Student sam, i živim sama u Beogradu. Kad mi mama pošalje ručak, ja ga jedem iz šerpe kašikom, da ne prljam sudove.
Kad sam bio mali uzeo sam mamine uloške, a da pritom nisam imao pojma za šta služe, pa sam ih stavio u cipele... Bila je to dobra izolacija.
Shvatim koliko sam se ugojila preko leta tek kada počne škola i treba da uđem u stare farmerke..
Kada sam saznao da sam HIV+,ceo svet mi se srušio na glavu i to me je držalo otprilike tri meseca, nisam izlazio, nisam mogao da funkcionišem, ali, onda sam shvatio da, zbilja, nema smrti bez sudnjega dana i opet sam počeo da se smejem i da živim.
Mrzim da se brišem novim peškirima, onim mekanim.. Ništa ne obrišu, samo iritiraju.. Volim one grube, pa nek' su stari!
Nervira me ona rodbina što me, u vreme ispitnog roka, zove da dođem kod njih u goste i još kritikuje kao kako me nikad nema, a posle kad prođu ispiti i kad stvarno mogu da dođem, niko se ne oglašava.
Najviše me boli to što sam u životu bio mnogo više poštovan nego voljen, da ne kažem da nisam nikada bio voljen. Srce mi se slama zbog toga, i ja sam ljudsko biće, valjda.
Danas sam zakačio jedna parkirana kola, pitam jednog dedicu jel zna vlasnika, a on meni kaže: "Sine okreći se i vozi!" i ja odem...
Treći sam razred gimnazije i iz zezanja iscimam ćaleta da me presliša istoriju, posle 15 minuta on meni kaže: ,,Pusti me da gledam Ligu šampiona, znaš ti ovu geografiju super''.
Posle tuširanja, obavezno na zamagljenom ogledalu nacrtam jedno srculence.