Užasno me nervira što svaki put kada ustanem sa wv šolje, daska se zalijepi za mene, a onda klepne i pokvari mi veselo raspoloženje!
Iako sam imala spontani u 8.nedelji prije 2 mjeseca, još patim zbog toga i mislim da tu prazninu ništa neće ispuniti. U stanu nekad napravim "stomak" i na trenutak me obuzme velika sreća. Ni mama ni dečko me ne razumiju, misle da sam preboljela jer "beba nije oživjela". Ali ja sam na ultra zvuku vidjela malo srce kako kuca i to me najvise boli. Doktori su mogli da mi spase trudnoću, ali tad su bili prvomajski praznici i niko nije mario.
Pokazujem neki dan mami sliku momka sa kojim izlazim, i govorim joj da žurim jer on već čeka, a ona će: "Nek' čeka, i treba da čeka kad je ružan."
U 3 ujutru sam u pidžami izašla do trafike, kupila sladoled, sela na stepenice ispred zgrade, pojela ga i mnogo srećnija se vratila u stan :)
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!
Kada sam momka upoznala sa ukućanima, moj brat je rekao, krajnje ozbiljno: ''primi moje saučešće''.
Volim je već 20 godina. A ona misli da sam je zaboravio . Ni ona nema nikoga.
Kada mi je hladno, napunim flašu vrućom vodom, stavim je ispod nogu, prekrijem se i spavam kao beba.
Kao klinac volio sam da pravim kule od karata koje bi se na kraju srušile . Izgleda da mi je tako i u životu...