Želja mi je da postanem doktor opšte prakse, jer mislim da je to jedini posao koji me privlači.
Kad nam je nastavnica pregledala kosu za vaške, us*o sam se.
Bivša me pozvala na svoju svadbu. Otišao sam, oboje smo plakali.
Imam izguljena koljena i niko ne vjeruje da sam stvarno ribala tepihe.
Odštampala sam Rokijev motivacioni govor i okačila ga na zid. Sada svaki put kad imam neki važan događaj tog dana čitam naglas to i posle se stvarno osećam kao Roki, čak krenem i da poskakujem u mestu.
Uđem da nahranim male piliće i kažem im: gde ste zmajevi!
Mrzim kad me ljudi zovu kad sam u busu jer imam osećaj kao da svi slušaju razgovor.
U braku smo nešto malo više od godine dana, i imam neki manji problem da zatrudnim. I kad me neko pita " ima li kakve prinove ", nabacim onaj kez od uha do uha i kažem " ma biće, nigdje nam se ne žuri". Tužno je što ni sama sebi ne vjerujem, i zapravo jedva čekam da dobijemo naše malo sunce.
On je bio jedan od onih ljudi kojima je majka sipala supu,
brinula o boji košulje...
otac ga je "gurao" iz razreda u razred i na kraju ga ugurao u fotelju jedne uspješne firme...
Ukratko, njegovo je bilo samo da diše
ostali su uvijek brinuli o njemu, valjda sam zato i otišla iz grada
i iz njegovog života...
Baš zbog svega toga nisam mogla da povjerujem svojim očima kada sam ga srela poslije desetak godina...
u naručju je držao sina, zaštitnički i brižno...
Nije me zanimalo s kim sada živi... smiješila sam se.. jer konačno je skupio snage da i on o nekome brine!