Ja sam šupak. Trebaju mi pare. Treba mi sreća. Treba mi ona. Treba mi volja. Treba mi želja. Treba mi optimizam i ono zrno nečega novog, što bi moglo da me povuče napred.
Sećam se kako sam jednom, dok sam bio u zabavištu, počeo da plačem, a neka devojčica mi je prišla i rekla, nešto ovako : "Da te poljubim ? Biće ti lakše. Ja volim da ljubim. " I poljubila me :) .
Hehehhe :) A stvarno mi je bilo lakse :)
Kao mali sam pipkao dugmad na jastuku dok ne zaspim. I dan danas to radim.
Najviše mrzim kada mi mama kaže: "Nevena, najbrža si, aj skokni do prodavnice da kupiš hleb!"
Prije desetak godina, vratila sam se kući iz grada u blago rečeno pripitom stanju, oko 4 ujutro. Mobitel mi se ugasio i naravno da sam tri puta krivi pin ukucala i zablokiram ga. E sad, kako je lijepo ponuđen, i s takvim stanjem mobitela, mogućnost SOS poziva, takva nenormalna nazovem, al zaista misleći da zovem službu za korisnike. Javi se čovjek, ja pozdravim kulturno i još se lijepo ispričam ako sam ga probudila i da imam veliki problem - tri puta sam krivi pin ukucala! Samo mi je rekao: "Gospođo,ovdje se prijavljuju hitni slučajevi,nesreće i slično." i spustio slušalicu.
Tad me nije bilo sramota,ali jeste ujutro i kad sam u novinama,nakon mjesec dana, pročitala članak o SOS pozivima i naveden primjer mog poziva kao najglupljeg mogućeg.
Kad god čekam da mi neko istrese žvaku iz pakovanja u šaku, osećam se kao da prosim za istu.
Kad sam bila mala, ostavljala sam ižvakanu žvaku u zamrzivač, kako bih je imala za sutra.
Navikao, pa i vodu sipam kao pivo. Sa nakrivljenom čašom.
Slucajno sam provalila dečku sifru na fejsu i pogodite koja je? -Moje ime ! Nije bilo srećnije devojke od mene u tom momentu
Mamina recenica: ma 'ajde doći će i tvoj princ na belom konju. - uopće ne zvuči kao otrcana fraza iz bajki.