Jednom sam slucajno poslala ":***** dje si sikice moja dlakava" momku moje najbolje drugarice na fb jer imaju istu profilnu. Crkla sam od sramote izvinjavajući se.
Mnogo se nerviram. I ako nastavim tako mislim da će mi uskoro zdravlje biti ozbiljno narušeno. Volela bih da mogu to da promenim, ali ne znam kako. :(
Imam 26 godina i bolujem od narkolepsije (poremećaja spavanja), za koju ne postoji lek. Jedini lek mi je da ne jedem uveče, kako večeram-tako se bukvalno gasim. Nemaju ljudi pojma kako je i ne veruju mi, uspevao sam da zaspim sa zalogajem u ustima, dok vozim kola, u pola rečenice... Kad tako zaspim-često se budim u toku noći, ali nisam toga svestan, u stanju sam i da pričam sa ljudima a sutradan nemam pojma šta sam pričao. Ko zna šta sam sve ljudima rekao u tom stanju pomućene svesti. Znam da sam se sa drugom posvađao jednom i da sam mu opsovao pola porodice, sutradan nešto pričali i on me otera u 3 lepe, a ja pogubljen, nisam imao pojma zašto.
Kad izlazim sa drugaricama u provod volim da slikam ljude koji nas muvaju, a oni uvek pristanu. Ne biste verovali kolika mi je kolekcija slika simpatičnih momaka kojima ne znam imena.
Mrzim kada me mama budi za školu sa rečenicom "Planiraš li ti da ideš u školu danas?", kao da mogu da biram da li ću da idem ili ne.
Kada mi je hladno, napunim flašu vrućom vodom, stavim je ispod nogu, prekrijem se i spavam kao beba.
Koliko mi je neobično da posle svih turskih i indijskih serija, na TV-u naiđem na špansku seriju. Dođe mi kao odmor za uši slušati nešto što kao "razumem" i bez gledanja...
U neku ruku sam bila tužna kad je test za trudnoću bio negativan.
Pekao sam meso za Prvi maj na ašovu, jer sam zaboravio da ponesem roštilj.