2026 godina je, ljudi još uvijek nisu naučili napisati sve u jednu poruku nego im je lakše napisati 2,3 riječi i poslati 17 poruka, pa ja ne mogu!!!
Danas punim 25 godina. Nemam devojku, a to mi je želja već godinama. Na fakultetu pre 4-5 godina sam upoznao devojku u koju sam se zaljubio, ali sam znao da ne možemo biti zajedno jer nam se ciljevi u životu ne poklapaju. Družili smo se i to je bilo to. Za to vreme nisam bio sposoban da se zaljubim u drugu devojku. U poslednje vreme smo se udaljili, a od pre nekoliko dana mislim da je konačno rešeno da se više nećemo družiti ni na kakav način. Pitam se da li će mi čestitati rođendan. Mislim da sam je konačno preboleo, mada ne volim tu reč. Videćemo šta nosi vreme do sledećeg rođendana.
Koja je najbolja vežba za zaboravnost? Desilo mi se par puta da na poslu ne ugasim klimu ili svetlo, odem kući i ne setim se toga uopšte. Kući mi ostane nekad uključena ringla iako sam završila sa kuvanjem, punjač mi ostane u zidu i kad otkačim telefon, vrata od frižidera ne gurnem do kraja kad zatvaram i ostane lufta… nikome ne pričam te stvari, znam da svi imai o meni lošu sliku i rekli bi ako se već toliko puta desilo da radim to namerno, ali stvarno se u tim trenucima izgubim… nadam se da me neko razume.
Izašla sam jednom na kavu sa prijateljem iz srednje škole nisam ga vidila 10 godina. Dogovorili smo se preko facebooka. Nakon toga lik mi šalje po 100 poruka šta radi i kad ćemo na kavu. Nemam nikakav interes za njega. Razmišljam da ga blokiram. Bombarduje me porukama.
Jedna od najgorih sorti ljudi su oni laprdavci od kojih ne možeš doći do reči. Melju bez prestanka, a ako ti kreneš da pričaš nešto, onda se ubacuju, prave pametni itd. Odvratno, odvratno. Gade mi se. Od takvih bežim na kilometar.
Apsolutno me ništa ne zanima vezano za moj posao. Dođem, odradim i to je to. Drugi ljudi imaju veliki entuzijazam, ja apsolutno nemam želju ni za čim. Prije sam imala ali jednostavno to je prestalo. Samo čekam da odem odavde. Kolege su najbolji ljudi i stvarno je to tako, ali plata je loša i zbog tog nemam nikakvu motivaciju. Znam da mogu više, znam da želim više i da bi se trudila samo kad bi bila cijenjena i dobila platu sa kojom mogu živjet.
Ja sam ubjeđena da samo muškarci mogu imati "brz metabolizam" odnosno mogu jesti obilno i kalorično a da se ne udebljaju. Kada god ženska osoba kaže za sebe isto, ne vjerujem joj, i znam da samo ne jede dovoljno i preskače obroke.
Lože me mišićave muške ruke. Prepaljena sam na to, to mi je nekako simbol muškosti i zdravog života kod muškaraca. Volim kad to vidim.
Užasavam se količinom ljudi koji misle da su upravu, da su oni žrtve, da njih drugi povređuju, a zapravo su i oni problem i nisu cvećke. Stalno slušam kako se neki ljudi žale na veze, prijateljstva, porodične odnose, kolege... Uvek krive drugu osobu, a kad mi ispričaju celu situaciju uvidim da su zapravo oni krivi, a ne drugi ili da su oboje podjednako krivi. Svi su kao žrtve i jadni, a zapravo su teški provokatori i manipulatori. Ja više nikome ne verujem kad kaže da mu je loše sa tim ili tom. Zapitajte se nekad da nije problem u vama, a ne u drugom.
Ljubljenje sa otvorenim očima mi smeta.
Jesam li luda ako mislim da me ne voli zbog toga?