Kad sam odgovarao Engleski, pošto nije bilo vremena da nas sve pita, gramatiku itd, ja sam pevao profesorki pesmu "Crna ženo" na engleskom. (Dark voman, gad dem ju...) 5 ko suza. za kraj.
Ubeđen sam 100% da ću jednoga dana biti prebogat, nekad to drugarima kažem kroz šalu, ne smem da budem ozbiljan misliće da sam lud.
2 godine nisam ništa napravio.Ništa.Izležavao se,gledao TV, zivio sam kao ninja kornjača.Jedan dan se sve okrenulo.Počeo sam učiti ,sredio se i sve je krenulo nabolje. Za sve lijenčine...ima nade!! :)
Svaki dan mi počinje isto...Uzimam novac od majke da bih išao na rulet i tako već nekoliko meseci. I kada joj potrošim mnogo para, tj. izgubim na kocki i onako nikakav uđem u kuću i vidim nju nasmejanu kako gleda neku seriju i sa osmehom me pita šta hoću da jedem, dođe mi da sam sebe pljunem u facu... Moram da prestanem sa tim, mam 18 godina.
Do prije 2 sata nisam znala da je na ženskoj odjeći dugme sa desne strane, a na muškoj sa lijeve. :)
Uvek kad idem sama negde noću i neko mi ide u susret ili iza mene, obavezno stegnem pesnicu. Čisto da budem spremna za napad :D
Uvek prvo jedem deblji kraj cokoladne bananice, u slučaju da mi neko traži da podelim sa njim on dobija tanji.
Čekam dečka iz zatvora već 3 godine, ni jednom ga nisam prevarila. Mama misli da se zamlaćujem, drugarice misle da nisam normalna, neke su mi čak i leđa okrenule. Ja i dalje mislim da vredi čekati i ispuniti obećanje dato pre 3 godine!
Ulazim ja u sobu pre neko veče, a na sred sobe stoje moji mama i tata zagrljeni i ćute.. I ja ih pogledam i pitam onako zbunjeno: Šta je sad vama? A tek ce tata meni:
-Vidiš, ona mene grli da bi se grejala, a ja masiram svoju glavu o njeno rame. To se zove brak iz interesa.
Stvarno me oduševljavaju ponekad.
Sa 25 godina sam upisao fakultet, posle 7 godina lutanja i uništavanja života. Mnoge kolege me gledaju sa nekom dozom entuzijazma i podržavaju me tipa: 'Svaka čast, ja se nikad ne bih mogao/la prilagoditi posle toliko vremena.' itd. Ne kažem da je bilo lako, bilo je đavolski teško ali nekako sam navikao. Tako mi je đavolski teško bilo da ostavim i alkohol, ali i to sam uspeo... Inače nisam osoba koja ima emocije, hladan sam. Kada sam izgubio dedu, nisam ništa osećao iako mi je ta matora tvrdoglava drtina bila drug, suzu nisam pustio. Mnogi koji me znaju kažu da je alkohol ubio sve u meni. Izgubio sam devojku, izgubio sam neke dobre drugove, nisam se nasmejao zadnjih 5 godina... ali po prvi put u životu sam stisnuo petlju i krenuo korak po korak. Onog dana kad budem dobio diplomu, ne moram da se nasmejem, ne moram ni da zaplačem, samo se nadam da ću u očima svoje majke videti makar neku iskru, koja ce mi kazati- drago mi je da si uspeo...