U zadnje vreme kad sa nekim treba da popijem kafu unapred razmišljam o čemu da pričamo zbog straha da nam ne bude dosadno.
Volim što mi momak govori da treba da se ugojim, iako imam par kila viška.
1999., za vreme bombardovanja, tata je brata i mene odveo pred najveću i najlepšu kucu u komšiluku i rekao nam da jedna NATO bomba košta koliko 5 takvih kuća. Onda nas je pitao da li se njima isplati da gađaju nas, selo u zapadnoj Srbiji. Mi se pogledamo, i kažemo ne! Od tad nismo imali nikakav strah od cele situacije. Danas shvatam koliko se tad moj tata plašio.
Imam 21 godinu i nevina sam. Važim za jednu od najlepših devojaka na svom fakultetu; studiram medicinu. Momci koje upoznajem ili mi kažu da sam previše dobra, te ne žele da me povrede ili neki žele da me iskoriste za jednu noć zabave. Ja tvrdoglavo čekam ovog pravog, ali se plašim da sam poverovala u bajke. Mrzim ovaj osećaj usamljenosti.
Najviše mrzim kad padnem ili se nešto povrijedim, i sekundu posle toga svi mi kažu: "pazi".
Čini mi se da, mojoj baki kada je dosadno, ona ide na operaciju nečega.
Mobitel mi je kao dnevnik, čuvam sve slike, brojeve, zapise, datume, poruke od prije godinu dvije koje napamet znam jer su pročitane po 100x...
Uvek sam se pitala zašto neko ne uradi nešto povodom toga, a onda sam shvatila da sam ja taj neko!
Danas dok sam bila kod dede i babe, deda je krenuo napolje bez jakne i moja prababa (njegova mama) je krenula da ide za njim i viče: ''Pa ne tako, brzo oblači ovu jaknu'' Odmah je uzeo i obukao. Shvatila sam da uopšte nije bitno što on ima 65 godina, još uvek je nečije dete.