Imam preozbiljne zdravstvene probleme, a strah me da idem na bolovanje zbog radnih kolega, zbog njihovog pričanja.
Kako me iritira ono viseće zvonce na vratima dućana jer kad ih netko otvori to se vražje zvonce čuje do Amerike 🤬🤬
U braku sam skoro 2 godine i nerviraju me muževi stavovi i njegovih roditelja. Odlučili smo da živimo kod mene i imamo svoju privatnost. Moji su u prizemlju i čak nas nekad pozivaju telefonom kada nešto treba, a ne tek tako da uleću i razumeju kada nešto ne uradimo jer hoćemo svoje planove da ispunimo. Pomažu nam i da sredimo kuću i stalno govore kako je ovo naše, i kako kroz koju godinu planiraju da idu na selo da žive i sve ostaje nama. Kada god to pomenu moj muž govori kako ovo ne ostaje njemu, kako ovo nije njegova kuća. Skoro smo imali raspravu kada sam pitala zašto nam njegovi ne pomogu kao što su i njegovom bratu (koji je dobio i kuću i i dalje se ulaže), na šta se muž uvredio i rekao da oni nemaju šta nama da pomažu i da sređuju ovde, oni su gore svi zajedno i to je njihovo, a pritom brat ima i decu, drugačije je. A možda bi i sve bilo u redu, da oni od mog muža malo malo ne traže pomoć i on uvek učini. Jako me nervira sve ovo. Šta raditi?
Ljudi slikaju čašu pića u izlasku i to je kao zanimljivo? Jeste li realni?! Ja da uslikam papuče rekli bi da sam luda.😏
Kad sam jednom ovdje napisala da sam se svađala s nadređenima na poslu i htjela da dam otkaz samo da bih mogla ići u grad i na more s dečkovim bratom koji me zvao, jedan kreten mi je u komentar napisao da kako je on 15. po redu koji je osudio i da nek se nastavi... Al to 'nek se nastavi' me izbacilo iz takta. Pa koji gad odvratni!!! Što je tu toliko strašno što sam htjela dati otkaz zbog toga?!? Ionako sam u toj firmi s tadašnjim šefovima prolazila kroz pakao i utjerivanje straha u kosti!
Kad god pomislim da imam neki mir u životu ili da sam sretna dogodi se nešto loše. Evo ne znam jel ima još takvih ili sam baksuz.
Volela bih da sam srednju školu provela kao normalne devojke. Da sam imala srednjoškolsku ljubav i učila školu, umesto toga meni je bilo interesantno da pušim travu i vučem spid sad evo poslednja godina i nemam pojma šta ću dalje sa svojim životom...
Raskinula sam dugogodišnju vezu misleći da to nije to. Bilo mi je lakše, možda poneka deprica, ali vrijeme ide, leti, deprice se pretvorile u tešku depresiju. Kad bih samo znala da želi da čuje za mene.
Kad kažu ljubav je slepa, pa to je zaista tako. Sve sam znao i uverio se u neke stvari, a srce to nije htelo da prihvati i išao sam dalje. I nije istina da se ljudi mogu promeniti. Ona nije mogla da promeni svoju ćud i da živi normalno. Kad te neko pored tvojih očiju pravi slepim ali nije kriva ona nego Ja.
Imam tu neko određeno društvo, jako dobri ljudi, jako dobri prijatelji. Družimo se, blejimo, izlazimo, sve i svašta. Naravno, tu je takođe i jedna devojka koja mi je jako dobra prijateljica. Naravno, već možete pretpostaviti šta se dešava kad ovde pišem. Do nedavno je bila u vezi sa jednim likom koji inače živi/radi u drugom gradu, a ja bio sa njenom bivšom veoma dobrom drugaricom ranije, ima tu još nekih faktora ali ljudi ja kad sa njom provodim vreme i kad pričamo.. To je kompatibilnost uuuužasno prevelika što mislim da i ona vidi, i sve mi se jako sviđa, generalni njen sklop, razmišljanja, način kako gleda na mnoge stvari u životu, interesovanja, ma sve.. A sa druge strane smo i različiti da imamo druge jake/slabe strane što je super da možemo različite stvari u životu jedno za drugog da pokrijemo.. I sad, iako je jako nedavno raskinula, krenule su.. Fore i fazoni.. Naravno sačekao bih još malo vremena, ali ljudi.. Ne bih da izgubim to društvo, ali ljudi... Ne znam šta da radim..