Najveća trauma iz detinjstva mi je bila kada se igram sa društvom iz kraja, padnem i posečem se, dođem kući i mama me još prebije jer sam se posekao. Kao da se nisam već sam kaznio.
Prijateljica i ja smo maloprije bile na trčanju, nismo nosile novac a bile smo žedne pa smo svratile na benzinsku i rekle momku koji tu radi: "Daj nam flašu vode pokazat ćemo ti sise" i podigle majice a on je onako zbunjen rekao: "Uzmite sve što želite". Uzele smo vodu i otišle a šta je bilo snjim ne znamo, nadamo se da nije još uvijek u šoku.
Ne mogu da se kupam (ili tuširam) sve dok ne spustim dasku od wc šolje, ne znam zašto, ali uvek to radim.
Moja drugarica je momku koji pušta muziku u diskoteci otišla i rekla da pusti "bilo koju pjesmu".
Gitarista sam jednog našeg popularnog benda, i smeta mi što je uvek pevač jedino poznat i voljen.
Ono sto najviše može da me odbije je kada vidim nekog dečka kako igra. Ili je to neko pimpovanje, mlataranje rukama, trljanje uz tebe, ili pantomima.
Pola sata posle dvanaest, umesto da mi čestita rodjendan, mama je ušla u sobu i rekla, uzmi knjigu..
Razgledam odjeću u butiku i vidim predivnu haljinu na lutki. Priđem da je bolje vidim i dok je opipavam, shvatim da to nije lutka nego radnica koja je stajala tu i gledala neke cijene.
Kad jedem jabuku i kada mi ostane ono na kraju i mrzi me da ustanem da bacim, ja uzmem i pojedem je celu.