Imam trip da opsesivno proveravam koga prate likovi koji mi se baš sviđaju. Ulazim na profile tih devojaka i ispod slika proveravam da li su ovi moji tipovi lajkovali. Ne znam, ali ne prija mi kad vidim da jesu. Jesam malo nesigurna u sebe, priznajem ali šta znam - na kraju krajeva oni se javljaju meni a ne njima (to znam), pa me to kao malo uteši 🫠
Da li ću ikada skupiti hrabrosti da ne budem pod uticajem roditelja u kasnim 30 godinama....
Imam jako komplikovan odnos sa majkom. Bila je fizički nasilna (i verbalno) prema meni (i drugim članovima porodice), imala je problem sa alkoholom, manipulativna je, negativna, a onda se nekad pojavi sva raspoložena (i bude nam super). Stvar je u tome što sada odrastam i ne mogu da ne vidim neke stvari kod nje. Žena je apsolutno težak folirant. Ne živimo više zajedno, osamostalila sam se, ali i dalje ima uticaj na mene. Danas sam potrošila skoro 2000 dinara na razne kafe, kolače, svašta da nam priredim lepo popodne, ona jedva da je progovorila sa mnom. Znam da joj je teško, ali bila je jako pasivno agresivna, ponašala se kao da sam ja kriva što je neraspoložena (samo sam joj se požalila na nešto dan pre). Kad pomislim na to da bih mogla jednog dana prekinuti taj kontakt, prosto prodišem. Bila bih tako slobodna. Ozbiljno mi je žena sje*ala život i psihu. Nije svako za to da ima decu.
Žao mi je što osim dečka nemam skoro nikoga s kim bih se družila. Dečko mi je divan i super mi je s njim, ali nekad jednostavno poželim da imam neku svoju ekipu, drugarice, a ne samo njega. I ne, nisam odbacila društvo zbog dečka, već društvo nikad nisam ni imala. Tokom godina sam imala dosta ljudi sa kojima bih se povremeno družila, ali sve je to bilo površno i nije se održalo. Nisam nikad imala neko svoje društvo s kojim sam bliska, da se stalno čujemo, posećujemo, izlazimo itd. Trudila sam se da budem dobar prijatelj, da održavam kontakte, ali nekako nikome nisam ja bila najvažnija, svaki moj prijatelj je imao nekog drugog, bitnijeg prijatelja od mene i onda ja izvisim. Sumnjam da ću ikad i naći ekipu, jer imam već 30 godina, i mnogo je teže u ovim godinama ostvariti blisko prijateljstvo.
Momak i ja smo zajedno već 2 godine. Iduće godine on želi da se venčamo. Iskreno, ja se nekako plašim. On je sasvim ok momak. Naravno, posvađamo se s vremena na vreme oko nekih stvari, ali smatram da je to neizbežno u svakom odnosu. Ne vara me, nikada na to nisam ni sumnjala. Kad smo zajedno, možemo potpuno biti opušteni, bez ikakvog pretvaranja. Zbunjena sam zašto se ovako osećam? Da li je još nekoj devojci ovako bilo? Oboje radimo i imamo sve preduslove za miran i porodičan život.
Zanima me da li svi loši ljudi znaju da su loši, ja sam recimo svjesna.
U 2026. želim nam svima da budemo bolji ljudi, da vratimo empatiju u modu i da “malim” delima svakodnevno oko sebe utičemo na okolinu, a ujedno i sami sebe. Budimo drugačiji od sveta oko nas. Jedna manjina može učiniti velika dela kad se ujedini u tome, a rezultati će vremenom sigurno biti vidljivi. ✨