Gotivim kad odem u selo i budem glavna riba tamo. Mada mi se ne isplati, posto mi je celo selo rod. xD
Kada zovu ovi što reklamiraju proizvode, lažu za nagradne igre, imaju neko pitanje o proizvodu, nekoj stranci itd, većina ljudi im kaže da ih ne zanima i trude se što brže da ih 'skinu' sa grbače, a ja se uvek uvatim sa njima u priču. Razglabamo tako, požalim im se na neki problem, ispričam da sam dobio keca iz mate i tako... Čak sam sa nekim devojkama-sagovornicama flertovao na žvaku kako idem u teretanu, radim u prodavnici zdrave hrane i meditiram uz sumrak.
Dok gledamo utakmice naše reprezentacije i mečeve naših tenisera, tati bih najradije na usta zalijepila traku i zabranila mu da komentariše. I ja se nerviram i navijam, samo mnogo elegantnije i prefinjenije.
Užasno me nervira kad mi momak priča kako njegova keva kuka da nemaju love, a svako malo nešto menjaju, kupuju...Sad će da menjaju auto, pa parket, pa ovo, pa ono.. Ali nikad oni nemaju love. Mrzim takve ljude! Ako imaš bre, reci IMAM, ako nemaš, k'o i ja, onda šuti.
Spavala sam samo sa jednim muškarcem u životu. Imam 46 godina.
Tek posle dve godine sam skontao da me rad više ispunjava nego neprekidno sedenje ispred kompa i drago mi je zbog toga.
Evo da podelim sa vama jedan veliki korak koji ću upravo načiniti. Imam 24 godine. Dajem otkaz ovog momenta i startujem sopstveni biznis...ako mi krene kako bi trebalo, znaćete za moju firmicu, možda. :) Zaista ću održati reč i biti prva koja u Srbiji zapošljava mlade sa 500eur startnom platom. Sve se može kad se dovoljno želi i trudi. A sedeti i čekati...nikada nije bilo dovoljno. Želja mi je da stvorim radno mesto gde će moji zaposleni srećno i zadovoljno dolaziti na posao i motivisano raditi, a samim tim i svi zajedno doprineti da budemo sve veći..i veći...eto...javiću se još..... :)
Od kako čitam ispovesti shvatio sam da su žene/devojke opterećenije grudima (veličina, oblik.. ) nego mi muškarci veličinom "muškosti".
Uvijek mi je išla škola. Masu puta sam išla na razna natjecanja, a iza sebe imam dvadesetak različitih nastupa. Moj otac nije bio ni na jednom od njih. Znao bi me dovesti do mjesta gdje nastupam i odmah otići kući, kao da nikad ni ne pomisli da bi trebao ili bar mogao ostati. Svaki normalan otac bi bio ponosan na mene, a moj nije. Prije mi je za to bilo svejedno, a sad mi sve više smeta, često kad razmisljam o svojim nastupima počnem plakati jer shvatim da oni za njega ne znače ništa, kao ni moje dobre ocjene, nagrade, diplome..ništa. To me jako frustrira.
Najveće životno razočaranje sam doživio kad sam skinuo svoju curu. Obučena je izgledala kao avion, a kad se skinula kao trotinet.