Мрзим кад ме родитељи критикују због оцена, а ни они нису били ништа бољи..
Nekako mi se čini da sam uvek ja taj koji hoda iza jer je trotoar preuzak za troje..
1999., za vreme bombardovanja, tata je brata i mene odveo pred najveću i najlepšu kucu u komšiluku i rekao nam da jedna NATO bomba košta koliko 5 takvih kuća. Onda nas je pitao da li se njima isplati da gađaju nas, selo u zapadnoj Srbiji. Mi se pogledamo, i kažemo ne! Od tad nismo imali nikakav strah od cele situacije. Danas shvatam koliko se tad moj tata plašio.
Kada mi dođu u posetu fensi sestre iz inostranstva jedva čekam da odu negde, pa isprobavam sve stvari iz kofera i vraćam ih vrlo pažljivo na svoje mesto :)
Sinoć kad sam došao kući iz grada, čitam sms od majke - zaboravio si telefon. Jedna je majka.
Toliko sam se ugojila da čak i baba krije hranu od mene.
Kad me dečko iznervira, okrenem leđa plišanoj igrački koju mi je kupio, i koja "spava" sa mnom!
Vozimo se u autobusu tata i ja i sjedne on na jednom sjedistu, a ja na drugom. Ulazi neka cura i sjedne pored mene... i vozimo se mi kad meni tata: "Ti sebi nađe curu boli te briga, ja ništa" :D Gleda cura u njega i smije se, a mene sramota.
Kad sa nekim pričam o knjigama, pravim se da sam pročitala više nego što zaista jesam.
Kad god naša profesorica ispriča vic, prvo se niko ne smije, pa se neko počne kofol smijati iz zadnjih klupa pa to bude toliko smešno da se svi počnu smijati... a jadna profesorica misli da je vic smešan.