Gledam preko puta moje kuće, komšije ispraćaju ćerku, koja ide u Ameriku sa mužem da živi za stalno. Sin im je već odavno tamo. Oni ostadoše ovde sami da žive do kraja života. Džaba im onolika kuća i sve pare što imaju kada će svoje najmilije viđat jednom u dvije godine, zato nikad neću otić iz svoje zemlje, pa valjda će i ovde nekad krenuti na bolje...
Uvek kada mi mušica sleti na ekran monitora, pokušavam da je oteram strelicom miša.
Kad prolazim pored ogledala, podignem majcu, uhvatim se za stomak i pričam: "Odlazi! Nisi mi potreban!!!"
Volim kad stavim čačkalicu u usta, osjećam se k'o neki kauboj.
Volela bih da se udam samo zato da bih imala da spavam s nekim dok grmi..
Kad god gledam film kod kuće, pojačam jako zvuk kako bi se osećala kao u bioskopu.
Ne znam da li me više nervira kada neko (ko me zove samo kad mu trebam) pošalje odmah šta mu treba od mene, ili se prvo pravi fin pa me pita šta radim i onda traži šta treba.
Uvek pre tuširanja/kupanja pokvasim malo kadu, da bi mi bilo toplika kad ulazim u istu.
Prije nego što sam krenula svađati se sa dečkom, napisala sam sebi na papir šta sve moram spomenuti, da ne bih slučajno šta zaboravila.
Dobra strana gledanja turskih serija je ta što sam počela redvno da pijem čaj, a pre sam ga pila samo kad sam bolesna!