Kada sam imala 9 godina imala sam prvu školsku priredbu... niko iz moje porodice nije došao da me gleda. I dan danas plačem kada se toga sjetim.
Moja verenica uvek kada spremi nešto za večeru, pre nego što to postavi slika par puta i pošalje njenoj mami :)
Nemoguće mi je da ne pogledam nešto kad neko kaže: "Ne gledaj".
Nikada na tiketu nijesam stavio da će tim za koji navijam da izgubi.
Ja sam od onih koji misle da bi većinu stvari koje su uradili u životu bolje uradili da su imali samo još jedan dan, sat, minut.
Danas sam shvatio da treba da smršam.
Šetam putem... ono, skroz ivicom puta. Pretiče me auto i ja vidim čovek ladno dao žmigavac...
U tom trenutku sam se osećao kao skanija ili u najmanju ruku kao zaprežna kola.
Sledece nedelje slavim 18-ti...
Jedan dan sam izdvojio slavlje samo za rodjake i prijatelje mojih roditelja...
I ćale mi kaže "Iako je ovo samo žurka za rođake ti slobodno možes pozvati svoju devojku :) "
Ja kažem "Nemam ja devojku" (skoro godinu dana već nemam)
Čovek shvativši da ću za koji dan 18 godina, i da ne mogu tada ništa pr*ati... On me je samo pogledao i izašao iz moje sobe sa velikim razočarenjem...
Ne znam zašto većina ljudi voli ljeto, kupanje, plažu i opijanje na bazenima. Mene to nikada nije privlačilo. Prava sreća mi dolazi sa kišom. Ono, kada sjedim kraj prozora i gledam kako kapljice kiše klize niz staklo. A meni u sobi vruće i sigurno..
Uvek kada nešto želim da pitam roditelje prvo im kažem ''Dogovorili su se u razredu...'' a u stvari ja glavni organizator.
Jednom je lopov pokšao da provali u moju kuću preko balkona visokog oko 4-5 metara. I kad se alarm upalio on je, ne znajući šta da radi, skočio odozgo u ruže i sav se rasjekao. Meni ga bilo žao na kraju.