Kad kucam poruku u autobusu uvek mislim da onaj ko stoji iza ili pored mene čita šta kucam, pa uvrćem telefon tako da ni ja jasno ne vidim šta pišem.
Kad sam bio prvi razred Osnovne škole ,stalno sam plakao u školi. Svi su me pitali šta mi je, posebno je učiteljica bila uporna da sazna razlog mog plakanja... Nikada nisam htio da priznam da me bilo strah da moju majku ne udari auto dok se bude vraćala kući, jer me stalno ona vodila u školu. :)
Volela bih da se udam samo zato da bih imala da spavam s nekim dok grmi..
Sudim o muškarcima (veličini polnom im organa) po veličini njihovog palca na šaci. Svaki put sam u pravu.
Kad sam bila mala želela sam da budem špijun, i stalno sam sa sobom nosila beležnicu i zapisivala "čudne " pojave na koje bih naišla. I danas čuvam tu svesku i povremeno čitam.
Danas sam saznao da neću ući na budžet. Učio sam po danu i noću, a na kraju nisam uspeo. Nikad u toku godine nisam prepisao. Danas sam otišao u wc i plakao...
Kada sam bila mala, mislila sam da je duša neki organ unutar tela...
Prošlog leta odem ja sa majkom u palačinkarnicu i sedimo mi, čekamo da stigne šta smo naručili.. Za susednim stolom sede baka i deka, oboje imaju oko 70 godina, piju pivo, drže se za ruke a on njoj kaže ''Kako si mi večeras lepa''. To ću pamtiti čitavog svog života.
Moj tata je oduvijek bio škrt na riječima i osjećajima. I brat i ja smo ga se uvijek bojali kao klinci. Puno je radio, vozio je kamion i tjednima ga nije bilo kod kuće, tako da nikad nismo imali neki odnos. I nekako je staromodan, ne konta kompjutere, smartphone, itd. Nedavno sam na poslu radio dvije smjene zaredom i on mi je biciklom donio sendvič sa parizerom. Ne podnosim parizer, ali u njegovim očima je to jedina salama za koju zna, jer je to bila poslastica kad je on bio mali. Nikad u životu nisam jeo bolji sendvič.