Sutra je rođendan mom bivšem dečku. Ja ga volim i dalje i želim pomirenje, on ne. Da li skupiti hrabrost i čestitati mu?
Život mi postaje nepodnošljiv. Navučen sam na kocku, masturbaciju/pornografiju, na posao koji radim i koji volim, i kad nisam na poslu ne osećam se dobro jer ne znam šta ću sa sobom u slobodno vreme. Imam dobru devojku koju sam prevario jer ne umem da se kontrolišem od napaljenosti, krijem joj sve i svašta. Živim jedan second hand life. Ceo život imam psihičke probleme uspone i padove. Želeo bih da me nema i da ne postojim, da se uopšte nisam rodio.
Nisam od onih koji drame i kukaju ali realno život bez ljubavi je teški promašaj... Bukvalno nam je to potrebno, džaba sve ostalo !
Sa dečkom sam 2 godine. Volimo se dobar, dobar je prema meni, sa te strane nemam zamerku. Međutim, što se više bliži ozvaničenje, to ja više sumnjam. Ponekad više imam osećaj da sam mu mama a ne devojka. Nema inicijativu ni za šta, nigde zajedno nismo otputovali, nikad nema ideju da me izvede već uvek sve meni prepušta. U nekim kriznim situacijama se samo drži po strani jer zna da ću ja sve rešiti. Imam utisak da mu je samo bitno da je našao devojku, i to je to, sedimo u kući i to je sve. Ja pospremam, podsećam ga na neke obaveze itd. Ali sa druge strane volim ga, pažljiv je i brižan, i nije ljubomoran. Plaši me pomisao na budućnost i decu, jer imam osećaj da će većina obaveza spasti na mene, i da pored sebe neću imati muža već još jedno dete.
Moja mama svaki dan kuka kako joj je loše, a hrani se nezdravo i pije kafe. Lepo joj kažem da promeni ishranu, ma kakvi. Kada joj kažem da mi više ne kuka, ako ne želi ništa da promeni, ona se naljuti. Svaki dan slušam istu priču.
Koleginica me bukvalno ne ispušta na poslu. Čeka me ujutru da pijemo kafu, prati svaki moj korak, ruča kad i ja, a priče su joj često potpuno besmislene. Ceo dan je uz mene i već osećam nervozu u njenom prisustvu. Nemam ni trenutak za sebe da se fokusiram na posao ili da predahnem u miru. Kako da se postavim prema njoj, a da ne napravim neprijatnu situaciju?
Radim dva posla. Na jednom koji mi je glavni me ljudi smatraju pametnim i vrijednim i uvijek dobijem go*na od zadataka gdje nemam ništa a očekivanja su perfekcija. Na drugom poslu se gazda ljuti i čudi kako ja kao pametan ne mogu raditi brže da budem kao onaj najbolji koji taj posao radi godinama. Kući kad dođem žena mi kaže kako treba da uvijek budem nasmijan i da pričam tiho jer ne podnosi ni blago povišeni glas a ja sam eto tako dobar čovjek pa se to mora... :D Zato odem sam da jedem kada me svi izje*u da ih ne bih samarao iako znam da će me svi napasti jer sam kao dobar čovjek trebao sve njih zvati na ručak. I to je problem. Kako sam normalan, sami Bog zna.
Kad je muškarac stvarno zaljubljen, ne lajka i ne prati druge djevojke to sam najbolje shvatila s jednim dečkom. Rijetko smo se viđali zbog 1h udaljenosti. Nismo se pratili na IG-u, ali pošto ima otvoren profil mogla sam vidjeti da lajka OF i polugole djevojke. Nikad me nije pitao za IG ni broj za tih 5 mj poznanstva što mi je malo i bilo čudno, a ja nisam jer sam smatrala da ću ispasti "needy". Na kraju je rekao da za vezu nije siguran. Sada ima curu i više nikoga ne dodaje niti lajka tim djevojkama kojima je inače skoro svaku sliku. Na FB-u mu piše da je u vezi, a s njom ima i profilnu na IG-u.
Boli me to što nisam privlačan devojkama, koliko god radio na sebi svaki dan, fizički ili psihički.
Prije 15-ak godina, na fakultetu, bila sam u vezi s jednim sportašem koji je tad igrao 1.ligu i furala neki fazon cure sportaša, uvijek sređena, našminkana, štikle, na svim utakmicama.. i očekivala da plaću troši na mene. Imao je veliku obitelj i osjećao dužnost da im pomogne, a ja kao najveća vještica bila sebična. Iako sam financijski dobro stojala jer sam jedinica, imala sam dvije stipendije za uspješnost ali pamet i empatija u tom trenu nula. I dan danas se loše osjećam kad se sjetim da sam ga uvjerila da idemo na vikend na Bled umjesto da braći kupi tenisice.