Ona bi 3 puta dnevno, a meni mali maršal želi otpasti od muke. :(
Treba da se vidim sa jednom curom, a nemam pojma o čemu da pričamo, i kako da dodjem do poljubca.
Živim na Novom Beogradu. Nekoliko puta sam išao za Pančevo auto putem, samo iz razloga nadajući se da će neko da stopira, da bih imao sa kim da proćaskam, jer skoro da uopšte nemam prijatelja.
Nisam upisala željeni fakultet za 0,5 poena. Svako veče plačem i krivim sebe što sam pogrešno zaokružila 1 odgovor. A to je bila moja životna želja. :-(
Kad sam bila u osnovnoj školi, mnogo sam volela da učim na podu u kupatilu :) i dan danas ne znam zašto.
Juče sam svom sinu pomogao da nauči da vozi bicikl. Skinuli smo pomoćne točkove i vrlo brzo je uspeo da održi ravnotežu i sam vozi nekoliko desetina metara. Kako je samo bio ponosan. Kako je bio srećan. A ja sam ga stalno hvalio kako je veliki dečko i kako je lako i brzo naučio da vozi bicikl. U jednom trenutku mi je spontano rekao: “Tata, hvala ti što si tako dobar prema meni.” A ja sam se potpuno istopio od ljubavi. Zar je moguće da dete od 5 godina zna toliko da ceni pažnju koju mu posvećujemo, čak toliko da može da je iskaže rečima?
Da bi me ohrabrila (bio nam je prvi put) devojka mi je pevala "Miki, Miki, velikii..".