Kao mala, bila sam veoma nemirno i nestašno dijete. I jadna mama, uvijek me morala čuvati. Žena nije ni jela kako treba, koliko me pazila, ni raditi nije mogla. I jednom ti moja Danka ode da kači veš, i zamoli tatu da me samo desetak minuta pripazi. I ovaj je sjedio, ne sjećam se šta je tačno radio, a moja malenkost je otišla do veš mašine, i tu se uvukla. A de, meni bila fora vrtiti se unutra. Ulazi mama u kuću i gotovo, kad ne dobi infarkt, nema mene nigdje. I trče oboje po kući, tatu peče savjest, traže oni mene, ma jauk bolan, haos.... a ja ladno kuliram u veš mašini i okrećem se.
On je u zatvoru,ja imam svoj život,ali ne prođe dan da ga se ne setim.Nekad me grize savest.On i vreme provedeno sa njim...najlepše uspomene.
Kad sam bila mala tata me je stalno vodio u kafić. To bi stvarno bila kul stvar da mi on nije svaki put naručivao MLEKO, ne pitajući me da li želim nešto drugo. Ja sam mrzela to, ali se nikada nisam bunila jer sam mislila da me više nikada neće odvesti u kafić ako to uradim. Jednom prilikom, tetka me je odvela u kafić sa svojim drugaricama. Došao je konobar i pitao šta želimo da naručimo. Tetka mi je rekla da naručim šta želim, a ja sam je oduševljeno upitala: ''Mogu da naručim šta želim?!'' Ona me je čudno gledala i rekla: ''Naravno da možeš''. Jao, moje sreće nikad veće! Sva važna, naručila sam sok od borovnice. Nikada neću to da zaboravim. Živela tetka!
Kad sam bila u vrtiću, klinci mi nisu verovali da mi se mama zove Jagoda.
Kad sam bila mala, mama dođe u moj krevet s namerom da me uspava i uvek zaspi pre mene! :)
Kada sam bila mala , dok je vatra naložena, prskala sam vodu po šporetu kako bih se čulo pucketanje.
Imam 28 godina i moj moto je: "Pravi se glupa", i mogu vam reći da mi to dobro ide. Toliko dobro da moj suprug misli da ne znam iskoristiti "history" na našem računaru. A ja pomoću te alatke imam svaki njegov korak dokumentovan. Nadam se da će za "vlastito dobro" nekako pročitati ovu poruku, da ne bi napravio neku glupost. Borim se sa sobom da to ne radim, ali znatiželja je jača od povjerenja.
Trenram rukomet, pozicija golman. Jednom prilikom na utakmici, kod mog gola pada igrač i za sobom ostavlja mokar trag koji mora da se očisti. Pošto redara nije bilo, ja lepo sednem na parket i ''provozam'' se preko onog mokrog traga da bih očistio parket. Verujte mi, veći aplauz od publike nisam u životu dobio.