Kada krenem na ispit, uvijek stavim naočare za čitanje jer se osjećam mudrije i pametnije.
Juče ujutru mi je u devet sati zazvonio alarm na telefonu. Bio je to podsetnik za rođendane. Pisalo je: Mama 52. Samo što ona više nije tu, već godinu dana. Na trenutak mi je srce stalo...
Uvijek se ponašam blesavo i ludo kada odem u neki drugi grad ili državu gdje me niko ne zna.
Kad sam bila mala, jednom sam piškila u liftu, jer nisam mogla da čekam da stignem do stana.
Stidim se svoga oca jer kada mu je baba postavila ultimatum ona ili mi, njegova porodica...on je izabrao nju!
Iako idem sa babom i njenom komšinicom na more, ponela sam sve tanga gaćice, kontam imaću više mesta u koferu za druge stvari...
Jedno veče kad sam se vratio iz grada i krenuo na spavanje (djelio sam sobu s bratom) vidio sam da plače u snu i grli lutku što mu je bivša djevojka poklonila. Pokrio sam ga i sjeo na svoj krevet u čudu jer nije inače pokazivao da ga je raskid pogodio, tad sam shvatio koliko mi on znači i zato mu nikad ovo neću ispričati.
Sinoć je mama pričala sa tetkom iz Pariza preko telefona i zaspala u pola razgovora. Poslije joj slagala da se veza sama prekinula a nama zaprijetila da ne smijemo nikom to reći a pogotovo ne tetki.
Odbila sam besan auto koji je bio poklon za moj rođendan od čoveka koji se nakon 20 godina setio da bude otac. Hvala, ne.
Kada je trebalo da izađem iz marketa (bila sam sa malom sestrom, a market pun!), prolazimo mi kroz one senzore, kad poče da pišti. Vrati nas prodavačica, provjeri da nismo šta ukrale i kaže: "Sve ste vi platile, samo je najvjerovatnije Vaša mala sestra progutala neki magnet, pa zato pišti".