Juče sam našao igračkicu koju sam hteo da poklonim devojci koja mi se jako sviđala, ali nisam imao hrabrosti to da joj kažem... Ne znam zašto. Valjda zato što me je gledala sktriktno kao druga... To je bilo pre jedno 5 godina, u srednjoj... Sada smo zajedno na faksu, kolege, sasvim se lepo slažemo, čak štaviše, postajemo jako dobri prijatelji. Planiram da joj dam tu igračku i ispričam joj celu priču. :)
Odlučila sam da zaveštam organe, ali moji roditelji ne podržavaju moju odluku. Baš naprotiv. S jedne strane razumem njihov stav, ali ipak smatram da nisu u pravu. I uradiću šta sam naumila. Poštujem svačiji stav, ali bih volela da više ljudi razmišlja na sličan način. Uz malo više kolektivne svesti svet bi bio lepše mesto.
Pitam ja babu kako igra Nole, kaže ona, ma gubi od Izmeta (Iznera).
Svaki put kad očekujem važnu poruku, u jednoj minuti 10 puta stisnem dugme za otkljucavanje jer mislim da zvono pristigle poruke nisam čula, iako mobitel cijelo vrijeme ne ispuštam iz ruke.
Kad god osetim miris pečene paprike i miris džema od šljiva, znam da se približio septembarski ispitni rok.
Samo njega mogu da zamislim kao oca moje dece, a izgubila sam ga zauvek.
Kad god mi se nešto ne svidi na tezgi ,kažem prodavcu: "Pogledaćemo još malo, pa ćemo se vratiti''.
Kada mi kaže devojka bole me noge, ja joj skinem štikle i masiram stopala :)
Nosim Kohlearni Baha implant, koji u Srbiji nosi svega par ljudi, i duša me zaboli kad neko kaže: "Što nisi oprao uši, bolje bi čuo!"
Dok sam bio manji,obično sam dedu jahao na ledjima i nazivao ga konjem.