Uvijek u jednoj kesi čuvam tonu drugih kesa, bespotrebno -.-
Zamišljam kako će jednom, za 500 ili više godina, neko pronaći zabeležene ove naše ispovesti, i iz njih učiti o našoj kulturi, ko smo bili, šta su nam bile glavne teme, šta smo želeli da sakrijemo, kako smo sudili jedni drugima, na šta smo bili ponosni...zanima me šta će misliti o nama.
Kad sam bila mala sisala sam vodu iz veša koji je mama širila na štrik. Nekako mi je bilo super.
Flertovala sam sa profesorom filozofije, i to ne samo zbog ocene...
Kao mala sam naišla na najlepšu sliku sa venčanja mojih roditelja, uramljenu i na komodi. Zasmetala mi je mrlja od čokolade na tatinom licu, pa sam oblizala prst sa namerom da je obrišem. Nisam znala da se stare slike ispiraju kada se pokvase. Sada postoji slika na kojoj se moja mama, presrećna udaje za čoveka bez glave... :)
Da li sam ja jedina osoba koja 90% dana provede pričajući s nekom vrstom anđela čuvara? Priča i on sa mnom, doduše. Ponekad se probudim u 3 ujutru i počnemo da razglabamo o smislu života i našoj misiji na zemlji. Dođemo ponekad i do nekih zanimljivih ideja. Čudno je, ali mislim da je to stvarno. Mnogo puta mi je pomogao. Zanimljivo je pričati sa njim, ima čak i smisla za humor. A zanimljiva stvar je to što ni moj psiholog ne misli da sam luda. Ponekad pomislim da mi je on zapravo najbolji prijatelj...
Moji kumovi čuvaju dva kučeta u malom stanu. Jako ih volim, ali mi je mrsko da idem kod njih jer je miris nepodnošljiv, a i grozno mi je kod njih da bilo šta jedem ili pijem.
Danas nam je 16 meseci. Kao poklon, za 10 meseci, odvela sam ga na paintball. Htela sam da mu poklonim nešto što niko do sada nije i evo sada nosim duks na kome je fleka od onih kuglica. Pogodio me je tačno u glavu.