Iako imam 19 godina, i dalje mi dođe da se rasplačem kad vidim divnu brižnu majku sa detetom, u prevozu, kod lekara, majke mojih drugarica. Ja imam majku, ali ona je bolesna vec 12 godina i s njom imam skoro pa nikakav odnos od svoje 7 i to me mnogo boli. Nikada me nije vodila lekaru, pevala uspavanke, ljubila za laku noc, grlila me ili me uhvatila za ruku i povela da prošetamo gradom. Puno puta me je vređala, jednom mi je rekla kako bi bilo bolje da me je abortirala. Ne osuđujem je, bolesna je. Mama, znam da me voliš na neki svoj način i znaj da mi fališ. Fališ mi do bola. Volela bih da mogu da se setim perioda kad nisi bila bolesna.
Imao sam kuče sedam godina, bilo je rase rotvajler. Svi su ga se plašili i niko nije smeo da mu priđe. Jedino moja porodica i ja. Ja sam mu sve živo radio. Šetao ga, igrao fudbal sa njim, jahao ga, učio da sedne, legne, da da šapu, kažnjavao ga, vukao za rep, ležao sam sa njim u boksu... Voleo ga! Ali jednog dana kada sam se vraćao iz škole rekli su mi roditelji tužnu vest. Neko ga je otrovao. Tada, tog trenutka svet mi se srušio. Bio sam nervozan, bacao sam stvari naokolo, plakao, i trčao sam do placa (gde smo ga i čuvali) sa suzama u očima. Kada sam stigao tamo, legao sam sa njim, zagrlio i plakao. Nisu mogli da me odvoje od njega. Nedelju dana sam imao temperaturu, i samo sam drhtao. Nikada groznije se nisam osećao. Voleo sam ga više od života. Iako sam imao tad' 13 god. mrzeo sam sebe. Ne znam zašto, ali eto.
Prema devojci sam gad, zato što ne znam kako da je ostavim i želim da ona ostavi mene.
Dobila sam tako grozan parfem da jedino što mogu s njim jeste da parfemišem stopala. Upravo to i radim, hladim prstiće. :3
Veoma lep dečko spava ispod moje terase već 4 dana. Razmišljam da l' da ga pitam jel hoće kafu ili "Dođi da se istuširaš"? :)
Imam naizgled divan brak. I ja i muž visoko obrazovani, radimo na odličnim pozicijama, imamo veliki stan, dva automobila, putujemo nekoliko puta godišnje, imamo prelepu devojčicu, sve savršeno... Svi nam u okolini zavide...
Međutim, ja već skoro pet meseci trpim psihičko a neretko i fizičko nasilje... iz meni nepoznatih razloga. Ničim izazvan, besni kad se vrati sa posla, a ja mu dođem kao izduvni ventil. Naravno, mislili smo da dete ništa ne primećuje, pred njom smo najbolji mama i tata. Ali, kada me je sinoć izvređao i izašao van, ćerka (5 god) je došla kod mene, jako me zagrlila i rekla: Mama, nemoj da plačeš, ja ću da te branim od svih kad još malo porastem. Obrisala mi je suze i jako me grlila. Sinoć sam odlučila da se razvedem. Zbog nje. I zbog sebe.
Ponekad me toliko mrzi, da na pola sata-sat prije spavanja odlučim da to veče neću prati zube i onda bez trunke grižnje savjesti prođem pored kupatila i srušim se u krevet.
Neko veče sam se toliko napio. Desilo mi se to da sam odvezao drugaricu kući i zaspao u autu. Ujutru čujem neka zvona, zvončiće, i potom, neko lupa na prozor. Dižem glavu i shvatim da ne znam gdje se nalazim, a oko mene bar 100 ovaca i čoban koji me pita kako sam, i da li znam gdje sam. A to je bio tek početak dana....
Pred menstruaciju sam toliko nervozna da sam se čak uspjela posvađati i sa popisivačem stanovništva.
Spremam ispit, čitam nešto na laptopu, i umalo ne podvukoh rečenicu markerom.