Moja drugarica koja ima 93 kg ima uzbudljiviji seksualni život od mene.
Imam 38 god. i prosečnog sam izgleda. Svi moji prijatelji (i neprijatelji) su se odavno oženili i imaju porodice. Ja već neko vreme nemam devojku i već počinjem da se plašim da nikad neću imati svoju porodicu.
Nikad ne kupujem donji veš u radnjama u kojima radi muškarac.
Imao sam oko dvije godine, dok je rat bjesnio u mom gradu,i mama me vodila u obdanište kada se nije puno pucalo. Jednog divnog, sunčanog dana, mama me spremila i krenuli smo, međutim ja sam se "ukakio" i ona se morala vratiti da me presvuče. Čim je ušla u kuću, na mjesto gdje bi mi bili da se nije vratila, palo je nekoliko granata, i veliki broj ljudi je poginulo na tom mjestu. Danas kada god prođem tim trgom, zahvalim Bogu što smo mama i ja živi, i sjetim se da nam je "go*no" spasilo život.
Pre par meseci sam na jednom papiriću napisala 'Budi jaka ti, najlakše je plakati', i zalepila ga u sobi na ormanu, da bi samu sebe opomenula da koliko god je teško, idem napred. Večeras sam ušla u sobu i pored tog papirića videla isti sa porukom 'Budi jaka ti, i nemoj nikad plakati!'. Tatin rukopis. Dugo ti ovo nisam rekla - VOLIM TE NAJVIŠE NA SVETU!
Kada je trebala moja mama da rodi moga brata, tata se veče pre toga napio da nije znao gde se nalazi jer je slavio godišnjicu braka ... i kada mu je mama izjavila da treba da je vozi u bolnicu on onako mamuran u 4h ujutru je pitao "A jel mora baš sad ?"
Volim da dugo gledam u svetlo i onda naglo prekrijem oči rukama. U tom mraku onda mi se prelivaju razne boje i bude mnogo zanimljivo, kao da sam u svemiru.
Imam strašno veliku tremu jer u ponedeljak treba prvi put u školi da izađem ispred više od 20-oro dece i održim im čas. Nemam pojma šta treba da pričam posle predstavljanja...
Pozvoni danas popodne neko na vratima, otvorim, kad ćerkini drug iz razreda prođe pored mene, pruži joj papirić i ode. Napisao joj je ljubavno pismo u kom joj govori koliko je voli, i ako ona voli njega da mu to i kaže, a ako ne da mu se više nikad ne obrati. On ima 10, a ona 9 godina.
Pre dve godine sam izgubila brata u saobraćajnoj nesreći, bio je jako mlad.. Bili smo veoma vezani jedno za drugo i mnogo smo se voleli. Čini mi se da mi je, što sam starija, sve teže da se nosim sa tim bolom. Mnogo mi nedostaje i osećam da je uvek tu uz mene, i da me u svemu podržava.. Svako veče kad ugasim svetlo i legnem da spavam, pričam sa njim i osećam da je tu, uz mene.. Neverovatno je to da nijedan dan ne prođe, a da se ja njega ne setiim i ne zaplačem. Ja sam sada udata, imam jako lep život, i sina koji nosi njegovo ime...