Moja mlađa sestra svaku pjesmu slabo razumije,i na svoj način je pjeva...A i sluša neku Žnj muziku,...al' nema veze,juče neka pjesma i ide dio:''Nek' krene opasna igra ,maca u kanđzama tigra'',a moja sestra kaže:''maca u gaćama igra''.. o.O
Branim svojoj devojci da se javlja drugim momcima na ulici. Izuzetak pravim jedino ako je momak izrazito ružan.
Maštam o tome da, uz pivo, sa mužem i decom gledam fudbalske utakmice.
Devojka me je ostavila preko poruke. I dalje ne mogu da razumem ljude koji ne smeju uživo da kažu neke stvari.
Živim u USA, moja šefica u hotelu gde radim zove se Gina, i debela je kao svinja... Prva pomisao kad mi je rekla njeno ime bila je Guda (kao prase) ... Kako sam počeo da radim tu već sam prvih par dana video da se nećemo nešto naročito mirisati i počeo sam da je zovem Guda iz inata... Kad me je pitala što, rekao sam da se tako njeno ime izgovara na Srpskom jeziku i mislila je da je to simpatično, i dan danas kad mi nešto naredi ili počne da popuje samo kažem "ok Guda ill go do it" i sam ne znam kako uspem da ostanem mrtav ozbiljan dok joj to govorim, a čim izađem iz kancelarije iskidam se od smeha...
Nedavno sam se preselila u Australiju. Sve je super, ali nedostaju mi prijatelji jer ih ovde nemam. Ni jednog. Svi su nekako formalni jedni s drugima. Vikend, a ja sjedim kući, pijem vino i nemam prijatelje.
Šest godina sreće, godina tuge. Novi stan, skoro novi život. Video sam je samo u par navrata slučajno za godinu dana. Juče ležim i uživam. Neko zvoni na vrata, pogledam kad ono ljubav mog života stoji ispred sa gomilom papira. Dilema, da li uopšte otvoriti posle svega. Otvaram vrata, ona podiže pogled i u trenutku je prebledela. Shvatio sam odmah da popisuje stanovništvo i da se uopšte nije nadala da ću baš ja otvoriti vrata. Ćutanje minutu/dve, pita me može li da obavi svoj posao, naravno, pustam je na uđe u stan. Pitao sam je samo hoće li sama ili joj treba pomoć, naravno ništa me nije pitala osim jednog pitanja: "Da li živim u vanbračnoj zajednici"?! Odgovorio sam: "Nekad". Ustaje i odlazi, oči pune suza... Zatvaram vrata, naslanjam se na zid i tu provodim neko vreme, provirujući ponekad u nadi da ću je videti još jednom. Kakav šok, ni posle 12 sati ne dolazim sebi, ne izlazi mi iz glave. Katastrofa!
Oduvek me je zanimalo kako se oseća ćelavi čovek kad mu kiša kaplje po glavi.
Ako ikada budem imala svoju porodicu, nikada deci neću priređivati stresove koje smo ja i moj brat doživeli. Konstantne svađe, selidbe, odvajanja od oca, i na kraju zajednički život u kojem svi živimo za sebe, bez komunikacije i ljubavi.