Pored sadašnje devojke nisam odoleo i šljepnuo sam po zadnjici (više puta) bivšu kada sam je video nakon nekoliko meseci. Nevaljala ručica.
Imam bratanicu koja ne hoda, ne sedi i ne priča, a sad će dve godine. Duša me boli što ne mogu nikako da joj pomognem, sem da je nosim svaki dan. Sve bih menjala za samo jedan njen korak i jednu izgovorenu reč.
Nisam nikad zadovoljan sobom, uvek mislim da sam mogao bolje...
Često maštam o tome da napustim sve, odem negdje u Aziju i živim u nekom budističkom hramu na vrhu neke planine. Ono...meditacija, tai chi, ćelav....skroz filmski. Muka mi je više od ovih mašina, licemjera, novca, politike... Samo želim da nađem neki sklad, balans izmedju duše i tijela i da polako upijam mudrost do kraja života, daleko od ovog ludila gdje niko ne cijeni prave vrijednosti.
Imam fobiju od vađenja krvi, koju sam prevazišao posle više od 10 godina. Ali dok je trajala ta fobija, imao sam sistematski pregled u 4-toj godini srednje. Svi iz mog odeljenja su izlazili držeći se za venu. Prvo sam se preznojavao, pa sam onda pokupio stvari i bukvalno pobegao sa sistematskog. Razredna me je jurila dobrih 10 minuta da me ubedi da nam ne vade krv. Bilo me je malo blam, ali ne mogu protiv sebe.
Nema ništa lepše nego kada se probudim u sred noći i skontam kako imam još par sati do alarma..
Dala sam mu u svojoj glavi rok do 1. oktobra pre nego sto podnesem zahtev za razvod jer bi nam tad bilo dve godine. Ali taj famozni datum je sve bliže, on sve dalje sa nekom drugom. Pravim se najhladnija na svetu, nikom ne pričam, a fali mi onaj zagrljaj kad se ušuškamo zajedno na kauču uz tv dok ja njuškam njegov parfem koji nikad neću da zaboravim. Eto ljubavi, za kraj, mnogo sam te volela, ali jebi ga, nisi me želeo pored sebe, jer kako ti reče dobre i fine devojke nisu interesantne.