Ustvari, ne volim raspust jer cijeli dan sjedim pred kompjuterom, ne izlazim nit zovem koga. :(
Kad pitam curu u gradu hoće li šta popit, molim boga da kaže da neće.
Moja baba, svaki put kada gleda naše albume sa slikama, izvadi sliku iz albuma, kad niko ne gleda i stavi pod guz`cu da ponese sa sobom za uspomenu. Al' uhvatimo je skoro svaki put. :)
Umesto brzalicu "miš uz pušku, miš niz pušku" kod psihologa, prilikom upisa u školu, rekla sam "miš uz puškuuuu i vraća se" :)
Stojim danas na kasi, u jednom Nemačkom supermarketu i čujem momke iza sebe kako mi na srpskom komentarišu zadnjicu, i još mnogo toga... Kada su zaćutali, okrenula sam se i rekla "Hvala momci, nisam znala da sam toliko zgodna." Momentalno su okrenuli glavu na drugu stranu.
Kupio tata babi ananas i kada smo krenuli kući kaže ona: "Sine, ponesi ti ovaj cvijet kući, nemam ja njega gdje posaditi."
Uvijek sam imala tako poremećen odnos sa tatom... bio je alfa mužijak, onako sav važan kada udari majki šamar jer mu nisu ispeglane čarape... plašila sam se kada me zovne imenom... a voljela sam ga više od bilo koga i od sebe.. bilo je teško cijelo djetinjstvo vući ga za rukav i pitati "Je li ovako dobro? Voliš li me sada malo više"... Odustala sam od svega što volim, prestala sam da idem na hor, da igram folklor... Prestala sam biti djevojčica jer on želi sina.. Nosila sam široke majice i trenerke kada sam počela da se razvijam, jer samo "kurve" oblače farmerice i tunike... Trebalo mi je skoro 20 godina da zavolim sebe, takvu kakva jesam.. osjećajna, ludasta, ljubavna (majčin opis mene), plačljiva, ponekad tako zbunjena, ali svoja i posebna.... Njega ne volim od kada sebe volim.. Ali je uspio... On je natjerao dio mene da se plaši svega, da ne vjeruje, da preispituje svaku rečenicu po sto puta, da se ustručava, da se uplašim pred svakim većim izazovom..
Uvijek se pitam da li postoji na svijetu neka osoba koja je fizički ista kao ja.