Sinoć sam u izlasku izgubila ključ od stana, i kada sam pitala konobara da li ga je neko možda pronašao, on mi je odgovorio: "nije, ali ako hoćes možeš da spavaš kod mene". Veoma ljubazno :)
U dečkovom telefonu sam potpisana sa sve prezimenom i imenom.
Tako mi fali da sa nekim razgovaram o idejama. Na primjer, o prirodi dobra kao takvog. Ili o (be)smislu postojanja. Ili o tom misterioznom načinu na koji svijet funkcioniše, koji još nismo dokučili. Samo da razgovaramo, nepretenciozno, bez pametovanja i dokazivanja "pameti".
Ne razgovaram sa ljudima o sebi (tj. veoma retko) ne zato što se stidim ili im ne verujem, već jednostavno mislim da time kidam deo sebe koji treba da bude samo moj.
U prvom razredu osnovne škole pedagog je pitao mog buraza da li ima brata ili sestru, i da li su stariji ili mlađi ? A on pun sebe odgovorio je da ima sestru i da je ona samo veća od njega, a on je stariji. :D
Prije dva mjeseca smo se sreli poslije dvije godine od raskida duge veze. Bila je ljepša nego što je pamtim, pravi andjeo. Sjedio sam na klupi u centru grada i vjerovali ili ne, prvo sam osjetio njen parfem koji uvijek nosi "Lancome Poeme " pa onda da se ona približava. Poslije prvog uzdaha znao sam da je ona. Pogledali smo se i ništa nisam rekao, a ni ona. Samo je prišla, zagrlila me i rekla mi je "Opraštam ti!". Bio sam presrećan. Nastavili smo da šetamo niz ulicu i pričali smo o svemu. Pričala mi je o fakultetu, o nekim avanturama, o novim ljubavima poslije mene... Onda smo došli do teme o pomirenju, novom početku stare veze. Poljubili smo se i noge su mi klecale. A i njoj, znam. Onda sam se probudio, obukao radno odijelo i otišao da radim. Prokleto jutro, posao i alarm.
Kad god perem sudove, nekako "slučajno" zaboravim da operem masni tiganj ili šerpu.
Kad me mrzi da ustanem i uplalim svetlo, uzmem papuče pa gađam prekidač, ne bi li se upalilo. Ponekad i uspem.
Kao mala volela sam da budem glumica, kako bi smuvala glavne glumce.