Najviše volim kada se moja devojka obrati baš meni kada joj je teško. Imam tek 18 godina, a osećam se kao HEROJ, u čijem zagrljaju, na čas pobegne od svih problema!
Kad sam bila mala kroz kuću sam tražila rupu gdje ulaze miševi, kao u crtanom 'Tom and Jarry'.
Kupila sam dečku majicu za rođendan,čisto mali znak pažnje, da ga na mene podsjeti. I danas vidim sliku kako druga žena nosi tu njegovu majicu, a govorio je da nemaju ništa. Osjećam se tako poniženo i slomljeno....
Bila sam peti osnovne kada sam se smuvala sa svojim prvim dečkom. Dugo smo šetali i kad je došao trenutak da me poljubi bila sam užasno nervozna, jer se ranije nikad nisam ljubila. Nakon što me je poljubio (sa sve jezikom naravno) okrenula sam se na drugu stranu i PLJUNULA. Tada me je bilo užasno sramota, danas se često sa društvom smejem tome.
Uništio sam sebi divan brak krunisan sa troje prelepe dece zbog silikonske plavuše koja verovali ili ne nema ni srednju školu završenu.....
Kada god prolazim pored policije osjećam se kao da trebam da počnem da bježim.
Primetio sam da moja devojka obriše sve poruke iz telefona i listu poziva. Ne preturam po telefonu, jednostavno sam video.
Uvek na fejsu ima neki lik koji svima sve lajkuje, komentariše. Užasno me nervira kada mi prokomentariše neku sliku tipa 'prelepoto<3' pa mu na kraju obrišem komentar. Niti ga znam, i što je najgore smara jako.