Kao mali sam odrastao u manje-više "demokratskoj porodici" gde su me vaspitavali uglavnom lepim rečima i dobrim primerom kako da se ponašam. Međutim, svi drugi oko mene su imali jako stroge i staromodne roditelje i dobijali su tona batina kojima sam i ja povremeno bio prisutan. Sada kada sam u dvadesetim, primetio sam da sam najverovatnije zbog tih scena koje su mi tada bile šokantne, stvorio neku seksualnu privlačnost, fetiš ili šta god ka fizičkom kažnjavanju. S jedne strane mi to ne smeta u "normalnom" životu, s druge imam tu neku stranu zbog koje se pitam da li sam normalan. U suštini vodim produktivan život, lepo ostvarujem kontankt sa devojkama i nikada ne bih rekao da imam tako nešto sadistički u sebi. Teško mi je da prihvatim da "uživam" u nečemu što nikako nije za uživanje već za svaku osudu, a pogotovo jer smatram da nisam nasilan. Takođe sam primetio da mnogo ljudi oko mene ima to u sebi, a ne smem da kažem to na glas.
Mislim da pod hitno treba da se napiše neki bonton za društvene mreže. Recimo na Instagramu ne mogu da shvatim da mi osoba pošalje u danu 10 reel snimaka ne misleći da je dosadna, na koje ja pritom ništa niti odgovaram niti reagujem. Em mi zatrpava poruke, em mi ne šalje ništa pametno. Zbog takvih ljudi sam na kraju deinstalirala aplikaciju. Dobro mi je došao ovaj detox od mreža. Još su mi to neke bliske osobe, a meni neprijatno da im kažem da me smaraju. Užas.
Preporučila bih svim ljudima koji vide zabavu i pokazivanje nekih svojih talenata, nešto drugačije (nešto što nije svakodnevnica i što se uvek vidi kod ljudi) kao nešto što je sramota i blam. Kao pustite ljude da žive i uživaju i životu, ako je vama blam i sramota što neko drugi radi vi sedite kući i ne radite ništa. Ne mešajte se u tuđe živote. Jednostavno.
Više volim Vranje nego Šumadiju i Beograd i svi misle da sam čudak, i da nisam baš normalan inače živim u Leskovac i Leskovčanin sam a žalim što nisam Vranjanac.
Bože, molim ti se da ne zvučim ko ove ruskinje kad pričaju engleski - sramota me u njihovo ime..
Zašto neki ljudi daju sebi za pravo da svakome svašta kažu. Do jednog momenta mislite da sa nekim imate ok odnos i onda vas ta osoba napadne bez razloga saspe vam svašta u lice, pa se posle čudi što se ljutite i što vaš odnos nije kao prije. Pa šta ste tačno očekivali?!
Imam već dosta godina života. Tokom školovanja nisam imala nešto prijatelja, nisam ostala u kontaktu ni sa kim. Na poslovima je sve bilo površno, dopisivanja i kafe su bile više na moju inicijativu, obično su druge strane prekidale kontakt nakon izvjesnog vremena a ja pređem preko toga, ne javljam se ni ja više. Nisam nikada bila u vezi, suprotni spol me nikada nije ni pozvao na kafu. Nećak (predškolske dobi) me izgleda ne voli, koliko god ja bila ljubazna i strpljiva, sklanja se od mene. Očito sam ja antipatična i još svašta nešto, neki je problem u meni, prihvatila sam to i ne namećem se nikome. Ali nekada mi bude teško, jer nemam s kime na kafu i nigdje ne putujem jer zapravo nemam s kime.
Ne mogu opisati koliko mi dođe žao tate moga kad se sjetim tog jednog dana. To je bilo davno, mama mi je tada imala profil na nekoj stranici/društvenoj mreži gdje se stalno dopisivala s nekim budalama i u to vrijeme je bila "zaljubljena" u jednog od njih. I uglavnom, tog dana, tata dolazi s posla i nešto od onog što je zaradia, dao je mami da ima i čuva kod sebe, a ona njemu na to vikne; Ma Od**bi! Toliko mi je žao bilo!!!!!!
I još se s vremenom ispostavilo da taj u kog je bila "zatreskana", da je oženjen i ima djecu! Ma Bože sakloni! Zaista pregrozno ponašanje koje nije nikako u redu!!!!! Ništa odvratnije nego kad nekog tako uhvati kriza srednjih godina, što li već i onda okolo tražiš je**če/ice po Fejsu, Insta, Badoo.. jer ti je "dosadio" suprug/a ili jer ga/je zapravo "ne voliš".
Prvi put sam promenila cimerku u domu i osećam se kao da sam izgubila nekoga. Cimerka je bila jedna od najboljih kojih sam imala do sada, a promenila sam je zbog zdravstvenih razloga. Osećam se tužno jer sam morala to da uradim..
Volim iskrene i povezane razgovore u kojima mogu neki smisao da čujem, ali odrastanje me je naučilo da moram da ćutim da bih preživeo i izbegao svađe, ponižavanje. Posledica toga danas je da je u meni osećaj niže vrednosti i stida kad god se upustim u neki razgovor. Voleo bih to da promenim, radim povremeno neke zadatke oko toga, pomakao sam se malo, i je*iga, nema ko da mi kaže samo guraj i pokušavaj. Budite sami sebi podrška u najgorim trenucima, bićete zahvalni sutra, hvala.