Kad sam bila mala plakala sam što nisam bila na maminom i tatinom venčanju, jer sam mislila da me nisu pozvali.
Imam 19god, mene i 2 brata podigla je moja majka sama, otac džukela, živimo kao podstanari.(standarna tužna prica). Stvar je u tome da je moj život savršen radim, fax dajem u roku, živim na moru, imam društvo koje me poštuje i voli. Jedva čekam trenutak kada ću reći kevi da više ne mora da radi i uplaćivaću joj putovanja do kraja života!
U vezi na daljinu sam već godinu dana i nešto. I svaki put kad odem kod njega u grad razmišljam da li me vara i da li to ceo grad zna i smeje mi se i iza ledja pričaju: vidi ovu jadnicu, prešla je tolike kilometre, zbog nekog ko je vara ovde. Sutra idem i čak posle tolikog vremena, ja se plašim.
Tata me u prvom razredu osnovne skole naučio da kuvam kafu, jer je njega mrzelo da sam sebi kuva. Pela sam se na stolicu da bih dohvatila šporet. I dan danas svima kuvam kafu a ja je uopšte ne pijem.
Nemam hrabrosti da kažem ocu ono što stvarno mislim i osećam, dok sa drugim ljudima nemam taj problem .
Mrzim kad se probudim, a ruka mi toliko utrne da ju ne osjetim, kao da je tuđa...Jeziv osjećaj.
Sramota me što završavam fakultet, a ne znam dobro engleski.
Skupljam od svake plate po 2000 dinara da bih kupila laptop, a juče moja sestra od strica (jako bogata) slomila nokat, i onako besna bacila svoj laptop. Pa mislim, živote!
Počela sam da pijem i da pušim samo da bih se uklopila u društvo.