Ne znam kako vi, ali ja kad idem na putovanja ili odmore uživam, družim se, razgledavam, jedem i okinem koju fotku da imam uspomenu s putovanja - a puno puta se ni ne sjetim.
I onda gledam na društvenim mrežama fotke nekih ljudi, tri dana bili na putu a 300 fotki u različitoj odjeći, uštimane, namještene, ovakve onakve.
Nekad sam i putovala s takvim ljudima i nekako imam dojam da toliko toga, doživljaja i svega propuste na putovanju ganjajući dobre prizore i savršene poze. S nekim ljudima sam čak imala osjećaj da putuju samo radi toga da bi mogli pokazati gdje su bili. Šteta para.
Imao sam par vrućih snimaka sa devojkom, koje smo rešili zajedno da snimimo kako bi se nekada tome smejali kada ostarimo,... Raskinuli smo, snimke sam izbrisao, pitam se da li je i ona to isto uradila.
Najjače mi je što se još uvek priča o tome da neko živi s roditeljima, da je sramota itd. Ljudi, u Norveškoj vam plaćaju kad se odselite od roditelja. Nešto čak ne morate vratiti. Tako da, pogledajte prvo što se sele i kako, a ne tek tako da blebećete o tome.
Imam 27 godina, počeo sam da učim da sviram, (imam sluha). Iskreno, počeo sam u nadi da ću napustiti posao i firmu i početi da radim ono što volim. Radim od 18 godine, živim privatno, oženjen i imam dete.
Roditelje nemam, umrli. Ne mogu više ni firme ni 8 sati. Sve mi se nakupilo...
Oprostio sam ženi prevaru, ali sebi ne mogu.
Živim s njom samo radi djece.
Svaki dan se budim s osjećajem praznine i krivnje.
Ne znam jesam li slab što sam ostao ili jak što pokušavam izdržati.
Djeca su jedino što me drži — zbog njih nosim sve ovo.
Ponekad pomislim da sam izgubio sebe u pokušaju da sačuvam porodicu.
Već 3 godine živem u drugoj državi i samo sanjam da imam makar jednu prijateljicu. Nemam sa kim da podelim radost ili tugu, da idem na kafu, da šetam se. Imam samo 21 godinu a sve slobodno vreme provodim na telefonu. Mislim ponekad da možda sam sama kriva za to, ali stvarno nemam pojma više gde da tražim nova poznanstva.
Imam 35 godina i primetio sam da većina osoba rođenih 70ih godina su jako loše i kao ljudi i kao kolege. Ne mogu da shvatim odakle toliko zlobe, sujete, zavisti i mržnje u tim ljudima i zašto se tako odvratno ponašaju prema drugima. Nije to samo na poslu, već i u familiji, komšiluku, na ulici, na treningu... Sa svim ostalim generacijama i nije toliki problem i pronađe se zajednički jezik.
Sa kim god sam razgovarao na tu temu, apsolutno su se složili sa mojim stavom i kažu da i oni isto misle.
Devojka je raskinula sa mnom pre više od godinu dana, našla nekog narkomančića sa parama i dobrim autom, ali njen otac me i dalje zove na porodična okupljanja. Obojica intelektualci, skapirali smo se i često se nalazimo da igramo šah. Ne razumem šta joj tačno tu smeta i koji problem ima, ne mešam joj se u život, ali devojka ludi i priča da sam paćenik jer dolazim da blejim s njenim starim.
Muško sam u kasnim tridesetim i naježim se kada čujem muškarce kad kažu “da ne prihvataju ništa ispod onog što oni nude”. Kupio stan, kola, treniram, putujem, čitam, nemam poroke, imam svoj biznis i u zavisnosti od meseca, budem dobar 5-10k. Mislim da je to za Srbiju sasvim okej. I sad ja treba očekujem neku ovakvu kao ja? Malo teže.
Nije mi jasno kako roditelji mogu dopustiti svojoj djeci da idu u kladionicu i puštaju ih da se klade i igraju igre na sreću sa manje od 18 godina. Govorim gdje roditelji dovode djecu od 10 godina i daju im tikete da prate.
Svakoj radnici koja dopusti djetetu ispod 18godina ulaz u kladionicu bi dala otkaz. Najgore od svega je što policija i inspekcija i sve nadležne ustanove žmire na takve stvari.