Se*e mi se od ljubavi. Od nadimaka "bebi, kuci, bubi, moj svet, moj život" itd. Od toga kako se parovi pretvaraju u ljude bez mozga i ponašaju kao retardiranih, sa ispuštanjem onih zvukova kao cvile. I ne nisam ljubomorna, samo ja u tome ne vidim ništa lepo. I smaraju poruke za dobro jutro, laku noć...
Ne želim da budem u vezi radi reda (da ne budem sam). Ne želim da mi partnerka govori kako njoj nije bitno da joj je muškarac lep, kako joj joj je bitno da je situiran. Hoću ljubav, ogromnu i ljubav (bezuslovnu je svakako nemoguće dobiti), hoću poštovanje, podršku, da rastem uz tu osobu, da me ne koči u životu, da izvuče najbolje iz mene. Hoću da se žrtvujemo jedno za drugo, ali svojom voljom ne prisilno, pre svega hoću mir u duši.
Jel se još nekome desilo da umesto da ostavi suđe u sudoperi da se opere krene prema kanti za đubre da ih baci 🤣🤣
Baš me zanima šta bi se desilo kad bih mu prišla i priznala da mi se sviđa. Šteta što nemam hrabrosti.
U poslednje vreme gledam ljude po gradskom prevozu i primećujem dosta lepih devojaka. Ponekad bude i neki lep momak. Ne znam koji mi je đavo, ranije ljude nisam ni primećivala a sad se zagledam u svakoga ko je lep i bude mi neprijatno kad provale da buljim u njih.
Joj ovih žena što tokom radne sedmice treniraju razne fitness varijante, a onda preko vikenda još dodatno para troše da naprave story sa HR/CG primorja...
Toliko sam volela jednog dečka da nije imalo potrebe da govorim svi su to videli. Dečko je došao upoznao moju porodicu i prijatelje i pričao sa njima o našoj budućnosti i na kraju me prevari. A ja sam prošla pakao da bi to opstalo. Pakao! Plakala sam kroz vezu koliko mi je bilo teško da podnesem taj pritisak okoline i svih jer nas niko nije pozdržavao. I da neko ima srca to da ti uradi a daš mu život. Ne mogu više !
Imam drugaricu koja mi se konstantno žali na muža, svekrvu i sve žive, čas je u fazi da planira svoj biznis i da ga ostavlja, onda opet ostaje sa njim jer neće da se "dušmani slade" zato što se razvodi, evo sad je opet u fazi da je s njim do sledećeg ispada, a poenta je u tome da se samo žali i ogovara sve žive a ne radi ništa konkretno po tom pitanju, ne znam kako da joj pomognem i može li se takvim osobama pomoći.
Postoje li još momci koji se ne drogiraju? Imam osjećaj da su trava i kokain previše ušli u društvo. Ne znam da li sam ja u pogrešnom okruženju ili je to postalo normalno?