Jednom prilikom kada sam ušla u taxi, imala sam osećaj da sam sela na nešto...kada sam se pomerila shvatila sam da je to futrola sa dokumentima i novcem...stavila sam to u svoju torbicu.Kada sam stigla kući jedva sam čekala da vidim koliko novca ima...imala sam sve podatke od osobe koja je to izgubila..danima sam razmišljala da li da vratim to sve...uvek sam bila poštena,ali toliko mi je novac tada bio potreban da sam ga ipak zadržala.. :(
Kada sam bila mala, stariji brat me je 2 dana pred Uskrs, odveo do jednog ormara, otvorio ga i rekao (pritom prstom pokazujući na neke upakovane stvari): ''Ovo ti je mama kupila za Uskrs, uskršnji zec ne postoji.''
Na autobuskoj stanici jednom prilikom, taman pred Božićne i Novogodišnje praznike, izgubila sam zadnje pare koje sam imala da se vratim kući iz mjesta u kojem studiram. Nisam imala prebijene pare. Onako sva sj*bana, nisam znala šta da radim. Prišla mi je jedna gospođa i ponudila da mi kupi kartu. Nije karta bila bogzna kako skupa, ali ja se svako malo sjetim te gospođe i zahvala sam joj do groba.
Toliko dobro znam da baratam na touchscreen-u,da sam dečku koji mi je bio simpatičan, greškom lajkovala dve slike i poslala zahtev njegovoj sestri. Ne znam šta je sledeće, možda da mu pošaljem zahtev da mi bude sestra na fejsu?! :) eto tehnike!
Jednom prilikom sam pitala tadašnjeg dečka: "Da li bi ikada bio u ozbiljnoj vezi sa devojkom za koju znaš da ne može imati dece?" , odgovor je bio: "Ne bi, ipak volim decu i želim da ih imam mnogo." Pitanje nisam postavila bez razloga. Bili smo neko vreme zajedno, zavoleli jedno drugo. Priznala sam mu da neću moći imati decu. Nije mu bilo jednostavno. Lečila sam se - bezuspesno, tada je bio uz mene ali sam ga pustila da traži svoju sreću negde drugo.
Svaki dan se pitam da li cu naci nekoga koga cu zavoleti i ko ce reci: "Pa možemo i usvojiti bebu." :)
Januar, onako sve poledilo, idem ulicom ispred mene je neki momak, lagana je uzbrdica, momku ispred noge proklizaše i pade, baš se onako lijepo zakucao. Već se cijepam od smijeha. Ustao je, ide dalje, opet je ispred mene, treba da se popne uz stepenice prva stepenica i opet pada, ovaj put na leđa... E tad me tek spopao smijeh... Nekako mi žao što su nam se poslije tih stepenica putevi razišli. :)
Tek sad shvatam koliki sam bila kreten od devojčice kad sam se po 24 h igrala sa barbikama, a svaki dan mi bar jedna barbika umre pa organizujem sahranu, svaka svadba se završi tako što mlada pobegne sa iste, jednom mi je čak ken bio oko 15 tak dana u komi.
Zivim u studenjaku i pokusavam da budem veran devojci.
Svaki put kada kupim novu četkicu za zube, onu staru ostavim da s njom čistim cipele.