Bilo bi lepo da postoji platforma gde se upoznaju samo razvedeni i to u jednoj grupi da budu ljudi koji su se razveli krivicom partnera (koji ih je varao, imao problema sa nekim porokom itd.), a drugu grupu ljudi da čine upravo ti okrivljeni. Tako će svako da traži šta želi. Ko želi da švrlja i generalno je problematičan da traži sebi ravnog i da ne ne gubi vreme ljudima koji cene iskrenost, poštovanje, ljudskost.
Bili smo prijatelji 25 godina. Prošli sito i rešeto. Radosti, slavlja, derneke, izlaske, tugu, bijes, svađe... ma svašta.
Na kraju, postanemo stranci u bukvalnom smislu. Ni iz čega i ni zbog čega. Jednostavno, stranci. Ni svađe, ni muvanja, ni bilo kakvog razloga. Samo, odjednom, bez pozdrava, bez kontakta. Svaki dan se pitam zašto, a prošlo je dosta.
Boli, jbg... Nedostaješ, I...
Sjedim s kolegom u zbornici, pričamo o učenicima..inače, oboje smo učitelji. U jednom trenutku me pita šta pričaju u školi o njemu i njegovoj ženi...-Ja u čudu. Šta bi pričali. Kaže on, pa razveli smo se. Bože, stidim se same sebe, ali toliko mi je bilo drago da to čujem.
Moj frend omiljen online, svaka objava more lajkova, a uživo nema nikoga, depresivan i sam.
Moja baka je stara i bolesna. Mama se brine o njoj. A ja svaki dan razmišljam kako ću se brinuti o svojim roditeljima kad ne budu mogli sami. Obožavam ih, bliski smo, sve bih učinila za njih, ali meni je to sve toliko mučno. Ne mogu da zamislim da im pomažem da se kupaju, da im sječem nokte, da ih gledam kako umiru. Obuzima ne neki neopisiv strah.
Dogovorili smo da se rastanemo zbog razlika u karakteru i očekivanjima, iako sam je zavolio i ona je mene. Teško mi sve to pada i fali mi ali mislim da je ovako najbolje jer neka neslaganja se ne mogu ni sa vremenom promjeniti.
Bivši momak raskinuo sa mnom, ja u međuvremenu počnem se viđati sa jednim momkom, i poslije 2 mjeseca on se javlja da se pomirimo. Ja mu kažem da nema ništa od toga, da bi on meni rekao "našli ste se, dva akrepa".
Moj momak je komunikativan, društven, ima puno prijatelja, uspešan je u svom poslu, ali neverovatno aljkav i potpuno nezainteresovan za pospremanje stana. Ne usisava, ne briše prašinu, stvari razbacuje po podu, ne čisti kupatilo, stan mu smrdi i jednom rečju prizor je zastrašujuć. Kao da su u njemu dve potpuno različite ličnosti. Prva je on van stana sa svojim društom ili sa mnom, na poslu, pun samopouzdanja, vrlo elokventan i uspešan, i druga on u svom haosu i đubretu, zapušten, prljav. Nikako ne mogu da shvatim da čovek od 30 godina može da živi na takav način i da uopšte ne odaje utisak da mu to imalo smeta. Niti se trudi niti želi to da promeni. Razmišaljm o raskidu.
Baka, već u godinama, a nije htjela u dom, kupi kuću i preseli preko puta mojih. Pošto njena kuća u drugom mjestu zjapi prazna nagovori ona mene da doselim sa dragom. Ja otkažem svoj tadašnji (odličan a jeftin) stan i doselimo. Sve bude super i nakon par mjeseci ona se predomisli, čitav preobrat osobnosti ima i manje više nas izbaci, ona bi nazad u staru kuću.
Shvaćam, teško je promjeniti okolinu nakon par desetljeća, njena je kuća, može kako hoće. Uz to imala je tisuću primjedbi a najsmješnija je to da smo neuredni i da nemamo zavjese (??). Sad stvarno ne znam šta ću sa sobom, i još kao bonus u tom vremenu sam ostao bez posla a i draga će do kraja mjeseca, što je baka znala.
Familija te rijetko za**** al kad te za**** boga mi poštenski to odradi.
Nekad uopšte nisam shvatala kako ljudi dođu do toga da se toliko ugoje, "kako to dopuste sebi" itd itd. Sad se ja borim sa viškom kg, i i dalje ne znam kako sam ovo dopustila sebi. Znam da nikad nisam morala da pazim, a izgledala sam super. Sada pazim, i opet ne vidim pomak... Ovo mi ozbiljno utiče na samopouzdanje, počela sam da se povlačim iz svega, i da propuštam mnoge sjajne (čak i poslovne) prilike jer me je sramota...