Ja sam jedan od onih o kojima svi pričaju kao o super likovima, pametan, sposoban, zabavan, uvijek nasmijan. Na poslu i u društvu često sam u centru pažnje.
Ali istovremeno ja sam onaj koji je usamljen kao pas. Onaj koji već dugo nema nikoga, koji dobija samo seenove i prazne odgovore. Onaj kojem nikad niko u životu nije pružio pravu ljubav. Imao sam dugu vezu, ali to očito nije bila ljubav.
Ja sam onaj s užasno niskim samopouzdanjem, koji iza osmijeha skriva bol. Onaj koji je ove godine ušao u najteži period, u najveću depresiju u životu. Izgubljen sam i ne znam gdje da idem, šta da radim, ni gdje da pronađem malo mira. Samo jednom u životu želim da osjetim ono o čemu drugi pričaju.
Ja sam jedan od onih koji su dobri svima, a najgori prema sebi. Koji oprašta svima, ali je sebi najstroži sudac. Nikog ne gazim, ali gazim sebe svaki dan. Moja glava je i moj najveći dar i moj najveći neprijatelj.
Sam sebi sam stvorio zatvor iz kojeg sada ne znam kako da izađem.
Kao klinac imao sam 1000 želja i ideja, mašta mi je bila omiljena zanimacija. Sada nakon više od 6 godina od kako radim došao sam do toga da mogu sebi ispunjavati gotovo sve dečačke snove, ali stvari su se promenile. Više nema te želje, tog entuzijazma i elana. Na čas se prisetim nečega što sam nekada želeo, i potom nastavim dalje po ustaljenom. Zaista se pitam da li će ovako, monotono, da ostatak života proleti ispred mene, a da više ni u čemu ne mogu da uživam. Da li je ovo taj “život odraslih”??
Suza mi je krenula. Sjetio sam se mnogih djevojaka koje su mi nekada mnogo značile i zbog kojih sam mnogo tugovao. A onda sam shvatio da niti jedna od njih nije u mome srcu, samo u svijesti i sjećanju na neko drugo vrijeme. A suza je krenula kada sam shvatio da je jedina djevojka koja mi je u srcu, ona sa kojom djelim dom...... Suza radosnica.
Svog prvog momka sam volela bezuslovno. On je bio moja najveća patnja, a opet i najveća radost. Srela sam ga posle 20 godina. Od tada ne mogu da dođem sebi. Razmišljam o njemu, šta bi bilo kad bi bilo, bole me neke stare rane, sećam se svega, maštam o nama, kao da sam se vratila u prošlost. Samo želim savet kako ovo da prestane jer traje već duže vreme. Želim svoj život nazad.
Radim u državnoj firmi, radio sam pre toga i u privatnim firmama teške fizičke poslove. I ono što sam do sada zaključio je da si rob i u državnoj i u privatnoj firmi. Bukvalno je ovo sve moderno ropstvo, a ljudi nesvesni robovi....
Koja li je tajna nas koji smo lepi, a neprimetni suprotnom polu?!
Nešto me jezivo i čudno trgnulo iz sna. Znam da nije bila paraliza sna, nego nešto drukčije. Kad sam se počela buditi, 'čula' sam neki muški glas koji je govorio nešto i zvučalo je kao da 'reži' poput psa dok govori to .. onda sam se trgnula i baš sam se osjećala jezivo...
Jedna kolegica svaki dan dođe kao prva na posao pola sata prije svih a svako malo lista Zaru. I kao ona je najvrjednija i svima mora reć da je došla prva jutros hahahah!
Tata mi je iznenada preminuo u 52.godini života. Već 7 meseci mi se duša rastavlja na komade, a ja zbog dece gutam tu knedlu i guram bol negde duboko… Ne znam kako da se pomorim sa tim da više nema moje stene.
Bila sam sa prvim momkom u nekoj vrsti kombinacije. To je trajalo godinama, viđali smo se svaki raspust, a ovako se čuli recimo jednom nedeljno. Bio mi je prvi, mnogo sam ga volela i patila zbog tog našeg odnosa. Na kraju kada je hteo da budemo u vezi, ja više nisam imala želju. 20 godina kasnije mene je i dalje sramota što sam mu bila samo kombinacija. I dalje ponekad pomislim šta bi bilo da sam mu na kraju pružila šansu. Nekad mi mnogo nedostaje.