Radila sam dva mjeseca u kafiću da bih zaradila novac i otišla u Pariz. Niko nije vjerovao da ću uspjeti.
Kad pričam viceve, prvo se sama iscepam od smeha, pa onda završim priču ostalima.
Vozimo se u autobusu tata i ja i sjedne on na jednom sjedistu, a ja na drugom. Ulazi neka cura i sjedne pored mene... i vozimo se mi kad meni tata: "Ti sebi nađe curu boli te briga, ja ništa" :D Gleda cura u njega i smije se, a mene sramota.
Na sestrinom venčanju, zetov tata je skočio, kao životinja, ispred svih i uhvatio bidermajer.
Jedno jutro oko 6 sati, zove me neki 011 broj (ja sam iz KG), ja se javim kad ono neka žena počinje da se dere: "Dolazi kući piii materina, znaš li ti koliko je sati!!!" itd... Ja prvo sam pokušao da ženi objasnim da je pogrešila, ali ona uporna. E onda sam se ja iznervirao. Pa ti da me budiš u pola 6! I onda počnem da se predstavljam kao taj koga je već zvala (valjda sina)..."Neću da dođem, u inat, nikad! Ti si ovakva onakva!" Svašta sam joj rekao!
Mrzim tišinu između kad pričam sa nekim preko telefona, a pogotovo kad me je neko pozvao. U tim trenucima, samo razmišljam o čemu bih još mogla pričati!
Uvek kad sam na pešačkom prelazu dok čekam zeleno svetlo na semaforu zamislim da sam u nekom srednjevekovnom ratu. Moji ljudi sa ove strane prelaza, neprijatelji preko. Izaberem jednog čoveka sa druge strane i sa njega ne skidam pogled, on mi je primarna meta. I stalno se nadam da ćemo se zatrčati kad se upali zeleno, a moji sabornici me ispale.
Imala sam košmar noćas - sanjala sam da je Facebook uveo da svi mogu da vide ko vam je gledao profil i koliko puta, i da su me posle toga zvali bivši dečko i njegova devojka da mi kažu da prestanem da ih uhodim. A meni je profil najviše posećivala sestra.