Interesantno mi je kako ljudi koji ne vjeruju u Boga, kad im se nešto loše desi viču -joj Bože, pomozi pa onda trče u crkvu. A stalno pričaju kako on ne postoji i kako budale vjeruju u njega. Zašto ne kažu npr. joj đavole pomozi? Ah da. 🤔
Imam 29 godina, stalan posao i dobru plaću. Odgojen sam na selu a trenutno živim u gradu. Iznajmio sam maleni stan, idem u teretanu, pazim na prehranu, sam sebi kuham,čistim, perem. Prije 3 mjeseca sam raskinuo vezu dugu skoro 3 godine. Naime, prevarila me s bivšim dečkom. Oprostio sam. Ali nisam mogao preći preko toga što mi je to tajila par mjeseci. Nisam ljut na nju. Ona je 10 god starija od mene i želi uskoro djecu. Sad se mislim jel me stvarno boli manjak povjerenja u nju ili je to izlika jer se bojim imati djecu jer smatram da nisam spreman na to?
U kutu spavaće sobe imam jednog pauka. Iako mi je išao na živce zbog paučine, zavoljela sam ga kad sam shvatila koliko me spašava od komaraca i muha. Zove se Štef.
Mentalno zdravlje ljudi je nikakvo. Vidim to isključivo po količini neistina od onih banalnih do životnih koje se pominju svakodnevno. Tolika potreba da se beži u paralelnu izmišljenu stvarnost je zabrinjavajuća. Potreba da kao papagaji ponavljaju laži u prisustvu ljudi koji znaju kakva je istina i šta je zaista tačno je zaista samo znak psih.bolesti. Tolike laži, neistine, izmišljotine, hvalisanja gde god se okreneš. Stvarno me iskreno i onako ljudski jako brine šta se sa većinom ljudi događa jer tolika količina izmišljenog je tu da pokrije nedostatak... Zar je moguće da je toliko prazno????
Imam jako velik kompleks od toga da ne izgledam kao na slikama. Iako stvarno izbegavam da koristim one filtere koji povećavaju usne, smanjuju glavu itd. Stavim neki efekat za boju slike i uglavnom je to to.. Ali zbog toga što je svaka slika ispozirana, osmeh i slično, mislim da nisam takva uživo i nalazim sebi 100 mana. Ali moja dva bivša momka su mi govorila da sam im lepša uživo kad ih pitam da li im se sviđa neka moja slika. Nakon toga, dva momka sa kojima sam izašla su mi onako u toku razgovora rekli “pa ti si lepša uživo” iz čista mira. Ne znam zbog čega imam taj kompleks i uvek sebe zamišljam ružnom, iako se sviđam sebi u ogledalu ?! Umišljam da mi svako traži i najmanju manu na licu i govori “e ovo nije kao sa slike”…
Bio sam student 4. godine koji je do ušiju bio zaljubljen u koleginicu, a koja me je gledala samo kao druga, no naravno, ludo srce, pa se nada. I tako, jul mesec, dam uslov za budžet, menza ne radi, a ja u džepu 200din i povratna karta... Logično je da ću se spakovati u bus taj dan, pa kući. A ona poslednji ispit imala za tri dana... I ja sam ta tri dana gladovao da bih je viđao tih dana na po 15- 20 min... Naravno da nije znala za to, naravno da niko nije znao za to... I ništa od nas nije bilo, naravno. :)
Tek ušao u vezu sa devojkom, kulturna, obrazovana ne može bolja biti. Izašli da prošetamo kod mene u kraju i prolazimo pored kafane one najgore vrste gde se svašta nešto odvija. Ona pogleda birtiju i komentar strašno kakvo je ovo mesto, ja reko da da strašno kakvog sveta ima... U tom momentu konobar otvara vrata i meni eeee brateee ispala ti sinoć lična karta opušteno kod nas je našli smo je.
Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji svaki detalj svog života objavljuju na mrežama. Ja imam FB, na koji ništa nisam objavila 10 godina, i Instagram na kome nemam niti jednu objavu. Moj život, moja porodica i pre svega moje dete nisu za mreže. Bili smo na moru, u izuzetno lepom hotelu, u sobi koja ima izlaz na bazen, drugarica mi kaže kako nisam normalna da tako nešto ne objavim, da je to propuštena prilika za reel. Da se razumemo, ja sam fotografisala, poslala po sliku roditeljima, sestri i toj drugarici, zaista je prijalo da i oni vide kako je lepo, ali da li zaista treba deliti detalje sa letovanja sa poznanicima, bivim momcima, učiteljicama iz osnovne i nekim likovima iz prošlog života?! Meni je to kao invazija na moju i privatnost mog deteta.
Nikad neću preboljeti smrt najbolje prijateljice. Sve mi je ravno i beznačajno od kad je nema.
Uvek smo maštali da do 60-te godine odemo u prevremenu penziju, kupimo kuću negde na Karibima i uživamo u tom poslednjem delu naših života. Sada nam se ta prilika realno ukazala, dobili smo dobro plaćen posao u inostranstvu na minimum pet godina, a verovatno i duže. Za naš plan nam realno treba 10 do 12 godina da odradimo i da ostvarimo snove.