Mislila sam da ne postoji gori osećaj od onog kad vidiš svoju mamu uplakanu, sve dok nisam videla tatu kako plače.
Mrzim kad mi devojka napravi :O facu, kad joj kažem da sam slušao operu.
Nekad kad radim nešto na kompjuteru, zamislim da sam na nekom takmičenju pa pokušavam što brže da klikćem mišem i kucam.
Kada sam bio mali ojelo mi se dupe mnogo i nisam znao šta da radim, otišao sam u kupatilo i bacio punu šaku praška za veš na guzicu, ne mogu da vam opišem taj bol.
Kad nešto uključim da se učitava uvek stavim strelicu na to da bih video da li se uopšte i pomera.
Uvek mogu da provalim ko se kome sviđa i ko koga muva, osim kad sam ja u pitanju.
O kako sam se bojala kad sam bila mala one rečenice "Reći ću te roditeljima".
Moji roditelji imaju trafiku i jednom prilikom mi je mama donela dosta nekih slatkiša. Ja uzela da jedem neki keks i komentarišem kako je dobar, nikad ga ranije nisam jela. A mama ce: "Da znaš tek kako je dobar, kad je u roku".
Nosim ručni sat a uvek kada me neki pita koliko je sati je pogledam na telefon prije nego što odgovorim
Kad sam bila mala, mamu sam preklinjala da mi pjeva pjesmicu Zeko i potočić. Svakiput sam toliko plakala, da je mama smislila sretnu strofu za mene:
I dođe medvjedić čarobni
I potok otopi
Sve sa njim je procvalo
I zečić sretan bio...