Ja sam narkoman. Hiljadu puta sam pokušao da prestanem da se drogiram i hiljadu i jedan put sam ponovo počinjao.U ponedeljak odlazim na kliniku za lečenje bolesti zavisnosti i mnogo sam srećan zbog toga.
Najveći bol mi je bio i ostao kad zgazim na lego kockicu.
Zaspao sam na dušeku u moru i probudio se kilometar od obale.
Raskinuo sam sa devojkom zato sto je sama sebi lajkovala statuse.
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!
Kada sam otišla prvi put u bioskop rekla sam tati: "Tata, gle koliki televizor!"
Moja mama je bila jedna od onih roditelja koji uvek ostanu posle roditeljskog i pričaju sa nastavnicom.