Volim da pogledam u telefon mojih drugara papučara kada kucaju SMS, živo me interesuje šta kucaju na svakih 2 minuta.
Mnogi neće poverovati u moju ispovest ali nema veze.Pre 10 godina ja, moj otac i moj brat smo imali susret sa jednim natprirodnim bićem.Svoj trojici nam je bilo jasno šta se desilo i nismo širili priču da nas ne bi proglasili ludacima, da ne bi širili paniku i sl.Od tada je prošlo 10 godina i ja sam sasvim odrastao, vodim normalan život, studiram u Beogradu, imam devojku, društvo i mogu reći da sam zadovoljan životom.Problem je u tome što se često osećam otuđenim i samim u svom znanju da ovaj naš pojavni svet u kome živimo nije sve i da isti ovaj svet delimo sa drugim bićima za koje skoro niko ne zna.Nisam uplašen, znam da smo mi ljudi daleko zlonamerniji od tih ''drugih'' ali ne mogu kao i ostali da posmatram i doživljavam stvari oko sebe.Za mene religija, priroda, život, smrt, dan, noć imaju sasvim drugačije značenje i ponekad osećam i sažaljenje za ljude oko mene koji nisu imali priliku da saznaju ono što sam ja.Ne znam možda je tako i bolje.Bilo kako bilo u jedno sam siguran, život je predivna stvar, moramo ga voleti kakav god da je i sasvim sigurno nije besmislen.
Rekla sam, čim mi dođe letnji raspust, neću ulaziti u kuću, a evo, nikako da izađem iz nje.
Kad je internet polako postajao popularan, molila sam oca da mi priključi taj čuveni dial up, ali je kategorično odbijao. Nekako sam ga ipak uspjela ubijediti, međutim i dalje smo imali dosta svađa zbog zauzetog telefona, pa sam se uglavnom noću iskradala da bih uključila internet i na miru pretraživala. Nakon toga trebalo ga je ubijediti da pređemo na korištenje neograničeong interneta, što je također odbijao, govoreći kako ću zaglupiti svakodnevnim buljenjem u monitor. Na kraju je popustio, ali i dalje nije želio da otkrije čari mreže. Prije dva mjeseca, odselila sam se na drugi kontinent, sada svako jutro sa ocem pijem kafu na skajpu, a nedavno je izjavio: OVO JE NEŠTO NAJGENIJALNIJE ŠTO JE SMIŠLJENO!!! Ah ti roditelji... :)
Kad god uđem u bus, i on treba da krene, imam osjećaj da sam ušla u pogrešan!
U osnovnoj školi sam polagala prijemni ispit za nižu muzičku, želela sam da sviram harmoniku. Kad je došao red da se proveri koliko imamo sluha tako što ćemo pevati pesmu po izboru, sva deca pre mene su pevala pesme o proleću koje smo u tom periodu učili u školi. Ukrali su mi sve ideje i kad sam ja stigla na red, zapevala sam "Čoban tera ovčice". Mama se u čekaonici prevrnula od smeha. Bila sam primljena u muzičku.
Danas, kada sam rekla svojoj baki da nisam želela da rizikujem i napravim grešku, ona me je pogledala i rekla: “Kada pogledam unazad, ima toliko grešaka za koje bih volela da sam imala hrabrosti da napravim kada sam bila tvojih godina.“
Upravo mi je tata rekao: ''Idem u Veneciju'', uzeo novine i hemijsku, zatvorio vrata od dnevne sobe i zakljucao se u WC-u.
Navikao, pa i vodu sipam kao pivo. Sa nakrivljenom čašom.
S mamine strane familije, svi fakultete pozavršavali, a s tatine jedna osnovnu.