Napustio sam faks pre nekoliko meseci, u sred prve godine. Nisam još napunio 20, a siguran sam da sam napravio jednu od najvećih grešaka u životu.
Moja verenica uvek kada spremi nešto za večeru, pre nego što to postavi slika par puta i pošalje njenoj mami :)
Imam 17 godina, rođeni brat mi je poginuo u nesreći pre 2 i po godine u svojoj 16. strašno sam usamljena od tada, i strašno mi nedostaje, iako sam konstantno nasmejana pred ljudima i trudim se da to niko ne primeti. Nemam sa kim da pričam o tome, a nisam imala ni roditeljsku podršku tada kada se to desilo, jer su mislili da je njima najteže, a da mene događaj uopšte ne dotiče. I posle 2 godine se osećam kao da se juče desilo, i mislim o tome bukvalno konstantno. Najviše boli kada nemam sa kim da se svađam oko daljinskog, kompa, i svih tih sitnica. Kada shvatim da sutradan neću imati kod kog ujaka da odvedem svoju decu, kada me pitaju da li imam brata ili sestru, a ja moram da kažem da nemam više. I prati me strašan osećaj krivice što mu nedelju dana pre nesreće kada mi je rekao da me voli, nisam uzvratila, nego sam se samo glasno nasmejala. Stalno sanjam da je opet tu pored mene i ponekad se toliko unesem da sam ubeđena da je tako, sve dok ne odem do dnevne sobe i vidim njegovu sliku na zidu, sa crnom trakom preko nje. Život bih bez trenutka razmišljana dala, jer mi i onako ništa ne znači, za još jedan minut kraj njega u kome bih mu rekla sve ono šta nisam imala prilike da mu kaže
Od prevelike želje ili šta već, dva puta sa njom je trajalo čitavih 5 minuta :(
Moja mama mi ne da da se viđam sa dečkom, samo zato što se svađala sa njegovom mamom u osnovnoj.
Kad se svađam sa deckom, ukoliko vidim da su mi argumenti slabi, počnem da plačem, jer on onda popusti i misli da me povrijedio. Znam da to nije ok-ej ali sam toliko uvježbala suze da mi to sada ide bez problema.
Odem u kuhinju po čašu vode, a vratim se sa čokoladom.
Svaki put kad odem na trčanje ista priča, kad prođe neka dobra ženska ja ubrzam kao Bolt, a kad prođe ne mogu ni da maknem.
Jednom prilikom kad sam htela da presednem iz busa u bus koji je iza mog, u žurbi i frci da mi ne bi pobegao, izašla sam na prva vrata i uletela na zadnja istog.... skontala sam tek kad sam videla da svi oni ljudi od malopre bulje u mene...
Nosim sočiva u boji stalno i upoznala sam dečka koji mi je rekao da se zaljubio u moje oči. I kako sad da mu kažem da su u pitanju sočiva.