Kada sam bio mali (oko 4 godine) uzeo sam telefon i lupao neke brojeve,onda kada bi mi se neko javio i pitao: "Ko je?" ,ja bih rekao : "Izvinite molim vas,pogrešili ste broj." i onda bih prekinuo vezu.
Mrzeo sam kad su me kao malog slali u prodavnicu po povrće, pa mi u prodavnici daju trule paprike ili paradajz pa me moji šalju nazad u prodavnicu da isto to vratim.
Volim da me ljudi gledaju dok čitam knjigu u autobusu, jer čitam mnogo dobre knjige i možda neko vidi naslov pa i on pročita. Tako se osećam kao prosvetitelj. :)
Moj dečko mi je otpevao pesmu: ,,O Jolanda, Jolanda kol'ki su ti brkovi!" Više mi nije dečko...
Moji roditelji imaju 50 godina i kad ih čujem kako se ujutru uz kafu ljube i smeju kao tinejdzeri, bude mi toplo oko srca.
Ljudi obožavaju da me štipkaju za obraze i govore "jaoo, kako su mekani" itd itd. Dođe mi da ih iščupam, pa nek štipaju kol'ko im volja. Boli to ljudi.
Najgori osećaj je kad se hoćeš da budeš sa prelepom devojkom, a i ona sa tobom, ali ne može zato što se njena, u većini slučajeva ružna drugarica, loži na tebe.
Svako jutro se tata budi pre mene i mame, skuva kafu, pa tek onda nas budi.