Imam sačuvanu osobu u imeniku pod imenom 'Gjjpppplhkhhrpoipqz', ali bukvalno. Nekako sam upisao taj broj dok sam bio pijan i dan danas mi žao da ga obrišem, a uvek me nasmeje.
Žensko sam i obavezno kad neki lijep muškarac prođe pored mene, okrenem se za njim, da mu vidim stražnjicu, to me tako pali.
Kad sam bila mala, imali smo mašinu za pranje veša koja je doslovno skakala po kupatilu kada uključuje centrifugu. Imam 20 i još uvek se plašim tog zvuka.
Kao mali sam voleo da vozim bicikl bez ruku, iako nikada nisam znao to, da bih, jednoga dana da ispadnem šmeker pred devojčicama iz ulice, tako vozeći bicikl bez ruku ne prošavši pola metra upao u najveće moguće koprive u ulici sa sve biciklom, da bi me baba kasnije stavila na sred terase golog, i polivala crevom ledenom vodom sa česme. :) Posle tog nemilog događaja pošto je bilo leto, nisam izlazio ceo raspust iz kuće od sramote -.-'
O bježanju od kuće mnogo više razmišljam sada nego dok sam bio dijete.
Nervira me ona rodbina što me, u vreme ispitnog roka, zove da dođem kod njih u goste i još kritikuje kao kako me nikad nema, a posle kad prođu ispiti i kad stvarno mogu da dođem, niko se ne oglašava.
Ponekad kada mi je dosadno izvadim štikle iz kutije, obujem ih, prošetam malo po sobi, te ih vratim nazad u kutiju...
Stojim u centru grada i gledam devojke koje prolaze, sve liče jedna na drugu, sve se oblače na isti fazon, sve su kopija kopije... Ni jedna više nema svoj ukus, stil oblačenja...
Kad sam imao 4 godine, krenuo sam sa ocem da pokupimo majku sa posla. Čekali smo pola sata, i na kraju mi je rek'o da sačekam tu ispred, a on ide po nju. Sreli su se na hodniku, izašli na sporedni izlaz, i otišli kući. Setio me se ispred kuće kad je majka pitala gde su deca. Sinoć, 17 godina kasnije, sedeo sam sam na trotoaru oko 4 ujutru, čekajuci njega da me pokupi sa posla, otiš'o je pravo kući i zaspao.
Uvijek kad čitam malo duži tekst, prekrijem rukom kraj jer mi oko preznatiželjno.