Već godinu dana se borim sa bolešću. Upravo ta bolest mi je oduzela moj društveni život.. strah me da ću ostati sama. Nitko me ne razumije,osjećam se tako jadno i prazno...
Највише жалим за тим што никад нисам имао неког старијег брата/сестру од кога бих могао да научим нешто, већ сам увек морао да учим из својих грешака.
Pre treninga često dođem kolima pred njenu zgradu, pustim našu pesmu i gledam u njen ulaz. I kad završi pesma, kvačilo, gas i odem smoren. Jednom je prošla pored kola tako, al me nije primetila. Prošlo je 2 godine kako nismo zajedno inače.
Najjači je moj šef koji kaže nemoj da dolaziš na posao samo zbog plate!!!! Jok zbog tebe dolazim.
Kada u prodavnici kao kusur dobijem neki sitniš, ubacim ga u limenku od parfema. I jednom, dok sam brojala te pare, naišla mi je sestra od tetke (5 god) i pitala me je šta radim, rekla joj da brojim pare koje skupljam za putovanje. Pitala me kada ću se vratiti, rekla sam joj da ne znam da li ću imati dovoljno para da se vratim nazad, na šta je ona otišla kući, uzela svoj novčanik u kom, kao i svako dete, drži neke sitne pare kojima se igra (ne znam zašto je to deci zanimljivo) i kaže mi ''Evo ti ovo, da imaš da se vratiš!''.
Nikada neću zaboraviti kada me je nepoznati dečko zaprosio na stanici autobusa.
Koleginici sam prije dvije nedjelje rekao da mi se javi kad joj bude dosadno, da odemo negdje na piće. Blago njoj, nikad joj nije dosadno...
Na kauču u dnevnoj sobi zaspem u roku od 20 sekundi. A čim pređem u spavaću sobu, aktivira se svaka kafa koju sam ikada popio, omirisao ili makar pogledao i onda blejim u krevetu, budan po 2, 3 sata.
Pa nema ništa gore nego kad tata spava, na televizoru je neki dosadni program, a on drži daljinski na stomaku, pa kad ga kreneš uzeti, iznenada se probudi i kaže; ja to gledam.