Pola godine nisam dopunila račun, jer mi je sa momkom besplatno.
Mrzim kad pozajmim knjigu nekome, a vrate mi kupus od nje.
Kad sam bio peti razred mislio sam da je hemija predmet na kome se piše isključivo hemijskom olovkom.
Obožavam osjećaj kad počnem da jedem, ali zato mrziiim onaj kad završim sa jelom.
Kada mi baka čuje na tv-u da je neko otet odmah me zove na mobitel jer misli da sam ja.
Svaki put kad uzmem da popravljam nešto po stanu, te se akcije uvijek na kraju svedu na pokušaje da "samo vratim sve kako je prije bilo".
U mom gradu postoji jedan bračni par čija me je ljubavna priča uverila u ono 'voleću te zauvek'. Naime, oni su zajedno od petog razreda osnovne škole. To je prvo bilo obično dečije 'hajde da budemo momak i devojka', ali su tada više bili najbolji drugovi nego par. Ali godinama su se sve više zbližavali i više nisu mogli jedan bez drugog. Upisali su istu srednju, isti smer, a kasnije završili i isti fakultet. Danas rade kao farmaceuti i imaju svoju apoteku, a čula sam da očekuju i svoje prvo dete. Želim im svu sreću jer je takva ljubav, koja traje svih ovih godina, to i zaslužila!
On je bio jedan od onih ljudi kojima je majka sipala supu,
brinula o boji košulje...
otac ga je "gurao" iz razreda u razred i na kraju ga ugurao u fotelju jedne uspješne firme...
Ukratko, njegovo je bilo samo da diše
ostali su uvijek brinuli o njemu, valjda sam zato i otišla iz grada
i iz njegovog života...
Baš zbog svega toga nisam mogla da povjerujem svojim očima kada sam ga srela poslije desetak godina...
u naručju je držao sina, zaštitnički i brižno...
Nije me zanimalo s kim sada živi... smiješila sam se.. jer konačno je skupio snage da i on o nekome brine!
Radim vežbe svako veče, imam upalu mišića i ne mogu da hodam normalno, ali moram da budem u fulu za rođendan!