Najsrećnija sam bila kada sam za 10. rođendan dobila BMX od mame i tate. Svima iz ulice sam dala da ga voze, iako ja još nisam bila naučila da vozim na dva točka.
Mnogo se puta moje "Nikad više", pretvorilo u "Samo još ovaj put".
Kad sam bila mala hteli su da me izbace iz kineskog restorana jer sam celo osoblje zvala "Džeki Čen".
Kad sam bila tinejdžerka žvrljala sam svakakve gluposti i sopstvene misli na zid onim nevidljivim flomasterom, koji se vidi samo pod halogenim svetlom. Kasnije je taj flomaster izgubio funkciju i sve moje rečenice su postale vidljive. Umrla sam od blama...
Ponosna sam na svog tatu. Kao tinejdžer ostao je bez oca, sa sestrom i mamom. Njegova mama tj. moja baka je bila bez posla, snalazili su se od te neke dekine penzije kao zaostavštine. Ali on je uprkos tome završio fakultet i našao dobar posao. Jako je vredan, dobar i pošten. Trudi se da meni i sestri nadoknadi sve ono što on nije imao kada je bio u našim godinama, da nas školuje i izvede na pravi put. Volim ga najviše na svetu. Tata ti si moj heroj!
Pre nego što me dečko ostavio, mislila sam da je on sve što mi u životu treba da budem srećna. Sada on želi da se pomirimo, ali ja sam našla sebe, karijeru i nove ciljeve, i sada nisam sigurna želim li to uopće..
Kada vozim na duže staze (mimo grada) ako sam sama u autu redovno glumim kao da sam ja poznata javna ličnost u Hollywood-u i da gostujem u nekoj TV emisiji i tako odgovaram na zamišljena pitanja zamišljenog voditelja i smijem se sa svojim zamišljenim slavnim kolegama iz šoubiznisa. Pri tom cijeli razgovor teče na engleskom ili francuskom, ponekad i italijanskom... Nikako na srpskom (ne znam zašto). Naravno kada vozim po gradu to ne radim, zamisli da me neko vidi... ili čuje...
Stojim u centru grada i gledam devojke koje prolaze, sve liče jedna na drugu, sve se oblače na isti fazon, sve su kopija kopije... Ni jedna više nema svoj ukus, stil oblačenja...
Obožavam kada mi mama uđe ujutro u sobu i probudi me sa poljubcem, legne kraj mene, zagrli me i kaže: "Budi se ljubavi mamina."
Svaki dan se zbog nje budim sa osmehom na licu, ni sama nije svesna koliko mi ulepša dan sa tim malim znakom pažnje.
Kad sam čuo da stari sluša stranu muziku, pomislio sam da se razbolio...