Najsrećnija sam bila kada sam za 10. rođendan dobila BMX od mame i tate. Svima iz ulice sam dala da ga voze, iako ja još nisam bila naučila da vozim na dva točka.
Kada god nekoga sretnemo uvijek se sa njima fino ispričamo, a kada okrenemo leđa otračamo ih, mislim da i oni to nama rade.
Upoznao sam je u biblioteci. Bilo je kao u filmu, ispala joj je knjiga i oboje smo krenuli da je dohvatimo. Imala je dugu, čistu, plavu kosu i najljepši osmijeh na svijetu. Rekla je da ima momka i da ne želi da mi da svoj broj. Već godinu dana je nisam vidio. Živote k*rvo.
Uvijek kad prdnem ništa se ne oseća i ne čuje se uopšte, kao da nisam. Jednom prilikom sam sjedio sa djevojkom na klupici, opustio sam se ono kao neće da se čuje i to, ali kad sam odvalio to je tako puklo i smrdjelo je. Toliko me blam bilo da se više nikad nismo vidjeli.
Danas sam se izgubila. Ja sam mislila da su ŠtruMfovi i danas na nekoj akciji pročitam ŠtrumPfovi. I kao Whaat?!
Radim kao promoterka u marketima...i ne možete ni da zamislite koliko smo siromašan narod,ali zaista imamo dušu...
Neki ljudi mi govore da ličim na ćaleta, a ustvari sam usvojen.
Nakon izlaska sa svojim dečkom, utisnula sam mu sočni poljubac na vrat i obraz. Imala sam karmin i bilo mi je simpaticno što nije skontao da ima fleke. Kad ga je ugledala, njegova mama je počela vrištati. Mislila je da je pretučen. Očito, njoj nije bilo simpatično!
Mnogo sam se više sviđala sebi kada sam umesto torbe nosila ranac, umesto cipela nosila patike, slala poruke sa malog polifon telefona, i iskreno se smejala bez grama šminke na licu.
Najviše mrzim kada u autobusu iznad mene stane nadrndana baba i drži propoved o "današnjoj omladini", a tačno znam da ću kada dodjem u njene godine, biti baba - Bič Božiji, vitlati štapom i isto to raditi.