Ne volim da kupujem polovne knjige jer ko zna ko ih je pipao pre mene.
Na odmoru sam. Brojim dane do posla. Previše mi je dosadno.
Ok ne mora da znači da sam u pravu, ali imam osećaj da se bivša mog momka udala eto tako a da misli i dalje na mog momka. To sumnjam iz dva razloga on je nju ostavio pre mene, dakle nemam veze sa tim jer se tada nismo poznavali, ali iz njegove priče to joj je teško palo. Sada je ona udata i ja sam joj iz radoznalosti par puta ušla na profil i videla neke storije koji mi se nisu dopali. To su sve citati o patnji, o ljubavi o prošlosti o psiholozima sa utešnim motivacionim porukama i sve neke reči utehe ovo sada je bolje od prošlosti, taj neko pre vas nije cenio i tako dalje. Takođe često inicira da dolazi na mesta gde zna da će on doći itd. Ne osećam se ugroženo nego razmišljam kao pojava koliko toga u stvari ima da neki ljudi kao nastave dalje a u suštini nikada nisu.
A što ne volim kad se iscimam da stignem na vreme, a onda me trtnu u čekaonicu lagano 15+ minuta..
Majka ne dolazi više kod mene jer ne može da gleda kako se žena ponaša prema meni i njenu nezahvalnosti... Pravi bedak..
Mog dečka opisuju kao hladnu osobu. Iznenadilo me kad njegov najbolji prijatelj to izrekao jer nisam uopće razmišljala tako. Naime, fizički je uvijek pokazivao nježnost i strast a svojim djelima privrženost i prijateljstvo. Meni je to bitnije od tipično romantičnih gesti i izjava ljubavi.
Do 35-e sam mislila da se ljudi vjenčavaju i dobijaju djecu sa ljudima sa kojima se vole i slažu. Tek poslije sam uvidjela da se pojedini vjenčavaju jer su eto dugo zajedno, jer je vrijeme za djecu, jer su napokon našli nekoga ko ih hoće, a s kim se uopšte ne slažu, svađaju se u toku veze, pristaju na sve i svašta... Mnoogo je tavih primjera u mom okruženju i zaista sam tužna zbog toga. Unaprijed žalim tu djecu koja će odrasti u nefunkcionalnim porodicama. Ljudii, bolje da ste i sami nego tako!
Mislim da svako treba da sluša sebe, a ne druge. Najviše mrzim kad neko kaže ono 'slušaj roditelje, oni su uvek upravu, slušaj starije oni su uvek upravu' itd. Gluposti. Ovo se ne odnosi na maloletnike i jako mlade osobe, nego na zrele(pošto bi se neki sad uhvatili toga da nisam naglasila). Po mom mišljenju, bolje se i sam za*ebati u proceni bilo čega i pogrešiti, nego poslušati nekoga, pa se kajati na kraju što nisi drugačije postupio/la. Znam za brdo slučajeva gde su pojedini slušali nekoga, a ne sebe, pa im se na kraju obilo o glavu i sad kukaju i vraćali bi vreme da mogu. To što se nekad ispostavi da je neko bio 'upravu' se prosto zadesi, ali opet, kad krenu ono 'jesam li ti rekao/la', prik*nja mi se. Kao da su otkrili toplu vodu. Bolje i sam udariti glavom o zid, pa naučiti lekciju i opametiti se, nego raditi po direktivi drugog. Uvek ću biti takvog mišljenja.
Ja ne mogu da shvatim ovaj mentalitet osoba iz HR. Uložim vreme i trud u intervju sa njima i njihove krugove selekcije a onda samo odjednom dobijem ghostovanje? Zar ne zaslužujem za toliko neko objašnjenje? Zar je toliko teško obavestiti da su se odlučili za drugog da ne razmišljam da li je možda došlo do nekog odlaganja ili je proces zaustavljen. A pre toga dok su me tražili da sve to zakažu smarali me više puta. I onda odjednom ništa.
Kad je neko toliko jadan da ga više ništa u životu ne ispunjava osim da druge ponižava kako bi se osećao bolje — I što je najgore, ja kad se suprostavim tome ispadam bahata, a u stvari samo ne dozvoljavam ponižavanje. Ma koliko neko bio postavljen na poziciji šefa, ponižavanje se ne sme tolerisati. Ima toliko poslova i mnogo boljih ljudi. Ne dozvolite sebi da se zbog nekoga osećate loše a ne dozvolite ni da se neko drugi zbog vas oseća loše a da vam nije ništa loše uradio.