Glumim u pornićima, a moja mama još uvek veruje da sam nevina.
Dobio sam novu koleginicu Jovanu zbog koje jedva čekam da se probudim ujutru i krenem na posao.
Imam 17 godina, rođeni brat mi je poginuo u nesreći pre 2 i po godine u svojoj 16. strašno sam usamljena od tada, i strašno mi nedostaje, iako sam konstantno nasmejana pred ljudima i trudim se da to niko ne primeti. Nemam sa kim da pričam o tome, a nisam imala ni roditeljsku podršku tada kada se to desilo, jer su mislili da je njima najteže, a da mene događaj uopšte ne dotiče. I posle 2 godine se osećam kao da se juče desilo, i mislim o tome bukvalno konstantno. Najviše boli kada nemam sa kim da se svađam oko daljinskog, kompa, i svih tih sitnica. Kada shvatim da sutradan neću imati kod kog ujaka da odvedem svoju decu, kada me pitaju da li imam brata ili sestru, a ja moram da kažem da nemam više. I prati me strašan osećaj krivice što mu nedelju dana pre nesreće kada mi je rekao da me voli, nisam uzvratila, nego sam se samo glasno nasmejala. Stalno sanjam da je opet tu pored mene i ponekad se toliko unesem da sam ubeđena da je tako, sve dok ne odem do dnevne sobe i vidim njegovu sliku na zidu, sa crnom trakom preko nje. Život bih bez trenutka razmišljana dala, jer mi i onako ništa ne znači, za još jedan minut kraj njega u kome bih mu rekla sve ono šta nisam imala prilike da mu kaže
Nikako da mi postane nebitno to što mu kum dade ime Miladin.
Pošto nemam normalno ogledalo u stanu, malopre sam izašao na hodnik, pozvao lift, ušao, pogledao se i vratio se u stan.
Moj tata je bolja domaćica od mame, sve ženske poslove radi duplo bolje od nje...
Za 4 godine studiranja, svako učenje ispita sa mnom je proveo moj mačak Džeki. Zajedno smo jeli, zajedno spavali, ja sam učio na glas, on je spavao, ponekad slušao, a poneki list knjige je i pojeo. Uvek je bio tu, čak i u njegovom omiljenom mesecu februaru kad je meni najteže, nije me napuštao. Položio sam poslednji ispit, diplomski je završen, odbrana je sledeće nedelje. Odlučio sam da odbrana bude pred prijateljima i rodbinom. I odlučio sam da nema te sile na ovom svetu koja će me naterati da ne povedem moju najdražu vreću buva, mog Džekija!
Volela bih da mi prvi put bude sa dosta starijim momkom, koji zna šta radi.
Svaki put kada iz provoda dođem kući posle pet tata me pita: ,, Jel se to plašiš mraka, pa čekaš jutro? Mogla si bar sa toplim hlebom iz pekare da dođeš''.
Imam isti glas kao moj matori i obično kada se javim na telefon pitaju me šta mi radi žena.