Auto je skroz nebitan tu, auto ko auto, komad lima i trošak. Bitno da je Vaš sin živ i zdrav i da je dobro, to je najbitnije od svega. To je bitnije od bilo kakvog auta i ne znam kakve štete. Auto kad se slupa može ga se zamijeniti, osoba kad jednom ode, nema više zamijene. Više cijeniti ljude oko sebe nego materijalne stvari. Obitelj je bila i ostala najveće bogatstvo od ijednog auta, nekretnine itd..
Dopisivala sam se mesec dana sa likom koji me je lagao da želi ozbiljnu vezu sa mnom. I ne samo da je lagao to nego je lagao i da želi da me upozna. Žao mi izgubljenog vremena.
Najgore je kad ono kasnije ćemo, nekad ćemo nikad ne dođe!!!
Sve više sve pretvaram u hladniju osobu. Ne krijem to ne zanima me više ništa. Ne želim da znam samo želim pare i ono što je lijepo. Neću da morališem dosta je bilo moje muke za stvari koje nisam dobio. Ne mogu više primorane introvertnosti sa moje strane da bi sve bilo u redu. Ne želim ljubav, prijateljstvo odustao sam od obrazovanja i neuvjerljivog prizemnog života. Daj mi konkretne stvari, ono što je uvjerljivo a ne priče u prazno.
Čujem te. Znam da ti sve ovo nije lako, i neću da umanjujem kako se osećaš.
Možda delujem hladno ili udaljeno, ali to ne znači da ne razumem. Samo ne pokazujem sve na isti način.
Ne mislim da sam ja taj koji ne oseća samo pokušavam da ostanem miran dok sve u meni bruji.
Nisam protiv tebe, nikad nisam bio.
Možda sam ponekad ćutao kada si želela da čuješ, ali nisam prestao da gledam i da osećam.
Ne tražim da me opravdaš, samo da znaš i ja imam svoje borbe, samo ih ne nosim kroz suze nego kroz tišinu kao pravi muškarac.
Pišem samo jer osjećam da ako ništa ne uradim da ću nekako ekspodirati, osjećam se tako bespomoćno, bez ikakve volje za bilo čime. Pokušavam standardne stvari tipa hodanje, slušanje muzike, filmovi, treniranje, ali sve djeluje kao neka pauza i onda ponovo se vratim u neko stanje bez nade i bez volje za čitavim životom, imam 30ak godina i osjećam da je i ovo više nego dovoljno za mene, nemam volje da guram dalje, nemam pojma zašto da idem dalje, sam u ovom svijetu, znam da imam osobe koje su u neku ruku blizu ali ne osjećam kao da mogu ikome zaista reći sve jer nikom ne vjerujem, ne mogu otići na odmor jer nemam užitka od gledanja nečega bez da to imam sa nekim da podijelim, to neko iskustvo, priliku, zajednički momenat, sam sam a ne želim da počinjem sa nekim jer ne smatram da iko treba da nosi sve što mene muči, ali ne znam kako da se popravim, ide dan za danom, što više vremena prolazi osjećam da tim još više gubim sam sebe. Kako da uvjerim samog sebe da će biti bolje?
Postao sam hladan prema svima. Došlo je strašno vreme svako svakog mrzi i niko se ne podnosi.
Odgurnula sam ga iz braka zbog vlastitih strahova, trauma i prikrivene sebičnosti, a nemam mu prigovoriti ništa.
Liječite se na vrijeme i nemojte, kao ja, uništavati druge ljude a ni sebe.
Ne bih menjala svoj prvi put ni za šta. Bilo je jako rano, tek sam napunila 15 godina, ali sad kad pogledam unazad sa svojih 30 god nije mi žao. U tom trenutku sam stvarno bila zaljubljena u njega, on je godinu dana stariji od mene. Moji su branili da se viđamo kada su saznali sve, ali mi smo se krili i na kraju nismo uspeli zbog moje majke. Ne zameram joj, želela mi je najbolje i plašila se za moju budućnost, sve razumem. Samo hoću da kažem da mi je prvi put jedno lepo i romantično iskustvo, uprkos godinama i ne kajem se.
Dva puta sam ulazio u istu vezu sa devojkom s posla. Dva puta je ona našla drugog čim smo raskinuli. Nju nije briga, mene još boli. Problem je što se viđamo na poslu. Ima dana kada sam ok, ali ima i dana kada hoće glava da mi eksplodira.