Pre nedelju dana je umro moj ujak. Čovek koga sam obožavala do pre 10 godina, dok na nagovor ujne nije prekinuo kontakt sa svojom familijom i najrođenijim. Taj dan kad je umro osećala sam se jako čudno, onda me je stigla neka tuga… na sahrani nisam bila svesna šta se dešava, kao da sam u nekom filmu. Malopre sam gledala njegovu sliku, pretužno al bez ijedne emocije. Stranac. Majčin rođeni brat :(. Palim mu sveće kad god prođem pored crkve, da njegova duša nađe mir, da mu bog oprosti sve grehe imam potrebu da to uradim, boli me samo što je dozvolio da poslednjih 10 godina života ima samo ženinu familiju. Ljudiiii kad vas partner okreće protiv najrođenijih bežite glavom bez obzira! Ona sada želi da bude dobra sa nama… kao da se ništa nije desilo, kao da smo sa njegovom smrću stavili zarez od tačke i idemo dalje. Ne… ne… nije ni zarez ni tačka već velika praznina koju niko i ništa ne može da popuni.
Posle dve godine studija mislim da ću da napustim fakultet (Medicina, Turska) i kad god pokušavam da pričam sa porodicom o tome oni izbegavaju, misle da tako mogu da me odgovore, ne daju mi priliku čak ni da iznesem svoje obrazloženje, uvek se vraćamo na njihovo studiranje i uspeh, čak i za vreme rata, dali su mi sve a ja ipak neuspešna.
Šteta što nismo imali chat gpt pre 10 godina, život bi mi bio puno lakši u srednjoj.
Ugojila sam se u trudnoći puno, a glava mi ostala malecka. Izgledam odvratno, kao da telo nije moje.
Najjače mi je kad mi mama priča o samouverenosti, a ona ni za šta nije (život provela ispred TV). Svi je gaze, ponižavaju... Ona ćuti i trpi.
Našao sam devojci dildo ispod kreveta, zajedno smo 3 godine. Sad mi je jasno što u poslednje vreme kaže da joj nije do seksa.
Sećam se svog prošlog života, ali ne smem nikome da kažem, da me ne bi strpali u ludnicu. Sećam se tačno gde sam živeo, sećam se svog sina, gradića u kom sam živeo..
Napravila sam glupost. Ušla sam u vezu bez obaveza i zaljubila se. On našao curu i prekinuli smo kontakt, a meni su ostale samo sjećanja i suze.
Počeo sam da radim u porodičnoj radnji sa 11 godina, ali već sa 14 godina sam držao jednu smenu i uklapao sa školom, a to se nastavilo i kasnije u srednjoj pa sve dok je nismo zatvorili odnosno zaposlio sam se za stalno. Ja sam u odnosu na vršnjake imao uvek svoj dinar i bio uvek odgovoran sa novcem i obavezama što je rezultiralo time da sa 22 godine uz pomoć kredita uzmem svoj prvi stan kog želim da izdajem. To je pozitivna strana moje zrelosti, ali negativna je ta da osećam da sam brže sazreo nego što treba i dok su drugi izlazili čitavu noć ja sam morao da idem ranije zbog posla, roditelji mi nikad ništa nisu branili da se razumemo, ali sada malo teže uklapam da ispunim želje detetu u sebi i zbog toga mi je žao jer nisam mogao da budem 101% opušten, a onda su me snašle neke druge stvari i postao sam pomalo anksiozan i na poslu ne mogu da se uklopim lepo, ali sva sreća radim još jedan posao pa mi to bude izduvni ventil.
Ako navečer ne spavate nego "pričate" sa Chat GPT ili Geminijem o njegovom ponašanju, onda to nije čovjek za vas. Mijenjajte ga.