Najviše na svijetu volim miris i zvuk vozova. Uvijek sam htjela samo da dođem na stanicu i sjedim i slušam kako voz kreće.
Sasvim normalan dan i javlja mi se bivši dečko da vidi šta radim. Odgovorim kratko u dve reči i pitam njega gde mi odgovara kako je došao u moj grad. Samo sam rekla lepo i to je to. Znam da se javio da bi pili kafu i tačno znam da će poslati neki roman kako je razočaran u mene jer nisam sa oduševljenjem odreagovala što je on došao. Pritom nije zbog mene došao nego je na odmoru pa doputovao na kratko. Moje telo kad sam pročitala da je tu u mom gradu je odreagovalo da noćas sam jedva spavala, celu noć se budila. Ljudi će reći da nisam normalna jer sam mogla iskulirati, blokirati al mi je takođe muka što prema svima budem ljubazna jer posle imam grižu savest. Mnogo me nervira ta moja osobina i evo dok ovo pišem mene boli stomak iako je sasvim bezazlena situacija.
Imam ispit sljedeće sedmice koji sam pala već dvaput i evo počinjem plakati u 12h da bi u 13h mogla početi ponovo učiti i ponavljati.
Ljudi trebam pomoć. S momkom sam godinu dana i nisam sigurna jesmo li za prekida. Radi se o tome da je strašno nekomunikativan, ne zna baš iskazati emocije i nezainteresiran je za bilo kakav razgovor. S druge strane pazi na sitnice, npr. kupi mi što zna da mi treba, ponudi se pomoći što može, zajedničko nam je i društvo pa se redovno viđamo. Jedanput je spomenio zajedničku budućnost, u smislu vidi se sa mnom, ali neće maštat o tome dok ne dođe vrijeme. Trudi se u seksu, a ljubav i nježnost mi najviše tada i pruža. Stvarno mi se sviđa ali je želim biti u jednosmjernoj ulici. Mlađi je od mene tri godine. (imam 30)
Drustvo mi se raspalo, kad sam se zaposlila nadala sam se da ću upoznati novo ali sam se prevarila. Svatko radi svoj posao nitko nije voljan družiti se ili produbiti odnos sa mnom iako ću tu ostati raditi. Nisam neka nametljiva, nastojim prema svima biti ok, ali ne vidim zainteresiranost. Baš se osjećam usamljeno.
Pisala mi osoba koja mi je rekla da je najbolje da se ne družimo... Stvarno ne razumem ljude. Pa šta hoćeš sad?
Shvatila sam da se ne mogu zaljubiti u osobu kojoj se sviđam, već se "zaljubim u to kako se ja osjećam ako je netko zaljubljen u mene". Imam 26. Nisam djete, godi mi pažnja (kao i svakom) ali kad mene prođe ta početna euforija osoba mi dosadi.. ružno je, ali ne znam kako to popravit, možda nije naišla prava osoba 🤷♀️
Ja ne znam zašto mene skoro svaka pjesama podsjeća na nekoga ili nešto što nema veze s istom.
Šta je s ljudima i rečenicom Nisam u mogućnosti. Svako malo mi u poslu to neko izgovori...