Imam bratanicu koja ne hoda, ne sedi i ne priča, a sad će dve godine. Duša me boli što ne mogu nikako da joj pomognem, sem da je nosim svaki dan. Sve bih menjala za samo jedan njen korak i jednu izgovorenu reč.
Mrzim kada mi neko od mojih drugova okrene leđa dok stojimo u klubu.
Kad nadjem dlaku u hranu, samo je izvadim i nastavim da jedem.
Svako veče, pred spavanje, dam još malo hrane novom, malom psu, a da niko ne zna. Da me voli više od ostalih ukućana!
Danas sam na posao umesto mobilnog ponela fiksni telefon. Ako ništa drugo bar sam nasmejala kolege :)
Sanjala sam kako uraditi zadatak iz fizike. Probudila se, uradila onako kako sam sanjala i bilo je tačno.
I kad nisam gladna čisto iz navike otvorim frižider da vidim šta ima.
Jednog dana pričala sam s najboljim prijateljem o povjerenju. On mi je rekao da se njemu uvijek mogu povjeriti, na što sam mu ja rekla već pomalo iznervirano: "Ma svi ste vi isti, kako da znam da ti mogu vjerovati?" A on mi je sa nekim sažaljenjem, ali opet ljubavi u očima smireno rekao: "Malena, ja ne znam tko je bio taj kreten koji ti je slomio srce i uspio te u to uvjeriti, ali ja ću ti pokazati da nije tako. Meni možeš vjerovati."
Djevojka stalno hoće da ju nosim, kao lijepo joj je to... A ja se pravim da mi nije teško dok dušu ispuštam.