Nikom nisam rekla da sa svojih 28 godina ne znam da vozim biciklu :(
Terajuci ručna kolica otkrio sam u sebi neverovatan osećaj za vožnju. Kad god se uhvatim za njih proradi Šumaher u meni.
Kada sam doveo devojku da se upozna sa mojima, prvo kevino pitanje je bilo ''Jel pušiš''?
Kad' god mi se desi nešto lepo, neki dečko mi priđe ili mi neko udeli kompliment... ili još gore ako pričam o nekome ko mi se sviđa, pocrvenim. I to toliko da se vidi i u mraku. Mrzim to, onda svi znaju da mi je neprijatno.
Dok sam jurila obrazovanje, posao i novac, izgubila sam sve bitno u životu i osećam se tako prazno...
Moja mlađa sestra koja inače ima 7 godina, pesmu koja ide "Danas Montenegro, sutra Montekarlo" pred učiteljicom peva "Danas moj je negro, sutra moj te karo" i rekla je kako sam je ja to naučila. Sutradan me je njena učiteljica pozvala na razgovor u školu.
Na ekskurziji u trećoj godini srednje škole smo bili u Beču u hotelu i zaspala sam pred zoru. Dok mi je glava bila na noćnom stočiću zazvonio je telefon, mašina koja nas je zvala na doručak. Kako sam bila najbliža samo sam podigla slušalicu, čula nekoliko reči na nemačkom i onako neispavana sam rekla 'go to pi*čku materinu' i spustila slušalicu.
Druga uvek zovem na fiksni jer sam zaljubljen u njegovu sestru i volim kada se ona javi i ja joj čujem glas.
Možda mi momak nije intelektualac, ali obožavam način na koji se trudi da mi objasni nešto.