Kada krenem na ispit, uvijek stavim naočare za čitanje jer se osjećam mudrije i pametnije.
Mucam od 7-me godine. I pored toga ubrzo zavrsavam jako težak fakultet, imam/imao sam najbolje i neke od najljepših djevojaka u gradu, dosta zarađujem iako sam iz siromašne porodice. Ljudi ne znaju koliko je teško. Bukvalno pola svakog dana borim se da obuzdam govor, prije svakog ispita, sastanka, izlaska. Prije svake riječi razmišljam o svom disanju i kontrolišem ga, naučio sam po 5 zamjenskih riječi za moguću riječ. Ali i dalje ima trenutaka kada se pred ljudima propisno obrukam, ponekad je bolno. Mislim da me baš to mucanje ojačalo i naučilo da budem borac, mada bih volio, i svakog dana se molim Bogu da ono potpuno nestane. :)
Vlasnik sam firme koja dobro posluje i živim sa roditeljima.Neviđena sam štekara. Svoj novac čuvam, a tata i mama me izdržavaju. Začaran sam...
Želim da se udam negde u inostranstvu samo da mi na svadbi ne bi naručivali "Zlatibore pitaj Taru", "Mali mrav" i "Danas majko ženiš svoga sina".
Juče mi je u kafiću prišao jedan dečko i rekao najlepša si devojka ovde, a odmah posle udelio i kompliment da imam bokserski nos i rekao da mu je to fetiš i da bi me poznao među njih 100. Nisam znala da li da se zahvalim ili da samo iskuliram ovako "lep" kompliment.
Kad se nađem iza drugarice koja ima mnogo dobro dupe, trudim se da je preteknem i tako se sklonim 's vidika' jer sam u tripu da će muškarci koji su iza nas misliri 'gledaj ovu žgoljavu, skloni se bre kvariš mi pogled'.
Nikada nisam rekla HVALA mom svekru koji je uradio dosta toga za mene. Zahvalna sam mu do neba... Moj tata koga nikad nisam imala... <3
Када смо брат и ја били мали, спавали смо у истој соби. Требала је да дође тетка из Италије и ми смо се договорили да се сакријемо испод ћебета и када она уђе да искочимо и да је уплашимо. Сакрили смо се испод ћебета и случајно заспали.
Kada sam imao 8 godina, moj otac me je stalno vodio u jedan parkić u kojem sam proveo najlepše dane svog detinjstva. Godinu dana kasnije, on se razboleo i ubrzo preminuo. Bio sam mali, tako da nisam ni znao šta znači izgubiti voljenu osobu. Tada je i prestalo moje posećivanje tom parkiću. 12 godina kasnije, dobio sam posao blizu tog parka. Tada sam ga prvi put ponovo posetio, setio se tih dana, i preplavile su me emocije. Video sam malog dečaka koji se igra sa svojim ocem. I zaplakao sam kao nikad u životu.