Bavim se preprodajom neke robe, prilično uspešno. 99% stvari koje prodam u životu ne bih kupio za sebe, jer smatram da su teška seljadija, kupci su uvek presrećni, a ja se pravim da sam oduševljen.
Uvek sam bio jedan od onih đaka koji imaju uši na sveskama..
Iz priča roditelja shvatio sam da sam bio "poseban". Uvek bih prestao da plačem pored veš mašine.
Moja verenica uvek kada spremi nešto za večeru, pre nego što to postavi slika par puta i pošalje njenoj mami :)
Žavršavam softversko inženjerstvo. Deda je ubeđen da popravljam mikrotalasne...
Toliko sam hiperaktivna, zavisnica od adrenalina i ne drži me mesto, hranim se dobim dešavanjima oko sebe i putovanjima na festivale i svirke, da nikako ne mogu da zamislim sebe kako posle ovog fakulteta postajem ozbiljna poslovna žena. O porodičnom životu da ne govorim... za posao bi se mogao naći kompromis.
Juče sedim kraj česme i perem krastavčiće za zimnicu. Nosim majicu kratkih rukava, a duva hladan vetar. Baba me psuje zbog toga, a potom iz kuće iznese njen pleteni prsluk, stavlja mi na leđa i još ga potpašuje, a ja razmišljam kako niko nikada u životu više neće ovako brinuti o meni.
Imam 17 godina i jednom sam se tokom noći probudio nesvjesno dok sam spavo, zvao staru da dođe i reko joj "stara mene su oteli pokemoni!" To je bilo šokirajuće kad mi je pričala... :O
"Kad sam bila mala, ostavila sam mami poruku na vratima koja je glasila ovako: 'Vratit ću se kad dođem kući.' I dan danas me zeza zbog toga."
Imam 17 godina i danas kad sam ručala sa svojim sestrićem (2) pravili smo ''brkove'' od mlijeka.