Kad učim stalno šaram po knjizi, crtam nešto, potpisujem se po 100 puta...
Najuzbudljivije što mi se u životu desilo je da sam se jednom u ovih 25 godina švercovala u autobusu. Tugomir.
Sedela ja na terasi, pila kafu. Nesto se zamajala i pustila goluba.. Sve bi bilo okej da nisam čula: "Takoo je komšinice, samo rokaj!" Htela sam u zemlju da propadnem...
Stvarno nisam zahtevan nikad bio prema roditeljima. Znao sam da nekad nemaju da mi daju para kao sto drugarima daju njihovi roditelji. Ali ne razumijem, zašto sada, kada imaju, ne žele da finansiraju moje školovanje u drugom, velikom gradu. Zašto mi ne ispune jedinu želju koju sam tražio od njih i za koju znam da mogu naći rešenje?
Dečko i ja čekamo red u pošti, da on podigne pare koje su mu njegovi poslali. Čekali smo nekih 10, 15 minuta u redu, i kad smo napokon došli na red, on onako nervozno kaze: 'Doš'o sam da podignem pare.' Ja u smijeh, kao da je neki pljačkaš ili tako nešto. Ajde to. I dade on ovoj ženi na šalteru ličnu kartu i pita ga ko ti šalje pare (mislila je na prezime ili čiji je već račun) a kaže on mama i tata. Presmijala sam se, a tek što su se svi u pošti smijali. :D
Tata je prestao da puši kada mi se sestra rodila. Rekao je da nije hteo da joj ruši zdravlje. :)
Pola sata posle dvanaest, umesto da mi čestita rodjendan, mama je ušla u sobu i rekla, uzmi knjigu..
Ima tu u kraju jedan dečko koji svako veče u otprilike isto vreme izađe da prošeta svog psa, tako da ja sebi napravim kafu, stavim slušalice, sednem na terasu i čekam dok ne prođe... tako volim da ga gledam dok prolazi, da analiziram svaki njegov pokret, a on sav onako zbunjen sa cigarom u ustima dok po džepu traži upaljac, potpuno nesvestan svoje savršenosti i toga da ga ja posmatram. To su mi najlepših 30 minuta u toku dana..
Najviše volim kad krene ovo hladnije vreme, pa dok šetam ulicom osetim miris dima iz odžaka.
Ponekad mi se desi tokom vožnje automobila, da se uopšte ne sećam nekog dela puta. I onda sebi lupim par šamara, čisto da dođem sebi.