Uspela sam da podrignem na jednom ispitu, na šta mi je profesor mrtav 'ladan odgovorio: "Ako može tiše malo..."
Bivša djevojka mog dečka ima rak dojke i njega je to ljudski potreslo. Samo sam rekla nazovi je i pitaj kako je. Osjećala sam da sam bolji čovjek nakon toga, čemu ljubomora, ko danas koga može na silu da drži uz sebe.
Jutros sam polagao prijemni ispit za matematiku. Polovinu zadataka sam rešio svojim znanjem, a preostale sistemom "eci-peci-pec".
Jednom je moj tata obukao farmerke moje mame, greškom, i nije ni primetio sve dok nije došao kući s posla. Mama nije mogla da veruje kada ga je videla.
Devojci sam za drugu godišnjicu veze isčupao klupu iz parka, gde smo se smuvali i na kojoj su bila urezana naša imena, i postavio je u njeno dvorište.
Poruku koju mi je poslao dečko koji mi se sviđa sam skontala tek nakon 7 dana i pošto je već prošlo dosta vremena, nisam mu odgovorila (bilo mi glupo). Danas me izbrisao iz prijatelja. Ne znam je li smiješno ili žalosno.
Iskreno,uvek sam želela imati društvo kakvo ima moj ćale.Od osnovne su zajedno uvek bili njih desetak,imaju neverovatne priče i uspomene koje mi stalno prepričava, kroz sve i svašta su zajedno prošli i sve bi uradili jedan za drugoga. I dan danas je tako.
Dok sam išla u školu za lošu ocenu uvek sam krivila profesore. Ja sad predajem u školi i znam da sam svaki dan ja za nešto kriva.
Imam mali podbradak, i tako me danas moja baba gleda i kaže mi: ,,Sine, nešto ti se nadulo tu ispod brade".