Kada jednom u tri meseca otkucam kartu, sve vreme se nadam da će ući kontrola, a ja im ponosno pokazati kako sam savestan građanin koji se ne švercuje u gradskom prevozu. U ostalim slučajevima, molim Boga da ne uđe kontrola.
Kad izađem na terasu i stavim ruke na ogradu, zamišljam da sam neka kraljica i da ispred imam hiljade podanika koji su došli samo da me vide. Sve je dobro dok ne počnem mahati i neko od komšija me vidi.
Uvijek kada vodim svoju ćerkicu kod bivšeg muža, potrudim se da izgledam makismalno dobro, da mu bar na neki način probudim osjećaj krivice što je razorio porodicu zbog avanutice... Nadam se da bar u sebi kaže " Bože šta sam ja ostavio i zbog čega ... ! "
Ja živim u porodici od akcije, sve što je na akciji mi kupimo.
Hoću da povalim svoju koleginicu. Stalno me izaziva. Ali plašim se bilo šta da uradim da ne dobijem otkaz.
Kada sam bio mali, u selu ispred bakine kuće, dok sam trčao sapletem se o jedan pločnik staze i padnem. I dan danas, sa mojih 17 godina, uvek kada prolazim tu, instiktivno zastanem i polako pređem preko njega.
Vraćam se iz kafane oko pola 7 ujutu, idem mojom ulicom i vidim ide auto prema meni. Ja onako odvaljen jedva se sklonim s puta i onako mahinalno mahnem: zdravo komšija! Otvara se prozor i čujem: je*baće ti komšija mater kad dođe kući! To je bio moj ćale krenuo na posao!
Uvek kada izvadim veš iz mašine, zavrtim bubanj dva-tri puta... kao malo dete.
U martu, ja i dečko planiramo da idemo na dugo putovanje auto-stopom i vozom. Šest meseci nećemo biti kod kuće, idemo samo sa dva ranca, sa puno volje i želje da obiđemo što više svet.