Moj dečko je toliko zaluđen nekom igricom, da me je zadužio da buljim u ekran i gledam mapu, u slučaju da se nešto pojavi da mu kazem o.O
Njegovu zgradu pokazujem drugaricama kao da je znamenitost grada.
Bio je moje sve godinama. Bila sam i ja njemu, u to sam se uverila kad sam mu rekla da sam trudna, bio je sneg i samo smo dugo šetali držeći se za ruke najčvršće moguće, i posle me samo pitao: jesi spremna da budeš mama? Ipak sam bila premlada. Dižemo kredit da bi se što pre uzeli, posle šoka usledilo je ushićenje, a onda se desilo- tog jutra se budim u krvi. Tako je kratko bila u mom stomaku, u mom srcu, taman što sam je zavolela... Izgubili smo bebu. Oboje smo patili na svoj način, a njemu sam zamerala stalno, kako me ne razume dovoljno, i tako... Svađe. Borili smo se za nas, i odustali. Oboje smo našli nove partnere, on je u dom koji je počeo praviti za nas i našu bebu doveo nju, a ja sam se naposletku udala, nesretno, razvela također, nesretno. Skoro tri godine prošle, nismo se videli (živimo u različitim gradovima), i sasvim slučajno, na jednom koncertu... On. Sam. I niko ne grli snažnije. I tu smo gde smo... I kaže: Ljubav si mog života.
Uvek kad nestane struja, svi ukućani sede u jednoj prostoriji i pričaju, kao porodično okupljanje. Ponekad poželim da nemamo struju. :)
Kao mala, dok smo bili na moru, plakala sam što je mama bacila sve naše asure. Toliko, da sam se opraštala od njih ispred kontejnera.
Posvadila sam se s bivšom najboljom drugaricom na dan njezinog vjenčanja...
Nazivaju me štreberkom, a na testu me svi pitaju za rešenje zadataka... i jedna i druga grupa.
Devojku viđam jednom u nedelju dana iako živi 10km od mene i to samo ako je ja pitam da dođem kod nje. Ona nema šanse da se seti. Dođe mi da odem na pusto ostrvo i jedem banane ceo život jer se osećam kao majmun...
Kad me roditelji vide kako vozim bicikli bez ruku obavezno mi dobace ''vozićeš i bez zuba''.
Tek kad uzmem da mažem nokte ili da merim temperaturu vidim da ne mogu ni 5 minuta da budem mirna.