Čitav život bežim od veza, od straha da ne budem povređena. Sad mi je 40, nisam imala nijednu ozbiljnu vezu u životu i vidim da ću zauvek ostati sama.
Uvek kad podižem pare sa bankomata nadam se da je mašina pogrešila i dala mi koju novčanicu više.
Волим по кафанама да њушкам момке кад провалим да лепо миришу.
Nosim sat ali uvek kada hoću da pogledam koliko je sati, izvadim telefon..
Tu noć kad sam se rodila, medicinska sestra je saopštila vest mom tati, on je pitao :"Kako se zove?!"
Kad su tu gosti, glumim neki autoritet svom psu. Čedo, nemoj ovo, nemoj ono, miran, sedi, lezi, mesto, a kad odu svi na glavu mi se popne, bukvalno, i liže mi uši.
Oboje smo od života dobili ono što smo hteli- on ženu koja ga voli, dvoje dece i kuću van grada, sve ono što je nekada želeo sa mnom, a ja uspešnu karijeru i mesto priznatog stručnjaka, jedino o čemu sam maštala i čemu sam težila. Jedina razlika je u tome što je njemu ostvareni san doneo mir i spokoj, a meni moj samo veliku prazninu u duši.
Stavio sam frižider u sobu pored kreveta da ne bih morao ustajati i ići do kuhinje.
Ponekad mi se desi tokom vožnje automobila, da se uopšte ne sećam nekog dela puta. I onda sebi lupim par šamara, čisto da dođem sebi.