Mislila sam da ću se bolje snaći u "ulozi" majke, ali tek sad kad ima 1.5 god vidim da sam teška katastrofa..
Od novčanika, volim samo onaj koji izgleda kao neseser i koji se u jednom potezu otvori, a ne oni što se iz tri poteza otvaraju, ja stvarno ne znam odakle ljudima strpljenje i živci toliko dugo da ga otvaraju. To traje bar 4 sekunde dok se otvori, a ovako traje sekund.
Kad god čujem pjesmu od Avicija, posebno "Wake me up" sjetim se koliko je život kratak, s kolikim se borbama ljudi nose, kako mladi umiru. Podsjeti me na ljepša vremena, al ujedno i baci u tugu jer je vrijeme tako brzo, a Avici, Avici je mogao toliko još hitova stvoriti, bio je jedan od najboljih.
Kako svako malo pročitam i čujem da je neko mlad umro nakon kratke i teške bolesti, tako se sve više plašim otići kod bilo kojeg doktora.
Ako išta mrzim, to su oni pozitivni citati na nečemu, tipa: "Be you", "Be positive", "Be free"🤢 Povraće mi se od tih citata.
Zavlačio me, lagao mi da je zaljubljen, ponašao se prelijepo i samo me odjednom ostavio. Kad ga sad sretnem u gradu meni bude neugodno, stidim se i bježim kao da sam ja njega povrijedila i ne znam šta mi je. Znam da se ne bi trebala tako ponašati.
Imam jako bolesnu familiju. Imam tetku koja je, kad sam bila mala i odemo u šetnju, kine u ruku i istom tom rukom uhvati moju. Imam djeda koji je umeo kao maloj da mi gura jezik u uvo, nakon što nas pokrije ćebetom preko glave. Imala sam babu koja je umela da nakupi dlaka i kudje s poda, i da mi ostavi na vratima od sobe, kao znak da kuća treba da se sredi. Druga baba je znala da baci sve što kupi, od bele tehnike do garderobe i hrane, novo novcijato, jer joj je smrdelo ili imalo neki šmek. Knjigu bih mogla napisati šta su svi ti ljudi radili. Nekad me sramota kad se osvrnem na to s kim sam u srodstvu.