Svaki put kad hodam ulicom pazim da ne stanem na linije, bilo da je to ispucali asfalt, senka ili jednostavno prelaz sa jednog bloka na drugog. Radim slalome, pravim duže ili kraće korake kad je potrebno ali na liniju ne smem da stanem.
Tata me je probudio kao i svako jutro kad idem pre podne u školu. Ja se spremio i krenuo i dok sam išao ulicom nisam video nijednog đaka, što mi je bilo malo čudno i kad sam došao do škole gde nije bilo nikog, tata me je nazvao i rekao aprililili možeš se vratiti kući da spavaš... Bila je subota kako sam samo glup ispao...
Sa 17 godina sam saznala da ne mogu postati majka. Zbog toga nisam htela da imam dečka jer uvek kada bi mi se neko približio, osetila bih veliku krivicu i neodgovornost. Nisam želela ikoga da obavezujem. Vremenom sam pokušavala da se nekako normalizujem. Posvetila sam se nauci. Ali istovremeno se u meni stvarao jedan kranje patološki mehanizam isključivanja sebe iz normalnog društvenog života. Postala sam jako introvertna. Kada steknem prijatelja, nakon nekog vremena se samo isključim, distanciram. Sramota me je sebe. Sad imam 21.
Često na Facebook-u postavljam pjesmu "I need a dollar" kako bi moja bogata tetka iz inostranstva shvatila kako nemam keša i kako mi je hitno potreban.
Kada sam bio klinac imao sam saobraćajnu nesreću, policajac je mojim roditeljima rekao da u milion takvih saobraćajnih nesreća jedan preživi. Kada sam to saznao, osećao sam se kao da sam potrošio svu svoju sreću tog dana... Desetak godina posle sam ubeđen da sam je potrošio ... Roditelji se razveli, oboje bez posla, krpi se kraj sa krajem... Trudim se oko svega, prijatelja, devojki... a na kraju uvek dobijem nož u leđa. Nekada pomislim što sam morao da budem taj jedan u milion, da nisam moji roditelji bi verovatno i dalje bili zajedno i živeli srećno sa mojom sestrom!
Ako ne istrošim svu vruću vodu iz bojlera, mislim da nisam dovoljno čista.
Uvijek tempiram da uzmem predzadnji komad kolača da stvorim neugodnu situaciju.
Kao mala brat mi nikada nije davao da igram svoje igrice na kompjuteru (barbike). On je igrao Fifu dok mu nije palo na pamet da mene zaposli da stiskam dugme kako bih ja davala golove. I tako sam ja stiskala dugme ''Caps Lock'' oko 3 godine. Ja sam skakala po kući misleći da sam davala gomilu golova, a on bi mi govorio ''Bravoo seko'' i bacio mi kosku... Posle 3 godine shvatila sam da je to bilo samo da bi me se otarasio i da bi on na miru igrao Fifu.. Ni dan danas mi nije jasno gde mi je bio mozak, ali ipak, bila sam mala.. Često se smejemo ovome, obožavam brata!
Smeta mi to što se moja djevojka više sredi kad izađe sa svojim najboljim prijateljem na kafu, nego kad izađe sa mnom...
Kad ja vozim, keva uvek govori "polako", a ćale klimne glavom i meni rukom daje znak da vozim brže.