Najgori osećaj je kada dečko raskine sa tobom bez objašnjenja.
Večeras sam se poljubio sa devojkom koju sam toliko želeo kao nijednu u životu, desilo se kod mene u stanu i poljupci su nam prešli u najstrastvenije moguće valjanje po krevetu ali toliko mi je prijao svaki dodir sa njom da mi seks nije bio potreban uopšte. Presrećan sam.
Kad vidim na fb da je neko nekom lajko sliku, ja otvorim tu sliku iako ne poznajem osobu i pregledam sve moguće na profilu te osobe. Sad kad idem gradom mnogo ljudi koji prođu pored mene su mi poznati.
Jednom sam za rođendan reko drugu 'Ma ne treba poklon, bitno je da ti dođes', i tako on dođe bez poklona.
Psihiijatar sam, i kad su me juče ukućani pitali:Kako bilo na poslu, odgovorih: Ludilo.
Iritira me kad me mama poredi s drugima, i kaže što nisi kao ta i ta. Nisam i bok.
Kad ne znam šta cu da pustim na youtubu, ja pustim Vivaldija i 4 godišnja doba.
Posvađam se s dečkom, odem sledeći dan na more, za 3 dana neko me gađa kamenčićima na plaži, dignem glavu i imam šta vidjeti, on s ruksašićem stoji. Došao da se izvine, pošto nije imao para došao je stopom, 3 dana su mu trebala, ali ipak došao je.
Devojka mog najboljeg drugara me ne voli, a nikada se nije potrudila ni da se upoznamo, da razmenimo par reči. A moj drugar, kao budala, na to ne obraća pažnju. Ne shvata da mu neću ni na svadbu doći, a prošli smo svašta, kao pravi prijatelji.
Moj šef mi konstanto šalje poruke (koje nemaju veze sa poslom), povremeno mi pošalje nedostaješ mi ili mislim na tebe, dva-tri puta mi je kupio cveće, a ja ne znam šta da radim i kako da reagujem, to mi je sve tako odvratno jer je stariji od mog oca. Užasno se osećam i sa mukom odlazim na posao jer je po ceo dan tu negde oko mene i non stop me dodiruje kao da me pomeri da prođe i te fore. Kad pomenem mojima da hoću da dam otkaz niko me ne podržava u tome, kao kriza je nema posla, da sam ja srećna što imam posao, a ne mogu konkretno da im kažem o čemu se radi jer ne želim da napravim probleme.