Још увек нисам наиш'о на Кока-колу са својим именом. Почињем да се плашим и питам се: Да ли уопште постојим?
Kad sam bila mala uvijek sam zamišljala kako to izgleda kad ti zavežu uši na mašnu.
Kada sam bio klinac, rekli su mi da ce mi na rodjendan doći jedna plava devojka, ne mogu vam opisati koliko sam se razočarao kada nije dosla štrumpfeta.
Mislim da su moji roditelji razočarani u osobu u koju sam se vremenom pretvorio... A stvarno bih voleo da ih bar još jednom učinim ponosnima...
Baš me interesuje kakvi su roditelje dece koja se igraju ispred moje zgrade i koja imaju takav rečnik i koriste takve psovke koje nisam čula ni od najgorih prostaka... Žalosno je kakve su te nove generacije! :(
Obožavam dečku da stavim brus na glavu da liči na Miki Mausa. U stanju sam pola sata da umirem od smeha dok ga gledam, dok on stoji mrtav ozbiljan. Mora da me mnogo voli!
Kad kupim sebi čips ili sok nikad ne ulazim u učionicu dok ne popijem i pojedem, jer kad bi ušla navalili bi na mene kao da sam Djeda Mraz.
I kad nisam gladna čisto iz navike otvorim frižider da vidim šta ima.
Kad krene pesma sa njenim imenom u kafani, drugari krenu da me zezaju: ''Evo je, ajde pevaj''. Uz kiseo osmeh prećutim pesmu. Ni tu ne mogu ime da joj pomenem. Kako i zašto me je razočarala toliko, ne mora niko da zna. Nadam se da je više nikad u životu neću sresti, videti, ni čuti..., a htedoh da je ženim.
Kada ne znam šta da naručim da pijem u kafiću, prije nego sjednem osmotrim sve stolove da vidim šta drugi piju i naručim ono koje mi se najviše svidi.