Izmislila sam neku priču kolegi, a ne znam zašto sam to uradila. Kolika sam ja budala da sebe tako srozam. Osećam se jadno.
Stalno slušam i čitam kako se devojke žale jer ne mogu da nađu normalnog partnera. Ne smatram sebe posebnim. Imam dobar posao, obrazovan sam, treniram, trudim se da budem učtiv, ali mi i dalje fali to nešto. Izlazio sam na par sastanaka u proteklih godinu dana i od svake devojke sam dobio isti komentar: "Super si lik, sve na mestu ali mi nije to to". E za "to to" nemam objašnjenje. Pogledam kakve sve budale imaju devojke i stvarno mi nije jasno gde grešim. Pogađa me sve ovo iako drugima deluje da nije tako ...
Baš mi je krivo što u ženskim jaknama i kaputima nema unutrašnjeg dzepa, imam 1 mušku jaknu i baš mi dobro dođe taj unutrašnji dzep. Idealan i za telefon i za novčanik, još ima i rajfešlus.
Ne živi mi se. Ne mogu da ispratim sva takmičenja i dokazivanja. Nemojte mi reći da me treba biti baš briga, jer bih onda ostala sama. Nemojte reći i da je to bolje nego biti u lošem društvu, jer ćete tad reći da je do mene i da je nemoguće da me niko ne voli. Svi se takmiče, a ja živim običnim životom i ne želim da dižem kredit da bih se dokazala nekom. Ne želim da izađem s nekim, a taj neko me proziva zbog nečega. Više ne možeš da se družiš s nekim bez skrivenih namera, takmičenja, prozivki itd. Uopšte mi se ne dopada ovaj život.
Imam mnogo učenika kojima predajem i jako često mi se desi da pogrešim imena u sekundi, pa me oni ispravljaju a ja se izvinjavam. Evo baš danas mi učenici kažu "Lena, Lenka, ko da je to bitno, isto mu ga dođe."😂😂😅
Ježim se kad neko pomene srednju školu ili kad krene da priča kako je to samo 4 godine. U mom slučaju su i samo 2 bile dovoljne da me dovedu do mentalnih problema i posledica kojih do danas ne mogu da se otresem.
Poslala sam poruku svim osobama koje mi je Tinder predložio.