Kad pričam preko telefona, uvek se zdam da objasnjavam rukamama, iako me ne vide.
Hoću da imam sobu sa prozorom preko celog zida i ogromnim krevetom i pogledom na more.
Obožavam emociju koja me obuzme kada znam da treba da putujem negde i taj "jedva čekam" osećaj mi je jedan od najlepših.
Kada sam bio prva godina srednje škole trebalo je neko od roditelja da dođe na roditeljski sastanak. Moj otac je otišao u osnovnu školu misleći da još uvek tamo učim.
Izgubila sam dečka pre 10 meseci. Umro je od Alchajmera i pred kraj nije nikoga prepoznavao niti je mogao da priča, ali kada smo se zadnji put videli, čvrsto mi je stegao ruku i pustio par suza. Mislim da je znao da se više nećemo videti.
Provela sam subotu veče cirkajuci pivo iz limenke sa drugaricom na klupi u parku, slušajuci s mobilnog telefona pesmu iz igrice koju je moj bivši voleo.
Moji roditelji su jako imućni ljudi. Rekli su mi da ne moram ništa da radim da će me oni izdržavati itd pošto sam jedinac. A ja već 3 meseca radim na pumpi točim gorivo a moji misle da tih 8 sati provodim po kafićima.
Smatram da je kruh milion puta bolji kada se otkine rukom, a ne izreže!