Sasvim sama sam otišla u drugi grad, u drugu državu samo zbog jednog koncerta. Nije me bilo briga šta će se desiti sa mnom, samo da ga doživim ... Igrom slučaja upoznam jednog dečka, a ispostavi se da živi poprilično blizu mene. Veza sa njim traje i dan-danas :)
Kad sam konačno skupila pare za prve kvalitetne, unikatne, otkačene cipele - shvatila sam da sam prematora za njih.
Kada vidim koliko me zauzetih muškaraca startuje, kako olako varaju svoje devojke, plašim se da ću jednom biti ja ta koju varaju ...
Kada sam iznerviran i frustriran, sklupčam se ispod jorgana i znam da mi se više ništa loše neće desiti.
Da mi nije sina starog godinu dana ostavio bih svoju ženu iste sekunde bez razmišljanja. Dok nam se nije rodio sin bila je najbolja žena na svetu. Otkako smo dobili dete postala je nervozna non stop, nema ni malo strpljenja za njega i njegove potrebe, stalno se nešto dere. Za moje potrebe i da ne govorim, stalno joj nešto smeta, a kad pokušam razgovarati sa njom ona samo kaže da je sve ok i da je to samo faza kroz koju prolazi. Trudim se iz petnih žila da joj u svemu budem podrška da joj maksimalno olakšam sve oko deteta jer je to i moje dete, pomažem u kućnim poslovima, svi govore kako sam brižan otac i dobar muž ali to kao da njoj ništa ne znači. Ne znam koliko ću još izdržati ali zaista ne bih želio da moj sin odrasta uz razvedene roditelje i samo zbog njega sam tu pored nje i trudim se i dalje uz nadu da će se vratiti u osobu kakva je bila pre nego što je postala majka...
Mnogo volim profesore koji se postave prema nama kao ljudi,da nas posavetuju,popričaju normalno sa nama o nekim svakodnevnim temama, naravno nakon što završe sa gradivom. Ovi koji su strogi i gledaju samo časove me nerviraju, umišljeni ljudi...
ne volim da idem po kafića, po gradu... volim samo da treniram i da šetam prirodom ali nikako da nađem djevojku sličnih interesovanja.
Kad se razočaram u ženski rod, došem na ideju da nađem djevojku sa velikim grudima, pa kad me iznervira, da mi ih pokaže, kako bih znao razlog zbog koga je trpim.
Kad sam bio mali, na železničkoj stanici sam uvek trčao kod tate u zagrljaj kad nailazi voz, bilo me je strah onog zvuka i onolikog čuda od mašine. On bi mi stavio ruke preko ušiju i privukao me uz sebe. Iako sam samostalan, imam 21 godinu, studiram i radim u SAD, još uvek želim to da uradim. Kada imam neke probleme i kada me je strah nečega, samo želim da stavim lice ne njegov stomak, a on da stavi ruke preko mojih ušiju. Tada sam najsigurniji. Voli te sin, i odužiće ti se za sve.