Raskinuli smo pre mesec dana. Razlog je taj što on nikada nije imao vremena za mene, stalno radi i studira uporedo. Međutim, za izlaske i društvo je uvek mogao da nađe vreme. Znam da je pogrešna osoba za mene, ali jako boli. Boli me to što sam dala sve nekome ko to nije znao da ceni. On je bio moja prva ljubav, prvo sve. Ne mogu da jedem, da spavam, niti da se fokusiram na posao. Imam 25 godina i nikada me ovako nešto nije dotuklo, ne znam kako da prebolim.
Kako ljudi mogu da uče noću nikad mi to neće biti jasno. Meni već u devet sati uveče prestaju kognitivne funkcije za učenje. 😹
Ne razumem parove koji raskidaju i mire se. One koji se razvedu, pa se ponovo venčaju. Meni je to glupost i možete pričati šta hoćete, ali ako postoji problem – rešite ga i menjate se, a ne raskid i razvod i posle opet budete zajedno. Nema smisla.
Kad god imam slobodne dane presjedne mi. Uvijek mi kolege nesto pišu i traže. U zadnje vrijeme ne odgovaram na poruke niti pozive izvan radnog vremena. Odakle nekom pravo uznemiravati drugu osobu izvan posla? Svi radimo u istoj smjeni i nema potrebe nekog zivkati nakon posla. Namjerno pročitam poruku da ta osoba vidi da ne želim odgovoriti. Ako se nešto dogodilo uvijek ću odgovoriti, ali ljudi smaraju za gluposti😒
Udaljila sam se od drugarice jer sam shvatila da me je iskorištavala, dođe kod mene, tipka na tel. non stop a u stvari čeka da je neko pozove da izađe, pa bude kod mene po par sati, znala je i do 10, 11 ostati. I nikad me nije pozvala kod sebe na kafu, a ima stan i živi sama. Dosadilo mi je to sve, sad se čudi šta mi je i priča okolo kako sam čudna. Sram me bilo. 😏
Preko treće osobe sam saznala da me je drugarica sa fakulteta (diplomirala sam prije 2 godine) ogovarala i pričala da me niko ne voli na fakultetu, iako nije bilo tako, imala sam dvije bliske drugarice. Sada radim, sa svima imam lijep odnos i ni sa kim nemam problema, ali često razmišljam da li me kolege sa posla ustvari gotive ili ja mislim da imam prijatelje a zapravo me ne podnose, smatraju me napornom i slično.
Na mom fakultetu (državnom) koji je inače na super glasu nam neki profesofi daju da povadimo beleške iz kojih smo učili za vreme kolokvijuma.
Bližim se pedesetoj godini i primećujem kako mi je duša sve staloženija i mirnija, osvrćem se na prošlost i sećam kako sam sve do korone bila nemirnog duha i vesele naravi. Prošla sam mnogo toga, ni sama ne verujem za neke stvari, bila sam i na lošem glasu ali sada mi nije žao ni najmanje. Ako bih morala nešto da menjam u prošlosti, samo bih još dodala, nikako ne bih ništa oduzimala od toga što sam činila. Mislim da sam upravo zbog toga sad u zrelim godinama tako duboko staložena i zadovoljna žena.
Sve što je valjalo, oženilo se. Nema mi nade, ostaću usjeđelica.