Imam 29 god, dvoje dece i užasan strah da neću znati da od njih napravim dobre ljude...
Dečko mi je jedno nekulturno krme koje non-stop podriguje, pljuje, psuje, galami itd. A još je i odvalio stomačinu kao Homer Simpson...al opet ne mogu zamisliti dana bez njega...
Golubovi su napravili gnijezdo na mom balkonu, bilo mi žao da ih otjeram i sad čitava porodica golubova s*** gdje stigne.
Danas sam išla na njivu, da kopam. Na putu do njive zamišljala sam Majami i neku brutalnu plažu,i da ću tamo biti sledeće leto... Inače sam prilično poznata devojka, i radila sam za 3 svetska kreatora do sada. Ali što se mora-mora se. Bar je njiva moja.
Kad sam bila mala zvala sam na telefon nepoznate brojeve i kad se neko javi rekla bih: gori gori! Kad pitaju šta, ja kažem: pita u rerni!
Važnije mi je mamino mišljenje nego od moje devojke.
Kad sam bio mali, štapice od sladoleda sam zabadao u zemlju misleći da će izrasti drvo sa sladoledima.
Tek sad kad sam imala smrtni slučaj u porodici shvatila sam koji su ljudi zapravo vrijedni u mom životu, ko su mi pravi prijatelji.