Kada sam bila mala mazala sam kremu po celom licu i drskom od kašičice skidala imitirajući dedu kako se brije :-)
Na svakoj ekskurziji u osnovnoj školi, svaki vodič je znao moje ime, jer nikada nisam htela da sedim u autobusu. :)
Imam brata i sestru koji su dosta stariji od mene i kad sam bila mala oni su studirali. Za to vreme roditelji su im uvek slali sve što im treba, a meni zakidali zbog toga. Sada, kada ja treba da studiram i kada očekujem koliko su i oni dobili, oni i dalje troše sve pare na njih, a meni šta ostane. Nemam srca da im kažem da ih ne bih povredila, čak sam i previše skromna, ali sve mi je teže i teže da izdržim.
Kada nesto čitam na engleskom u sebi, osećam se kao čistokrvni Englez, a čim pustim glas to zvuči k'o da čitam indo-kineski. . .
Kad god sam sam kod kuće, uzmem makaze i vrtim ih oko prsta i zamišljam da sam Clint Eastwood.
Muž i ja smo zaluđeni nekom dečijom igricom, igramo naizmenično i pokušavamo da oborimo rekord jedno drugom. Kad nas prijatelji pitaju da li je moguće da mi igramo, uvek se vadimo na sestrića od 7 godina. :)
Prije sam slušala pjesme radi zabave, a sada kada mi se nešto loše dogodi pronalazim se u svakoj toj pjesmi, stihu, riječi...
Pre 10 godina kad sam išla na trening autobusom, upoznala sam jednog dečaka, mangupa, koji se vraćao busom sa treninga, sa velikim društvom i koji me je stalno zadirkivao i podsmijavao mi se govoreći mi da sam smotana kao sajla, jer sam jednom prilikom dok je autobus naglo kočio pala.. Prije 8 mjeseci bila sam u kafiću, u malo pripitom stanju, jer sam raskinula dugogodišnju vezu, zapela sam na stepenicu i prišao mi je jedan sladak dečko uz rečenicu "je li moguće da si i dalje tako smotana..." :) Od tada počinje najljepši period u mom životu koji traje skoro pola godine... i tek onda shvatim da je sve počelo zapravo mnogo ranije... još pre 10 godina...
Moj deda je umro 4 januara prije 14 god. Kako je bilo hladno, ja sam spavala u dnevnom boravku jer se tu ložila vatra. Tog jutra moj deda je ustao oko 5h, naložio vatru, probudio me i rekao :"reci babi da sam ja naložio vatru". Sjeo je pored mene na stolicu, nakrivio glavu unazad i umro. Kako je to bio dovoljan stres za mene koja sam tad imala 13 godina, roditelji su insistirali da ne idem na sahranu. Ostala sam kući sa tetkom jer je imala sinčića od 3 mjeseca i nije mogla da ide na sahranu svog oca. Dugo godina posle toga sam dedu često sanjala. Pričao je sa mnom i jednom prilikom me zvao da dođem kod njega pružajući mi ruku.Taj dan su svi moji otišli u crkvu da se pomole za mene, jer eto postoji vjerovanje kad te mrtvac zove to znači smrt te osobe. Otišla sam mu na grob, tad, prvi put i više mi nikad nije došao u san. A moj mali rođak koji je imao 3 mjeseca kad je on umro me je tada zovnuo nadimkom kojim me je samo deda zvao i kojim me od njegove smrti niko nije zvao. To su bile njegove prve riječi.
Kad god vidim da neko trči za autobusom obavezno gledam da li će da stigne i navijam 'trči, trči, stižeš, ajde'.