Treba mi savet. Šta da radim, verenikov prvi a naš kako bi trebalo budući venčani kum se oženio njegovom bivšom devojkom, on je o njoj sve najgore govorio, da će promeniti kuma, a kako se bliži svadba on je kako bih primetila promenio mišljenje, počeo je da joj se javlja i ako pre toga se godinama nije javljao. Mene sve to boli, i jako sam razočaran, da li da pristanem na sve to ili da se okrenem i odem zauvek? Kako na sve ovo da gledam, od sramote ne smem nikome ni da kažem jer većina gleda to kao na ljubomoru ali je to daleko od ljubomore.
Mislim da su najveći umni bolesnici ljudi koji daju reklamu na YouTube da ti iskoči prije muzike koju si hteo pustiti i opustiti se!
Kao nastavnica, najdraže mi je kada mi se bivši đaci jave kada me sretnu na ulici/školi. Po tome se vidi koliko je ko vaspitan. Ružno mi je kada primetim da mi se neko kome sam nekad predavala ne javlja i pravi se da me ne vidi.
Izgubila sam vjenčani prsten, već 2 dana se lomim u razmišljanju gdje je mogao nestat i tražim ga. S obzirom na to, imam užasnu glavobolju zbog stresa i užasno sam iscrpljena. Ne znam da li me je što odavno ovoliko pogodilo i uznemirilo.
Razvela sam se zato što je njemu bilo važnije šta drugi kažu i da se hvali i takmiči. Stalno je komentarisao kolege, pametovao i mudrovao, pa čak i meni. Sreća pa nismo imali decu. Verovatno je i ovaj brak bio samo da selo vidi, jer on sve radi zbog drugih. Mora gdin svake godine telefon novi, patike, da ode negde s drugom... Samo da kači na društvene mreže i hvali se. Posle pričajte kako su samo ženama važne mreže i da samo kače gde su, šta jedu dok je i ovaj moj bio isti.
U srednjoj sam bio baš depresivan. Dok su drugima lektire poput: "Crnog mačka, Stranca, Preobrazbe, Zločina i kazne" bile mračne, ja sam se u njima pronalazio jer je u meni bilo crnilo, tuga. Hvala Bogu završila je.
Počinjem da se pitam da li su mi moje drugarice stvarno prave drugarice. Svaki dan su tema postali neki njihovi problemi, ja sam tu da saslušam, pružim podršku ili savet, ali kada kažem šta mene muči ili imam neki problem ne dobijem isto za uzvrat. Mislim da zbog toga počinjem da se zatvaram sve više i da ćutke sama prolazim kroz sve.
Nerviraju me ljudi mlđji od 40, a pogotovo oni u 20im, koji ne kapiraju novo vreme po pitanju profesije i posla. Nema tu apriori lošeg ili dobrog, jednostavno je tako. Savremeni čovek (osim vanserijskih naučnika, glumaca i pevača) će tokom života promeniti ne samo mnogo firmi već i više struka. Doškolavanja i konstantna učenja su nasušna potreba. Neko ko je, primera radi, završio ekonomiju moraće da zna i neki zanat, zatim skup IT veština, pa još ko zna šta. Čak i medicinari. Genske i nanorobotske personalizovane terapije zahtevaće multidisciplinarnost.
Volim svog dečka najviše na svetu, ali se stalno setim ono što je uradio u prošlosti i stvarno boli. Ponekad je samo dry prema meni i ne mogu živjeti sa tim da moram stalno da se brinem dal me voli ili ne. Ne znam šta da radim želim da ga prebolim ali ne želim da ga varam i ako raskinem znam da neću biti ista jer on je bukvalo deo mene. Ja ne mogu da zamislim život bez njega al isto tako ne mogu da zamislim da živim ovako ceo život.
Imam momka već 5 godine, već neko vreme smo i vereni. On je zaista dobar, nežan i pažljiv ali problem je što je mamin i tatin sin. Otac mu je već neko vreme u krevetu a majka ne radi jer brine o njemu, ali opet su oboje jaki na jeziku i ne daju mu da diše bukvalno. Zbog te situacije bi morali da živimo sa njima u drugoj kući, meni se to naravno ni malo ne sviđa ali ga volim i previše je dobar momak da ga ostavim u takvim problemima samog. Dvoumim se da li sa se udam i da ćutim i trpim zbog njega, ili da gledam sebe i da uživam u životu kad već imam tu priliku. Znam ako ga ostavim da me ljubav više neće zanimati jer njegove standadre ni jedan ne može da premaši, i stah me da se ne pokajem što sam pustila takvu ljubav zbog njegovih roditelja.