Kad sam na plaži, uvlačim stomak da bi mi se videlo ono malo što imam od pločica.
Našao sam prelepu devojku pre par meseci, s njom je krenulo ok , mislio sam trebaće malo više truda i razumevanja, međutim njeni su maniri da ona psuje kao kočijaš i baca đubre po ulici pa mi se smučila. Koliko god da je lepa odvratna mi je.
Planiram da mu kradom zalepim traku za depilaciju negde i cimnem. Da vidim hoće li me ikad ponovo pitati - Šta radiš toliko u kupatilu aman ženo?!
Kad sam bio mali, jednom sam ostao sam kući i uzeo nož da odglavim neku igračkicu koja se zaglavila. Tada sam se posekao i počela je da mi šiklja krv, nisam znao kako da je zaustavim i pomislio sam da ću da umrem. Počeo sam da brišem krv od kauč, fotelju i ostali nameštaj jer sam znao da roditelji neće moći da me grde kad umrem. Kada sam se umorio od brisanja, legao sam na kauč i čekao taj sudnji čas i zaspao. Probudio sam se kad je mama dosla kući i imala je šta da vidi...
Kad god odem kod zubara, bol u zubu prestane, ali znači uvek!
Dok sam bio klinac, u povratku iz škole obično bi šutirao kamenčić zamišljajući da su to moje jedinice iz škole, neopravdani izostanci, razmišljajući šta da kažem roditeljima kad dođem kući... Zamišljao sam zapravo da su to moji problemi koje jednostavno šutnem, gurnem od sebe i nestanu... Danas osećam kao da šutiram stenu.
Ubila bih se kada bi mi neko ušao na fejs, ne zbog poruka i tako toga na profilu, već zbog šifre. Mislim da bi ljudi prestali da misle da sam inteligentna i razumna osoba kada bi videli lozinke: Pecena glava u torbi, Ljubicaste lubenice, Obesene zabe...
Kad povraćam, ne povraćam tiho, kao normalni ljudi, nego derem, ispuštam neke neartikulisane glasove, pri tom i plačem.
Sadašnjeg dečka sam upoznala kad smo išli da tovarimo kukuruz.
Uvijek se pitam da li postoji na svijetu neka osoba koja je fizički ista kao ja.