Najveća trauma iz detinjstva su mi situacije kad su me vodili da kupim patike i one mi budu veće npr za broj, dva, a moji kažu 'super, taman će ti valjati i dogodine'.
Kad sam bila mala tetke, ujne, stine. . . su mi obećavale kako će mi kad se budem udavala igrati na stolu. Došao je dan mog venčanja, žurka ludilo a moje tetke, ujne cupkaju, a ja lepo odem do njih i kažem im dal se sećaju obećanja. E onda je zurka bila veća kad su se već starije žene popele na stoa ja sam bila srećna što to nisu bila znate ona LAŽNA OBEĆANJA.
Obožavam da sa vremena na vreme čitam stare statuse prijatelja na fejsbuku. Neverovatno je koliko su se neki ljudi koje ja smatram pametnim blamirali.
Najviše se obradujem stvarima koje nađem u jakni, koju nisam dugo nosila.
Svaki put kad krenem na usmeni ispit, ja sebi kažem: "Budi Aska!"
Moj mali brat Aleksa za domaći imao da nacrta porodicu i nacrtao on čovek sve, samo tatu nije nacrtao...I dolazi tata kući, Aleksa mu pokaže i kaže 'Izviniii tata molim te što te nisam nacrtao, stvarno izvini ali šta ja da radim kad su svi u našoj porodici debeli, pa nije bilo mesta za tebe.'
Bivši dečko je jednom pokazao rukom na moj celulit i pitao me: šta ti je ovo? Zato je sad bivši.
Kada je trebalo da izađem iz marketa (bila sam sa malom sestrom, a market pun!), prolazimo mi kroz one senzore, kad poče da pišti. Vrati nas prodavačica, provjeri da nismo šta ukrale i kaže: "Sve ste vi platile, samo je najvjerovatnije Vaša mala sestra progutala neki magnet, pa zato pišti".
I dalje lift ne može samu da me povuče. Uvek čekam još nekog. :)