Imam 20 godina, pre par dana sam upoznao putem posla ženu koja ima 37 godina i koja napucana, tj u odeći za izlazak izgleda kao da ima 23 a u običnim trapericama i duksu kao da ima 20 godina. Ostao sam bez teksta. Žene šta sebi radite pa sa 18, 20, 25 i 30 izgledate kao da možete same sebi biti majke ili tetke?
Jesam ja strejt djevojka, ali na po*nićima gledam žene i njihove organe i zajedno sa njima uživam.
Kad god sjednem s nekim na kavu, sjednem preko puta te osobe, nekako mi je lakše komunicirat.
Sjednem na kavu s kolegom, isto tako hoću sjest preko puta, a on će meni zašto ne sjednem kraj njega. Nemam fobija zbog toga ali mi bio veliki upitnik nad glavom. Nitko me nikada nije to tražio.
Iz Dalmacije sam i tu je prilično normalno da mladi već sa 14 godina rade sezonske poslove. Jednom je cura iz razreda sva važna rekla kako je ona već sa 11 počela da radi kod svojih u restoranu. Ja sam se na to nadovezala kako sam i ja rano počela da radim u polju sa svojima i idem na pijacu. Ničim izazvana ona odgovori " tako su i moju babu, mater i ćaća tretirali ko roba za polje, ko tvoji tebe. Svi umiru od smijeha. Sad sam se toga sjetila i 10 godina kasnije mi je njezina reakcija i reakcija drugih sasvim dobar primjer mentaliteta kojim sam okružena.
Danas sam prigovorila mami kako mi ona i tata nisu priuštili auto ni vozački dok druge djevoke voze, imam 29 godina, i vidila sam suzu u njenom oku.
Svi imaju neke svoje ekipe, prijatelje, kolege a ja nikog. Zašto? Zato što svako mene voli i svi bi da se druže sa mnom ali misle da ja već imam neku svoju grupu ultra zanimljivih ljudi i nikad me nigde ne pozovu. Istina je da sam jako usamljena.
Imala sam seksualni odnos s dečkom za kojeg sam tek kasnije saznala da je promiskuitetan i sad se pitam jesam li dobila neku spolnu bolest.
Nije mi jasno kako neko ko je načitan i obrazovan, može biti pokvaren do srži i bezobrazan.
Juče sedim u kafiću i čujem dve žene blate neku njihovu komšinicu. Te nije im jasno kako se žali, a ne radi ništa. Te neće po kući da radi, teško joj. Kao zaposlili je, ona neće da radi jer mora ovo – mora ono. Ljudi moji, ja ne znam dokle ćete više pričati o ovome? Mislim da sam jedina koja nikad nikog nije ovako vređala. Kod mene na poslu su takođe bile devojke koje se prosto nisu snašle, nisu nastavile sa poslom i šta sad? Treba svakog da ogovaram i pričam o toj osobi koja kao da je uradila ne znam šta? Bolje da se mi fokusiramo na to ko nam sve radi i šta radi, a ne na nezaposlene osobe. Ne znam ni kakve to veze ima s nama ostalima jer eto, nekom je teško i žali se, neće da radi. Pa šta koga briga... Svašta. Nemaju svi isti kapacitet, inteligenciju...
Evo napunih 26 godina, na prvi pogled sve ok, al zapravo počinje da me muči ljubavni život. Završen fakultet, normalan posao, obitelj ok, al nikako da nađem tu djevojku da stvarno budem sretan. Uopće nemam ideju gdje bi mogao upoznati nekog, sve je postalo nekako nakaradno...