Mislim da sam uspela da promenim svog dečka. Imao je hiljadu i jednu (jedino mu je broj bio bitan), menjao ih kao čarape, sada je sa mnom već godinu dana, prva sam koja je upoznala njegove roditelje i ponosna sam na sebe! Ali, ipak, ponekad se plašim da se ne vrati starim navikama. Nadam se da ljudi mogu da se promene, ali stvarno.
Uvek kada nekom posaljem poruku za rodjendan strahujem da ću dobiti odgovor: "Hvala, ali meni nije danas rodjendan."
Osjetljiva sam i i čim me neko pipne ostaju mi modrice. Juče mi je majka rekla da sa tim modricama po rukama počinjem ličiti na žrtvu porodičnog nasilja.
Hteo ja da probam travu sa drugarima iz škole, bili smo treći razred gimnazije. Od nekog tipa sam nabavio 4 jointa, za svakog po jedan, i stavio u rusak. Po zlu, kada sam došao kući, sve normalno, krenuo u wc da se osvežim, majka u potrazi za cigarama nađe jointe. Tako se razočarala u mene, plakala je, govorila kako ću se navući na ta sranja i sl. Jedva sam je namolio da ne kaže starom, ali u zamenu za to jonite je bacila u pež. Posle par godina, kupio sam joj ogroman buket cveća i kutiju cigara, i dao joj, uz ceduljicu na kojoj je pisalo: "Hvala ti što si najbolja majka na svijetu, i što si me uvek štitila od zla!". Bila je presrećna i sva ponosna. Mislim da bi se jako razočarala kada bi znala da smo sutradan, bez obzira na to što nam je jedne spalila, kupili i ispušili naše nove džoje, prvi i poslednji put. Decu u kriznim godinama ne možete kontrolisati, samo se možete nadati da ste ih dovoljno dobro vaspitali.
Zimi se pripijem uz radijator da bih se grejala, a u ovim vrelim danima da bih se makar malo ohladila. Sad mi je jasno zašta plaćamo punu i visoku cenu za "usluge" toplane i van grejne sezone.
Ja sam se opekla peglom po čelu. Ne, peglom za kosu, nego onom "normalnom". Po čelu.
Prije godinu dana, kada je mom ocu dijagnosticiran karcinom pluća, rekla sam sebi da ću ostaviti cigarete. Ni dan danas nisam, pušim više nego ikad.
Poslao sam potpuno nepoznatoj devojci na fb-u zahtev. Nijedan zajednički prijatelj, ali bilo je tu nešto u vezi nje. Posle dužeg vremena nekako je pristala da se upoznamo, jer je igrom slučaja živela u gradu u kom sam radio. Na prvi sastanak je kasnila više od sat vremena i ja sam je čekao. Na kraju se pojavila sa osmehom od uva do uva, sva zbunjena i iako sam planirao svašta da joj kažem, rekao sam samo:, ,Jel' uvek ovako kasniš?'' ,,Jel' ti uvek čekaš?'' odgovorila je nasmejana. I evo je sad pored mene, večiti buntovnik i inadžija. Uvek tera po svom i nikad nije kriva i uvek sve reši taj njen osmeh. Neverovatan i čudan početak, ali pored sebe imam moju bolju polovinu.
Ako nešto mrzim to je kada se eurokrem stvrdne i ne može lepo da se namaže na hleb nego se grudve samo kotrljaju po parčetu i jedva nešto smutim. Ubije mi ceo ugođaj!
Predivno mi je vidit veliku razliku u visini između momka i cure.