Dečko ima 33 godine, još uvek izlazi često po klubovima i ne vidi ništa loše u tome. Ostavljam ga!
Nemam najboljeg prijatelja ni prijateljicu. Niti mi prija svakodnevno zivkanje, ni sa društvom ni rodbinom. Jednom do dva puta mesečno u vr' kape da se čujem, savim dovoljno. Svi koje sam volela su ili otišli ili me povredili. Više nikog ne puštam blizu. Cak mi je i muž podrugljivo rekao u svađi kako nikog nemam. Jel to nenormalno?
Dopisivali smo se dvije godine, dogovorili da se vidimo, međutim onda je dobio temperaturu i nestao.
Volim svog dečka i srećna sam s njim ali mi ponekad nedostaje bivši.
Najviše žalim što sam zbog bolesti morala da napustim fakultet. Pošto sam studirala filološki, i ono malo jezika što sam znala sam zaboravila. Sada kad tražim poslove mogu samo neke bezvezne. Načisto sam izgubljena, sve mislim da mi je kasno za neku prekvalifikaciju a i nemam novca za to. Pitam se šta li će biti sa mnom za 19, 20 godina. Kad se ovako sada mučim.
Imam 40 godina i iz mog iskustva, niko ko se svađao s profesorima ili trenerima zbog dece nije ispao u pravu! Prestanite to da radite i poslušajte stručan savet ljudi koji rade sa nekoliko stotina dece a ne da vi namećete subjektivno mišljenje.
Bivša žena se ljuti jer se ženim bivšom ženom pre nje. Preti da će uništiti svadbu. Kao da to znači da se odričem našeg deteta zaboga... Mislim, nismo u 19.tom veku znate, imamo i mi pravo ići dalje i graditi svoj život a i kad ću ako ne s 30. Ionako će sinu biti lakše jer će dobiti seku kroz par meseci.