Moj tata se odjednom razbolio. Teško mi je da ga gledam takvog, i onda često djeluje kao da me nije briga za njega, a ja se ustvari bojim da ću se rasplakati pred njim pa će mu biti još teže.
Kad sam bila mala gledala sam latinoameričke serije. Tako sam mislila da kad god imaš neki problem trebaš otići na putovanje Evropom...
Na jednom festivalu jedne godine, dečko i ja smo pijuckali pivo i slušali muziku. Obzirom da nam je ponestalo piva, moj dragi kako i sledi ode po novo. U međuvremenu sam sama đuskala- kada mi je prišao potpuno nepoznat dečko i počeo startovati iako standardnim vrlo simpatičnim frazama, nemajući pojma da moj dragi stoji iza njega neko vreme i slusa- i ne, nije bilo batina niti vređanja, moj dragi mu se uljudno zahvalio što smatra da je njegova devojka divna, i kako su istomišljenici častio ga pivom. E to je muškarac.
Volim da gledam tuđi opran veš na žici, da vidim šta tu sve ima. Ne znam zašto.
Moj stric, koji mi je kao stariji brat bio, je umro od prevelike doze heroina sa 28 godina. Osećaj krivice me nikad neće proći i pitanja da li sam mogla nešto ja da uradim i sprečim to. Nikad naglas nisam to izgovorila...
Ni sa jednim bivšim dečkom ne komuniciram. Ni ono na ulici "ćao-ćao". Čak ni sa jednom drugaricom sa kojom sam prestala da se družim iz više razloga. Imam trip neki da kad završim s nečim da je gotovo u svakom smislu, zauvek. Možda je to dobro, a možda i ne.
Uvek na nekom koncertu ili žurki imam trip da će neko da mi cigarom spali kosu.
Uvek sam obožavao košarku, ali sam bio onaj "ulični" košarkaš", nikad nisam trenirao. Neki kažu da bih danas igrao u našoj reprezentaciji da sam bio imalo ozbiljan. Redovno sam dobijao svoje drugove koji su trenirali, a neki od njih su danas zaista daleko dogurali. Sada mi je krivo što nikada nisam bio barem malo ozbiljniji.
Prošle godine kada smo išli Yugom na letovanje, otpao nam je auspuh na autoputu. Otac ga je stavio na zadnje sedište i automobil se čuo na dva kilometra, kao da je bombardovanje.