Toliko sam umorna da sam malopre gurala punjač u index...
Svaki dan mi počinje isto...Uzimam novac od majke da bih išao na rulet i tako već nekoliko meseci. I kada joj potrošim mnogo para, tj. izgubim na kocki i onako nikakav uđem u kuću i vidim nju nasmejanu kako gleda neku seriju i sa osmehom me pita šta hoću da jedem, dođe mi da sam sebe pljunem u facu... Moram da prestanem sa tim, mam 18 godina.
Osećam se kao naivna osoba, zato što sam ubeđena da svaka osoba u sebi nosi nešto dobro, i da se kaje kad napravi grešku... Kad ljudi govore o greškama drugih, uvek pomislim "Pa možda je morao, verovatno se kaje...".
Kao mala, kad god bi se posvađala sa roditeljima, spakovala bi stvari i otišla da živim kod komšije na klupu.
Rođena sam nagluha. Godinama mi sluh sve više i više slabi. Strah me je da se za 10 godina ne probudim potpuno gluha. Želim čuti ljubavne izjave svog muža, i smijeh svoje djece. Nadam se da će medicina napredovati i da ću za 10 godina čuti bolje nego sad...
Danas pita mene profesor matematike, koji je veoma strog, na usmenom da li znam značenje engleske riječi "must", i ja mu odgovaram da znam. I onda mene pita on da mu navedem primjer, a ja ko iz topa rekoh mu primjer "You must die". Nakon što su se svi počeli smijati, pa čak i profesor, ja sam tek skontao šta sam mu rekao. Valjda hoće jezik pravo.
Počela sam pre neki dan da radim u kafiću-kladionici i jako se bojim da ću da zaglupim.
Bila sam mala kada mi je baka umrla, i insistirala sam da odem na sahranu.
Na dan sahrane padala je kiša, a ja sam se okrenula i rekla mami: "Mama, vidi, baka plače zato što neće biti na mom rođendanu..." Svi ljudi su u tom trenutku počeli da plaču.
Imam neopisiv strah kada zvoni kućni telefon posle ponoći, jer mislim neko zove zbog neke loše vesti...