Osećam se kao naivna osoba, zato što sam ubeđena da svaka osoba u sebi nosi nešto dobro, i da se kaje kad napravi grešku... Kad ljudi govore o greškama drugih, uvek pomislim "Pa možda je morao, verovatno se kaje...".
Uvijek kad kupujem lubenicu, lupkam je po' sata da vidim je li zrela ili ne, a blage veze nemam da procjenim...
Nedavno sam bila na svadbi brata od strica i cela uža porodica je bila prisutna. Budući da je tu bio fotograf, odlučili smo da napravimo zajedničku fotografiju nas unučadi i uradimo je baki. Neko je konstatovao da nam je ovo prva zajednička fotografija i kako smo svi deca za poželeti. Ali ja imam mlađu sestru, dete je sa posebnim potrebama, težak slucaj paralize, živi ceo svoj život kao biljka... Nismo svi bili na okupu, mrzim kada na nju namerno ili slučajno zaborave. Falila je ona, deo mene, osoba koja me naučila, bez izgovorene i jedne reči, više nego iko ikada. Zaustavila sam suzu po ko zna koji put. I tome me je naučila. Brinite o ljudima sa posebnim potrebama, i oni su sreća na ovom svetu.
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Ostala mi je navika iz škole kad se javljam da podignem dva prsta, tako da i dan danas kada mi treba konobar ja dignem dva prsta.
Više imam neprospavanih noći zbog ispita, nego zbog žurki.
Svaku noć molim Boga da je zaboravila da popije pilulu... Šta ću kad je volim i hoću da mi rodi klincezu/klinca...
Moja devojka nema pojma da će upravo za 8 sati i 43 minute postati moja verenica.
Iako je moja djevojka plesačica, nisam je nikad vidio da pleše do jutros: Zažmirenih očiju prepuštala se muzici. Nisam vjerovao da je to tako prejak sport, naime očaravala me svakim pokretom!