Poginuo mi je muž, ostala sam sama sa dve bebe, da bi danas saznala da je vodio dvostruki život i da je imao devojku! Kako to boli...
Kada sam bila mala, nisam znala brzo da čitam pa bih zamolila mamu i tatu da mi prepričavaju. Oni su stalno odgovarali sa : ''Evo odmah, samo minut, sacekaj...'' pa se sad čude zašto i ja kada mi kažu da ugasim kompjuter, dođe, družim se sa njima i uradim nešto po kući odgovaram isto to.
Много волим када на предавању професор постави питање и само ја знам одговор, па ме он похвали.
Krenula sam na posao, i sin od 4 godine me je zaustavio da se prvo našminkam jer sam tada ljepša.
Kada god šef dođe po novac, nešto ostavi i meni za čokoladu. A ustvari zna kako teško živim i ponekad to njegovo "za čokoladu" me spasilo gladovanja.
Danas sam na posao umesto mobilnog ponela fiksni telefon. Ako ništa drugo bar sam nasmejala kolege :)
Napišem ja ispovest i u međuvremenu izađe na najbolje. Za to vreme ja odem sa devojkom napolje i sedimo na klupi, upalimo ispovesti da čitamo, i ona naleti na moju i opali "osuđujem" i još kaže "kako neko može takvu glupost da napiše".
Upoznali smo se preko fejsa, pre tri godine. On u susednoj državi, ja ovde, u Srbiji. Zbližili smo se do te mere da me poznaje bolje od nekih ljudi sa koijima provodim svaki dan ceo život.
Letos sam počela da radim da skupim novac da ga vidim.
Pre nedelju dana sam spakovala kofer, sela na autobus i otišla da ga vidim.
Bilo je dovoljno tri sekunde da me pogleda, nasmeje se, zagrli i promeni mi život naopačke.
Nikad nisam bila ovoliko srećna, i ovoliko zaljubljena.
Kad sam bila mala pokušavala sam da prođem kroz zid, kad su me pitali što udaram u zid, ja sam im rekla: "Kad može Kasper mogu i ja!"