U zadnje vreme kad sa nekim treba da popijem kafu unapred razmišljam o čemu da pričamo zbog straha da nam ne bude dosadno.
Najviše mrzim kada dođem kod nekoga koga dugo nisam videla, da se ispričamo, a on/ona sedne za kompjuter i visi na fejsu i viče: da da, aha, jeste. -.-
Razmišljala sam dugo da uzmem maminu zlatnu narukvicu i da je prodam jer sam u dugovima. Prodala sam i grize me savest.
U mojoj glavi svaki dan u sedmici ima svoj izgled. Ponedeljak je namćor i ne govori mnogo. Utorak je pogubljeni dečkonja, mali vragolan. Sreda mi je stabilna i čvrsta osoba u odelu, a četvrtak je tihi izgubljenko koji je potpuno nebitan u društvu. Petak je svakako najlepši, sa najmanje bora na sebi. Subota je flegma i uvek je sa malim osmehom na licu. Nedelja je starac koji jedva hoda.
Vrlo često mi se dogodi da gde god da krenem vidim ime svog bivšeg (prve ljubavi) ili broj koji me veže za njega. Ne znam je li to slučajnost ili neka poruka...
Svaki put kad zalupim vratima, a nisam ljuta, otvorim ih ponovo i polako zatvorim jer mi bude žao i mislim da sam ih povredila.
Kad ne spavam niko ne zove, kad zaspim posle 15 minuta kao da zemlja gori.
Imam još šest ispita do kraja faksa... pokušala sam da zapišem koji su to ispiti... nisam se mogla sjetiti svih pa sam morala provjeriti na sajtu fakulteta koje sam predmete uopšte imala na poslednjoj godini...
Šaljem juče liku poruku "Ujela me osica za (.) " , a on odg.. "Slikaj ( . ) (.) i pošalji mi. "