Dan pred ispit uvek učim do iznemoglosti, jer mislim da ću da dobijem barem ocenu više.
Najlepsi trenutak ikada je kada odjednom zaćuti, pogleda me najlepšim pogledom na svetu, nasmeši se i ljubi me. Ne kaže ni reč, ali ja znam da u sebi misli "Nemaš pojma koliko te volim!"
Nekad tako idem ulicom i setim se nečeg smešnog i počnem da se smejem ko idiot i svi prolaznici me gledaju, a meni jos smešnije kad zamislim sebe kako se smejem.
Prošla sam kroz crveno na semaforu kasno noću misleći da nema nikoga. Sustiglo me auto i počeo lik blicati svjetlima. Ja iznervirana pokažem srednji prst. Tad je lik upalio rotaciju i skontam da je policija. Pojela me sramota.
Mrzim to što kad god šetamo umesto da me uhvati za ruku on pored mene šeta kao maneken, ponekad uopšte ne obraćajući pažnju na mene..
Kada piškim brojim. Rekord mi je do 37. Radim to odkako znam brojati.
Ne mogu da se kupam (ili tuširam) sve dok ne spustim dasku od wc šolje, ne znam zašto, ali uvek to radim.
Zamišljala sam svoj žitot skroz drugačije, i dalje ga zamišljam...mislila sam da cu se zabavljati, izlaziti, družiti više, imati više momaka, a ja evo sedim kod kuće i ne radim ništa povodom toga...znam, moja greška.
Kao mali sam uvek sa zadnjeg sedišta zaključavao mamu na suvozačevom mestu, jer sam se plašio da će sigurno da ispadne!
Kao visokoobrazovana osoba, odmah po završetku studija sam upisala master i zaposlila se kao prodavac. Iako sam bila najbolji radnik, dobila sam otkaz jer nisam bila poltron i zamerila sam se poslovođi...