U posljednje vrijeme osjećam se kao da stojim u mjestu. Završila sam IT, imam više od devet godina freelancing iskustva, preko dvadeset urađenih projekata i objavljene istraživačke radove ali i dalje me svrstavaju u „juniora“ samo zato što sam tek završila fakultet. Stalno mi savjetuju da radim besplatne projekte „za portfolio“, kao da sve što sam do sada uradila ne vrijedi. Želim samo priliku da napredujem, da me neko procijeni na osnovu onoga što stvarno znam, a ne na osnovu pretpostavki. Ako već sumnjate u moje iskustvo dajte mi zadatak. Dajte mi konkretan problem da ga riješim, pa onda procijenite moju vrijednost. Samo želim fer šansu.
Imam muža i zajedničko dete od skoro godinu dana, a u potpunosti živim kao samohrana majka. On nije otac svom detetu, on samo eto kao živi sa nama, dolazi kući da se okupa i prespava. Ja sam ceo dan sa detetom, ja hranim, ja presvlačim, ja kupam, ja se igram, ja se šetam, ja uspavljujem, noću se ja budim ako treba. Da, isto tako i vikendom, tata gleda tv, a ja sve ostalo. A da - i ja kupujem sve za dete, od mojih para. Tata eto plaća račune, nekad napuni frižider kad se seti i to je to. Nije stvar u tome što mi je teško, ali plašim se za dete. Ako se meni ne daj Bože nešto desi, ne smem da ga ostavim rođenom ocu ni na 3-4 sata, jer mislim da bi jadno dete ostalo gladno, žedno, ukakano i nepresvučeno. Ne znam kako može ovako. Kao da mu uopšte nije stalo.
Danas sam “teška srca” dala otkaz na poslu koji nije u mojoj struci, ali ga volim. Volim ljude s kojima radim i šef je genijalan. Ali… Ukazala mi se savršena prilika za boljim poslom u mojoj struci i znam da je to za moje dobro i moj osobni napredak.
Imam dečka i živimo već dvije godine zajedno. Na sam spomen svadbe i dijece diže mu se kosa na glavi. Imamo 30 godina u du*etu, ne želi se otarasiti svoje majke koja nam ne da mira i njegovog oca koji doslovce još uvijek traži izvode bankovnog računa. Ja zaista ne znam što da radim.. Mislim da ovdje ljubav nije dovoljna ! Ne mogu živjeti pod njihovom diktakturom !!!
Sada sam 5. godina fakulteta, a od 2. srednje gajim neke posebne osjećaje koje ni samoj sebi ne mogu opisati prema jednom dečku. Nikad nam nije uspijevalo da budemo par ali uvijek je bio neki poseban odnos između nas koji se ne može objasniti. Nekad bi prošlo i po pola godine da se ne sretnemo, ali kad bi se sreli noge bi mi se odsjekle i srce kucalo sto na sat. I dan danas nakon 7 godina uvijek mi srce zaigra kad ga sretnem. Imala sam i druge muškarce ali nikad mi nije kao što mi je s njim. Imam osjećaj da je on muškarac mog života ali…
Koliko su ovi egoisti, narcisi, manipulatori, sebičnjaci đubrad. Interesuješ se za njih, dobar si, saosećajan... Oni g prema tebi, ne cene te. Kad zađu u godine, kažu nemaju koga da ožene (uvek drugi krivi, nikad oni). Čude se što ih napustiš nakon nekoliko godina.
Promenio sam nekoliko psihoterapeuta i potrošio malo bogatstvo za nekoliko godina i nisam osetio nikakav napredak.
Shvatila sam da imam problem u glavi kad sam počela da plačem zbog lika kojeg poznajem mesec dana jer mi je rekao da ne želi da budemo u vezi i da sam sve preozbiljno shvatila. Smor....