Gledam preko puta moje kuće, komšije ispraćaju ćerku, koja ide u Ameriku sa mužem da živi za stalno. Sin im je već odavno tamo. Oni ostadoše ovde sami da žive do kraja života. Džaba im onolika kuća i sve pare što imaju kada će svoje najmilije viđat jednom u dvije godine, zato nikad neću otić iz svoje zemlje, pa valjda će i ovde nekad krenuti na bolje...
Volim da boravim u wc-u kada sam tužna, da sedim u uglu, stojim ispred ogledala, bilo šta radim...Verujem da mi je to ostalo iz detinjstva kada bi se moji posvađali, ja bih se zaključala u wc. Nekako sam bila sigurnija, pružao mi je utočište...Kada sam bila mala sve mi se čini da sam više vremena provodila u wc-u nego bilo gde drugde.
Kad je mama htela da me da godinu dana ranije u prvi razred, pala sam test, jer kad su me pitali kako se vrabac kreće ja sam ubeđeno rekla napred-nazad, levo-desno... Nisam rekla da leti. :)
Uspešno mi je odstranjen tumor dojke. Ali stalno sam u strahu da će se povratiti, postati zloćudan te da ću ostatak života provesti na terapijama. Bojim se da nikada neću osetiti potpunu slobodu i lepotu života. Imam 20 godina.
Pre par dana sam ispred pošte u Jerkoviću popričao sa dedom koji tu prodaje korišćene stvari, kao oni ispred buvljaka. Pitao sam ga je l' hoće da mu kupim vodu ili nešto, na kraju je pristao da popijemo po pivo. I rekao mi je
- A šta drugo da radim? Da se izležavam kod kuće na dvosedu, da se prepustim svemu, da odustanem? Ne mogu. Ne bih sebe mogao da pogledam u ogledalo. Ne bih se ja sada menjao za tvoje godine sine, koliko god mi bilo teško. Nema života u vašim očima. Nema želje, nema borbe, nema ničega. Odustali ste, jer ste svi ubeđeni da nikada niste ni imali šanse da nešto uradite. I većina vas je u pravu, nikad niste imali šanse. Ali niste ih imali samo zato što niste pokušali da ih stvorite.
I vraćajući se kući gledao sam u baštu lokalnog kafića. Puna. Drže se male šolje espresa sa dva prstića, priča se o nečemu. Prazne glave slušaju prazne priče. Bez šanse za razumevanjem.Samo su tu da popune jedan drugom vreme, koje je danas najveće bogatsvo.
Danas sam kupio tortu svojoj majci za rođendan na koji je i ona sama bila zaboravila, od silnih problema...
Mrzim kad kazem dečku nešto u fazonu ''idi ako hoćeš'' i on odgovori na to ''ok'' i ode..
Nisam pušač i uživam u tome da ostavim žvaku, maramicu ili nešto slično u pepeljaru, jer znam da pušači to ne vole.
Kad sam bila na moru prolazila sam sa sestrom pored jednog dečka nosio je majicu sa natpisom: "U slučaju požara pogledaj poleđinu ove majice". Napravila sam 2,3 koraka i okrenula se , a pisalo je: "Ne sad budalo, u slučaju požara", ali bitno da sam se ja ispalila.