Najgore je kad kažu da izolacija njje dobra. Pa nisam se ja izolovala nego bežim od pokvarenih i zlih ljudi. U mom mestu svi ogovaraju, provociraju... Izađem s nekim, on mene analizira i govori šta ću ja i kako ću. Odem kod komšinice, ona mi kaže da treba da izlazim i družim se da ne postanem zatucana, a ja se pitam pa šta upravo radim s njom ako se ne družim?! Izađem s prijateljem, on se samo takmiči i komentariše tuđe živote. Upoznam majku mog bivšeg, ona nije normalna žena i leči se na meni i drugima. Upoznam devojku u drugom gradu, ona se naljuti što nisam mogla na kafu, izvređa me i posle okrene priču da sam ja kriva. Devojka pozdravi sve, mene ignoriše, koje zlo. I onda što sam izolovana... Mislim da treba više pažnje obratiti na to kakvi su ljudi i kakva je okolina, to kritikovati i menjati, a ne večito osobe koje se izoluju.
Ja stvarno evo ne kapiram roditelje koji dopuste deci da se igraju lopte u stanu. Da li ste normalni?! Pa nije stan za igranje, niste sami. Odeš da se žališ, oni tebe napadnu i ti si kriv?!?!?!?? Onda te svi mrze zbog toga?!?!?! Ludnica.
Imam 33 god. Pre me sve zanimalo, upoznavanje ljudi, različite priče, iskustva. Sad me ništa ne zanima toliko, ni ljudi, ni posao, ni putovanja, ni da se sredim da izađem negde, sve mi je dosadno. Jedino u prirodu volim da odem i to je jedino što me baš oduševi i donekle bavljenje sportom. Baš mi je žao što je tako... Mislim da je od stresa.
Dosta mi je više današnjeg odgoja i mekanosti. Generacije koje su nakon bombardiranja išle tražiti gelere i čahure danas imaju 12godisnjake koji ne smiju sami na kupanje na rijeku. Mali ima 9 godina, mama ide s njim u park. Mi smo išli sami pješke ili bajkom u susjedno selo u školu, danas roditelji idu s djecom na upis na faks. Ne znam kad je prestalo biti bitno da si samostalan..
Bože koliko se raspadam jer me on ne voli. I ok znam, ja bih sad nekome rekla: Teraj to u pm. Ali je sasvim druga priča kad sam doživiš to.
Ceo život sam nešto jurila, nisam godinama zastala. Juri ispite, ljubav, posao, decu, stan, sve da bude kako treba. Sada sam konačno zastala i umesto da uživam, ja sam počela da razmišljam o prvom momku. Ono što sam davno potisnula mi se vratilo. Kao da sam se opet zaljubila, a prošlo je 20 godina. Stare rane opet bole, proživljavam sve ponovo, pitam se šta bi bilo kad bi bilo. Šta da radim da prestane?
Gade mi se ženske i djevojke i muškarci ili dečki koji puše cigarete. Može biti najdivnija osoba, mila, draga, sređena tip top uvijek, ali ako zapali cigaru pored mene, sve propada, sav taj look.
Prije stvarno dugo vremena prekinula sam svoju prvu ozbiljnu vezu. On je meni bio svemir, a ja njemu “dobro je kad nemam bolje”.
Odvratno odvratno me gnjavio tijekom cijele veze i na kraju prevario na što sam pukla i otišla. Bilo mi je prestrašno teško jer sam zbog njega preselila i u drugi grad. Bila sam mlada i izgubljena.
Već 15 godina sam s čovjekom koji me drži ko malo vode na dlanu, s kojim rastem i stvarno uživam. U braku smo i obožavam ga. Ovaj prvi magarac se svako malo stvori i kako poznaje mog supruga od ranije, on bi se sad valjda družio!!! Da kako smo? Drago mu je da nas je sreo! Jesmo li u gužvi?!?! A godinama je pričao gadarije o meni svima oko sebe!
Marko ne postoji zastara za sr*nja koja si mi napravio! I ne, mržnja nije druga strana medalje, nego ne možeš biti đubre 20 godina prema nekom, a onda ću ja sve zaboraviti, jer eto, mali je grad pa da nije neugodno. TI SI NAPRAVIO DA JE NEUGODNO! I sad se nosi s tim!
Iz detinjstva se u mene uvukla hladnoća dečije sobe sa starim nameštajem. Rođena na pragu raspada YU da čekam polovne stvari braće i sestara i maštam o igračkama i radujem se bar reklami za njih. Da učim slova pod svećom zbog restrikcija struje. Da u prodavnici kupim bombone sa prošlim rokom trajanja i žvaćem čudan tužan gnjecav ukus voća ili mente. Da me na kraju vode u podrum i slušam padanje bombi. Danas mogu sve da kupim, sem detinjstva.
Oženio sam drugu devojku samo da se ne bi pomirio sa bivšom. Prema svojoj ženi sam dobar, volim je ali je činjenica da je ne volim kao što sam nekad voleo prvu. Nisam mogao podneti da svaki put pređem preko njenih gluposti i popustim pa je ovo bilo izgleda jedino rešenje. Ljubav nije dovoljna da bi dvoje bili u uspešnoj vezi ili braku.