Konobarica sam u jednom lokalu, i kada hoću da zatvorim na vreme i rasteram preostale goste, pola sata pred zatvaranje uključim tv i pustim glasno crtaće.
Kad sam jedini koji je budan u kući, odem u wc, stavim slušalice i pevam na playback ispred ogledala. Poslednji "koncert" je trajao sat i po.
Kad kuvam sebi viršle osećam se kao Džejmi Oliver, nekad čak i pričam kao da držim emisiju.
Najbolje mi je kad krenem napolje sva radosna jer mislim da sam se baš fino obukla, a mama me pogleda i kaže: "Pa nećeš valjda takva da izađeš, izgledaš kao klošar."
Moja profesorka književnosti je poslala moj pismeni zadatak ženi Danila Kiša i osećam se posebno!
Kaže meni moja baba:"Dijete, mladi su danas poludeli. Gledam juče na televiziji ove devojke stavljaju u grudi neke... LEKSIKONE!"
Dočekala sam da me rođena majka tera da nađem dečka uz objašnjenje da mi "rade" hormoni i da treba neko da me "smiri"! Mogu bilo koji problem da imam, odgovor je nađi dečka. Npr. Boli me stomak- "Nađi dečka!"; Pije mi se kafa/ "Nađi dečka!"; Ne uči mi se/ "Nađi dečka!". Dečko, nađi se.
Od kad čitam ispovesti više nemam osećaj da je onaj ćošak, iza koga nas čeka sreća, na drugoj planeti. Hvala!
Uzmem tako tatinu sliku i pričam sa njim, bude mi nekako lakše...