Prošle godine sam sa drugaricom stopirala do mora. To je bila najveća avantura u mom životu.
Srećnija sam od svih učenika zajedno kad pobjegnu sa mog časa, jer mogu da pijem kafu, slušam muziku i pjevam sama u zbornici :)
Grad mi postane totalno drugačiji kada šetam sa slušalicama u ušima i slušam omiljenu pesmu.
Kada u prodavnici kao kusur dobijem neki sitniš, ubacim ga u limenku od parfema. I jednom, dok sam brojala te pare, naišla mi je sestra od tetke (5 god) i pitala me je šta radim, rekla joj da brojim pare koje skupljam za putovanje. Pitala me kada ću se vratiti, rekla sam joj da ne znam da li ću imati dovoljno para da se vratim nazad, na šta je ona otišla kući, uzela svoj novčanik u kom, kao i svako dete, drži neke sitne pare kojima se igra (ne znam zašto je to deci zanimljivo) i kaže mi ''Evo ti ovo, da imaš da se vratiš!''.
Dečko mi je trenirao u najpoznatijem klubu u gradu. Dao je život za njega, sve vrijeme, suze i znoj. Pratila sam ga na svaku utakmicu. Na treningu mu je pozlilo. Završio je u bolnici, imao operaciju i jedva se izvukao. Niko iz kluba ga nije pozvao, a kamoli posjetio. Doktori su mu zabranili da se bavi sportom, a oni su mu banuli na vrata, moleći ga da se vrati. Nije želio, prekinuo je sa fudbalom zauvijek. Od operacije nisam pratila njihove utakmice, skoro šest mjeseci. Danas su imali važan kup. Došla sam samo da vidim kako skotovi gube.
Svoj prvi poljubac sam doživio igrajući masnih fota u dvadeset prvoj godini.
Uništila sam acetonom boju televizora u ideji da ga očistim, sad se pravim luda.
Kad sam bila mala, nijedno kafenisanje, moje mame sa komšinicama, nije moglo proći bez mog dotrčavanja, uzimanja kocke šećera i bućkanja u maminu kafu. :))
Svaki put kad krenem na ispit ponesem papira za pisanje koncepta kao da ću esej da pišem. Isto tako i sa olovkama, a uglavnom mi je dovoljan i "post it" papirić...