatam komšijski wireless u nezgodnom položaju.
Mislim da sam jedna od retkih koju je, u ovo teško vreme besparice, obradovao otkaz.
Obavezno za vreme rođendana, Nove Godine ili sl. ne mogu da zinem a onda posle dva-tri dana pitam mamu: "Jel ima još onih kolača?" :)
Pročitam ja jedno veče, oko ponoći, na ispovestima kako neko tati nikada nije rekao da ga voli, a voli ga. Ja razmišlim i skontam da ni ja nisam mami nikad rekla da je volim a volim je, i viknem iz sobe sva srećna, mama volim te, a ona odgovara "jedi gov*a". Mislila je da je nešto za*ebavam, da ne poveruješ.
Kada napokon položim težak ispit i izađem iz kabineta, ne osećam se kao da sam položila, samo zahvalim Bogu da je gotovo.
Studiram u Americi i redovno učim ortake sve srpske psovke i govorim im da zapravo znače "dobar dan" i "ćao" i tako oni kad sam na skajpu prolaze i govore to mojim matorcima, a ja se smejem.
Dečko je počeo sve više da mi skida maskaru umesto karmina..
Predivno mi je vidit veliku razliku u visini između momka i cure.