Moji roditelji misle da je fakultet sve u zivotu i da mi on garantuje posao i dobru platu ako ga zavrsim, sve ostalo je nevazno, i to sve jer sam zavrsio gimnaziju. Za svojih 22 godine nista nisam u zivotu uradio osim sto sam ucio, ni izlasci, ni trazio devojke, ni zajebavao se imao neko drustvo. Roditelji su zahtevali samo ucenje i nista drugo nije bilo dozvoljeno. Prvi fax sam promenio jer mi nije islo, sad sam na drugom shvatio da polako pocinjem da gubim razum, da se svadjam sam sa sobom, da sam depresivan, i da cu jos vise da ludim hehe. Moji misle da lupetam gluposti da ne bih ucio, al dobro ostalo mi je jos 2 godine da zavrsim i onda cu verovatno u potpunosti izgubiti razum.
Danas mi se desilo nesto što sam verovala da se dešava retkima, za školoanje dugujem 110 eura već par meseci... Danas mi stiže e mail kako mi je uplaćeno za školarinu 150 eura.... ja u šoku, momenat neverice...ipak morala sam da pustim poruku školi da ja nisam uplatila nikakav novac, grizla bi me savest da prećutim tako nešto.
Imam trip kad prolazim ispod bilborda da se ne otkači i padne mi na glavu.
Imam 22 godine i prije 4 godine sam se preselio u Dansku zbog studija. Ovdje jako lijepo živim kao student, imam puno prijatelja, imam posao i svaki mjesec zaradim preko 1000 eura što je naravno i više nego dosta za fin studentski život ovdje. Koliko god to zvučalo lijepo, po dolasku ovamo shvatio sam da novci nisu sve u životu, shvatio sam koliko je važno uzajamno pomaganje i širenje ljubavi među ostalim ljudima. Velika mi je želja nakon završetka fakulteta da osnujem svoju humanitarnu organizaciju, da se preselim negdje u Afriku ili u bilo koji drugi nerazvijeni i siromašni kutak svijeta i da pomažem lokalnim ljudima. Inače sam i prije donirao novac za humanitarne akcije, ali mislim da postoji ogromna razlika između slanja novca i zapravo posvećivanja svog života drugima, samo da bi njihov život bio koliko toliko bolji. Vjerujem da bih bio najsretnija osoba na svijetu kada bih to uradio iako znam da moja obitelj ne bi podržala da tek tako odbacim ovakav lagodan život.
Danas mi kolegica dala žvaku, ljudi moji, zar te okus i miris jedne žvake može vratiti unazad 13 godina. Sve mi se vratilo, moja prva ljubav, prvi poljubac, mjesto gdje smo bili, sve... Kako bi voljela samo da ga zagrlim i da mu kažem da nikad nije zaboravljen i da nikada ništa nije prestalo i da mi je žao što je sve ispalo tako kako je ispalo, i da se moja porodica vjerovatno kaje i dan danas što su mi te zabranili, kad vide kakav ja život živim i kako. Patim, a kako ti živiš sa svojom. Ženom i sinom... I želim ti svu sreću ovoga svijeta koju si ti meni pružao... Žao mi je bila sam. Mlada... I znam da čuvaš slike moje kod svoje rođake... Nemoj, zapali ih, voli svoju suprugu i nemoj je nikad povrijediti ona ti je rodila ono najvrednije.
21 mi je godina, najdraža kategorija filmova su mi romantične komedije, a užasavam se pomisli da ikad budem u vezi.
Dugo smo se sviđali jedno drugome. Mislila sam evo napokon netko kome je stalo. Počeli smo se viđati prije par mjeseci. Ljudi moji to je drugi čovjek, uopće me ne doživljava, trudim se oko njega ali ništa, što sam mu bliža on mi je sve dalji. Da sam znala da će to ovako završiti nikad mu ne bih dala priliku.
Nikada neću roditeljima oprostiti, moje prolivene suze koje sam proplakala zbog njih!
Kada je moja sestra imala 17 imala je jednog momka koji mi je bio pomalo čudan. Čudno je razgovarao sa mnom i čudno me gledao. Ja sam 6 godina mlađa od njega i moje sestre tako da sam tada bila dijete i nisam shvatala zbog čega mi je neprijatno. Jednu noć kada sam bila sama ispred kuće on mi je prišao u zabio mi je jezik u usta. Ja sam ga samo odgurnula i pobjegla, tek kada sam bila starija nakon jedno 2-3 godine kada mi je bilo 13-14 shvatila sam da je to bio pokušaj da se žvalavi sa mnom. Što je najgore moje sestra je tada i dalje bila sa njim. Nikada joj nisam rekla a oni su raskinuli. Kada ga vidim u gradu prođe me neka jeza.
Raskinuo sam sa devojkom koju sam voleo više od života jer ona više nije zaljubljena. Pokušao sam sve što sam mogao ali nije urodilo plodom. Ne znam čemu da se nadam. Dajem sebi nadu da ću joj zafaliti pa će mi se javiti ali sve manje verujem u to...