Prošla sam kroz crveno na semaforu kasno noću misleći da nema nikoga. Sustiglo me auto i počeo lik blicati svjetlima. Ja iznervirana pokažem srednji prst. Tad je lik upalio rotaciju i skontam da je policija. Pojela me sramota.
Treba da se vidim sa jednom curom, a nemam pojma o čemu da pričamo, i kako da dodjem do poljubca.
Nekad ne volim što živim u selu, ali sinoć kad sam se šetala sa drugaricama, ubrale smo šljive i jele. Ne mogu da zamislim da neko ne zna kakav je to osećaj svojom rukom ubrati voće u sred noći i jesti. :)
Када је требало да полажем пријемни за факултет, моја мајка се тешко разболела. Једном приликом, у болници, поред њене постеље, када су ме питали који сам разред, рекла сам им да завршавам средњу, да треба да упишем факултет, али да ћу паузирати и неговати маму па ћу факултет уписати следеће године. Те ноћи мама је умрла. Никад нећу сазнати да ли ме је, иако је била у коми, чула и намерно се предала, због мене. Ускоро завршавам факултет, због ње.
Moj tata je najbolji čovek na svetu! Kao maloj mi je svako veče pred spavanje smišljao priče, uvek se igrao sa mnom pa čak i barbikama, naučio me svemu što danas znam i pomogao mi da shvatim prave vrednosti života. Sada u 21. godini shvatam koliko je moja mama imala sreće što je pronašla takvog čoveka i mogu samo da se nadam da ću naći nekoga ko će bar približno biti kao moj tata...
Kupio sam bračni krevet iako nemam ženu a trenutno ni devojku, samo da bih mogao da ležim kao žabac!
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!
Uvijek kad gledam mrave razmišljam o tome da li oni imaju školu, idu na posao, i da li nas ljude doživljavaju kao čudovista.
On je bio jedan od onih ljudi kojima je majka sipala supu,
brinula o boji košulje...
otac ga je "gurao" iz razreda u razred i na kraju ga ugurao u fotelju jedne uspješne firme...
Ukratko, njegovo je bilo samo da diše
ostali su uvijek brinuli o njemu, valjda sam zato i otišla iz grada
i iz njegovog života...
Baš zbog svega toga nisam mogla da povjerujem svojim očima kada sam ga srela poslije desetak godina...
u naručju je držao sina, zaštitnički i brižno...
Nije me zanimalo s kim sada živi... smiješila sam se.. jer konačno je skupio snage da i on o nekome brine!