Kada sam bila mala, čula sam tetku koja je pričala na telefon (komentarišući vjerovatno tada bivšeg poslodavca) : "Svi oni postanu drkadžije kad se uhvate fotelje". Dan poslije toga deda me pitao: Šta ćeš ti, prinzeco, biti kad porasteš? Bićes dedi doktorica? Na šta sam ja odgovorila: " Ne, hoću da budem drkadžija." Misleći da su direktori sa puno para.
Imam druga, toliko dobrog, da bih mu dušu dala da mi zatraži. Međutim, svim svojim potencijalnim momcima pričam da mi je brat. Ružno je, ali tako sebe spasavam gomile objašnjavanja i bespotrebnog ljubomorisanja.
Jednom sam jela makarone za ručak i kinula, makarona mi je izletela kroz nos...
Žensko sam i imam recke na zidu - svaki momak s kojim sam spavala.
Nema ih puno,ali svaka je recka divna uspomena i ni za jednu se ne kajem.
Znam gde je štek sa parama mojim roditeljima. Uvek kad primim platu dođem i ostavim im nešto para. Nikad nisam znao kako da im se zahvalim za sve što su se žrtvovali za mene.
Kad god nekom kažem da me podseti nešto uvek se sam setim.
Danju mi stvari redovno stoje bačene na krevetu, dok noću iste te stvari samo premestim na stolicu.
Drugarica mi je čestitala rođendan tako što je proslijedila poruku kojom sam ja njoj čestitala rođendan.
Ponekad mi se desi tokom vožnje automobila, da se uopšte ne sećam nekog dela puta. I onda sebi lupim par šamara, čisto da dođem sebi.