Najjača mi je jedna školska koja uvek mora da pecne, mora da pita, da zna itd. Evo ona se razvela, pa se ponovo udala i ja kad sam je videla – rekla sam joj da je lepa baš, pozdravila je, nisam je pecnula tim razvodom. Koliko ljudi nema empatije i onda se čudimo što je svet ovakav.
Zašto danas svi više brinu o svom tijelu, nego o razvoju intelekta?
Većina mojih prijateljica je na svom vjenčanju imala svoju sestru za kumu. Ja sam sa svojom sestrom u odličnim odnosima (barem sam mislila) ali me za svoju kumu nije odabrala. Boli jako...
Već vidim da ću za nekoliko godina završiti poput Ane Nikolić.
Plašim se da sam napravila životnu grešku što sam se udala za čoveka 13 godina starijeg od sebe. On je divan i dobar partner, dugo smo bili zajedno ali sam se ipak dvoumila zbog te razlike u godinama. Svi oko mene su mi govorili da su godine samo broj, da boljeg neću naći i da se ne opterećujem glupostima. Ali od kad smo počeli da radimo na bebi, sve više se plašim da sam pogrešila. Žao mi je što će moja deca imati starog oca, koji će biti u pedesetim kad im bude najviše trebao. Muž ne brine mnogo o svom zdravlju, ne bavi se sportom i voli da popije, ništa strašno da je mojih godina ali s obzirom da hoće dete sa 40 mislim da bi trebao da da sve od sebe da bude zdrav i vitalan. Mnogo se svadjamo zbog toga, teram ga da smrša i da ostavi piće a zapravo znam da nemam pravo na to, da sam sama kriva što sam izabrala takvog.
Želim da jedno drugo prihvatimo bez osuda.
Znam da niko nije savršen..
Mogu da pređem preko nekih stvari koje su mi smetale, jer mi je stalo.
Ali voleo bih da se i ona potrudi da određene stvari promeni — ne zbog mene, nego zbog nas.
Važno mi je da rastemo zajedno, mirno i s poverenjem.
Opis moje 2025. se može svest u par rečenica. Loše zdravlje, transplatacija, oporavak od iste, gubitak oca sa kojim se nisam kako treba ni oprostio, online upoznavanje jedne savršene žene koja iako me nije poznavala je bila tu za mene u mojim najtežim trenutcima a ja sam njoj mogu slobodno reć priredio samo bol, ništa joj lijepo nisam pružio i naravno sa tim je otjerao od sebe. I sad kad opet ležim u bolnici i imam hrpu vremena za razmišljanje samo si vrtim po glavi i pitam se kako li je, šta li radi, kako li joj ide, da li je dobro i jel napokon pronašla svoju sreću. Dao bih sve na svijetu da tu brbljavicu čujem makar na minut, da osjetim onaj njezin osmijeh u slušalicu.
Kao muškarac moram da priznam da sam razočaran današnjim muškarcima. Dal je moguće da niko ne sme da priđe devojkama, pa najgore što može da se desi je da odbije razgovor. Nemaju devojke visoke standarde već muškarci nemaju hrabrosti da urade prvi korak.
Uspješan sam u poslu koji radim, ali sam izgubio samopouzdanje i osjećaj da mogu nešto više postići u životu. Svaki mi je dan muka otići na posao.
Trebaš mi u svakoj sferi mog života. Samo sam se pravila da mogu sama, da sam jaka. Ali ne mogu, potreban si mi. Za sve što dolazi i sve što želimo da proživimo zajedno.