Uvek kada vidim da su se neki stranci izgubili, priđem i pomognem im. Ko zna, možda je to početak nekog dugog prijateljstva "na daljinu".
Meni i njemu ne treba more ...dve stolice na terasi, kafica, sok, cigare , naša pesma i držanje za ruke i tako ceo dan, svaki dan već 3 godine!
Što se više trudim da ne ličim na ćaleta, to se više u njega pretvaram...
Kad sam kao mala išla sa roditeljima u goste, jednom prilikom smo se svi izuli osim mog tate, a ja sam želeći da ga opravdam rekla: "Nije se izuo jer su mu pocepane čarape!"
Zgadi mi se kad neko u toku prelistavanja (novine/knjige) lizne prst dođe mi da mu sve to nabijem u usta.
Do svoje 20. godine sam mislila da carinici žive na granici.
Iz dosade sam pokušala da prekrojim par stvari, uništila sam 3 komada odjeće i definitvno odustajem od šivenja.
Sjecam se kad sam bio mali, roditelji su mi kupovali 2 broja vece cipele i govorili da ce mi noga porastii.
Umrlo mi je malo mače i to sam saznala kad sam se vratila kući iz grada. Sva onako uplakana i razmazane maskare pošla sam kod mačke, njegove majke, uzela je za šapu i izjavila joj saučešće. Nakon toga sam završila u hitnoj, jer me je izgrebla. Šta znam valjda se prepala...