Više volim kada mi neko da kopliment za psihičke nego za fizičke osobine.
Stalno se tripujem da mogu da razumem mnoge stvari koje većina ne bi.
Živim na Novom Beogradu. Nekoliko puta sam išao za Pančevo auto putem, samo iz razloga nadajući se da će neko da stopira, da bih imao sa kim da proćaskam, jer skoro da uopšte nemam prijatelja.
Najviše mrzim kad padnem ili se nešto povrijedim, i sekundu posle toga svi mi kažu: "pazi".
Svaki put kad ćaća uđe u kuću i vidi mene na laptopu sa slušalicama kaže: "Onoga ce struja ubit".
Kad moja mačka polomi nešto, kažem da sam ja, kako je majka ne bi izbacila iz kuće.
Uvek kad kupim neku novu odeću mislim kako će mi život biti drugačiji sa tim novim stvarima...
Nikad se u stranoj pjesmi ne mogu pronaći kao u domaćoj.
Godinama sam bila u vezi sa jednim dečkom, i kada smo raskinuli, ipak smo nastavili da se viđamo. Bio je moja velika ljubav, kao i ja njegova, ali jednostavno nismo mogli iz nekih drugih razloga da nastavimo. Naše viđanje je trajalo i kada je on započeo vezu sa svojom sadašnjom suprugom, a završilo se kada je ona ostala trudna. Ja sam inače babica po struci, i ona je, igrom slučaja, došla da se porodi baš kada sam ja radila. Imala je dug porođaj, deset sati, a ja sam sve vreme bila uz nju kao da mi je najbolja prijateljica. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam ugledala to malo biće, i kada sam izašla u hodnik da čestitam srećnom tati. On je plakao, verovatno od sreće, a ja zato što je trebalo da budem na njenom mestu...