Najtužniji dan u godini za mene je moj rođendan, jer ga slavim sam, nema ko ni da mi čestita jer nemam nijednog pravog prijatelja... Tada samo sednem u auto, i vozim se polako gradom da ne bih mislio na svoju tugu...
Kada pričam sa osobama koji su inteligentiji od mene, uvek imam neku malu dozu treme, straha, šta li...
MRZIM, ama baš MRZIM, kad komšija navečer ostavi upaljen radio na njivi da plaši krtice. Užaaaaaaas!
Svake godine kada proslavljam rođendan, u glavi mi je samo jedno "Samo ja nemam ni jednog bogatog rođaka iz inostranstva"
Kao mali dok smo se igrali žmurke sakrivao sam se u kontenjer, pun kontenjer...
Nervira me to što se uvek trudim da ostavim što bolji utisak na one koje jedva poznajem, a istresam se na one do kojih mi je stalo.
Shvatam sad da su mi najbolji dani bili dani studiranja, provedeni s prijateljima, od kafane do čitaone, kroz parkove, do babe Ruže (kafana), kroz strah, smijeh, stres, tugu, radost... volim te ljude i bićemo prijatelji za cijeli život!
Sa 16 godina sam komšinici ukrao tange sa strika. sada imam 24 a i dalje svaki mjesec to radim i raspravljam sa njom koji bi to manijak mogao biti.
Uvijek kad gledam mrave razmišljam o tome da li oni imaju školu, idu na posao, i da li nas ljude doživljavaju kao čudovista.