Niko ne laže više od mene kada kažem : '' Ne trebate mi kupiti poklon za rođendan '' :D
Dobio sam novu koleginicu Jovanu zbog koje jedva čekam da se probudim ujutru i krenem na posao.
Mrzim kada mi neko od mojih drugova okrene leđa dok stojimo u klubu.
Dečko mi je ponudio da mi liže stopala. Odbila sam ga.
Pitala sam brata da me opiše u tri reči, rekao je: sačuvaj i sakloni. :)
Kad god se posvađam sa dečkom, kažem mu- nemoj više nikada da me zoveš, ne postojiš- a onda nosim telefon sa sobom čak i u toalet, ne bih li slučajno propustila da se javim.
Beograd, jesen. Sivilo Knez Mihajlove ulice zatamnila je kiša ohrabrena vetrom koji je terao ljude brže nego lišće, u svakog ulivala dozu tenzije, nervoze i depresije. Posmatrao sam ljude kako trče, roditelji sklanjaju svoju decu i još raznorazne slučaje u pokušaju skrivanja od kiše. Meni je bilo sasvim sve jedno, imao sam mantil sa kapuljačom i po prvi put u životu kišobran i nisam razmišljao o ulasku u neki butik ili kafić dok ne stane kiša. Šetao sam lagano, kao da teram inat svom tom nevremenu, dok mi pažnju nije odvukla simpatično smotana devojka u kratkoj kožnoj jaknici sa izlomljenim kineskim kišobrančićem. Uspaničena devojka se vrtela u krug dok je kiša sve jače padala, a vetar istu nosio pravo u oči. Video sam da niko nije mario za nju, pa sam osetio potrebu da joj pomognem. Otvorio sam svoj kišobran, prišao joj i zaštitnički je zagrlio jednom rukom. Pribila se uz mene kao da sam ja jedini spas od ko zna kojeg problema, a ne od kiše i vetra...
Kada sam bila mala, roditelji su mi doneli lutku iz Japana i nazvala sam je Tuki.