Moj tata uvek mora da nameće svoje mišljenje i uvek je u pravu. Bas ima neki nametljiv stav, jos kad krene da pametuje, a onda doša kako neće da se meša i nastavlja. Nekad samo meni, a nekad zajedno mužu i meni. Iako imam skoro 32 godine. Ne znam kako izaći na kraj s njim. Sad sam starija i imam svoju porodicu, radim kako ja misim. Ni ja njega za mnoge stvari ne razumem, ali ne moram da namećem svoje mišljenje. Plus mu je na prvom mestu rodbina, šta će rodbina reći, to je najvažnije.
Nedavno sam saznala da drugarica manipuliše sa svima počevši od svoje porodice, ali to radi tako perfidno jedva primetno. Nekako mi se skroz srozala u očima jer sam je uporedila sa mnom koja nikad ne bi radila te stvari koje je ona radila. Svašta otkriješ kada se dugo družiš sa nekim.
Moje poštovanje imam dečka u vezi smo desetak godina, živimo zajedno i sve to. Ali nekako mi se čini da veza nije više kao nekad, nema izlazaka, nema neke ljubavi, nema ni seksa a i kad ga ima smorim se nije to to nema vatre, niti bilo šta. Nego u fazonu uđe izađe i gotovo oblačenje i svako na svoju stranu kreveta.. Nije isto kao nekada. Imam osećaj da sam kao pepeljuga, kuća posao i obrnuto, ondah kućne poslove sve dok obavim posle posla.. I ondah tako svaki dan. Šta da radim!?
Mislim da me ova zaljubljenost nikad neće proći kad me nije prošla u ovih već 10 godina. Ne viđam ga više otkad sam završila srednju školu (riječ je o mom profesoru koji mi je predavao, slobodan je još), ali i kad pogledam samo njegovu sliku odmah mi oči zasuze. Ne znam oće li ovo ikad proći. Izgubili smo kontakt i ni sama ne znam kako da probam nešto sa njim.
5 godina nigdje ne radim, tražim posao i idem na razgovore ali ništa, i onda mi neko kaže jer ti nećeš da radiš, očito trebaš imat vezu za posao a ja je nemam.
Radim u krš firmi na poslu ispod kvalifikacija koje imam, i mizerno je plaćen. Znam, većina će reći kakva znanja posedujem da zaslužujem bolje plaćen posao. Godinama konkurišem, išao sam na par razgovora i ništa. Imam malo dete, kome se treba posvetiti i provesti vreme. Kad legne, noću čitam i nešto dodatno učim ali i to je tanko. Kasno ležem, rano ustajem, na 5 strana sam razbacan. Iskreno, nisam zadovoljan ni sobom ni nekim napretkom. Da bar visim na soniju pa da znam što živim kako živim. Ljudi oko mene idu dalje i napreduju, ja kao neko pastorče zakucan. Ne znam više šta da radim, odakle da izvučem energiju i volju.
Mislim da manje atraktivni ljudi imaju više "sreće" u ljubavi. Osoba sam koja je u životu imala udvarača da ih mogu na prste jedne ruke nabrojati, a i to nije bilo nešto ozbiljno. Udala sam se za prvog momka i imamo jako fin odnos, slažemo se, volimo se bez ikakvih problema. Dok imam drugarice koje su prelijepe, prezgodne, momci se lome oko njih, a one su uglavnom u nekim neozbiljnim vezama, kratkim vezama, budu prevarene, one varaju... Valjda kad imaš previše ponuda nikad ne možeš da budeš siguran da si zadovoljan izborom pa uvijek tražiš još...
Pravim se glupa na poslu. Ne znam skoro ništa, viceve ne razumijem, opća kultura nula... A ja vidim da mi samo hoće natovarit posla koji nije moj, pa glumim da ni svoj ne znam. Natječaja često ima, nitko se ne javlja, državna firma...
Pratim jednu osobu koja je završila fakultet, a nepismena je. Takođe stalno čita knjige, ja ne znam kako neke osnovne stvari ne zna da napiše...