Dobio sam novu koleginicu Jovanu zbog koje jedva čekam da se probudim ujutru i krenem na posao.
Definitivno najgori osećaj je kada se trudiš oko neke osobe 4-5 meseci, svaki dan je zivkaš, trudiš se da budeš zanimljiv, samo da bi izašao sa njom i upoznao je. A onda dođe neko lepši i bolji i smuva tu istu osobu za nedelju-dve.
Mrzim kad pričam drugu svoje probleme, a on me gleda u sise kao hipnotisan. o.O
Uvek kada imam tremu ili neki bitan događaj, preseče me stomak i zaglavim u wc-u. I na svoje venčanje zbog toga za malo nisam zakasnila...
Mrzim kamere na svadbama, jer sutra kad se gleda CD svi upiru prstom u mene...
Petljala sam po kuhinji sat vremena.
Istuširala se taman kad je rerna bila gotova.
On samo što nije stigao.
Za slučaj da je ono tamo nejestivo nisam obukla brus.
Što je sigurno, sigurno je.
Ulazim sinoć u lift i pitam žensku: Jel ćeš gore ili dole?!
A ona meni: Polako frajeru, pa nismo se još ni upoznali.
Učiteljice, nastavnice, profesori, roditelji, svi su mi govorili da imam užasan rukopis. Danas mi je drugarica rekla da imam prelijep rukopis i tako sam skontao da joj se sviđam.
Moj otac, inače bivši profesionalni vojnik, imao je naviku da se skoro svakog dana izdere na mene i moga brata oko najmanje sitnice kao što je nenamešten krevet, kesa od čipsa pored računara, itd. Ulazio bi jednom dnevno tako u sobu da se isprazni i ja sam ga nekako razumeo i navikao se na to, ipak mi je otac i svašta je u životu prošao. Sada, brat je otišao na fakultet i od tada, svaki dan uđe u sobu i vidim po njegovom izrazu na licu da mu je žao što je otišao-od toga dana se ni jednom nije razdrao na mene i imamo neverovatno dobru komunikaciju, nekako mi nedostaje njegova ljutita faca...