Već godinu dana se borim sa bolešću. Upravo ta bolest mi je oduzela moj društveni život.. strah me da ću ostati sama. Nitko me ne razumije,osjećam se tako jadno i prazno...
Bio sam sa devojkom skoro godinu dana, non stop me je optuživala da je varam iako to nisam nikada uradio niti pomislio, e na kraju sam je i ostavio zbog tog optuživanja!
Kada se prilikom tuširanja nasapunjam, uvek prvo isperem šake.
Tata me je probudio kao i svako jutro kad idem pre podne u školu. Ja se spremio i krenuo i dok sam išao ulicom nisam video nijednog đaka, što mi je bilo malo čudno i kad sam došao do škole gde nije bilo nikog, tata me je nazvao i rekao aprililili možeš se vratiti kući da spavaš... Bila je subota kako sam samo glup ispao...
Nema mi većeg blama nego kad poljubim nekoga u jedan obraz i krenem u drugi, a on izmakne glavu.
Kada sam bio mali ojelo mi se dupe mnogo i nisam znao šta da radim, otišao sam u kupatilo i bacio punu šaku praška za veš na guzicu, ne mogu da vam opišem taj bol.
Kad vidim trudnicu , u sebi pomislim : " Znam šta je radila" .
15 generacija gimnazije crta figuru velikog ćupa na časovima likovnog...Prošli čas sam zapela i slomila ga...na hiljadu parčića...
Najviše mrzim kad je na nekom slavlju pesma ''Moji su drugovi'', i onda svi idu u ''voziću'', a ja ispred sebe dobijem znojavu babu, koja je vesela kad vidi 16-ogodišnjaka iza sebe pa sve poskakuje, a iza sebe imam neku solidnu ribu pa ne mogu da uživam.