Ne shvatam devojke na insta koje kriju dečka/verenika, pa samo objave ruku ili pola glave. Koji je fazon?
Zaljubila sam se u njega. On me ne vidi ni u vremenu, ni u prostoru. I taman se nekako dozovem pameti, smirim i stabilizujem i onda ga uhvatim kako me posmatra sa osmehom od uveta do uveta. Ili sam mu smešna, ili... ja ne znam šta... ali taj njegov osmeh me opet povuče u taj vrtlog zaljubljenosti i ludila.
Neverovatno koliko je teško čoveku da prihvati sebe.. Meni je lakše kad vidim malu sebe na slikama da volim to dete, nego osobu koju vidim u ogledalu - njoj uvek nađem neke zamerke..
Prošle godin, tačnije 28.9. mama mi je dobila prehladu, bar sam tako mislio. 01.10. postala je toliko loše da nije mogla ustati i počela je da se gubi. Vodili smo je doktoru i pokušavali da je spasimo, doktor je rekao da ima preko 300 CRP ili kako se zove. Vratili su je kući, jer se bolnica selila sa jedne lokacije na drugu. Probala je da spava, dobila antibiotike i počela je da se vraća sebi. Oko 21h postajalo joj je gore, zvali smo hitnu pomoć, ali 1h vremena su odgovlačili da dođu, a mi auto nemamo. Naveče u 22:50 mi je umrla na rukama. Od tad imam traumu, a pogotovo je anksioznost ogromna kad god neko kaže da ima prehladu ili kad ja dobijem prehladu, a njeno umiranje ne mogu da izbacim iz glave ni 1 godinu poslije. Ako je neko prošao slično, volio bih da napiše, da znam da nisam jedini.
Žena hoće da ostanemo na jednom detetu. Ja hoću razvod. Dogovor je bio bar dva. Da je imala tešku trudnoću ili porođaj, pa i da razumem, ali prošla je glat kroz sve to. Ne želim da moje dete odrasta samo, bez brata ili sestre. Ne želi da čuje o usvojenju.
Rekao sam joj poljubiću te pred cijelim Barom da ti se svi smiju. I pogodite šta je bilo. Smijali su se meni.😂
Primećujem da mnogi moju ljubaznost shvataju kao flert.. Možda ja i prelazim neke granice, ali svakako to ne radim namerno i sa zadnjim namerama.
Koliko sam puta nepoznatim ljudima oćutala kad me uvrede jer sam bila u žurbi ili mi nije bilo do svađe pa mi posle bude krivo. Nemam kad da stojim i da se svađam jer su oni nekulturni. Ali bude mi krivo kad oćutim nekome ko je drzak. Svi misle da im je najteže, niko mene ne pita koga i šta ja imam kod kuće ili na poslu i koliko sam umorna. Mogla bih i ja da se brecam na sve, ali samo idem svojim putem.
Zašto, ali zašto nitko ne priča a boli koja ostaje nakon abortusa? Rana koja nikako da zacijeli..
može li bar ovaj post ostaviti trag, da mi koje smo to prošle izjadamo dušu. Možda bi neka majka koja se sad dvoumi odlučila zadržati jedno malo biće, možda spasiš život budućem umjetniku, doktoru, frizeru, izvrsnom majstoru.. lažu te kad kažu da ćeš si olakšati, bolii i ne prestaje da boli i godinama unazad.
Jedne noći sam sanjala djevojčicu koja mi je rekla mama opraštam ti.. Ne mogu i da hoću opisati bol nakon toga sna, utješilo me jedino jer sam je vidjela radosnu, ali džaba kad ja sebi ne mogu oprostiti..
Kad bi mogla najbolje jednom rječju opisati život nakon bila bi to riječ "praznina" .. i ne mogu zamislit ništa što bi tu prazninu moglo popuniti. Ni dvoje djece koje imam, ni moj predivni muž ni sređen život. A nitko ne zna šta nosim u srcu.. nikom to ne bi poželjala..
Moja Lana, neću te prežaliti❤️