Imam pun ormar stvari, ne može igla više da stane. A ja i dalje kukam kako nemam sta da obučem.
Ja sam onaj komšija od koga cela zgrada krade net. Nešto mi žao da stavim šifru...
Ja živim u porodici od akcije, sve što je na akciji mi kupimo.
Prvo veče na letovanju sam se toliko napila da su mi sve vile izgledale isto i izgubila sam se. Sat i po sam lutala po inače, jako malom mestu i ko zna koliko puta prošla pored vile. Jednom sam čak ušla u nju i izašla misleći da sam omašila. Shvatila sam to tek kada je svanulo i kada sam se našetala dovoljno da se otreznim. Jedva sam se popela u sobu, pala preko kofera, udarila u krevet, ustala i zakucala u komarnik i odbila od isti. Sela sam na terasu, plakala od muke i obećala sebi da više nikada neću piti. Sledeće večeri sam se opet napila.
U menzi uvek sednem za sto koji je najbliži redu gde svi čekaju kako bih mogao da odgledam sve cure iz reda.
Kad sam bio mali, budući da sam jedinac i da deca po prirodi znaju da budu egoistična, bio sam mnogo sebičan. To je išlo dotle da nisam hteo da pozajmim drugu olovku na času. Pokojni deda, pametan čovek mi je onda, kad sam imao devet, dao, bez reči ili pametovanja da pročitam bajku Sebični džin od Oskar Vajlda. Tada su mi prvi put oči zasuzile zbog nekog umetničkog dela, a Vajld je i danas moj omiljeni pisac. I kažu mi da više nisam sebičnjak. Hvala ti, deda.
Najveće traume iz djetinstva kad me pitaju:
- Idem ti u školu sutra, imaš li što da mi kažeš da se ne crvenim tamo?
Ponekad mi se desi tokom vožnje automobila, da se uopšte ne sećam nekog dela puta. I onda sebi lupim par šamara, čisto da dođem sebi.