Upsujem rođendane u novi dnevnik za 2026. Septembar prazan, kažem nemam nikoga u septembru, a moja najveća ljubav slavi 12.9. ❤️
Još uvek te volim, toliko toga sam ti prećutala jer nismo više mogli zajedno. Uvek ćeš ostati moja rana i moja najveća ljubav, i jedini moj muž.
Imam 29 godina i otkako znam za sebe, nemam sreće u ljubavi. Inače, maštam o tome da imam vikendicu negdje u planinama, bogu iza nogu, bez susjeda, bez signala i bez interneta, gdje ću biti sama i imati tamo hrpu knjiga i svoj klavir. Pitam se da li ja možda sama sebe sabotiram jer zapravo želim biti sama, budući da većina drugih kad mašta o savršenstvu, mašta o srodnoj duši, osnivanju obitelji s njom itd. Meni je to tolika apstrakcija da ne mogu (ili ne želim?) ni maštati o tome.
Najviše mi je žao šta smo brat i ja odrasli i nema više te povezanosti kao mladi da provodimo dosta vremena zajedno i da uz to ide ono bratska sestrinska ljubav tj. Svada i podbadanje sad kad se vidimo jednom godišnje uvijek smo kao kolege koje se nisu vidjeli i samo razgovaramo smješno zvuči ali nedostaju one tuče i svađe...
Saznala sam da dečko s kojim se viđam pije lekove za smirenje.
Kada sam imala veze, nisam zapostavljala drugaricu zbog toga. Ona, čim je našla dečka, prekinula drugarstvo. Verila se i na devojačko pozvala sestre iz šire familije. Mene ne. Devojke, izvucite pouku!
Imam 28 godina i živim sa momkom već 3. Znam svo njegovo društvo i super sam sa njima ali kada izađemo momak i ja u “njihov” lokal (to je random lokal gdje je neko od tog društva uvijek tu i tu se okupljaju) uvijek sjednemo za odvojeni sto. Kad on dođe sam, sjedi sa njima ali kad je sa mnom sjednemo odvojeno. Da ne živimo zajedno, rekla bih “okej, želi da se posvetimo jedno drugom” ali mi bukvalno sjedimo sami i gledamo u telefone, čak ni ne razgovaramo. U 90% situacija idemo u taj lokal jer i ja volim to mjesto ali koja je poenta odvajanja??
Ne znam šta mi je bilo na poslu danas, ali poslednjih sat vremena sam se smejala kao blesava. Sad mi je krivo i sramota me je...
Kada sam ja bio mlad i išao u srednju (pre 15 godina) bilo je moderno da se coka u obraz sa drugarima. Meni je to oduvek bilo odurno i hvala Bogu što je ta moda prošla.
Imam 31. Dobar posao i skoro sam prekinuo sa djevojkom. Unatrag par dana sam imao prometnu nesreću sa motorom. Slomljeno rebro i jako natučen i modar…osjećam se kao da sam izgubio sve na svijetu…bili smo u vezi malo više od godinu dana. Cura je stvarno prelijepa…
Prije toga sam prekinuo vezu dulju od desetljeća i bio zaručen i s ovom sam djevojkom išao na sve ili ništa. Dao joj sve i po kući radio samo da je njoj lakše. Nismo bili podstanari već imam svoje. Veza nam je bila poprilično turbulentna ali unatoč svemu bili smo jako zaljubljeni jedno u drugo ja sam još uvijek vjerujem i ona…toliko se loše osjećam i toliko izgubljeno da je to neopisivo…ne znam kako se izvući iz ovoga…