Za 26 godina imala sam stvarno mnogo dinamike u životu, promena, poslova, selidbi itd. Sve je to ok ali ono što mrzim kod toga je objašnjavanje i razjašnjavanje sa ljudima. Mislim ne želim da budem nezahvalna, jer neki ljudi nemaju nikoga koga je briga šta se dešava sa njima, i zahvalna sam što imam tu neku mrežu podrške u životu. Ali evo npr. sad prolazim 3 kruga razgovora za posao, ja ljudi imam 10oro ljudi koji očekuju da popričamo svaki detalj kako je to prošlo. A mene to tako iscrpljuje i pritiska i želim da ljudima kažem šta ima novo tek kad se završi. A da ne pričam o ljudima koji ti ni nisu nikako bliski nego ono naše balkansko- random stari ljudi iz zgrade koji eto misle da polažu pravo na informacije: gdje živiš, je l ti odgovara tamo, gdje radiš, gdje tražiš da radiš ako ne radiš trenutno, kako je na poslu, je li ok plata, koliko je plata, imaš li momka, odakle je on, kako vam je, a gdje on radi...i naravno na sve to imaju i pravo da ti izlože svoj neki komentar.
Devojka koju sam verio posle osam meseci, misli da je to prebrzo.
Zašto je onda uopšte pristala??
Ako je prebrzo??
Mislim da dvoje ljudi kad se vole i kad je prava ljubav u pitanju, ništa nije prebrzo.
Njeni je ubeđuju da nije to ono pravo, da je to prebzo, da sam ja psihopata, da je ona prva koja je naišla pa eto, ajde tek tako da se verimo radi reda.
Nije tako.
Ja zaljubljen u nju do ušiju, volim je jako, ona mene isto.
Ali opet njeni imaju jak uticaj na nju, ne znam kako će sve ispasti na kraju.
Ona kao da želi nekog drugog, samo to treba da mi saopšti i sve će biti u redu.
Voljela bih kad bi muškarci imali dovoljno empatije da razumiju da razlog zašto je toliko pogrdno i frustrirajuće da nas komentarišu na račun debljine jer je doslovno genetika i biologija na njihovoj strani. Čak i kad su u kalorijskom deficitu muške osobe mogu jesti velike obroke i nezdravu hranu i dalje imati to zgodno fit tijelo jer su visočiji i snažniji od nas. Žene imaju veći procenat masti u tijelu zbog hormona estrogena i samim tim nam je lakše dobijemo salo, i moramo jesti duplo manje porcije i raditi napornije da bi ostvarile to tijelo kakvo se očekuje od nas. I ne, ne govorim da je normalno biti morbidno gojazan ili imati 20+kila viška jer znam da će biti ljudi koji će na to okrenuti moje riječi, problem je baš u tome što i onim relativno zgodnim djevojkama govore da su debele.
Dečko, budući muž mi je divan. Duša čista. Pazimo se i volimo se uzajamno, ali kad dođem u situaciju da provodim vreme sa njegovom porodicom/familijom ne mogu da sakrijem nezadovoljstvo i ne mogu da ih svarim. Ne kažem, ni moji nisu idealni.. Ali kad mu vidim babu koja je izgubljena u prostoru i vremenu, ona ne zna šta priča prosto je nerazumljiva. Sa njom se ne može običan razgovor voditi jer kao da nije svesna momenta pa priča nepovezane stvari. Deda kao alkoholičar sa ulice, zapušten, uvek sa flašom i nikad nikog ne zove niti posećuje, kao da ne postoji. Brat koji samo gleda sebe, svađa se sa svima pred bilo kim, otac koji je agresivan tvrdoglav i iskorištava rođenu decu, a u familiji neki rođaci koji kradu, koji imaju seksistički humor toliko da i te fore pokušavaju na mojoj mami koju vide prvi put u životu. Svaki put kad odem kući mi bude krivo što nisam istrpila i isfolirala ljubaznost. Teško mi je da zamislim da ću ceo život biti povezana sa njima. Prosto mi se plače.
Snajka se porodila pre mesec dana i brat često radi u 3 smene i kad god on nije tu ona zove mene da joj pomognem oko bebe. Ja još živim u toj kući, nije mi porblem, rado joj pomognem kad traži, pričuvam kad treba, sve. Ništa od toga nije problem, jedina stvarčica koja mi je čudna je kupanje bebe. Da me ne shvatite pogrešno, ne jer se kupa, nego preterano kupanje. Svako veče ona kupa bebu, pere joj kosu i ima neka 2 sunđerića čak. Jedan za kosu jedan za telo i 3 šampona. Jedan za kosu, jedan za telo, jedan za hidrataciju, to se peni cela kadica čoveče. Kao da beba radi prekovremeno u rudniku. I onda ide mazanje sa čak 4 kreme i 1 uljem. To mi je čudno jer ne vidim ni razlog da se kupa tako mala beba svaki dan, a posebno ne sa toliko preparata i čega sve. Nisam htela da komentariše ništa, da se ne bi naljutila ili nešto, samo dam je pre neki dan pitala jesi sigurna da baš moraš svako veče da joj pereš kosu. Ona se naljutila i rekla mi jooj dovoljno mi je što slušam babicu. Sad ćutim.
Da li treba loše da se osećam zbog toga što sam pritisla dugme i uključim veš mašinu na crveno slovo?
Kažu da ako stalno opraštaš i trčiš za muškarcem on te manje cijeni i poštuje. Možda to i jeste istina, ali kako se pomiriti sa tim da ne mogu imati to što želim bez obzira koliko se trudila?
Imam utisak da me mama osuđuje što nisam bolje uspela u životu i što sa 23 i dalje živim pod njenim krovom, iako se ona ceo život patila i živela sa svojom mamom i nije ništa naročito postigla. Nekada mi nabaci kako da se deca Amerikanaca rano osamostaljuju. Pa što se ona nije tako rano osamostalila onda? Ne kapiram.
Ionako sam na pola koplja, a onda krene Džiboni - Svi moji punti kad se zbroje.. Tajming je nepogrešiv, kao i uvek...