Kad sam bila mala pisala sam Deda Mrazu pismo sa spiskom želja i bacila sam ga kroz prozor očekujući da leti preko drveća i krovova dok mi ne nestane iz vida, baš kao u crtanim filmovima, ali sam ga samo gledala kako pada u baru ispod prozora. Stvarnost 1, crtaći 0.
Jedva sam čekao da mi se sestra uda, da se malo ''odmorim'' od nje, a kada je došao taj dan nikada nisam više plakao nego tada.
Redovno iz hotela ukradem one šampone, sapune i jedan peškir.Tako je bilo i sad. Kleptomanka...
Dali smo dedi jedan mobitel koji je nama višak bio. I naravno, starci se ne razumiju u ovu tehnologiju. Uglavnom, upalili smo mi dedi mobitel i vidim da mu je prazna baterija i govorim ja naglas : "E dedo, prazna ti je baterija." U tom vidiš moju baku, vadi novčanik, daje nam pare i govori : "Evo vam pare, idite i kupite mu baterije."
Uvek imam plan b,c.. u slučaju da nešto krene po zlu. Al kad krene dobro totalno se izgubim i ne znam šta ću..
Imam naviku da kad šetam sa nekim, moram da stojim sa leve strane.
Imam retko ime i kad god vidim na fejsu da se neko isto zove, obavezno uđem na profil da vidim da li je "vredan" da nosi to ime...
Svaki dan koji planiram da provedem u učenju započinjem igrajući Milionera i Slagalicu, da proverim koliko sam tog dana pametna.
Mrzim kada me mama budi za školu sa rečenicom "Planiraš li ti da ideš u školu danas?", kao da mogu da biram da li ću da idem ili ne.
Odmah hide-ujem prijateljice sa fb-a kada vidim da su počele da kače fotke iz svoje rerne. Koga briga šta si danas spremila za ručak ili kako su ti narasle kiflice!