Kažu da nisi pravi student dok ne padneš ispit i ne položiš kolegu/koleginicu...
Nakon sinoćnjeg viđanja s kolegom, ostaje mi još da padnem ispit, i ispunila sam sve uslove...
Baka mi je sve, majka mi je umrla kad sam bila mala, a otac je otišao od mene, i samo ona brine o meni. Ona ima 80 godina, a ja 22. Nikome neću da priznam da mi je najveći strah da nju izgubim, jer ću tad ostati zaista sama.
Jedva čekam da počnem da radim, da mlađoj sestri dajem džeparac.
Vratio sam se iz grada oko 6 ujutru pijan naravno, ono svanulo, ćale budan, ja ulazim u kuću zagrlim ga, poljubim i kažem mu ''ćalac, baš je lepo jutro'' a on me gleda i drekne ''Što barem nisi kupio hleb je*em ti sve!''
Tek kada sednem sam uveče shvatim koliko je moj život sj*ban.
Moj tata je dobio otkaz pre par dana, a još uvek me pita ujutru imam li novca za školu, znajući da ipak nema da mi da.
Ujutru, dan posle izlaska pita mog kuma njegova majka "Jesi se ti napio sinoć?". Odgovori joj on "Ma nisam", a ona će "Pa što si se onda tepihom pokrio".
Uglavnom sam se družila sa ljudima koji su približne inteligencije kao ja, i osećala sam se dobro u toj "zoni udobnosti''. Od kada sam krenula na fakultet, pa i dalje u životu, sve pametniji, kreativniji, talentovaniji ljudi od mene, i teško se nosim sa tim.
Juče me je muž uhvatio kako brijem noge njegovim brijačem i naterao me da mu kupim novi ...
Novi brije još bolje...
Čekanje zelenog svetla za pešake iskoristim da podignem farmerice.