Volim svoj kraj i ne bi ga mijenjao ni za šta, ali šta ću kada su male plate da bi stekao nešto više. Pritom sam vezan za svoje. Hocu i njima da dam, da ne misle više o j*benom novcu. Mrzim ovaj osjećaj!!
Uvek sam bila osoba koja je smatrala da mogu da volim i osobu koja se ponaša drugačije od mene jer je ljubav prihvatanje. Međutim moj momak je drama queen i ne poštuje nijedan dogovor i preteruje oko svake sitnice i voli da se svađa, nasuprot mojoj smirenoj ličnosti i ovo me sve više udaljava od njega.
Trudna mi je žena, svakoga kome je sada trudna žena nazivam kolegom.
Dugo godina sam bila sa dečkom koji nimalo truda nije uložio u naš odnos. Ja sam se dovodila u situaciju da mu sat vremena objašnjavam da trebamo izaći i tek kad odustanem onda on shvati da je prešao sve granice. Iako sam ja bila ta koja voli više, ako ne i jedina u tom odnosu meni je bilo bitno da je on "tu" i to vjerovatno iz razloga što mene u biti nikad drugi neko nije htio. Jednostavno nikad mi nisu prilazili muškarci pa sam se valjda zato zadovoljavala sitnicama. Sad sa svojih 40 doživjela sam da imam radnog kolegu kojem je 60 godina i već me zvao u šetnju, na kafu, pitao gdje ljetujem. Tu je za razgovor, smijeh, tugu sve... Tužno mi je što sam tolike godine provela u biti sama, bez pažnje, ljubavi i svega i što me sad očaravaju stvari koje bi u odnosu bile normalne....
Ne mogu vjerovati da sam skoro završila sa bivšim u braku. Da sam mislila da je onaj bolestan odnos ljubav i koliko sam plakala. Sada imam muža kakvog nisam mogla ni zamisliti.
Hvala čoveku danas ispred mene naslonio sam svoj auto na njegov i nije pravio problem a bila je gužva haos, ugasio sam auto i bili smo na blagoj nizbrdici, jer smo stajali na semaforu, blokirali su nam raskrsnicu i stiskao sam kočnicu međutim nije htela da radi.
Devojka je predobra osoba kakvu se više ne može naći, ali je i drama queen i to me iscrpljuje. Ne znam šta raditi...
Dečko mi je narcisoidni manipulator a sve više mislim da sam i ja...
Za neke stvari mislim da bi cementni blok imao više empatije od moje najuže porodice. Kad treba da saslušaju doslovno osobu s ulice, to ide razumevanje na maksimum. Savetovanje, predlozi, 200 perspektiva. A mene ko j.
Osudite koliko hoćete jer vam se ne sviđaju BOLNE istine. Slobodno se gaslightujte i samoobmanjujte, ali NE MOŽETE ništa na ovom svetu da garantujete. Pogotovo ne matematički - po sistemu verovatnoće. Ne možete da garantujete 100% poverenje u nekoga. Kada bismo ljudima dali da popunjavaju ISKRENO anketu, niko ne bi rekao da baš 100% veruje svom partneru. Otud propadaju svi pokušaji bacanja drvlja i kamenja na one koji tvrde da je partner/ka nesiguran/na u sebe ako se buni što mu/joj partner/ka izlazi bez njega/nje u klub. Zna se šta se radi u klubu i kakva je matematička verovatnoća za flert tamo. Kao što rekoh, ni prema majci i ocu ne možete da garantujete stopostotno poverenje, ČAK NI PREMA SEBI SAMIMA (koliko ste samo puta izdali sebe, ako ste POŠTENI da priznate) a kamoli prema partneru/ki. Otud je ljubomora zaista opravdana. Međutim, kao i sve, ona mora biti u granicama normale.