Sa 27 sam postigla sve što mi je bilo bitno, državni posao koji volim, stan i završen master. Sada bih volela da imam muža i porodicu i nije da nisam pokušavala i u tom pravcu. Često se upoznajem i družim ali retko kad je neko zainteresovan za mene i to obično bude neko po 10 godina stariji koji me ne vidi kao osobu nego neki stereotip žene ili neko mlađi ko traži mamu. Volela bih da imam dete ali ako ne nađem pravo muško onda prosto neću.
Nema goreg osećaja nego kad saznaš o nekome nešto što ti se baš i ne sviđa. Tipa da je neko promiskuitetan a uopšte tako ne izgleda. Smoriš se. Baš smo nekad naivčine.
Blago svim voljenim ženama. Iako sam udata već 5 godina, voljela bih znati kako je kad te neko zaista voli i kakav je osjećaj kad te neko poštuje i pazi i kad sve nije potaman.
Sto puta sam pomogao kolegi koji ima dosta problema u kapiranju posla kojim se bavimo. Branio ga uvek i pred šefom i kolegama iako sam znao da povisim glas kad me ne bi poslušao, jer sam ja duže od njega u poslu. Kad god je bio u problemu, stalno sam gledao da ga branim i izvučem pozitivno od dotičnog kolege. Uvek zamolim da se to uradi, nikad nisam naredio. On više neće da posluša. Totalno sam se razočarao. Možda ne bi trebalo više da se žrtvujem za takve osobe.
Sve me smara, priče, šale, glasna smejanja, samo mi samoća prija i razgovor sam sa sobom.
Jedva sam čekala da prođu praznici, ne pamtim kad sam se usamljenije i praznije osećala iako sam išla na porodična okupljanja i druženja sa prijateljima.
Živim u zemlji u kojoj se otkaz deli ženama non stop. A na svakom sledećem poslu pitaju zašto si tako kratko na prethodnom poslu. Žena ne valja nikad. Ako ima dece: zašto ima. Nije za karijeru. Ako nema: zašto nema, sigurno ima neki problem. Pritom mora biti ulizica i ići svima uz dlaku i dodvoriti se ljudima ako želi da napreduje. Ako to ne prihvati naćiće se drugi rob..
Subota ujutru, ne radimo za vikend, prvo kafa onda svađa, tako već 5 god!