Mnogo me nerviraju koleginice. Prosto ne mogu da verujem da toliko mogu sa ogovaraju i samo nešto komentarišu. Ranije sam se njima malo i družila al sam se povukla i sad me gledaju ispod oka. Čak i njima odgovara što više ni to malo vremena ne provode sa mnom jer sam uglavnom ćutala na ta komentarisanja. Muka mi ih je da sad kad se vraćam sa pauze se nadam da ni jednu neću sresti u hodniku jer ta netrpeljivost se toliko oseća.
Ne znam da li još neko osim mene ima učestalu čežnju da se vrijeme kao što je bilo 80tih vrati, iako nisam rođena u tom dobu. Kao da očekujem da će doći, a ipak u skladu sa današnjicom je potpuno nemoguće.
Volim da čitam ispovesti drugih, volim da uđem i u komentare, ponekad i ja ostavim komentar u smislu ako imam sličan primer iz života...ali ne mogu da razumem koliko od jedan do sto mora da budeš mrgud da u svim komentarima ostavljaš negativu...i da od deset komentara ljudi u najmanje šest takve loše stvari pišu.
Kada ne vratim dva dinara onda je problem, a kada ne oprostim dva dinara i to je isto problem...
Imao sam šeficu koja je otvorila ugostiteljski objekt u blizini mora i svakodnevno objavljivala reklame i pozivala na kavu s "najljepšim pogledom u gradu." Ok, vidi se more, al u fokusu je nekoliko kontejnera za smeće te kamioni s robom koji bi svakodnevno dolazili i odlazili. A o upravljanju da i ne govorim.
Uverila sam se da ništa nije slučajno. Bukvalno se sve dešava sa razlogom.
Ima jedan dečko kog sam upoznala u 2023… Ne bih da ulazim u detalje al me je baš povredio i zajebavao a da ja to nisam znala. ,,Prešla sam’’ preko toga al taman kada bih ful zaboravila na njega on bi se javio iz nekog razloga i sve to uništio. Prošlo je godinu dana od kad smo se poslednji put čuli, ali u skorije vreme mislim dosta o njemu. Ne ložim se na njega niti išta od toga, samo razmišljam o stvarima koje mi je uradio i razlozi, pošto smatram da mu ništa loše nisam ikada uradila. 90% mene ga mrzi zbog svega toga, gadi mi se. Ali ostalih 10% ga i dalje gleda kao lika koji je bio tu za mene i kome sam mogla da se otvorim bez da me osuđuje. Gotivan lik u kog sam se zaljubila na početku i razmišljam gde je nestao on i zašto bi uradio takve stvari. Nekada bih volela da imam neki kontakt sa njim, samo ovako da se čujemo, budemo u oke odnosima, drugari… On je u vezi već godinu i nešto, i ja sam skoro godinu dana u vezi sa dečkom, i ne znam što me ovo toliko dotiče i dalje.
Nisu mi jasne ove komšije što rade nešto pa odvrnu muziku na sav glas da cela ulica čuje ili kad je slavlje pa od te muzike po celi dan ne možeš odmarati. Ako im nije stalo do drugih što im smeta kako im onda ne smeta da im radio bubnji do daske na uši. Ja ne mogu preglasno da slušam ni muziku koju volim jer mi smeta buka.