Već 5 godina volim komšiju koji ima dvogodišnju vezu i uskoro se ženi... Prvi put kada sam mu to rekla mislio je da se šalim. Od tad više ne pričamo o tome. Iako mislim da zna i čuva sve stvari u sobi koje sam mu ikad poklonila. Kada me je prvi put upoznao sa devojkom u trenutku rukovanja poželela sam joj sve najgore na svetu,a sada je obožavam,stalno kafenišemo...ali se osećam kao g*vno kad se setim da volimo istog muškarca...
Što se više trudim da ne ličim na ćaleta, to se više u njega pretvaram...
Životna želja mi je da bacim lubenicu sa tarase na ulicu ispred zgrade.
Kada mi neko kaže da sam čudan, ja to uvijek shvatim kao kompliment.
Dan treći... I dalje sam u pidžami, bez brusa, nisam provirila napolje.... Kako je lepo kad se student vrati kući...
Kada sam bio mali, kada god bih jeo neki slatkiš nisam hteo da pijem vodu, ma koliko bio žedan da ne bih isprao sladak ukus iz usta.
Uvijek mi je išla škola. Masu puta sam išla na razna natjecanja, a iza sebe imam dvadesetak različitih nastupa. Moj otac nije bio ni na jednom od njih. Znao bi me dovesti do mjesta gdje nastupam i odmah otići kući, kao da nikad ni ne pomisli da bi trebao ili bar mogao ostati. Svaki normalan otac bi bio ponosan na mene, a moj nije. Prije mi je za to bilo svejedno, a sad mi sve više smeta, često kad razmisljam o svojim nastupima počnem plakati jer shvatim da oni za njega ne znače ništa, kao ni moje dobre ocjene, nagrade, diplome..ništa. To me jako frustrira.
Kao mali sam nosio mamin rajf preko očiju i pravio se da sam onaj crnac iz Zvezdanih Staza!
Pre nego što sam izašla iz kuće fotografisala sam šporet kako bih bila 100% sigurna da sam ga isključila!