Ni jedna jedina pesma mi se ne dopadne na prvo slušanje.
Kad stavljam pastu na četkicu za zube svaki put se potrudim da izgleda kao na slici.
Pričao sam sa sestrom i kažem da mi je kompjuter pun virusa, a deda odgovara: 'pa jeste kad kijate i kašljete tamo u sobi.'
Kad sam bila mala zamišljala sam kako bi bilo da celu kuću napunimo vodom do plafona i onda plivamo kao u akvarijumu.
Najjače mi je kad neko krene da se pozdravi sa mnom, a ja ne znam da li ćemo da se rukujemo, ili zagrlimo, ili poljubimo, pa nespretno pokušam da uradim sve to zajedno. Onda to ispadne cirkus. Posle mislim da svi gledaju u mene, i pitaju se: "Sta nije u redu s njom? "
Žensko sam i kad god neko povisi glas na mene ja se rasplačem, jače je od mene.
Bojim se sebe i svojih misli. Jedan dio mene ne pripada ovome svijetu...
Pronašla sam biološku majku. Mukotrpan put. Očekivala sam siromašnu i jadnu ženu koja je po rodjenju dala dete u dom, a ona je više nego bogata i u samom političkom vrhu. I dalje ne mogu da verujem!
Kad idem na prvi sastanak sa djevojkom u glavi zamišljam pitanja i neke opasno dobre odgovore da je impresioniram.