Mrzim kad muškarci ne skidaju ruku sa svog međunožja. Džapaju se dole kao da imaju picajzle ili ga stalno stiskaju.Uvek pomislim kako bi izgledalo da i žene to rade ...
Jednom sam otišla u grad kolima, a vratila se taksijem jer sam totalno zaboravila na kola..
Kada sam se jedne godine vraćala sa mora devojka me je probudila u autobusu i rekla mi ''IZVINI ALI MNOGO HRČES''. Više ne spavam dok se vozim.......
Često maštam o tome da napustim sve, odem negdje u Aziju i živim u nekom budističkom hramu na vrhu neke planine. Ono...meditacija, tai chi, ćelav....skroz filmski. Muka mi je više od ovih mašina, licemjera, novca, politike... Samo želim da nađem neki sklad, balans izmedju duše i tijela i da polako upijam mudrost do kraja života, daleko od ovog ludila gdje niko ne cijeni prave vrijednosti.
Nokti na nogama su mi bili toliki da sam pocepao i čarape i patike za fudbal.
Ne smem da obrijem bradu, jer sam onda gadan svojoj ribi.
Svi kažu da je prijateljstvo u troje nemoguće. I sama sam se uverila u to jer sam kroz osnovnu večito bila u takvim grupicama i osam godina sam provela plačući. Na kraju sam ostala samo ja sa jednom drugaricom. Mislile smo da nikad nećemo da se sprijateljimo sa još nekim, jer su nas sve ženske osobe povredile, samo smo nas dve uvek ostale zajedno. Dođe gimnazija i tamo počnemo da komuniciramo sa drugim devojkama i vremenom se združimo sa dosta njih, ali sa jednom posebno. Od tad smo nas tri nerazdvojne. Volim ih podjednako i između nas uopšte nema podvajanja. Ona se nekad plaši da je ona treća i višak jer je kasnije počela da se druži sa nama ali nije tako, niti smo joj ikad dale razloga da misli tako nešto.Sad završavamo gimnaziju i nas tri smo i dalje kao jedno. Postoje još predobrih drugarica pored ali samo su njih dve moji prijatelji. Zahvaljujući njima sam se uverila da je ipak prijateljstvo u troje moguće, jeste retkost ali ako ga gradiš bez ljubomore, laži, ogovaranja, ipak može da uspe.
Kolege na poslu samo se bave ogovaranjima i gledaju kako da iskoriste moju kolegijalnost u želji da im izađem u susret i pomognem im u radu njihovog posla. Nikada nemoj pokazati ljudima koliko znaš jer će ti sve uzeti.
Vraćao sam se rano ujutru iz grada mrtav umoran i mamuran i uspavao sam se u upaljenom autu dok sam čekao zeleno na semaforu u Vojvode Stepe.
Probudila me interventna sa uperenim pištoljima u mene, a ja im onako bunovan rekao "NISAM JA, AL' SVE PRIZNAJEM"!
Kada sam bila mala, možda sam imala 5 godina, šarenim flomasterima sam na A4 papiru napisala oglas u kom jasno kažem kakvog momka hoću i zalijepila na banderu. Razmišljam da opet pišem oglas.