Auuu, rekla sam kombinaciji da možemo da prestanemo da se čujemo i viđamo ako želi da bude fin, evo ne javlja se :D Pa nisam tako stvarno mislilaa!
Kad god vidim bivšu, to me toliko slomi, uvek završim u suzama. Nisam slabić, samo me to toliko boli i godinu dana nakon raskida da ne znam kako sebi da pomognem.. Baš sam je jakoo jakoo voleo..
Samo ja mogu biti kreten i bivšem posuditi lovu jer on nema za platiti stan (njegovi su dobrostojeći) i zamalo izgubiti čovjeka koji me obožava.
Samo želim poručit bivšem da ga nabijem na onu stvar i da se selim u drugi grad i da me više ne traži ništa te da je sam izgubio mene svojim jadnim ponašanjem.
*Samo da se zna moj zaručnik zna sve to i jasno mu je da sam dobra osoba i da bih pomogla svima oko sebe bez obzira na prošlost, ali me itekako ukorio zbog toga i sad mi više ne pada na pamet nikome pomoć.
Koji su natpisi na autu Vama znak da osoba nije materijal za vezu ili za ženidbu? Vidio sam na autu natpis "Sviraj ako ti je mali". Vozila je ženska osoba. Po natpisu se može zaključiti o kakvoj osobi se radi. Ali evo- ako si kupila vozilo sa natpisom koji ti se ne sviđa, malo zagrij slova i probaj skinuti. Ako ostane ljepila, ocistiš vrelom vodom, spužvicom i deterdžentom, eventualno žicom. Čuvaj se.
Shvatila sam da je moj život samo jurnjava od jednog cilja do drugog, stalna težnja da dobijem potvrdu od okoline da dovoljno vrijedim i koliko god mislila još samo ovo i biću srećna i zadovoljna, ta sreća i ispunjenost ne dolaze. Drugi ljudi vjerovatno misle da sam uspješna, možda mi i zavide, ali ja se osjećam prazno i neispunjeno. Svjesno sabotiram svoju sreću, zadovoljstvo i odmor jer mislim da ne zaslužujem ništa dobro.
Od malena sam pisao levom rukom i svi su mi se smejali i rugali kako imam loš rukopis i naravno komentari ''LEVAK'', e pa dragi moji vaš levak je sa svojih 25 godina se zainatio i naučio da piše desnom.
Sad sam oboruk i može mi se, hvala.
Radim skoro 5 godina od kuće. Online, nešto u struci, nešto van nje u srodnim poslovima. Nekada mi nedostaje rad u kancelariji. Jednostavno rad sa još nekim pored sebe. Ovako se dešavaju dani da jedina osoba s kojom imam komunikaciju bude konobar kome naručujem kafu tog dana kad sebe nateram da izađem iz kuće. Znam da će introvertima ovo zvučati kao san ali verujte mi da vezani dani gde ne pričaš sa živim čovekom ili ne vidiš nikoga sem npr. komšije u ulazu ili doslovno po 2 dana ne izađeš iz kuće baš budu teški za psihu. Želela bih da ponovo radim sa nekim, bar na pola godine. Ali konkursi su... Znate i sami. Pritom jaku vezu nemam, a pare za mito koje sam uštedela su nedovoljne. Jbg.
Upravo ovo pišem i plačem, sjećam se kad sam išla u srednju školu i morali smo reći roditeljima, da nam dođu na roditeljski. Moja mama je došla gradskim busem, bili smo jako siromašni. Nazad je zamolila prjevoz, tatu od moje kolegice, on ju je povezo kući sa svojim autom. Sutra dan bila sam trač tema, prijateljice su me ogovarale, pričali o tome kako nemamo auto i kako smo bijedni i jadni.
Trenutno imam 25 godina i od kako znam za sebe moja majka pati od psihičkih problema. Najprije anksioznost, panični poremećaj, zatim depresivni poremećaj. Od malena sam uvijek sa njom išla kod doktora, bila njen lični “psiholog” kome se stalno žalila i tražila savjete. Ja sam, u suštini, bila roditelj svom roditelju. Danas, poslije toliko godina, borba i dalje traje, njene žalbe, problemi, traženje savjeta… samo što ja više nemam snage, to je malo reći, nemam ni mrvicu strpljenja za njene probleme. Toliko me bijes obuzme svaki put kad krene da se žali i da traži moje savjete. Ja je volim i trudim se koliko mogu da budem uz nju ali moje tijelo, moj mozak ne može više da podnese… ja trenutno patim od anskioznosti i trudim se da sve svoje probleme zadržim za sebe, da nikoga ne opterećujem, ali osjećam da pucam, predugo se sve gomila u meni, u suštini cijelog mog života.
Mnogi se ljute što neću da im kažem gde sam, s kim sam, šta mi se u životu dešava... Razlog je taj što sam uvek dobila neki negativan odgovor. Kaže meni jedna osoba što neću da kažem tačno gde sam, nego sve nešto izokola pišem i u šiframa (?), a ta osoba me bukvalno za sve napada. Tipa ja nešto kažem, ona mene napadne i kao da joj bude krivo. Iz čista mira me pita gde radim iako nit sam rekla da radim, nit smo pričali o poslu uopšte. Komšinica me stalno ispituje, a ja uopšte neću da joj kažem više ništa zato što me stalno provocira. Kaže kako treba da se više krećem, izlazim itd., a kad sam joj rekla da idem u drugi grad – ona meni kaže: „Ma kakvi, nećeš ti“ i ja se sad ubeđujem s njom da idem, ona opet ponavlja da neću ići jer kao zna ona mene i zna kakva sam. Evo rekla joj da nisam kod kuće, njoj kao da je krivo, ne javlja se više. Bože sačuvaj, ja ne znam šta je s ljudima.