Najlepši trenutak u mom životu bio je kada sam se posvađala sa dečkom i krenula sam kući, a on je potrčao za mnom, zagrlio me sa leđa, poljubio i rekao mi: "Nikada te neću pustiti da odeš, volim te." Nažalost te reči je izgovorila pogrešna osoba, osoba koja ne zaslužuje više nijedan moj pogled, a kamoli nešto više.
Najveća trauma iz detinjstva mi je bila kada se igram sa društvom iz kraja, padnem i posečem se, dođem kući i mama me još prebije jer sam se posekao. Kao da se nisam već sam kaznio.
Pola puta do kuće otpetljavam slušalice, pola slušam muziku.
Uvek kada se koncentrišem nešto da uradim nesvesno držim isplažen jezik.
Kad sam bila mala mama me odvela kod frizera i ja sam pobegla iz salona sa pola ošišane glave, jer je ona teta imala beli mantil kao doktori, a ja sam se plašila doktora.
Uvek kada imam tremu ili neki bitan događaj, preseče me stomak i zaglavim u wc-u. I na svoje venčanje zbog toga za malo nisam zakasnila...
Nemoćan sam protiv ženskih suza. Više puta me izdala logika i razum kad sam se suočio sa suzama moje devojke. Znam da ću naje*ati žestoko zbog toga ali tada ne mogu da se svađam iako znam da sam u pravu.
Imam 28 godina i moj moto je: "Pravi se glupa", i mogu vam reći da mi to dobro ide. Toliko dobro da moj suprug misli da ne znam iskoristiti "history" na našem računaru. A ja pomoću te alatke imam svaki njegov korak dokumentovan. Nadam se da će za "vlastito dobro" nekako pročitati ovu poruku, da ne bi napravio neku glupost. Borim se sa sobom da to ne radim, ali znatiželja je jača od povjerenja.
Iako sve ispite dajem u roku mama mi je upravo rekla da bi bilo bolje da me naučila praviti pitu nego što me upisala na faks.