Moje kolegice toliko pričaju koliko imaju posla i koliko ih netko smeta da samo na to izgube jedno 2 sata na dan. Ne kažem da ne rade, ali toliko se žale da im to doslovno uzme pola radnog vremena. Netko nam uđe u ured i isfrustrirana kolegica još 10 minuta broji kako je kod nas kao na kolodvoru i kako se ništa ne stigne jer netko samo ulazi i ja od nje ne mogu raditi koliko priča. Dok se izbrojila mogla je završit nešto. Pokušavam se fokusirati i ne mogu jer one pričaju i pričaju i ne gase se koliko kukaju, dok su se iskukale mogle su sve pozavršavat.
Imamo porodični biznis i radim još od petog razreda možda i ranije kao i moje sestre. Mama i tata ne rade nigde i samo to imaju da odrade i da umesto oni to odrade mi to radimo svaki dan i uopšte nije lak posao. Ne možemo da odemo nigde ako ne odradimo i bukvalno nam je propalo detinjstvo. Okej da oni rade pa kada ne mogu da mi njima uskočimo, ne bi mi bio problem uopšte da im pomognem ali ovako da mi sve radimo i da se čak ustručavamo da ih pitamo kada ne možemo užasno mi je. I nekako sada dok smo kod mame i tate treba onako da nam je bezbrižno i da ne razmišljamo ni o čemu jer ja i kada odem odavde opet ću morati i da radim i sve i šta onda ceo život da radim. I još pored toga nam ne daju pare. Jedva čekam da odem odavde.
Nedavno sam imala saobraćajnu nesreću iz koje sam izašla sa lakšim telesnim povredama. Kako? Nikome nije jasno, osim onom gore. Nazovite ga kako želite, ali ne sumnjajte u postojanje.
Pored upozorenja da usporim, da se zahvalim, da pokušam da gledam stvari šire, shvatila sam konačno ono najvažnije, a za mene ujedno i najbolnije (jer još uvek nisam potpuno prigrlila i prihvatila sebe): imamo samo i isključivo sebe.
Da sam, ne daj Bože, preminula, roditelji bi našli vremena da me vide poslednji put, drugarice bi našle vremena da se zajedno okupimo na poslednjem ispraćaju, samo ja fizički ne bih bila tu.
Pošto sam fizički dobro prošla, život, kako sam rekla, ide dalje. Videćemo se već neki dan… Majka i otac će me videti kada dođem kući. Bratu je bitno kako ćemo naplatiti štetu, jer sada, kad sam živa, šteta je nadoknadiva (mada nisam sigurna da je baš tako).
I to je sve što treba da znate o vremenu u kom živimo.
Od zaljubljenosti do ušiju do smučio mi se .. kratak je put.
Da li je normalno da partner u telefonu ima brojeve 20,30 bivših partnerki i kombinacija? Neke čuva od pre 20 i više godina, iako se ne čuje sa njima. Ništa ne briše iz imenika. Meni kaže da ja nisam normalna jer mi to donekle smeta.
Imam preozbiljne zdravstvene probleme, a strah me da idem na bolovanje zbog radnih kolega, zbog njihovog pričanja.
Kako me iritira ono viseće zvonce na vratima dućana jer kad ih netko otvori to se vražje zvonce čuje do Amerike 🤬🤬
U braku sam skoro 2 godine i nerviraju me muževi stavovi i njegovih roditelja. Odlučili smo da živimo kod mene i imamo svoju privatnost. Moji su u prizemlju i čak nas nekad pozivaju telefonom kada nešto treba, a ne tek tako da uleću i razumeju kada nešto ne uradimo jer hoćemo svoje planove da ispunimo. Pomažu nam i da sredimo kuću i stalno govore kako je ovo naše, i kako kroz koju godinu planiraju da idu na selo da žive i sve ostaje nama. Kada god to pomenu moj muž govori kako ovo ne ostaje njemu, kako ovo nije njegova kuća. Skoro smo imali raspravu kada sam pitala zašto nam njegovi ne pomogu kao što su i njegovom bratu (koji je dobio i kuću i i dalje se ulaže), na šta se muž uvredio i rekao da oni nemaju šta nama da pomažu i da sređuju ovde, oni su gore svi zajedno i to je njihovo, a pritom brat ima i decu, drugačije je. A možda bi i sve bilo u redu, da oni od mog muža malo malo ne traže pomoć i on uvek učini. Jako me nervira sve ovo. Šta raditi?
Ljudi slikaju čašu pića u izlasku i to je kao zanimljivo? Jeste li realni?! Ja da uslikam papuče rekli bi da sam luda.😏
Kad god pomislim da imam neki mir u životu ili da sam sretna dogodi se nešto loše. Evo ne znam jel ima još takvih ili sam baksuz.