Ceo dan sam provela u čitaonici spremajući se za ispit i većinu vremena sam utrošila maštajući o raznim romantičnim scenarijima sa preslatkim likom koji je sedeo ispred... Kad bih bar imala hrabrosti da mu priđem, da ne bude džabe padanje ispita...
Kao mala sam stajala pred ogledalom i svaki dan molila Boga da se prolepšam! P.s pomogao mi je!
Kada sam bio mali, neki starac je meni i celom mojem muškom društvu rekao da namažemo mleko maslačka na onu stvar kako bi nam bio veći. Mi smo ga poslušali i nakon toga 3 dana nismo mogli ljudski ni da sedimo.
Mrzim kad me neko prekine dok pričam pa posle kao izvini nastavi. Da nastavila bih da znam gde sam stala.
Uvijek kad idem na faks, presjedam u drugi tramvaj na jednom većem raskrižju. Često sretnem jednu slijepu ženu, uhvatim ju pod ruku, kažem: Ja ću Vam pomoći, i prevedem ju preko i pomognem da uđe u tramvaj. Nedavno sam ju srela u kvartu i napravila istu stvar, pitam se, poveže li nekad po mirisu il glasu da sam ista osoba.
Imam skoro sve desetke na jednom od težih fakulteta, a najveći strah mi je da jednog dana neću moći da imam decu i da ću ostariti sama sa svojim ocenama.
Skoro sam saznala da moj tata ima dete iz prvog braka. Nisam ni znala da je bio oženjen sa nekim pre moje mame. Tata kaže da mu je mama zabranila da mi ikada to kaže...
Jedno veče, razmenjivali smo dečko i ja porukice. Taman sam se uživela i odlučim da mu napišem jednu zanimljiviju i tako uđem u poslednje kontakte i mahinalno pošaljem poruku kevi... A poruka je glasila "volim kad se spustiš dole", na šta se keva prodere sa sprata "šta ti sad opet treba, legla sam."
Kao klinja sam posle fudbala na ulici odlazio kući i podizao blender u vis kao pehar. Mnogo je ličio na onaj iz Lige šampiona, pa me ponelo.
Imam jednu prosto neverovatnu životnu priču. Studirala sam u jednom gradu i živela sam sa cimerkom u jednoj zgradi na 4. spratu. Na spratu poviše mene je živela jedna stara bakica. Uvek sam joj pomagala nositi kese iz dućana i tako bi se nekad zapričale. Uvek sam bila osetljiva na starije i nemoćne, pa sam joj s vremenom počela pomagati i oko drugih stvari. Pospremila bi joj po kući, otišla bi joj platiti račune, donela nesto iz dućana, ali najvažnije od svega: popila bi kafu s njom s vremena na vreme, razgovarala s njom i slušala je šta ima da kaže da ne bude usamljena. Pošla sam kući nakon ispita i zaboravila sam na studij i bakicu, samo sam se kući zabavljala s drugarima. Dok nije zazvonio telefon. Bio je to jedan odvetnik. Bakica je umrla i oporučno ostavila meni svoj stan. Nije imala nikoga i tako mi se htela zahvaliti na pažnji koju sam joj davala tokom tih nekoliko godina. Ne možete zamisliti kako sam se osećala. Sad se udajem, i živet ću s mužem u tom gradu, u tom stanu.