Mrzim svoj posao, a znam da je danas preteško naći bilo kakav.
Bude mi teško kada shvatim da nismo svi srećni. Naviše bih voleo da je svako srećan, voljen i da ne postoje državne granice, niti bilo kakve druge, da ne postoji novac već samo priroda i ljudi u njoj.
Radim 10 godina u firmi sa 120 muškaraca. Pauza za ručak, u kantini sedam za sto gde sede četvorica kolega i između zalogaja shvatim da sam imala sex sa svom četvoricom, došlo mi je da se udavim od smeha mada oni
ništa nisu shvatali.
Pobedio sam leukemiju i neću pisati o svemu što sam prošao kroz taj period, već ću napisati neke od svojih ciljeva u životu, na kojima već radim kako bi' ih ostvario: pretrčati maraton, preći ultra maraton na Fruškoj gori, voziti bicikl po Srbiji i Evropi, prošetati kroz neku vojnu bazu (imao sam želju da idem u vojsku, ali faks me sprečio :D ), otići na more, završiti veterinu, osnovati porodicu sa devojkom sa kojom sam sada i onda sa nekih 80 godina da nas dvoje zajedno prepričavamo svom podmladku doživljaje iz mlađih dana...
Kad god vidim da je nekome otkopčan šlic, prvo proverim svoj pa mu/joj onda kažem da zakopča.
Zovem se Marija i potajno se nadam da će mi neki dečko odsvirati i otpevati 'Maria, Maria' od Santane na gitari. :)
Kada podižem roletnu na prozoru glumim stripera koji se penje uz šipku.
Kad sam na kompjuteru tresem noge ne bi li šta smršavila.
Kad sjedim na času i vidim da je nešto napisano na klupi, obavezno nešto napišem ili prokomentarišem. Baš neki dan vidim, ljudi se popalili, počeli da 'četuju' preko klupa.