Volim da puštan gasove kad sam na nekom veselju, svadba, rođendan, kada trešti muzika i ništa se ne čuje.
Pobjegla sam u drugi grad ali nisam uspjela pobjeći od sebe.
Kako je život čudan.. kako se sve okrene.. Moj susjed koji je godinama bio toliko debeo i prema meni mršavoj izgledao kao slon, na kraju je postalo obrnuto. On je spao na veličinu S, a ja čak na L.
Uvek sam hteo da se bavim bodibildingom, ali nemam genetiku za to. Godinama sam se trudio, jeo na silu, trenirao i preko svojih mogućnosti i povređivao se. Nikako da se pomirim da nisam za to, jedva sam prihvatio. Sad idem na basket za koji imam talenta i ne cimam se uopšte.
Zavoleo je jesam i to ludački. U to sam sad siguran. Ovako me nikad niko nije povredio. Ali jedno je sigurno, mogu da me lome ali ne mogu da me slome. Ostaje još jedna ispričana priča u životu.
Ako išta ne volim, to je ne odgovaranje na poruku, a osoba drži cijeli dan telefon u rukama.
Zanima me kad se ljudi razvedu kod kog ostaju zajedničke slike, slike od svadbe, rođendane, putovanja...
Dve godine sam bila u vezi sa čovekom koji je stalno nestajao kad god mu nešto zasmeta. Po deset, petnaest dana ga nema, ja na kraju popustim, javim se prva i ispadnem glupa. Pomirimo se, bude lepo neko vreme, pa opet isto.
A jedino što sam ikada tražila od njega je da makar jedan vikend odemo negde zajedno. Jedan jedini. Ni to nije mogao da mi učini.
Za njega sam radila stvari koje većina devojaka ne bi ni pomislila da uradi, a on je na kraju posle dve godine samo prestao da se javlja, prestao da odgovara na poruke kao da nikad nisam postojala.
I to je sve što sam dobila za dve godine svog života.