Na sebe sam navukla masku odbojne i arogantne osobe, samo zato što ne volim kada je oko mene mnogo ljudi.
Sasvim sama sam otišla u drugi grad, u drugu državu samo zbog jednog koncerta. Nije me bilo briga šta će se desiti sa mnom, samo da ga doživim ... Igrom slučaja upoznam jednog dečka, a ispostavi se da živi poprilično blizu mene. Veza sa njim traje i dan-danas :)
Dobio sam novu koleginicu Jovanu zbog koje jedva čekam da se probudim ujutru i krenem na posao.
Mrzim kad neko prenese svoju nervozu na mene, a onda je ja prenesem dalje na nekog ko mi nije ništa skrivio.
Moja mama je upravo ispekla preko 30 palačinki na +40 da bi me oraspoložila jer je ubeđena da sam tužna jer ostajem bez posla za koji dan, a meni nije do života jer sam verovatno trudna. Mama divna si kao i uvek, hvala ti, ali ne znaš kakvog si idiota rodila...
Kaže meni moja baba:"Dijete, mladi su danas poludeli. Gledam juče na televiziji ove devojke stavljaju u grudi neke... LEKSIKONE!"
Celog života sve nešto "jedva čekam". Dođe leto- jedva čekam sneg, zima- jedva čekam sunce, a onda to dođe, prođe i opet "jedva čekam". Ne uživam u malim trenucima to mi je najveća mana.
Nikada još u životu nisam zakasnio negde osim u školu. Izuzetno me nervira tuđe kašnjenje i retko kome opraštam. Osim njoj.
Jedva sam čekao prvi put da se obrijem, a sad mi je muka kad moram.
Kada u gostima slomim nešto ili pokvarim, elegantno se udaljim od toga i pravim se da ne znam šta se desilo...