Nakon toliko patnje, tugovanja i samoće. Upoznala sam osobu koja me čini neopisivo srećnom, pazi me kao malo vode na dlanu, fin, kulturan, momak za poželjeti.
Pružam mu svu ljubav koju mogu.
Nadam se da je to to.
Najjača mi je komšinica koja hoće da me ponizi, pa kaže neku nepoznatu reč iako nema pojma da se tako kaže na engleskom jeziku (znam engleski, ona ne). Užas!
U firmi sam tek par godina i već sam dobila poprilično promaknuće. Ponosna sam na sebe i svoj trud. Ali kolege koji su dugo u firmi su ljubomorni jer misle da su oni zaslužili tu poziciju samo zato jer su dugo u firmi.
Gledam Srećne ljude, i ona scena kad Lune dođe kod Đine kući, da joj čestita slavu. U trenutku mi ga je bilo žao. Toliko se trudio oko nje, trčao za njom, a ona ga ne j…ni 2%. E tako i ja prolazim, kao on.
Ne mogu lepo da objasnim ali volim da koristim javna kupatila. Naravno iskljucivo kada su čista. Na primer, volim da u teretani imam kupatilu gde mogu da se istuširam, ili na poslu wc u koji idem. Kao na javnom mestu sam i (polu) go a niko me ne vidi? Jako lep osećaj.
Pročitah ovde jednom da treba da se napravi poseban odeljak "Snajke i svekrve", a šta ćemo sa svekrovima?? Svekrvu nemam, ali kao što reče njegova sestra on je naporan kao tri... Pa sve da zna, sve da isprati, ništa ne sme bez njegovog nadzora da prođe. O gospode, pa u spavaću sobu deveru i jetrvi ušao u sred noći kad je beba zaplakala... To kad sam čula, dobro mi nije bilo. Sreća pa mi živimo odvojeno, ali svakako ne mogu da podnesem njegovo mešanje u apsolutno sve. Uskoro i ja treba da se porodim, samo li krene da se meša u vaspitavanje deteta, tu će biti kraj.
Užasno se osećam jer sam izgubila svog najboljeg prijatelja samo zato što sam se zaljubila u njega...
Nikada nisam bio lik koji negde na otvorenom, ili u automobilu, arlauče pesme na sav glas. Samim tim smatram da je prirodno što mi se gadi da budem sa devojkom koja kroz otvoren prozor krešti uz odvrnut radio.
Jako retko slušam muziku. Da mi nije moje žene koja uvek pušta popularnu muziku dok smo u kolima, ja zaista ne bih čuo ni m od muzike. Iz nekog razloga mi je postala naporna, suvišna. Ruku na srce, sound designer sam (radim sa zvukom), to mi je svakodnevni posao, i mozda činjenica da imam tinitus posle svake sesije, je verovatno razlog što mi muzika dodje kao kec na jedanaest. Inače kada sam sam u kolima, nikada ne puštam muziku, prija mi tišina. Na žalost, žena ne želi to da shvati, i uglavnom misli da se šalim kada joj kažem da mi tišina prija.