Moji baba i deda davno nisu među nama, ali ja stalno mislim na njih. Kad mi je teško zaplačem i zamolim ih da mi pomognu. Kada sam ponekad srećna podelim u mislima to s njima i zapalim im sveću, jer se osećam toliko nesrećno i usamljeno i depresivno kao nikad, jedino kontakt s njima me usrećuje bar ovako. Porodica me je izdala jako!
Da li je moguće da te ista osoba toliko povredi a u isto vreme donese radost neizmernu, da ne znaš da li da se raduješ ili da tuguješ da neizmernu bol ne možeš da isečeš i da joj se odupreš i da neizmernu radost zbog te boli ne možeš da doživis kako treba?
Ima li goreg psa od maltezera i tih malih rasa? Ne znam kako ljudi žive sa njima u stanu. Neće da bude sam, laje i cvili kao da ga neko muči. Komšije su htele da me prijave zbog glupog psa. Probudi celu zgradu kad odem na posao, neprestano laje. Šta da radim sa njim ne znam. Ne pomažu ni tablete za smirenje ni ništa.
Nema goreg osećaja nego kad saznaš o nekome nešto što ti se baš i ne sviđa. Tipa da je neko promiskuitetan a uopšte tako ne izgleda. Smoriš se. Baš smo nekad naivčine.
Blago svim voljenim ženama. Iako sam udata već 5 godina, voljela bih znati kako je kad te neko zaista voli i kakav je osjećaj kad te neko poštuje i pazi i kad sve nije potaman.
Sto puta sam pomogao kolegi koji ima dosta problema u kapiranju posla kojim se bavimo. Branio ga uvek i pred šefom i kolegama iako sam znao da povisim glas kad me ne bi poslušao, jer sam ja duže od njega u poslu. Kad god je bio u problemu, stalno sam gledao da ga branim i izvučem pozitivno od dotičnog kolege. Uvek zamolim da se to uradi, nikad nisam naredio. On više neće da posluša. Totalno sam se razočarao. Možda ne bi trebalo više da se žrtvujem za takve osobe.
Sve me smara, priče, šale, glasna smejanja, samo mi samoća prija i razgovor sam sa sobom.