Ne znam odakle bih počeo, iako je anonimno teško je pisati o nečemu što te boli. Sada imam 35 god., pre 10 god. bio sam narkoman. Prošao sam i lečenje, ne mogu reći da me je to spasilo, tu zahvalnost dugujem mojoj ženi. Tada nismo bili u braku ali ona nije odustajala od mene iako sam bio to što sam bio. Volim je više od svega na svetu. Danas imamo dve prelepe bebe. Zahvalan sam joj svaki dan zbog toga. Droga je najveći pakao koji sam sam sebi stvorio, bio sam nezreo kada sam to zlo probao, mislio sam da ću tako rešiti probleme koje sam tada imao kao klinac. Sada imam strah da moja deca ne skrenu sa puta kao što sam to ja uradio, sve ću da uradim samo da ne dođe do toga. Sada imam svoju porodicu i srećniji sam nego ikad. Hvala vam!
Svi živi na planeti mi brže odgovaraju na poruke od moje devojke i to me jako izluđuje.
Kad izađem na terasu i stavim ruke na ogradu, zamišljam da sam neka kraljica i da ispred imam hiljade podanika koji su došli samo da me vide. Sve je dobro dok ne počnem mahati i neko od komšija me vidi.
Jednom sam sa maminog broja poslala tati poruku VOLIM TE na šta je on odgovorio 'Šta si sad uradila?'
Taman kad pomislim da sam isplakala sve suze one krenu opet. SAMO DA OZDRAVI.
Nahvatala mi se paučina na diplomi. Ali onako stvarno, dva pauka osnovala porodicu.
Posle dobro pročitane knjige pitam se šta ću sa svojim životom dalje..
Kad sam bila mala natjerala sam babu da sjedi cio dan na jajima, da mi izlegne piliće.
Uvek kad izađem ranije iz škole kad se razbolim, bude mi bolje čim izađem iz školskog dvorišta.
Imam isti glas kao moj matori i obično kada se javim na telefon pitaju me šta mi radi žena.