Do pre godinu dana kada god bih video neku lepu devojku na ulici, prišao bih joj, i umesto da je pitam za broj ili tako nešto, pitao bih je "Da li znaš možda gde je ulica narodnog heroja ... pa moje ime i prezime. Neke su mi čak i objašnjavale gde je, a ulica, naravno, nije postojala.
Ljudi su počeli da me izbegavaju zato što ne mogu a da ne ispalim po jedan sarkastični komentar na svaku drugu njihovu rečenicu.
Ja sam bio onaj jedan što ne bježi sa časa kad svi bježe.
Uvek sa sestrom čitam ispovesti. To je jedino vreme koje provodimo a da se ne svađamo, ili zaključavamo po sobama, ili gađamo patofnama ili udaramo se nogama.
Moj ćale je upravo našao pesmu koju je poslednji put čuo u osnovnoj, i sad nakon zaključka da je tražio 33 godine, pleše i skače po kući dok su zvučnici pojačani do kraja!
Mama i tata su gledali neku emisiju o osobnosti koja se može pročitati iz rukopisa, eno ih sada vise nad mojim bilježnicama...
Kad prođem pored većeg izloga, obavezno se odmerim od glave do pete.
Spremam ispit, čitam nešto na laptopu, i umalo ne podvukoh rečenicu markerom.