Znam da novac nije sve u životu, ali ponekad mislim da bi me učinio srećnijom...
Dečko mi je neprikosnovena stipsa. U to sam se uverila skoro. Šta god mu se svidelo kupila sam mu bez obzira na cenu iako nisam sad neka bogatašica, ne kupim sebi, kupim njemu. Kad sam mu zatražila novac jednom prilikom da dođem kod njega, on mi je odgovorio : 'nisi mi ti žena da ti dajem pare'.
Radim kao promoterka u marketima...i ne možete ni da zamislite koliko smo siromašan narod,ali zaista imamo dušu...
Moji roditelji računaju koliko su u braku - koliko ja imam godina pa +2.
Nekako mi je glupo to konstatno slanje poruka dečku/devojci.. Nema mi smisla poslati nekome: Ustao sam, ljubavi.:*
Pa normalno da si ustao, sigurno ne ležiš ceo dan u krevetu pobogu. Jesam ja romantična i sve, al ovo mi je previše.
Roditelji su mi se razveli, ali znam da se još uvek vole. Uskoro je moj 18-ti rođendan i ja ću namestiti da se vide posle 7 godina, i ako Bog da i pomire.
Devojka mog najboljeg drugara me ne voli, a nikada se nije potrudila ni da se upoznamo, da razmenimo par reči. A moj drugar, kao budala, na to ne obraća pažnju. Ne shvata da mu neću ni na svadbu doći, a prošli smo svašta, kao pravi prijatelji.
Odem ja na ekskurziju sa 130e, sva ponosna dođem kući i vratim im 70e, jer znam da su poslednje pare odvojili meni da daju za trošak, a majka mi kaže "mogla si još neki poklon da nam uzmeš".
Kao malom su mi uvek govorili : "Ne pravi grimase, ostaćeš takav" , i dan danas sa 24 godine pred ogledalom napravim neku žnj facu i uplašim se kad se setim.
Mrzim ova sedišta u gradskom što nisu tapacirana pa klizim sa njih..i još kada vozač vozi kao sumanut..onda me ima po celom busu!