Imam veliki ponos i rado volim da ga pokazujem po saunama ili slično. Jednostavno se ponosim.
Valjda imam tu sreću i to mi je fetiš.
Imam problem sa povremenim ljubomorisanjem iako dečko realno ne daje povoda, a generalno smatram da imam samopouzdanja...
Moj dečko i ja smo u vezi 5 godina uz milion prekida i svađa, prije godinu dana me je zaprosio; svadba se bliži, sve manje vremena je ostalo no tek sad u zadnjih 3 mjeseca osjetim da to više nije to, i da se ipak ne želim udati, ne dolazi taj osjećaj tolko zbog njega i njegovih djela već više zbog njegove obitelji koja se u sve mješa i koji me ne vole jer nismo iz istog mjesta. Mislila sam da je faza neka ali toliko dugo da taj osjećaj nesigurnosti traje, nisam sigurna da je baš normalno, isto tako me je stvarno strah da ću se poslje vječno kajat ako sad sve ovo okončam jer svjesna sam da nisam ni ja više mlada i da ne mogu u ovakom nenormalnom svijetu pronaći lako nekog normalnog dečka s kojim ću ostvariti danas-sutra obitelj. Stvarno se nikad nisam našla u goroj situaciji nego kao što sam sada. Jedino mi prostaje molitva dragom Bogu da mi pošalje neki dobar znak da znam šta ću i kako ću dalje :(
Udala sam se za vašeg, preselila se kod vas prije 20 godina, naučila vaš jezik i ne žalim ni trena što nisam ostala u Švicarskoj.
Javio mi se bivši posle godinu dana i hoće da se pomirimo. Kao ja sam ta sa kojom želi da provede svoj život. A ja uveliko u novoj vezi čak planiramo budućnost zajedno. I sredjujemo zajednicki stan. Ne znam šta je sa njim ali znam da je on egoista koji misli da će se promeniti.
Imam "prijateljicu" preko 20god, ali mi se čini da sam ja samo uvijek bila rezerva kada nije bilo drugih. Pomagala sam joj dok je studirala, pripremala za djevojačku, vjenčanje, kod preseljenja, kad je rodila, kad je krstila djecu itd. Uvijek sam bila dostupna 0-24h kad je njoj nešto trebalo. Ja sam tip koja nikog nikad ne molim ni za kakvu pomoć pa eto tako ona meni nikad ni u čem nije pomogla, ali ok. Nije problem što nije pomogla nego nikad nije ni pitala trebam li ja nešto, a kada pita kako sam, prije nego odgovorim ona okrene temu na sebe. Nikad joj nisam bila kuma, niti u užem izboru ljudi za to, a ima više djece... Uvijek ima popis važnijih ispred mene. Danas ja imam svoju djecu i već sam 3.put trudna i čekam porod, ona je za to doznala tek pred neko vrijeme od drugih ljudi. Ako me kroz 8mj. nije u stanju niti pitat kako sam il što ima kod mene, onda ja više nemam potrebe obavještavat nju o novostima u svom životu jer je očito nije ni briga. Glupa sam i razočarana.
Godinu ipo od raskida a i dalje me nije prošlo, patim za bivšom devojkom..
Moj tata uvek mora da nameće svoje mišljenje i uvek je u pravu. Bas ima neki nametljiv stav, jos kad krene da pametuje, a onda doša kako neće da se meša i nastavlja. Nekad samo meni, a nekad zajedno mužu i meni. Iako imam skoro 32 godine. Ne znam kako izaći na kraj s njim. Sad sam starija i imam svoju porodicu, radim kako ja misim. Ni ja njega za mnoge stvari ne razumem, ali ne moram da namećem svoje mišljenje. Plus mu je na prvom mestu rodbina, šta će rodbina reći, to je najvažnije.
Nedavno sam saznala da drugarica manipuliše sa svima počevši od svoje porodice, ali to radi tako perfidno jedva primetno. Nekako mi se skroz srozala u očima jer sam je uporedila sa mnom koja nikad ne bi radila te stvari koje je ona radila. Svašta otkriješ kada se dugo družiš sa nekim.