Mislim da sam uspela da promenim svog dečka. Imao je hiljadu i jednu (jedino mu je broj bio bitan), menjao ih kao čarape, sada je sa mnom već godinu dana, prva sam koja je upoznala njegove roditelje i ponosna sam na sebe! Ali, ipak, ponekad se plašim da se ne vrati starim navikama. Nadam se da ljudi mogu da se promene, ali stvarno.
Pre neki dan sam dotakao devojku zbog koje ludim već neko vreme...znam, deluje jadno ali to je verovatno najviše što ću imati sa njom.
Кад хоћу да будем сигуран да сам искључио пеглу, узмем па је однесем на други крај куће.
U poslednje vreme moj tata je u nekom žešćem tripu i isključuje mi internet u 00:00h, ali pošto smo brat i ja u odvojenim sobama a kod njega se nalazi ruter, on kada ga podmitim (kupiću mu sladoled, igračku neku),uključi mi internet i ujedno prekrije ruter nekom majicom da tata kad uđe u sobu vidi da je sve isključeno. Obožavam svog mladjeg brata.
Ulazna vrata od moje kuće škripe. Majka neće namerno da ih podmaže ili zameni, samo da bi čula u koje doba se vraćam kući. Počeću da ulazim kroz terasu, manje ce se čuti.
Kad sam imala 3 godine probudila sam se, ustala iz kreveta, nikoga nije bilo u stanu. Uzela sam hemijsku i unakazila čitavu kožnu garnituru. Ostatak priče pretpostavite.
U decembru sam dobila novu cimerku...
Čim je ušla u sobu pao mi je mrak na oci... Ona je baš tip devojke koje ja ne podnosim, perfektno doterana, visoko uzdignute glave, dok priča vidi se da je prepuna samopouzdanja, veoma lepa i zgodna ali strašno naložena... Možda sam bila malo ljubomorna, ali više su to bile predrasude koje su vladale mnome. To isto veče sam otišla kod druga i otkukala celu noć kako neću moći da živim sa nekim takvim, ko je očigledno površan i prepotentan.
Prošlo je od tada 8 meseci... Ja sam tu devojku toliko zavolela, ona je bukvalno ja u drugom telu, nisam upoznala plemenitiju, bolju i pametniju osobu, postala mi je najbolji prijatelj i daću sve od sebe da ostanemo cimerke dokle god to bude bilo moguće.
Shvatila sam da koliko god ljudi bili drugačiji od nas ne treba suditi knjizi po koricama i treba svakome dati šansu.
Imam 20 godina. Sticajem nesrećnih okolnosti već 2 godine sam u invalidskim kolicima. Imam sve što mi treba u životu, ljubav i podršku porodice i društva, najdivnijeg dečka na svetu... i kada su mi oni tu, sigurna sam da će doći dan kada ću ponovo stati na svoje noge.
Mama i ja smo kupovale čarape na uličnoj tezgi gde nas je baka koja radi tu posavetovala koje da izaberemo rečenicom: "Uzmite ove, takve iste kod mene kupuju svi ovi poznati kosarkasi."
Uvek kad pojedem nešto slatko počnem da se hvatam za stomak da vidim da li se povećao.