Danas sam na poslovni put putovala s klijentom od Niša do Beograda. Neću ga više susretati, ali lepo smo se napričali. Na izlasku iz auta me pitao za broj mobilnog pod krinkom da mi javi kad istraži nešto o čemu smo pričali. Rekla sam mu da ima moj broj u imeniku firme. Sad sam legla da spavam, ali ne mogu da zaspem jer se pitam zašto kroz ceo razgovor nisam pomenula da imam momka. Da moj momak čuje sve što smo pričali, ne bi imalo što da mu smeta, ali pitam se da li ga podsvjesno nisam pominjala jer mi je godila ideja da mu se dopadnem. Svog momka obožavam i u 3 godine nikad nisam nikada imala potrebu za pumpanjem ega sa strane (npr. objavljivanjem svakakvih slika na mrežama i sl.) i zato mi je baš krivo što se danas uopće pokazala potreba za tim. Ružno je i prema tom momku, a i prema mom.
Borim se sama sa sobom, osjećam se loše, na trenutke budem dobro ali generalno sam loše. Pred roditeljima i ljudima glumim da je sve super ali stvarnost nije takva. Usamljena sam i osjećam se manje vrijednom, često plačem i ne nalazim sreću u ničemu, ništa me ne uveseljava niti čini sretnom, ne znam kako da si pomognem.
Može li neko da mi objasni nešto, imam 30 godina ali i dalje ne kontam neke stvari. Neko se dopisuje sa vama, sve top, pričate duboke teme, vidiš po porukama da se i ti njoj sviđaš kao i ona tebi, sve ide ka tome da ste se skontali da može ispasti nešto od vas i onda iz čista mira ta osoba samo nestane, o čemu se tu radi?
Smatram da su sve osobe koje se ne skidaju sa društvenih mreža i dnevno objavljuju po 20 puta šta su radili ili šta rade, bolesni. Treba im stručna pomoć za odvikavanje. Bože me oprosti, tačno imam osećaj da bi neki totalno lajsnuli kad te aplikacije ne bi postojale.
Sklone ogovaranju ne mogu da percipiram kao ljudska bića. Šta kao ljudska bića, ne mogu da ih percipiram ni kao sisare. Tako su mi neki oblici života sa horizontalom, bez vertikale. Možda crvi, ali obavezno pljosnati, jer obični imaju kakvu-takvu vertikalu.
Sve mi se plače kad vidim koliko je boli rame kao posljedica pada, a svi nalazi uredni. I ne izlazi više jer joj treba pola sata da obuče jaknu sama. Ne može ništa raditi što traži da podigne tu ruku. Naravno, ima dana kad je boli manje i tad može, ali opet s teškoćom. Fizioterapija je pomagala, bilo puno bolje, ali košta mnogo para, dok ne skupimo bar jedno za preporučenih 30 sesija, patnja...
Sad već bivša drugarica kojoj sam pre samo 5 meseci bila kuma me je blokirala.. Blokirala, a nemam pojma zašto... Juče sam je pitala ako može da mi pošalje broj njene rođake, hladnokrvno mi je rekla kako nema.. Posle sat vremena me je blokirala...
Najbolji drug moj dečka mi je lajkovao stori i zvao me da blejimo, prvo nisam htela da kažem dečku jer se baš druže i neću da zbog mene prestanu ali mi je pre par dana nešto prebacio pa sam mu rekla i znate šta, njemu nije ništa rekao, a na mene se naljutio iako se jasno vidi da na poruku nisam ni odgovorila... Klasično muško.
Nervira me majka, samo kuka. Nervozna je i živčana. Nikad u životu nije radila, nije se školovala... Kako ove žene koje su radile i imaju decu, pa im nije život dosadio. Ona je toliko lenja, sve joj mrsko. Onda joj mrska i ta lenjost. Sama kriva za svoj život, a onda krivi sve nas i viče na nas. Gledam druge žene aktivne, idu na posao, imaju decu itd. Šta će one reći?
Upravo sam raskinula sa dečkom sa kojim sam bila 3 godine. Već duže vreme pratio me loš osećaj da gleda druge devojke ali nikad nisam imala dobar dokaz za to. Danas sam pronašla slike golih žena u preporučenim objavama na instagramu. Pravdao se da on to ne gleda, ali mu ne verujem. Ne mogu da pređem preko toga, ko zna šta još krije pored toga… Tek sada vidim da je moj loš osećaj opravdan.