Oduvek sam mrzeo "Utisak nedelje" zato što me je to uvek podsećalo da je nedelja uveče a ja ništa nisam učio za vikend..sutradan u školi, naravno,uvek naje*em.
Kad sam bila mala otišla sam sa roditeljima da se upišem u muzičku školu. Teta me pitala da li znam neku recitaciju, a ja sa onako puna sebe rekla naravno da znam i počela da pjevam žestoki narodnjak koji sam zapamtila jer se u kafiću do kuće stalno puštao.:O
Volio bih da mogu da vidim samog sebe ispred sebe kao što gledam svaku drugu osobu uživo a ne na ogledalu.
Ove likuše što piju pivo, igraju igrice, gledaju fudbal, podriguju i prde, da se spuste malo na planetu gde bejahu već stvorene takve kakve jesu zato što ste, time što ste to napomenule, svima gadne. Poenta je da iznenadite dečka tako što ćete da odete do njega sa dva džojstika i gajbom piva, a ne da mu na prvom dejtu to ''usputno spomenete'', ne da ste providne, već vas je, po onoj drugorazrednoj fori, staklar pravio. Čak i ovde, na ispovestima. Prvo, to što se hvalite svojim igračkim sposobnostima, govori da ih i nemate, već da ste jednom kod najboljeg druga išle po terenu i pucale čak i u saigrače samo zato što ste ga uhvatile u igri, drugo, niko vam neće dati prsten i reći ''udaj se za mene, gejmerko mog života'', treće, to ćete morati i da dokažete, a ne da pričate o tome KOLIKO STE PRDNULE ETO BAŠ JUČE. Štikle na noge, smuvajte likove kao dame, ostale sposobnosti ostavite njemu, da otkrije sam. Gadno mi je kad pročitam nešto tipa ''i ja pratim fudbal :P'', ''ja OBOOOOŽAVAM WOW'', NEĆE NIKO DA TE NAGRADI ZA TU REČENICU.
Poslao sam devojci poruku 'des?' (gde si), odgovorila mi 'jedanes?'. Volim je.
Uvijek kad izađem van i napijem se, upoznam nove drugarice u wc-u. Jednom sam se čak i slikala s nekim curama!
Iz razgovora sa roditeljima shvatila sam da su oni za vreme studentskih dana živeli u igloima, knjige su im bile pisane na papirusu, putovali kroz Sibir pešaka da bi stigli do faxa i naravno njihov fax je bio najteži, a oni najbolji u generaciji. Bože daj mi strpljenja...
Kad sretnem tatu u gradu, on me obično ne prepozna, već samo prođe pored mene i pravi se lud.
Kada sam bila u osnovnoj školi, roditelji su mi plaćali sređivanje kuće.Svaka soba je imala svoju tarifu, a za dnevnu sobu sam uz pregovore uspela da dobijem i do 1000 din. Ubrzo mi je ekonomska kriza upropastila biznis...
Otac mi je pilot. Od kako znam za sebe vozim se avionom, malim, velikim nije ni bitno. Avanturističkog sam duha i oduvek mi je želja da skočim iz aviona. Za 18. rođendan sam to i dobila na poklon. Hvala tata.