Kad sam bila dete, Riska iz domaće serije, glumica Radmila Savićević mi je bila ogromna debela žena. Sada gledam u 2026 godini ponovo i posle višegodišnjeg života u Americi, deluje mi skroz ok i čak normalno ali ne predebelo. Ovde su žene od 150-200kg čak i mlade devojke.
Jeste li se susretali s ljudima koji se vole žaliti o nečemu, čak traže savjet i pomoć ali sve prijedloge su već navodno isprobali i nijedan ne djeluje. A da bi to bilo moguće morali bi biti medicinski ili društveni fenomeni. Imam takvog prijatelja i sad tek primjećujem koliko često to radi. Npr, boli ga glava-ponudim ga vodom-već je popio 3l-kažem možda od previše vode-ne, nije ni to jer je sve iznojio na treningu. Nema veze s vezom, a on na sve ima odgovor.
Prošle godine za Novogodišnje praznike u goste nam bili tašta i tast, i treći dan su uspeli da polome bračni krevet. Ove godine dolaze nam opet, i žena im je u razgovoru rekla da će spavati u garaži, budu li polomili i ovaj krevet.
Njegova cura mu stavila komentar na slici "moj". Ja joj na to odgovorila "naš". Raskinuli su.
Upravo sam naišla na video gdje žena govori da je nemoguće raditi u kolektivu gdje su sve žene i nema muškaraca. Ja sam slično mislila, dok se nisam zaposlila. Završila sam mašinstvo, krenula sam raditi kao jedina djevojka u kolektivu od još 6 muškaraca i jedina sam bila magistar. Najviše zla sam vidjela od kolega koji su bili sa mnom u kancelariji tj. od muškaraca. Toliko ljubomore, zavisti, podmetanja nogu, cinkanja u životu svom vidjela nisam. Kolegice iz drugog odjela su shvatile koliko me sabotirraju pa su me u određenoj mjeri branile, koliko su mogle. Jedan kolega je slagao poslovođi na mene da sam rekla da ništa ne radi, drugi je bio ljubomoran i nije dao čak na telefon da se javljam, treći pričao gazdi kako sam nesposobna kad je zapravo vidio koliko znam i mogu, četvrti išao po firmi i ismijavao se, zajedno s kolegama iz pogona samo da me ocrni jer mi nije mogao naći drugu manu vezanu za posao itd. Ima svega i kod žena, al meni su više prisjeli muški definitivno.
Gotovo sve drugarice su u dugim vezama, većina ima i decu ili čeka dete. Osećam se toliko usamljeno, jer sam došla u situaciju da bukvalno nemam sa kim da popijem kafu, prošetam, a o putovanjima tek da ne govorim koliko ista nisu izvodljiva. Imamo po 30 godina i znala sam da će kad tad doći ovaj trenutak, da se tada menjaju prioriteti ali opet mi je teško. Ja nekako čitav život nemam uspeh u tim vezama. Posao mi ide, ali ljubav ne. Osećam se mnogo loše i da bukvalno gubim sve ljude oko sebe, jer se više ne uklapam u način života koji oni žive.
Radim kao konobar u restoranu i kada se svađaju oko računa uvijek uzmem od onoga na kome vidim da je imućniji.
Ne zovem ljude na svoju slavu koji istu ne slave, a vole da ide kod drugih da se najedu i napiju. Nisam budala i neću dozvolite da me budalom mufljuzi prave, mnogima sam u lice rekao jer me pitali zašto ih ne zovem, a ostale zovem? Ja kažem, jel slavite vi slavu? Pa ne, ovo ono moj deda nije slavio bla bla, a ja odgovorim epa kad kreneš da slaviš i pozoveš me, uzvratiću ti rado.
Čestitam najboljoj drugarici Novu i sa slikom i kratkim tekstom i dva e- mojia, ona na to smo hladno: Hvala i tebi takođe.
Zadnji put se čule 20.novembra, to više i nije prijateljstvo, niti radi niti ima djecu pa da nema vremena. Koliko su glupe te sitnice u pisanju, ali to otkirva o osobi ili da me izbjegava ili je u depresiji. Ali izbjegavat nekoga koga poznaješ 15 godina i uz to obostrane kume, žao mi je što od prijateljva postajemo samo dobre poznanice.