Ne mogu više. Da mi je otići negde gde je prazno, vrištati dok ne ostanem bez glasa i izbaciti iz sebe tu ljutnju, strah, razočaranje i sve ostale emocije koje se mesecima skupljaju u meni!
Imam 25 godina, a i dalje volim da čapam sredinu hleba.
Radio sam u kafiću prošlog leta, pravio sam jednoj ribi koktel. Pošto nisam imao list od nane, izašao sam kroz magacin na ulicu, ubrao list sa prvog drveta i stavio joj u koktel. Nije se žalila.
U životu imam sve osim iskrenog prijatelja i zbog toga osjećam se tako siromašno...
Nikada nisam rekla roditeljima, i tako užoj familiji da ih volim. Ne znam, meni je to nekako glupo i mislim da se podrazumeva da ih volim, to ne može rečima da se iskaže.. a oni misle da sam samo bezosećajna.
Kad mi kaže da ima prazan stan, mene smori što opet moram da se depiliram.
Kao mali, kad god sam napravio "nered" u pelenama, ja sam otišao do radijatora da probam da osušim, kako roditelji ne bi vikali na mene.
Moj dečko spava otvorenih očiju, uglavnom budu polu otvorene, al kad spava na leđima budu skroz. Evo već četiri godine pokušavam da ne dobijem šlog svako jutro kad se probudim.