Osoba koja me je najviše povredila u životu je upravo ona koja mi je dala život.
Moja jedina prava ljubav je dečko koji je u zatvoru proveo 4 godine zbog pljačke.
Radim u hotelu kao sobarica i vjerujte da mi je zadovoljstvo, unatoč silnom poslu, od ručnika napraviti slona, labuda, psića, ili jednostavno srce i staviti na krevet. Ne radi bakšiša, nego mi ojača ego i popravi raspoloženje kad vidim kako su moji gosti oduševljeni tim :)
Pripravnik san, ne plaćaju me, a pola njih u firmi im manje završene škole nego ja, i prima platu za to...
Primetila sam da moja mama češće kuva krpe na šporetu, nego ručak.
Nema mi ništa odvratniije nego kad čarapom zgazim u nešto mokro!
Jednom kad sam se busem vraćao iz škole, u busu totalna tišina, ja sav smoren gledao kroz prozor i slušao muziku. Odjednom me neko uhvati za rame, ja se okrenem kad ono neka žena stoji ispred mene, pročitam joj s usana "je l' imaš tatu?" ja sav zbunjen, skidam slušalice i odgovaram: "paa imam tatu, što?" odjednom ceo bus, uključujući i nju, počinje da umire od smeha. Dok ona odlazi ja zbunjeno vraćam slušalice, i tek 10 minuta kasnije kontam da me je pitala "je l' imaš kartu?!"
Ne znam da li je kod svih ljudi tako, ali kod mene postoje oni momenti kada čujes neku staru pesmu, pojačaš je, mrdaš se u ritmu muzike i shvatiš koliko si srećan u životu...Ti momenti su veoma kratki i retki, ali tako neverovatni...