Kao mala sam mislila da mogu da umrem ukoliko progutam mačiju dlaku. U to sam ubedila i mlađu sestru. Jednom smo "isprobale" smrt i progutale dlaku sa igračke. Odmah posle oga smo se zagrlile i počele da plačemo ko nenormalne, misleći da ćemo da umremo. Čini mi se da je igračka bila zeka. :)
U periodu kada su sva deca igrala Izija, ja nisam mogla jer smo imali telefon sa brojevima koji se okreću u krug.
Radim u bolnici na odeljenju koje se zove produžena nega. Tu dolaze pacijenti za koje više ništa ne može da se uradi i tu provode zadnje momente svog života. Pre mesec dana sam se mnogo potresla zbog jednog dekice koga su doveli na moje odeljenje. Kada sam otišla do njega, da mu dam dnevnu dozu lekova, rekao mi je - mala ja znam da meni nema izlaza odavde, posedi malo sa mnom da poslednje što vidim bude nešto lepo. Pokušala sam da ga ohrabrim ali, valjda čovek oseti kada dođe kraj. Privukla sam stolicu i sela kraj njega, uhvatila sam ga za ruku, a on me je samo gledao i ćutao. Posle nekoliko minuta sam morala da krenem kod drugih pacijenata, a on mi je rekao samo hvala ti. Nepunih sat vremena posle toga je preminuo. Nikada neću zaboraviti njegov lik, urezao mi se u sećanje.
Sada živi sa drugom i ona će mu roditi dete. Nas dvoje se nismo prestali voleti i zovemo jedno drugog sa sakrivenog broja... i samo ćutimo, jer ne postoji reč koja bi nas ponovo spojila...
Kao mala sam godinama prelazila kod mame i tate u krevet. Kada su počeli da stavljaju katanac tata je u šali rekao da donesem jorgane ispred vrata. sledeće jutro sam zamalo završila na hitnoj, jer me je zgazio.
Danas je moja baba zvala dok sam ribala kupatilo. Pitala je mog tatu šta radim, a on je rekao: "GLANCA GO*ANCA".
Stavim par listova zelene salate pored svakog jela, pa kao hranim se zdravo.
Momak mi se zove Drago. I nema šanse da ga prevarim, jer kad god upoznam nekog drugog momka on mi pruži ruku, i ja momentalno kažem drago mi je, i sjetim se njega..
Kada sam imao 8 godina, moj otac me je stalno vodio u jedan parkić u kojem sam proveo najlepše dane svog detinjstva. Godinu dana kasnije, on se razboleo i ubrzo preminuo. Bio sam mali, tako da nisam ni znao šta znači izgubiti voljenu osobu. Tada je i prestalo moje posećivanje tom parkiću. 12 godina kasnije, dobio sam posao blizu tog parka. Tada sam ga prvi put ponovo posetio, setio se tih dana, i preplavile su me emocije. Video sam malog dečaka koji se igra sa svojim ocem. I zaplakao sam kao nikad u životu.