Imam trip da kad god vidim neku nafuranu cicu ja skrenem pogled i gledam na drugu stranu kako bih joj stavio do znanja da me ne interesuje baš zato što je nafurana.
Najviše mrzim kad se pojavi neka žena, koju vidim prvi put u životu, i onda mi objašnjava kako me je čuvala kad sam bila mala, a naročito kad mi kaže 'a sećaš se ono kad si imala godinu dana pa ovo, pa ono...' Kako ne, sećam se ko juče da je bilo!
Najviše mrzim kad sam na nekoj svadbi i moram da čekam da neko prvi "ubode meze" pa da i ja počnem da jedem. Ili kad pršuta neće da se nabode na viljušku. Uuuu, to je još gore.
Poslala sam dečku sliku jedne devojke i rekla 'Ovakve siske zelim da uradim.' a on mi je odgovorio 'Pa ne vidim ih lepo u ovoj majici'
Od sada stalno koristim Š!
Kad sam bila mala baba me je nervirala u autobusu jer mi je pričala kako treba da se ponašam i ja sam joj rekla: "baba baba smrdi ti iz usta."
Zbog vas i vaših ispovesti sam shvatila da je i moja spremačica nekome majka, da je i moj baštovan, pa i đubretar na ulici nekome otac. Svi smo mi ljudi. I oni koji najčvršće deluju, imaju osećanja. Postala sam srećnija od kako sam uz vas shvatila da smo mi svi u stvari na neki način isti. Hvala vam. Neopisivo vam hvala na tome!
Šest godina sreće, godina tuge. Novi stan, skoro novi život. Video sam je samo u par navrata slučajno za godinu dana. Juče ležim i uživam. Neko zvoni na vrata, pogledam kad ono ljubav mog života stoji ispred sa gomilom papira. Dilema, da li uopšte otvoriti posle svega. Otvaram vrata, ona podiže pogled i u trenutku je prebledela. Shvatio sam odmah da popisuje stanovništvo i da se uopšte nije nadala da ću baš ja otvoriti vrata. Ćutanje minutu/dve, pita me može li da obavi svoj posao, naravno, pustam je na uđe u stan. Pitao sam je samo hoće li sama ili joj treba pomoć, naravno ništa me nije pitala osim jednog pitanja: "Da li živim u vanbračnoj zajednici"?! Odgovorio sam: "Nekad". Ustaje i odlazi, oči pune suza... Zatvaram vrata, naslanjam se na zid i tu provodim neko vreme, provirujući ponekad u nadi da ću je videti još jednom. Kakav šok, ni posle 12 sati ne dolazim sebi, ne izlazi mi iz glave. Katastrofa!
Sledeće godine u martu punim 60 godina. Osećam se u srcu mlado, pratim savremene tokove tehnologije, uživam u dobrim filmovima i muzici. Ali sam sve umorniji i umorniji. Ne znam da li ovako počinje prava starost? Sinove sam oženio pre nekoliko godina, dobio i unuke, sa ženom se dobrom slažem ali ta prokleta malaksalost i dosada. Umoran sam od svega, kad se pogledam u ogledalo plače mi se. Gde se ljudi izgubi onaj crni zgodni mladić? Ostade samo prosedi stari čika, manji za pet cm, naboran i namrgođen. Čitulje izbegavam da čitam, kad god to uradim nađem na tim stranama nekog prijatelja ili prijateljicu. Eee da mi je samo još jednom u školskom dvorištu da zaigramo basket Simke, Stole, VIktor, Glavonja, Burek, Klempo, Siki i ja...al ne vredi, Glavonje, Simketa i Stoleta više nema...Viktor jedva hoda od reume, Sikija viđam često jedva sastavlja kraj sa krajem, za Klempu ne znam šta je, kao ni za Bureka...Da mi je samo pet minuta da odigramo, a da nas gledaju opet Milica, Jocika, Dušica.
Kao mala uvek sam oblačila mamine štikle i namjerno lupala komšijama ispod mene.