Imam 18 godina. Nedavno sam saznala da bolujem od raka kostiju. Svoj život moram menjati iz korena. Osećam se kao ptica u kavezu, sve mi je zabranjeno, a upravo sada treba da mi počne život. Umesto toga, moram se svega odricati i boriti se. U nekim trenucima mi dođe da odustanem od svega, iako su šanse za ozdravljenje velike.
Imam pradedu koji ima 98 godina(i dalje živi), bio je ratni zarobljenik u 2.svetskom ratu i kada god smo u školi imali da pišemo sastav na temu ,,Moj idol" ili slično tome ja sam uvek pisao o njemu iako su sva druga deca pisala o nekim estradnim ličnostima ili o sportistima!
Jedva sam dočekao da se vidimo večeras. Shvatih da sam se navuk'o na njen malo čudni osmeh i te lepe zelene oči. A znam je skoro svoj ceo život.
Plašim se da šetam po njivama ili po ogromnom otvorenom prostoru gde nema ljudi, jer uvek imam osećaj da me posmatraju vanzemaljci i da mogu svakog trenutka da me otmu.
Imam dvadeset hiljada evri u apoenima po 1 euro kome god kažem niko ne vjeruje pa mu moram to pokazat a zarađeno na bakšišu šta ću vole me ljudi.
Često, kad profesor predaje, ja potvrdno klimam glavom, kao da ga razumijem šta on objašnjava.
Volim da piskim u kadu, brate sloboda, nema stresa oko nišanjenja.
Prvi put kada je skinuo garderobu sa mene, složila sam je.