Kad sam bio mali, bio sam toliko dobar da sam često iskreno pomišljao: " Koliko bi život bio lepši da su svi kao ja. " Sad, nažalost, to ne mogu da kažem.
Teško mi je kada me neko nazove škrticom, da previše štedim. Ja to stvarno nisam, nego jednostavno mi žao da trošim novac na neke gluposti, a znam da su moji roditelji to teško zaradili.
Što se više trudim da ne ličim na ćaleta, to se više u njega pretvaram...
Kada navečer zaključavam vrata uvijek mislim da neko trči prema njima, pa se trudim da ih što brže zaključam.
Baba mi se trznula u snu i mene je optužila da ju je lupila struja pošto sam ostavio produžni gajtan na njenom krevetu.
Obožavam kad idem u selo i bacim svinjama jabuke i slušam kako one žvaću...
Lik u autobusu sedi pored mene, zakuntao je pre pola sata, osećam da je trebao da siđe pre 6 stanica... A i ja zamalo da promašim, zanimljivo mi da gledam kad će se probuditi.
Sexali smo se u njegovom autu. U naletu strasti, dok smo pokušavali da promijenimo pozu, ja sam zadnjicom zahvatila volan i, vjerovali vi ili ne, svirnula i privukla pažnju svih onih koji su se zadesili u blizini. Pola sata nismo mogli da nastavimo od smijeha. Od tada mi je himna “Uzbuna, čuju se sirenee”