Kad sam bio mali za svaki maskenbal su me moji maskirali u šeika. Stavili bi veliki beli stoljnjak preko moje glave i pričvrstili bi rajfom. Mrzeo sam to.
Kad god se dečko ponaša malo uzdržanije, ja istripujem da me više ne voli, da će da me prevari ili ostavi.
Svaki put kada hodam ulicom i pravim se važan zapnem za ivičnjak ili neku sličnu izbočinu na betonu.
Kad god se javim na fiksni telefon i čujem - ''Dobar dan, da li je to distribucija? '', uvek kažem ''da, izvolite.....Sad ću da vam dam mog kolegu'' i dam slušalicu majci, ocu ili bratu i posle umirem od smeha kad im vidim facu kad kažu ''izvinite stvarno...ali pogrešili ste..'' :'D
Ustanem ja i nema nikog kući, a meni rođendan..i sad ja željno iščekujem porodicu misleći da su otišli da mi uzmu neki poklon tipa (Telefon,tablet,lap top) i čujem ja vrata oni dolaze, nabacio sam kez ogroman dok mama nije rekla 'SINE STAVI KAFU MI DOŠLI SA NJIVE'.
Jednom me je stomak jako zaboleo i počeo sam povraćati i roditelji i doktori nisu znali šta mi se dešava. Kad' smo otišli kod jednog doktora rekao je da sačekamo u čekaonici jer ima nekog pacjenta u ordinaciji. Tata me je držao na krilu i gledao me tužno. Tad sam ga upitao ,,Tata hoću li umrjeti?'' Rekao je: ,,Nemoj tako da pričaš,nećeš umrjeti, drži se!'' Tada sam prvi put vidio da mi je otac pustio suzu, a do tada sam mislio da on nikada ne može zaplakati. Posle toga je doktor utvrdio da imam upalu slepog creva i da se moram hitno operisati. Prije operacije tata mi je dao neku figuricu nekog vojnika i rekao je: ,,Zamisli da si ovo ti i da moraš da izdrziš!'' Operacija je trajala oko 2 sata. Tata je od nervoze otišao u prodavnicu i kupio cigare, a do tada nije pušio godinu dana zbog kašlja. Kad sam se probudio sva mi je slika bila mutna i prva je mama uletila u operacionu salu da me vidi. Ja sam se posle ovoga osjećao krivim jer je tata zbog mene počeo ponovo da puši. A tog vojnika i dalje čuvam.
Ne volim da dajem obećanja, jer znam koliko je razočaranje kad se ne ispune.