Prošla kroz dve loše veze. Batalila vezivanje i generalno muškarce. Posvetila se poslu, sebi i karijeri. Onda naiđe on, sve što sam ikad sanjala, a ja naučena traumama šokirana. Prosto ne znam da se ponšam i postavim prema čoveku kome sam prioritet. Ne umem da reagujem kad mi neko da ključ svog stana, šifru svog telefona. Kad mi neko veruje, kad osluškuje moje želje pa me iznenadi tom crnom torbom koja košta toliko mnogo. Rekla sam mu da ako ikad planira da se ženi da je odgovor zauvek da i jutros dobila prsten koji je lepši od bilo kog iz mojih devojačkih snova. Pa čestitajte mi! <3
Joj ovih djevojaka koje su bacile oko na samo jednog momka i sve im se vrti oko toga, dok neće da primijete koliko nas drugih ima. A šanse da će smuvati tog jednog su ravne nuli...
Vlasnik sam jedne veoma uspešne online prodavnice. Nikad ne koristimo usluge influensera za reklame. Uvek im se smejemo, jer se ponašaju kao neki prosjaci. Imaju 300k pratilaca, a možeš da ih kupiš držačem za sapun.
Toliko bih voljela da sam tip osobe koju kada nešto muči, sekira, da gubim apetit i mršam. Ja sam tip osobe koja se zdravo hrani, aktivno vježba, gubi kilažu samo onda kada je i fizički i mentalno sretna i zadovoljna. Ako me vidite da sam dobila na kilaži, znajte da mi psiha nije ok, da sam bezvoljna, nemotivisana i da samo ležim i jedem sr*nja, dišem samo zato što moram. Toliko mrzim kod sebe što raspoloženje utiče na mene toliko u tom smislu. Trenutno sam u jednoj takvoj krizi, uništavam se i ne znam šta da radim..
Najveći red flag su mi djevojke koje imaju pirsing na pupku i kad stave onu minđušu na nos pa izgledaju kao bikovi.
Da li dete u Francuskoj, koje izgovara slovo R kao mi, ide kod logopeda?
Svog prvog momka sam mnogo volela. Ne bih o detaljima, svega je bilo između nas, nakon toga sam ga prebola, počela da se viđam sa drugim momcima, par godina nakon prekida upoznam muža, zavolim ga zaista iskreno, venčamo se, dobijemo decu. I sretnem skoro bivšeg i počnem da razmišljam o njemu, da me bole neke stvari koje sam davno prebolela, da razmišljam šta bi bilo kad bi bilo, počne da mi nedostaje, da slušam pesme koje me podsećaju na njega. Da li se to vama dešava? Ne želim ovakve misli, ali kako legnem tako se on pojavi.
Prijateljica da je tako nazovem, je toliko željna pažnje, muške, da je nekada i pored svog muža a i pored nas ostalih žena, spopadala svakog muškarca u društvu. Ostavio je muž a ona sada još gora, jel realno da se neko može toliko srozati i ponižavati.
Imam troje djece i najstarije kao da manje volim jer me previše podsjeća na sve ono što ja nisam imao kad sam odrastao.
Za 26 godina imala sam stvarno mnogo dinamike u životu, promena, poslova, selidbi itd. Sve je to ok ali ono što mrzim kod toga je objašnjavanje i razjašnjavanje sa ljudima. Mislim ne želim da budem nezahvalna, jer neki ljudi nemaju nikoga koga je briga šta se dešava sa njima, i zahvalna sam što imam tu neku mrežu podrške u životu. Ali evo npr. sad prolazim 3 kruga razgovora za posao, ja ljudi imam 10oro ljudi koji očekuju da popričamo svaki detalj kako je to prošlo. A mene to tako iscrpljuje i pritiska i želim da ljudima kažem šta ima novo tek kad se završi. A da ne pričam o ljudima koji ti ni nisu nikako bliski nego ono naše balkansko- random stari ljudi iz zgrade koji eto misle da polažu pravo na informacije: gdje živiš, je l ti odgovara tamo, gdje radiš, gdje tražiš da radiš ako ne radiš trenutno, kako je na poslu, je li ok plata, koliko je plata, imaš li momka, odakle je on, kako vam je, a gdje on radi...i naravno na sve to imaju i pravo da ti izlože svoj neki komentar.