Sjednem za računar, stavim slušalice, pustim pjesmu na YT, otvorim fejs, pjesma prođe a meni slušalice još sat vremena na ušima... :)
OBOŽAVAM DA SE SETIM SVOG PRVOG PUTA. Spavali smo par puta u toku noći, tačnije 4 puta.. :D
On je na kraju pao na krevet i rekao: ''Ne znam za tebe, ali ja ne mogu više'' i zagrlio me i tako smo zaspali.
Mrzim sebe, žensko sam i imam 120kg i ne znam da li će se to ikada promeniti.
Dok razmišljam, često pričam u sebi na engleskom jeziku. Trenutno mi u glavi: Wazzaaaaaaaaaaaap :D
Dešava mi se da kada se ujutro probudim ona stvar mi se toliko digne da moram da radim gimnastičarske akrobacije da bih potrefio wc šolju.
Nakon teškog dana napunio sam kondom vodom dok sam se tuširao i šutirao ga po kadi. Sad sam mnogo raspoloženiji.
Mama mi je zubni protetičar, a tata nikad ne nosi protezu koju mu je mama namestila, nego ide krezub. Koja ironija.
Pre nedelju dana morao sam da pošaljem izvod iz matične knjige rođenih za BG. Stavio sam u koverti, poneo na autobuskoj stanici, dao vozaču i pitao koliko sam dužan. Ni pet, ni šest odgovorio je 'Što više daš manje se crveniš!'. Nikad se poniznije nisam osećao pred nekim ko verovatno nema ni 8 razreda, ali šta da radim hitan slučaj. Dao sam mu 'nešto' novca (za četvrtinu karte) i pitao da li je dovoljno, a on je onako ozaren kazao 'Daj, daj'. Zatvorio je prozor jer je dobio ono što je hteo, a ja se samo pomolio, da ću nekada u životu trebati tom idiotu, a tad nek' ne računa na moju dobrotu, nego nek izvadi 'pristojnu' svotu!
Moj tata je stavio moju sliku pored svojih vojnih diploma, trofeja i suvenira. Inače ne pokazuje emocije, ali ovim činom sam shvatila koliko sam mu važna!
Sa 25 godina sam upisao fakultet, posle 7 godina lutanja i uništavanja života. Mnoge kolege me gledaju sa nekom dozom entuzijazma i podržavaju me tipa: 'Svaka čast, ja se nikad ne bih mogao/la prilagoditi posle toliko vremena.' itd. Ne kažem da je bilo lako, bilo je đavolski teško ali nekako sam navikao. Tako mi je đavolski teško bilo da ostavim i alkohol, ali i to sam uspeo... Inače nisam osoba koja ima emocije, hladan sam. Kada sam izgubio dedu, nisam ništa osećao iako mi je ta matora tvrdoglava drtina bila drug, suzu nisam pustio. Mnogi koji me znaju kažu da je alkohol ubio sve u meni. Izgubio sam devojku, izgubio sam neke dobre drugove, nisam se nasmejao zadnjih 5 godina... ali po prvi put u životu sam stisnuo petlju i krenuo korak po korak. Onog dana kad budem dobio diplomu, ne moram da se nasmejem, ne moram ni da zaplačem, samo se nadam da ću u očima svoje majke videti makar neku iskru, koja ce mi kazati- drago mi je da si uspeo...