Dobila sam ime po baki i kad sam bila mala uopšte mi se nije sviđalo. Želela sam uobičajeno ime. Ali sada kada sam zrelija jako sam ponosna što nosim ime jedne tako divne i posebne žene. Volim svoju baku najviše na celom svetu.
Držim na pozadini tel sliku drugarice koja se pući i svako veče pred spavanje je poljubim i utonem u san.
Volim da kod mene stalno stoji daljinski upravljač kad cela porodica gleda TV.
Mrzim kad nekom nešto ispričam i onda on kaže "nije to ništa" i ispriča neku svoju glupost...
Obzirom da sam uvek bila probisvet, borac za pravdu, u prvom razredu gimnazije hteli su da me izbace. Pozvali su mog tatu na razgovor, tata se vratio i rekao sve je ok, dobra je. Moje srce je stalo. Nakon 10 godina nam je priznao da je otišao u Ekonomsku školu i tražio svoje djete, kad me niko nije mogao naći, vratio se.
Svake godine kada proslavljam rođendan, u glavi mi je samo jedno "Samo ja nemam ni jednog bogatog rođaka iz inostranstva"
Da je cutanje zlato moja cela porodica bi bankrotirala samo zbog moje zene. Ne zaklapa.
Uvek kada idem sama negde nosim slušalice sa sobom, koje ne skidam sa glave dok ne dođem na određeno mesto. Da bi mi se skoro desilo, dok sam sedela na klupi, da mi priđe jedan fin deka, sedne pored mene i kaže: " Drago dete, da li ti uvek nosiš to na ušima? Meni to izgleda kao da mrziš ceo svet i da nećeš da pričaš sa ljudima." Samo sam ćutala.
Dok sam učio, shvatio sam da je olovka na vrhu imala gumicu... Divio sam se tome pola sata.
Kad ja vozim, keva uvek govori "polako", a ćale klimne glavom i meni rukom daje znak da vozim brže.