Plačem, često plačem, skupi mi se neka bol u grudima i suze mi poteku. Osećam se nesrećno u vezi, a volim mog momka, voli i on mene bar tako kaže, ali i dalje svaki dan plačem jer osećam neku tugu. Niko to ne razume, a mog momka to nervira i onda galami na mene, a meni bude sve gore... i sve mi se više plače :(
Mrzim sebe, žensko sam i imam 120kg i ne znam da li će se to ikada promeniti.
Učiteljica me je u prvom razredu pitala koliko su 2 jabuke i 3 kruske. Moj odgovor je bio 'pa oko kilo'.
Maltretira me neka gospođa na FB, šalje mi gole slike.
Rečenica koju sam najviše puta čula u detinjstvu je:"Ne diraj to, pokvarićeš."
Kad se dopisujem sa njom, sedim na wc šolji i tako se prose*avam u svakom smislu te reči.
TV mi više služi da mi pravi buku dok sam na kompjuteru nego za gledanje.
Kad sam bila mala stalno sam štipaljke sklanjala sa štrika da se ne bi umorile i da štriku ne bude teško.
Kad se setim toga....
Danas sam se prilično posvadjala sa mužem. Ali,dok sam se tuširala, na zavesi nad kadom vidim ogromnog stršljena. Krenem lagano iz kade, pa kad sam otvorila vrata najbrže što sam mogla (a sve u tišini, da decu ne probudim) uletim u spavaću sobu i onako potpuno gola i mokra upadnem u krevet pored njega. A, on me pogleda pa kaže :"Opaaaaa, gospođa došla da se izvini! Lepo, ženo, leeepoooo." Sva sreća, pa osmeh svako razume. Kao i srednji prst, u ovom slučaju. :D