Osećam se kao David Guetta kad u ritmu neke pesme povećavam i smanjujem jačinu zvuka.
Kad sam jedini koji je budan u kući, odem u wc, stavim slušalice i pevam na playback ispred ogledala. Poslednji "koncert" je trajao sat i po.
U diskoteci dižem ruke ne zato što me pesma pogodi već da diskretno proverim da li se "čujem".
Moj dečko nam je jutros pokvario veš mašinu... kako rođače, kako?
Svaki put kad se parfemišem, stanem ispred ogledala, zašto, nemam pojma.
Ležim u krevetu i odjednom mi je jorgan kratak. Okrenem ga sa druge strane, on još kraći. Vratim na staro, taman.
To je bilo leto. Reka, mala varoš, sunce koje prži. Svi mi klinci, skoro sva braća i sestre od tetaka, stričeva, ujaka ... na okupu. Po ceo dan igramo igre uz mirise logorske vatre, roštilja, pečenog mladog kukuruza i zvuke nove pesme Riblje Čorbe "Komšije će da me biju". Ja sam među tom dečurlijom hteo da budem neki faktor, pa sam sav važan pobegao od kuće.
Sakrio sam se na obližnji tavan malog ambara, tu blizu, da ih sve čujem i vidim kako pate bez mene. Nakon dana provedenog u polumraku družeći sa paučinom, smrdljivim crnim lukom koji se tu sušio, žedan i gladan siđoh u dvorište. Lepo sam se napio vode, najeo. Ključna rečenica: niko nije ni primetio da me nije bilo. Tog dana sam naučio da nisam nikakvo posebno m*do i da zapravo delim ovu planetu sa milijardama sličnih sebi.
Došao je iz drugog grada, biciklom da me pita da li bi izašla sa njim. Malo je reći da sam ostala bez teksta, al uspela sam izgovoriti da.
Zadovoljna sam svojim životom i položajem, ali se često pitam šta bih zaista postigla da mi roditelji nisu to što jesu... Nekako osećam da je to sve njihova zasluga i da se uvek kroz život provlačim "preko veze".
Stojim u centru grada i gledam devojke koje prolaze, sve liče jedna na drugu, sve se oblače na isti fazon, sve su kopija kopije... Ni jedna više nema svoj ukus, stil oblačenja...