Ne živim sa tatom otkako sam se rodila. Vidjela sam ga 4-5 puta u životu, komuniciramo preko mame. Ne osjećam ništa prema njemu, ni ljubav, a pogotovo ne mržnju. Dobro, tu i tamo ga opsujem. Al' opet mi bude drago kad mi neko od rodbine kaže da ličim na njega.
Oženiću onu djevojku koja na moje pitanje : "Imaš li fejsbuk", odgovori sa : "Imam li šta?"
Kao i svako dete, voleo sam da ližem filove kad mama pravi tortu. Tako mi je jednom prilikom, kad je već bila nervozna, celu glavu nabila u fil.
U prvom razredu osnovne škole sam dizao ruku da odgovorim na pitanje na koje pojma nemam, samo kako bi izgledalo da sam pametan. Svaki put kad sam digao ruku molio sam Boga da me učiteljica ne prozove.
Kad nešto uključim da se učitava uvek stavim strelicu na to da bih video da li se uopšte i pomera.
Tražeći punjač našao sam usnu harmoniku koju sam tražio neki dan, štimer koji tražim već mjesec dana, udice i plovke koje sam tražio tri dana. Još malo naći ću i žvaku negdje zalijepljenu još iz osnovne škole, ali punjača nema!
Prolazim pored komšija, neke 3 kuće od mene. Baba i deda. Stalno sjede ispred kuće, ispod grožđa. I u jednom trenutku vidim oni oboje drže nešto u rukama i čitaju. Ja se zagledam malo bolje, kad ono liste za kladionicu.
Tata je otišao u drugu državu da mi kupi lek koji treba da pomogne u lečenju. Nadam se da će pomoći bar zbog truda od 1000 km. Hvala vam mama i tata.
Uspela sam svoje roditelje da spojim pred njihov razvod, i svi smo otišli na naše poslednje porodično letovanje... Odluku nisu promenili, ali je bilo nezaboravno.