Ja sam narkoman. Hiljadu puta sam pokušao da prestanem da se drogiram i hiljadu i jedan put sam ponovo počinjao.U ponedeljak odlazim na kliniku za lečenje bolesti zavisnosti i mnogo sam srećan zbog toga.
Upravo sam drugarici poslala neke skripte koje sam u 5 noći izvlačila iz knjige, ne zato sto sam dobra drugarica, nego jer verujem u karmu, da ce mi se dobro vratiti na prijemnom.
Jednom na moru sam upoznao neke Škote, zapili smo se u jednoj kafani. I sve je dobro bilo dok se ja nisam toliko napio da sam potpuno zaboravio da pričam engleski. Nisam mogao da se setim nijedne reči, bukvalno.
Volim što naš jezik ima toliko psovki. Kad god sam besna, samo odvalim po koju i odma mi bude lakše.
Jednom me je stomak jako zaboleo i počeo sam povraćati i roditelji i doktori nisu znali šta mi se dešava. Kad' smo otišli kod jednog doktora rekao je da sačekamo u čekaonici jer ima nekog pacjenta u ordinaciji. Tata me je držao na krilu i gledao me tužno. Tad sam ga upitao ,,Tata hoću li umrjeti?'' Rekao je: ,,Nemoj tako da pričaš,nećeš umrjeti, drži se!'' Tada sam prvi put vidio da mi je otac pustio suzu, a do tada sam mislio da on nikada ne može zaplakati. Posle toga je doktor utvrdio da imam upalu slepog creva i da se moram hitno operisati. Prije operacije tata mi je dao neku figuricu nekog vojnika i rekao je: ,,Zamisli da si ovo ti i da moraš da izdrziš!'' Operacija je trajala oko 2 sata. Tata je od nervoze otišao u prodavnicu i kupio cigare, a do tada nije pušio godinu dana zbog kašlja. Kad sam se probudio sva mi je slika bila mutna i prva je mama uletila u operacionu salu da me vidi. Ja sam se posle ovoga osjećao krivim jer je tata zbog mene počeo ponovo da puši. A tog vojnika i dalje čuvam.
Imam 18 godina i pre godinu dana sam saznala da imam rak mozga...za to zna samo par mojih najbližih prijatelja i pošto se ne lečim na klasičan način hemoterapijom, na meni se ne vidi toliko šta se dešava...i svaki put kada me neko od tih prijatelja pita kako sam,uvek kažem da se osećam odlično,a ustvari uglavnom popijem šaku lekova pre nego što se vidim sa njima da bih se osećala dobro...i bar 100 puta dnevno pomislim kako svakog časa može da nastupi pogoršanje zbog kojeg ne bih mogla da se ponašam kao da se ništa ne dešava...ako padnem u krevet mislim da se neću izboriti sa rakom i zato mi je najbitnije da nastavim sa normalnim životom, ma koliko to teško bilo.
Koliki sam baksuz neko mi je ukrao biciklo ispred MUP-a.
Jednom prilikom kada sam šetala sa ocem upitala sam ga: ''Da li si ti nekada dobio neku nagradu, loto i slično?''
On mi je odgovorio: ''Da''
Onda sam ga ja upitala onako radoznala: ''Stvarno, a kada?''
On mi je odgovorio datum mog i sestrinog rođenja.