Nisu sve ljubavne priče lake, ali ako nema truda prosto ništa ne funkcioniše. Muža sam upoznala dok je bio na godišnjem u Srbiji. Živeo je u Nemačkoj i imao je skoro 2 meseca godišnjeg pa je proveo 2 meseca ovde. Upoznali smo se tako što je on naručio tortu od moje mame (bavi se prozvodnjom torti), ja sam mu predala tortu ušli u neki razgovor pričao kako je sestri rođendan... Bili smo sve to vreme u vezi i baš smo kliknuli i bilo je lepo. Došlo je onda vreme da se vrati nazad, oboje nam je bilo jako teško. Otišao je i posle 2 dana od kako je otišao rekao je da ne može bez mene i pitao me da dođem, platiće kartu i da dođem da živim sa njim. Pristala sam jer sam ga zavolela, a i nisam u ovoj državi svakako videla budućnost. Otisla sam i eto posle 2 meseca veze živeli smo zajedno, posle godinu dana se venčali. Sada smo 10 godina u braku, imamo dvoje dece i srećni smo i zaljubljeni kao prvog dana. Dosta njih mi je govorilo da sam luda jer ću otići u nepoznato sa osobom koju znam vrlo kratko, eto sreća.
Plašim se za svoje dete, ima 23 godine, samopouzdanje 0, perspektiva 0, nikada mu niko nije rekao da je glup ili ne sposoban, a on sebe smatra takvim, pri tom je bio solidan đak i završio dobru školu. Pokušavam da mu pomognem, ali pomoć uporno odbija, ne znam šta više da uradim, sa svakom mojom pričom i pokušajem razgovora on se sve više povlači u sebe.
Bila sam na ispitu iz vožnje. Na semaforu sam slučajno ugledala dečka koji mi se već duže vrijeme sviđa i nisam ga mogla prestat gledat. Nisam krenula na vrijeme, auti iza mi trube, ja se zbunim, ugasi mi se auto i ne mogu krenuti i tako više puta i na kraju sam pala ispit...
Znate za onu staru tradiciju da žena pere mužu noge čim dođe kući? I to se smatra nekom patrijarhalnom tradicijom gde je muškarac kao nešto dominantan. E pa ja mislim da su tu tradiciju izmislile žene, jer muškarac dođe kući, izuje se, umoran odmah sedne da jede, ne padne mu na pamet da opere noge a njoj to zaudara. I onda, da se izbegne neprijatna situacija gde ona njemu govori da mu smrde noge, ona tu kao nešto njemu ugađa, pere mu noge, on se oseća kao baja, njoj ne smrdi i lepo i njoj i njemu.
Baš je odvratan osećaj kad vidite da niko u vašoj bližoj okolini, uključujući i porodicu, nije tu za vas ni psihički ni fizički. Ne čini da se osećate važnim što postojite.
Ne volim praznike i toliko me umore. Nekako se uvijek potrefe kad imam najviše posla i smorim se na poslu i ništa kući ne stignem.
Kad me neko pita da li sam u vezi uvek im kažem u vezi čega, eto zašto nemam dečka već 5 godina😂
Osam godina čeznem za njim, 8 godina gledam ga sa drugim devojkama u vezama i pravim se da sam srećna zbog njega i da mi je svejedno. Sve to vreme glumim samo dobru drugaricu, a umirem za njim. Već 2 meseca smo zajedno i nije to to. Kad me je poljubio i kad smo se smuvali osećala sam kao da sam dobila neku nagradu, kao najsrećnija osoba, međutim kasnije mi je nekako postalo svejedno. Jako čudan osećaj, ali nemam više ta osećanja prema njemu, kao da su se ugasila onog trenutka kada smo počeli vezu. On je dobar prema meni, sve je to super, ali meni više nije lepo sa njim i fale mi oni dani kada smo bili samo drugari...
Mislim da je moja familija jako toksična. Oduvek neko takmičenje, ko je uspešniji, bogatiji, koliko ko ima dece, provokacije, ruganje, cinizam i primitivizam. Jako sam patila.. a onda sa svima prekinula kontakt.