Nemam klimu i kad mi je toplo otvorim frižider, rashladim se i super mi je
Rekla sam mami da ću možda obnoviti ovu (drugu) godinu na fakultetu, na šta je ona hladno rekla: ako obnoviš, onda se ispiši sa fakulteta i zaposli se. Srce mi se skamenilo jer mi nije nikakva podrška, a ja imam dojam da ću od brige za ispite pola organa oštetiti. Već mi se stalno manta, konstantno sam pod stresom, skoro ništa ne jedem... Još sam super student, prvu sam godinu očistila bez muke, bila sam uvijek odlična učenica, dijete za primjer. Ove godine mi jednostavno ne ide. Obnova nije sigurna, postoje još rokovi u septembru i cijelo ljeto ću učiti i potruditi se da ne obnovim jer mi je stalo, ali me jako povrijedilo odsustvo njene podrške. Da ne spominjem da sam na budžetu, redovan student, tako da ni sada a ni u slučaju da obnovim moj fakultet ne košta mnogo. :/ Toliko me povrijedila da razmišljam čak i da je poslušam. Iako znam da bih se cijeli život kajala, jer zaista volim to što studiram.
Koliko je nekada sve bilo jednostavnije. Uloviš jedeš, ne uloviš ne jedeš.
Kad je mama htela da me da godinu dana ranije u prvi razred, pala sam test, jer kad su me pitali kako se vrabac kreće ja sam ubeđeno rekla napred-nazad, levo-desno... Nisam rekla da leti. :)
Toliko smo se navikli na smajlije da ako ne napišem nijedan u poruci, dečko mi vrati "jesi ljuta?"
Moja mama briše prozore i pod mojim starim i pocepanim gaćama.
Kad sam prehlađena spavam sa čitavim pakovanjem toalet papira.
Jutros se ja budim, cimerka do mene, primakla lap top ka licu i dere se Vlado Georgijev, Vlado Georgijev! Ja je pitam šta radiš bre to? Kaže imam ono zvučno traženje, mučno mi da kucam.
Mnogo više se uživim za vreme odnosa sa devojkom, kad stavim kameru da nas snima i posle zajedno ležimo gledamo snimak, mazimo se, pa na kraju ga obrišemo.
Uvijek mi je išla škola. Masu puta sam išla na razna natjecanja, a iza sebe imam dvadesetak različitih nastupa. Moj otac nije bio ni na jednom od njih. Znao bi me dovesti do mjesta gdje nastupam i odmah otići kući, kao da nikad ni ne pomisli da bi trebao ili bar mogao ostati. Svaki normalan otac bi bio ponosan na mene, a moj nije. Prije mi je za to bilo svejedno, a sad mi sve više smeta, često kad razmisljam o svojim nastupima počnem plakati jer shvatim da oni za njega ne znače ništa, kao ni moje dobre ocjene, nagrade, diplome..ništa. To me jako frustrira.