Počelo je baš da mi smeta to što moj dečko skoro svako jutro ili pije lekove za glavu ili meri pritisak, pa onda ceo dan kuka, usporen je, bez života. Živimo zajedno pa to, naravno, utiče na kućne obaveze koje sve padnu na mene. S druge strane, ja uvek mogu, tačnije - moram, nema ko drugi, i stvarno postaje previše za mene...
Uvek sam se trudila da saslušam ljude, čak i kad mi tema nije interesantna. Prosto, gledala sam na to sa tačke da ako je nekome bitno da mi nešto ispriča i želi to da podeli sa mnom najmanje što mogu je da ga saslušam. Imam 37 godina i u poslednje vreme neke priče su počele da me ubijaju. U tome prednjači sestra od ujaka mog supruga koja ubija sa svojim glupim pričama i svojom filozofijom. Danas je zvala, nisam se javila. Poslala je poruku da joj se javim čim budem mogla da ima svašta da mi priča. Pospremila sam posle ručka, stavila slušalice, pustila muziku i uzela da peglam. Mnogo sam srećna što sam izabrala sebe u ovoj priči i što nisam dozvolila da troši moje vreme na njene isprazne priče.
Imala sam dečka za kog sam bila jako vezana, ali me je ostavio zbog druge devojke. A sada zavlačim druge momke, i plašim se ući u novu vezu jer vučem traume iz prošle.
Dugo smo bile najbolje drugarice, još od osnovne škole. Uvek je dolazila kod mene, pozivala sebe kod mene, uvek sam je ugostila, kuvala kafe. Stalno je pričala samo o sebi, o momku u kojeg je bila zaljubljena tada, o momcima sa kojima je bila. Prepričavala je svaki sekund i minut svog života i šta je radila, ja sam ćutala i slušala i bila tu. Kada se ona zaposlila, kupila je auto, imala je platu i počela da izlazi sa nekom novom drugaricom, što je ok, ja nisam bila za izlaske, nisam imala ni posao ni novac za izlaske a ni želje za izlaskom. Nikada me nije pitala da li imam problem, kako sam i slično. Inače bila je zavidna osoba. Sve smo se ređe viđale ali i dalje je dolazila kad sam ja njoj bila potrebna. Kad je upoznala svog sadašnjeg muža prestala je da mi se javlja i nikada više se nismo čule niti družile. Ispala je takvo smeće. U životu mi više ne trebaš! Nikad se ne zna šta život nosi i da li ću ti ikad zatrebati ali na mene računati ne možeš više nikad, zgadila si mi se!
Statistike kažu da će 50% čovečanstva tokom života razviti malignitet. Dakle, polovina ljudi u vašoj porodici, polovina ljudi koji su sada okruženi oko vas u gradskom prevozu, polovina vaših drugova iz razreda i kolega sa faksa. Polovina vaših kolega sa posla sa kojima ste upravo bili na sastanku. Ako imate dvoje dece, jedno od njih (po statistici). Svi će se oni jednog dana mučiti po hemioterapijama, zračenjima i mrcvariti u agoniji dok ne ispuste dušu. Meni je to užas. Zato podržavam dobrovoljnu eutanaziju. Lupetaju oni koji kažu da smo mi STVORENI KAO SAVRŠENA BIĆA. Ne, nismo. Među najnesavršenijim smo biološki na ovoj planeti. Em se ne rađamo sa krznom, em smo neotporni na velika temperaturna kolebanja (homosapiens bi bez grejanja i hlađenja mogao da opstati samo u subtropskom pojasu). Imunitet vrlo neadekvatan u borbi protiv raka. Znate li da mačke imaju najsavršenija tela (nedavno pročitao studiju)? Podržavam nauku i da se jednog dana memorija i svest prebace na cloud.
U mojim 20im sam se počela viđati s jednim momkom. Ništa obavezno, kad imamo vremena vidimo se, popričamo, budemo to veče zajedno... Što sam ga više upoznavala shvatila sam da sa takvim čovekom ne bih htela vezu, niti sam mogla život da zamislim s njim. Posle nekog vremena mi je rekao da je zaljubljen u mene, da želi vezu, ali, PAZI OVO, ne i brak jer ne zna kako bih mu ja mogla roditi decu jer sam sitne građe. Posle toga mu se više nikad nisam javila. A pri tom nije ni on neki grmos, visok je možda 170cm što je po meni za jednog muškarca dosta nisko. Ja sam se u međuvremenu udala i imam dvoje divne dece. A on, koliko čujem, još uvek sam bez kučeta i mačeta.
Kada smo bili tinejdžeri praktično sam bio izbačen iz društva sa kojim sam se družio ceo život jer nisam hteo da se drogiram sa njima... u početku je to bila naravno "samo trava", ali ja sam znao da se nikako na tome neće zaustaviti... no aj što nisu hteli da se druže, nego su večito padale prozivke da sam luzer, kukavica, kako god, čak me jedan i fizički napao pošto sam rekao njegovim roditeljima... sada sa nepunih 30, taj što me napao služi evo već drugu zatvorsku kaznu zbog posedovanja i trgovine, sa drugim zbog droge ne možeš i da komuniciraš normalno koliko je odsečen od sveta, a treći je pod zemljom već par godina od, naravno, predoziranja... pa eto, sami procenite...
Mrzim mobitele, povraća mi se više na njih..al kako bez njega kad su grupe školske, vrtićke, aktivnosti na njemu.. Dosadilo mi je robovati, buljiti, trošiti vrijeme, smor smorova...
Užasno me nerviraju ljudi koji me kopiraju, moje navike, ponašanje, stvare koje volim, filmove, oblačenje, čak i stvari koje objavljujem na društvenim mrežama... meni jako bliska osoba u poslednje vreme to radi nenormalno i nekad imam osećaj da želi da postane ja iako smo mi nebo i zemlja. Nekad mi to unese toliku nervozu da doživim ''pomračenje pred očima'' i ne znam kako uspem da se iskontrolišem da ništa ne kažem. Smeta mi što toliko burno u sebi reagujem na ovakvo ponašanje ljudi i ne znam kako tu negativu da iskontrolišem i sebe da naučim da budem imuna na takvo ponašanje ljudi iz okruženja.
Drugarica živi sa dečkom godinu dana, ima tri dečaka, razvedena je. Otac dece je po mišljenju centra za socijalni rad nepodoban roditelj (alkoholičar, nasilan, manipulator, stalo mu je do bivše žene dok su mu deca paravan da bi bio u toku sa njenim životom).
Dečko sa kojim sada živi je dobar, uspešan, mlad, sve za poželeti samo. Vole se, uprkos svemu bore se jedno za drugo ali uočio sam da jednu temu ne mogu da savladaju niti da je reše jednom za svagda. Kada su se upoznali rekao joj je da ne može biti sa ženom koja ima decu, onda ju je zavoleo i posle nešto više od 6 meseci on njoj priznaje da ne podržava što su deca sa njom, i smatra da je pogrešno da on čuva decu koja nisu njegova. Svako ima pravo na svoje mišljenje.