Često bih nakon posla scrollao na fejsu. Volim pogledat videe s tik toka, al primjećujem iz dana u dan sve više AI videa i riga mi se, doslovno me hvata mučnina gledajući u to bezlično, bez duše, odvratno. Umjetna inteligencija (AI) je zaista nešto što vodi svijet u propast. Ljudi, mi se sutra nećemo znat osmjehnuti jedno drugom, trebat će nas programirat koliko je sve postalo robotski. Pa sad ne možeš pogledat ni nešto šaljivo, a da nije isprogramirano.
Nema ničeg tužnijeg od pomisli da ste izneverili osobu koju ste najviše voleli, a koja više nije na ovom svetu.
Moja majka i danas pati za nekim tipom iz svoje mladosti i o tome govori kao o najnormalnijoj stvari.
Ne znam šta sam očekivala od lika koji na instagramu ima username koji je povezan sa Sizifom.
Dešava se da ponekad momka ne razumem šta priča jer je izuzetno pametan i inteligentan a ujedno i elokventan. U početku mi je bilo glupo da priznam da nisam razumela, sad pitam i onda mi jednostavnije pojasni neke stvari ali mi zbog toga nikad nije prebacio i nikada se nisam osetila manje vrednom od strane njega. Meni manjka opšteg znanja i zbog toga sam nesigurna ali gledam da svakodnevno radim na tome. Jeste naporno i teško pratiti sve to i dešava se da sam nesigurnija kad sam u njegovom prisustvu šta god kažem jer se plašim da ne lupim nešto što nema smisla. Ipak, želim da budem istrajna u ovome i da stvorim tu neku bolju verziju sebe.
Kako godine prolaze sve glasnije mi odzvanja pjesma Dina Merlina da je sve laž. Nastojim bit dobar, empatičan, pravedan iako znam da je na ovom svijetu to slično bacanju biserja pred svinje. Ovaj svijet je nepravedan, lažno zlatan, sve blista, a srca mnogima trulež. Bogu hvala pa vjerujem u svijet nakon ovog. Nedavno sam pročitao da umreš jednom, al da dobrim osobama nakon tridesete umire polako srce svakodnevno jer se jednostavno teško nose s prljavim svijetom.
Upoznali smo se preko posla. Vidimo se uglavnom zbog posla, nekad 1x nedeljno, nekad 1 u meseca u firmi naravno. Nekad smo pričali i više....čak išli zajedno na kafu/doručak. Uvek je bilo i nekih dvosmislenih poruka. Bila je u vezama kao i ja.
Znam da je sad slobodna kao i ja (bar zvanično). Sretnemo se privatno zezali se, kažem joj šta imam da kažem, nije rekla ne, ali je navela neka razloge zašto ne može. Ok, prihvatim.. prestanem da komuniciram, samo poslovno ako mora, sad ona nešto inicira neku poslovnu prepisku, koje relano ne treba da bude.. imam utisak da želi da me vidi u poslovnom okruženju, ne u privatnom.... uu fazonu i dalje smo prijatelji, ali poslovno da se vidimo... Izbegavam...
Završila sam fakultet, radim 5 godina u struci i mrzim svoj posao. Mrzim da idem na posao, mrzim radno vreme, mrzim smenu od 8 sati, mrzim radno vreme vikendom, mrzim rad sa ljudima, mrzim poslodavce, sve mrzim, zato što radim za minimalac sa doktorskom diplomom. Sve sto želim je da se udam, da imam decu i da ostanem kući i budem domaćica.
Interesantno je kako ljudi misle da će me isekirati sa nekim glupostima koje mi kažu, a onda kada ja ostanem mrtva hladna na to, bude mi malo i žao što me ne dotiče.