Stalno iznova racunam prosek, povecavajuci po neku ocenu, u nadi da cu izvuci odlican uspeh iako znam da je i pola ovih ocena nerealno.
Sanjam o tome da se ceo život vozim u kolima sa nekom devojkom,na autoputu kroz nepoznate predele,dok je na horizontu Sunce koje zalazi,a na radiju tiha muzika...
Ne znam zašto, ali kad god prođem pored žive ograde, obavezno pokidam listić, i onda se zaj*bavam sa njim usput.
Jednom sam se toliko napio, da sam u toku noći umesto u wc ušao u ormar! Verovatno bih i obavio ono što sam naumio da me burazer nije izveo iz ormara i pokazao gde je wc :) Naravno, ujutru sam sve poricao pod izgovorom da se ne sećam...
Ne podnosim kad mi neko stoji nad glavom i prati šta radim na računaru.
Živim na selu i imam kravu, često idem u štalu. Pomažem roditeljima oko svega, ali kad izađem u grad svi mi govore da sam prava dama. Zapravo malo je onih koji znaju odakle dolazim, a mnoge mi djevojke kažu da bi voljele da mogu da budu tako elegantne kao ja. Oni koji me znaju kažu da je nemoguće da ja uopšte živim na selu. Pokušavam da ostavim što bolji dojam na sve oko sebe. Pazim na svoj bonton, na to kako se izražavam i na svoje ponašanje. Mislim da nije bitno odakle ko dolazi, već ono što ima u sebi i karakter.
Filolog sam po struci, ali nema šanse da u razgovoru izgovorim “sad ću” ili “sad će”. Uvek to bude “saću / saće”. To je jače od mene.
Dolazim sa dva drugara na bus, mamurni, nenaspavani, krenuli kod druga u Sarajevo. I tako zaspimo nas trojica u busu , prođemo Sarajevo probudi kondukter drugara da izađemo jer smo stigli na zadnju stanicu (na moru) . Tad jaran iz sna počne da govori " ljudi budite se , poplavila Miljacka "
Bili smo na venčanju i u sred ceremonije u crkvi se okreće moj mlađi brat i pita "Mora li pop da pročita celu ovu knjigu?" Svi u našoj blizini su suzdžavali smeh dok su im suze tekle na oči.
U braku smo nešto malo više od godine dana, i imam neki manji problem da zatrudnim. I kad me neko pita " ima li kakve prinove ", nabacim onaj kez od uha do uha i kažem " ma biće, nigdje nam se ne žuri". Tužno je što ni sama sebi ne vjerujem, i zapravo jedva čekam da dobijemo naše malo sunce.