Uvijek sam se pitao da li oni kuvari na TV-u oližu kašiku, žice od miksera i činije kada prave nešto slatko.
Bilo mi je 10-11 godina. Moj otac je radio za nekog Amerikanca koji zna malo i srpski. Tog dana je ćale bio u toaletu, znam da je imao šuljeve, nisam znao šta je to. Zazvoni telefon, ja se javim, predstavi se neko na engleskom kao šef mog ćaleta i traži da ga dobije. Ja sam razumeo engleski, al nisam znao kako da mu odgovorim, pa sam mu na našem reko: "U toaletu je, ima šuljeve". Moj ćale istrčo iz kupatila, uzo mi slušalicu i reko: "Det iz maj son, hiz stjupid". Moj ćale, ipak nije doživeo najveći blam jer to nije bio njegov šef, nego moj stariji brat iz familije. Moj se ćale nije naljutio, a moj brat ovo doživljava kao najveći fazon koji je napravio.
Pao sam sa bicikla, imam povredu kičme. Treba da ležim jos mjesec dana, a za 7 dana mi 18-ti rođendan. Sada mi mama donese dvije svijećice na jednoj broj 1, a na drugoj 8. Popravila mi je raspoloženje.
Tata mi je alkoholičar, muči me ceo život, brat je skoro pa narkoman, i on pije, mama je pukla sa živcima, muči se sama i radi. I nikada me niko nije pitao kako se ja osećam, svi misle da je meni lako. A ja bih najviše volela da umrem, jer od života nemam ništa. Imam još jednu godinu srednje i ne znam šta ću posle. Jer nema ko da me podrži i pomogne da idem dalje.
Cenim ljude pred kojima mogu da govorim o svemu, a da ne razmišljam o tome da li je to ispravno ili ne.
Kad sam bila u osnovnoj školi crvenim markerom sam bojila maramicu i glumela da mi ide krv na nos.
Nerviraju me ljudi koji moraju da popiju lek čim ih nešto zaboli.
Ja se bojim onog vremena kad će se sve svesti na "sjećaš se".
Kad sam čula kakvi su uslovi za upis na master studije odmah sam počela da planiram svadbu.