Svaki put kad mi neko stane na pešačkom naglas kažem hvala...
Dve godine su prošle od kad sam na insistiranje roditelja ostavio devojku, zbog toga što je bila starija od mene. Dve godine kasnije, ja i dalje mrzim sebe, zbog kukavičluka, zbog toga što nisam imao snage da stisnem zube i suprostavim im se. I dan danas ne mogu nikako da zamislim sebe pored neke druge.
Drago mi je kad vidim ljude, koji su nekad bili nesrećni i puni problema, srećne i zadovoljne. Kontam onda i mene će problemi proći, pa mi valjda bude lakše.
Dok sam išla u školu, mrzela sam da budem redar i brišem tablu...znala sam da dok ja brišem tablu svi gledaju u moju zadnjicu...-.-
Volim kada je dečko uz mene i kada grešim i kada sam u pravu. Mnogo mi to znači.
Prirodno imam skroz kovrdžavu kosu i kad mi je frizerka ispegla bude mi žao da je perem po 5-6 dana.
Kad se probudim ujutru, nikad ne ustanem odma', nego se kotrljam po krevetu.
Za 4 godine studiranja, svako učenje ispita sa mnom je proveo moj mačak Džeki. Zajedno smo jeli, zajedno spavali, ja sam učio na glas, on je spavao, ponekad slušao, a poneki list knjige je i pojeo. Uvek je bio tu, čak i u njegovom omiljenom mesecu februaru kad je meni najteže, nije me napuštao. Položio sam poslednji ispit, diplomski je završen, odbrana je sledeće nedelje. Odlučio sam da odbrana bude pred prijateljima i rodbinom. I odlučio sam da nema te sile na ovom svetu koja će me naterati da ne povedem moju najdražu vreću buva, mog Džekija!
Da sam dobivao marku svaki put kad bi mi neko reko da sam lijep, do sad bih imao jednu marku. Hvala mama.
Pekao sam meso za Prvi maj na ašovu, jer sam zaboravio da ponesem roštilj.