Živi dva sprata iznad mene, i u zadnjih dva, tri meseca malo po malo, neki deo stvari "padne" sa štrika, i završi u ili na mojoj terasi. Ja uzmem i dam sestri ili mami da joj vrate, ne idem ja lično da joj vraćam. Pa gde mene sestro nađe, ja nisam nešto privlačan, niti sam građen apolonski, ili si ti ćorava od očiju, pa ne vidiš kako treba, ili ti se sviđa moja sestra, ili mama, četvrtog nema.
Izlazim iz taksija, čuknem glavom o vrata pazeći da se ne okliznem na neočišćen prilaz. Gledam dal je neko to video, ugledam muškarca mojih godina kako me posmatra fokusiranim pogledom, zastao je. Osmehnem se svojoj trapavosti, ne menja izraz lica. Gleda, ne trepće dok nisam krenula ka ulazu u zgradu. Neobičan momenat.
Možete pričati šta god hoćete ali meni je prejadno da neko sam sebi čestita rođendan na društvenim mrežama u fazonu 'pa neka mi je sretan rođendan' ??????????
Šta raditi kada partner ne zna da postavi granice svojim roditeljima i ne vidi u tome problem? Dogovor između nas dvoje je bio da ne pravimo svadbu, da obeležimo samo u krugu porodice. Promenio je mišljenje kada je rekao roditeljima za naš plan...popustim, jer rekoh hajde stalo mu je do toga. Za auto koji smo kupili od zajedničkih para je odluke donosio uglavnom sam, a neke zajedno sa roditeljima. Roditelji mu nameću da se viđa sa njihovim prijateljima kada dođu u naš grad...iako to ne želi, popustljiv je i naravno uvlači i mene u to. Malo mi je muka od toga...osećam se kao da sam tu negde sa strane. Pričali smo o tome i njemu je to sve normalno, vidi mene kao problem. Dodatno, sve radimo po pola...računi, stan, kućni poslovi. Pre braka sam želela decu sa njim...sada ne mislim da bi to bilo pametno.
Ne sviđa mi se kako Hercegovci uvijek hvale Hercegovinu i govore o njoj kao o raju na zemlji, a niti sami ne žele živjeti tamo. Govore kako je tamo najbolje i da nema boljeg mjesta za život, a ne mogu tamo izdržati niti mjesec dana, već žive po drugim državama.
Naši prijatelji su dobili dijete. Stalno se čujemo, uvijek smo tu šta god treba, čak muž i ja pričuvamo starije dijete ako je neophodno. Ali mi je čudno u zadnja tri mjeseca, oni nas konstantno bockaju nekim neprijatnim komentarima. Često iskoriste priliku da ponize naš brak, da je naš odnos manje vrijedan jer nemamo djecu još uvijek, da tek treba da vidimo šta je brak kada djeca dođu. Ili ako odemo negdje odmah komentar lako je ići kad nemate djece, vidjećete kad djeca dođu, lako je se vama slagati sad, pitaćemo vas kad budete imali djecu, daće oni nama savjet kako treba da se održi savesn brak jer su sve prošli itd. Prećutim svaki put, ne znam kako da reagujem, sve mislim da im je samo težak period pa tako liječe frustracije, ne želim da se ogriješim, ali me mnogo vrijeđa.
Kad sam bila mlađa trebalo je dosta truda da me primeti neki muškarac, iako sam uvek izgledala sasvim pristojno. Sada, kada sam prešla 40, kada mi je (po pitanju izgleda) samo bitno da sam uredna, kada se trudim da ne zapadam za oko nikome, ne mogu da ih se oslobodim, saleću me sa svih strana... O živote, naopak si!
Nakon prvog dejta obično nestanem i nikad više se ne javim.