Mnogo se iznerviram kad profesor kaze: ''Koleginice glupo je da vam pišem 6-icu, naučite bolje i dodjite sledeći put'' a on ne zna koliko sam se ja namučila i za tu 6-icu. :(
Uvek mi izađu bubuljice po licu dan pre nekog događaja koji dugo čekam...
Lepa sam... Sarmantna,intigentna, duhovita ... I bogata. ;) Licim na Moniku beluci. A za mene se lepe jedino fudbaleri i kriminalci. Niko me ne shvata ozbiljno zbog lepote tj fizickog izgleda. I ljudi me se plase. Toga ima samo kod nas.
10 min pre razgovora za posao ulepila sam prste lepkom i to tako jako da sam se uplašila da ih neću nikada razdvojiti. Čitav razgovor sam držala ruku iza leđa! :/ Ne znam koji đavo me terao da diram lepak bez potrebe.. ali, primljena sam!
Kada sam trebala prvi put da izađem sa jednim dečkom, koji je bio par godina stariji od mene, uhvatila me panika da će mi možda nauditi. I ja fino unajmim svoje 2 drugarice da nas nadgledaju i kažem im da ponesu neko ''oružje'' u slučaju da me napadne. One su ponijele dezodoranse.
Kada mi neki auto stane da pređem put, kažem "hvala" na plejbek...i onako me ništa ne čuju :)
Počeo sam da se predstavljam nadimkom, ne znam da li ljudi i znaju kako se zovem.
Jednom prilikom, ortaci i ja sjedimo u gradu, pijemo kaficu, pušimo i gledamo okolo... Onako, uobičajen dan... I počela je priča o tome ko šta najviše voli kod djevojaka, u fazonu, šta ga najviše "pali"... Jedan kaže dupe, drugi grudi, treći noge... došao red na mene, rekoh: "Maniri dame".
Oni pogledaše jedan u drugog pa svi odjednom u mene i počeše se smijati... I ja sam se počeo smijati, čisto zato da ne znaju da sam u stvari, bio ozbiljan...
Moja mama se non stop pita kako našem kučetu tako brzo nestanu granule kojima se hrani, a ja svaki dan malo nahranim i druge kučiće koji su po kraju, jer mi je žao što su lutalice i što niko ne vodi računa o njima...