Trenutno sam u porodilištu, imala sam dve indukcije danas i od straha ne mogu da spavam, a ni to što mi tri cimerke hrču, ni malo ne pomaže! Čitam Ispovesti i čekam da moja treća sreća dođe na svet!
Na kevinom brusu sam naučio kako da ga skinem. Stavim ga na jastuk koji je ispred mene i vežbam dok mi prsti ne otpadnu.
Mrzim kad svi zajedno jedemo, po običaju završim prvi, odem do slavine da pijem vode i cujem mamu, tatu i sestru, u isto vreme, daj i meni vode.
Najveći strah na putovanju imam od toga da će mi neko ukrasti kofer, jer tada realno nosim najlepše stvari koje imam. Čini mi se, kada bi mi se to desilo, da više ne bih imala šta da obučem...
Preživela sam predinfarktno stanje sa 19 godina. Ni jednog trenutka nisam spustila glavu i mislila na najgore, jer me je otac naučio da sa pesimizmom neću daleko stići. Od tada, sam uvek nasmejana, čak i ako ne ide sve kako treba u životu, ja sam i dalje radosna, jer ništa nije preče od zdravlja.
Ofarbala sam svoju prirodno smeđu kosu u neku za 1-2 nijanse svetliju i tata mi je rekao da mi sad kosa izgleda kao živa ograda u jesen...
Tokom strastvenog sesksa zazvoni mi mob, mama zove... Ladno sam ustala, zavezala kosu, obukla gaćice i tek se onda javila. Moj dečko se iskidao od smeha...
Nikada mi neće biti jasno zašto 'deblji kraj' označava ono loše.. po svoj logici, to bi trebalo biti obrnuto, kao kod čokoladne bananice.
Uvek sam znala azbuku, a abecede se i dan danas ne sećam.
Obožavam kada nekog uhvatim u laži, a taj neko počne da se pravda i šlihta, a tone sve dublje u mojim očima...