Od malena imam mehanizam buđenja iz košmara. Uštinem sama sebe za ruku, otvorim oči i pomislim "to je bio samo san". Nekad dok sanjam sam svesna da je to samo san.
Shvatila sam da je veoma teško pronaći nekoga za zdravu i dugu vezu, kamoli brak. Drugarice su svoje muževe upoznale slučajno, jedna kad je išla da šeta psa, druga na poslu, a ja nemam sreće. Sad je pitanje da li da budem u neobaveznim odnosima i uživam bar u seksu ili da budem u doživotnom celibatu.
Toliko srećno živi da pravi već peti po redu lažni profil..
Sada će svi reći da sam ja pogrešila i da sam to trebala da vidim, ali muž mi ništa više ne pomaže ni oko kuće ni oko dece. Nije bio takav dok nisam rodila treće dete. Za prva 2 deteta je i spremao po kući, znao i ručak da spremi i da nahrani decu čak i kad su bebe bili, da presvuče, okupa, ma sve baš. Bukvalno bi došao sa posla i rekao mi da sednem da odmorim i da on preuzima. Kako je treće dete stiglo uopšte ništa ne radi. Dođe sa posla,ode u kafić preko puta naše kuće i presedi tamo ceo dan sa društvom, bukvalno ga vidim sa prozora. Ne radi apsolutno ništa, neće ni travu da pokosi, a kamoli šta drugo. Sve sama radim i ne znam kako ću više. Pričala sam sa njim, ali nema vajde od toga. Bukvalno se čovek skroz odjednom promenio.
Život mi je je*ao mater zadnjih 6 meseci, pitam se ima li kraja ovom haosu.
Nekad pomislim, da će me muž ostaviti, jer u 2 godine braka nisam mogla još ostati trudna.
Žalosti me što svojoj najboljoj drugarici sve što mi se dogodi odmah napišem, a ona se meni stvari iz svoga života “ne sjeti” reći ni na kafi…
Molim roditelje koji imaju više od jednog djeteta da iskreno ostave svoj odgovor da li se zaista jedno od djece izdvaja u smislu privrženosti, da narodski kažem više voli. Na svojoj koži sam doživjela to od svojih roditelja, bar takav utisak imam cijeli život. Imam jednu djevojčicu koju sam željela najviše na svijetu ali ne bih voljela da sutra, ako budemo imali još djece, neko od njih ikad osjeti ovo što ja osjećam.