Osam godina čeznem za njim, 8 godina gledam ga sa drugim devojkama u vezama i pravim se da sam srećna zbog njega i da mi je svejedno. Sve to vreme glumim samo dobru drugaricu, a umirem za njim. Već 2 meseca smo zajedno i nije to to. Kad me je poljubio i kad smo se smuvali osećala sam kao da sam dobila neku nagradu, kao najsrećnija osoba, međutim kasnije mi je nekako postalo svejedno. Jako čudan osećaj, ali nemam više ta osećanja prema njemu, kao da su se ugasila onog trenutka kada smo počeli vezu. On je dobar prema meni, sve je to super, ali meni više nije lepo sa njim i fale mi oni dani kada smo bili samo drugari...
Mislim da je moja familija jako toksična. Oduvek neko takmičenje, ko je uspešniji, bogatiji, koliko ko ima dece, provokacije, ruganje, cinizam i primitivizam. Jako sam patila.. a onda sa svima prekinula kontakt.
Najgori mi je muškarac koji se takmiči sa mnom i ponižava me, zašto? Razumem da se muškarac s muškarcem takmiči, ali sa ženom?! Kaže mi poznanik što ne odem u inostrasntvo, hvali se da je on otišao, a kako da odem? On otišao s drugom. Muško je, može se samo spakovati i otići. Ponižava me zato što živim s roditeljima, a i on živi. Pogotovo što zna kako je ženama, šta se sve dešava i da žena ne sme sama da ode negde. Baš ružno i nepotrebno.
Radim kao diplomirani pravnik u jednoj firmi već 3 godine za 900eura bez mogućnosti ikakvog napredovanja. Tražila sam drugi posao ali svuda je plata čak i manja. Ok mi je ovde jer se radi od 8-16h i vikend je slobodan ali sve je poskupilo meni se plata nikad neće povećati. Bojim se da dam otkaz samo tako kako bih tražila novi posao i posvetila se tome.
Kako mi je jadno kad u našim pjesmama čujem riječi "bejbe" i "madr fakr", sa onim tvrdim r.
Užas!
Žao mi je ljudi koji daju nekoliko desetina hiljada evra pa neki čak i sto hiljada evra za auto a ne rade im svetla, pokazivači pravca. Moj golf iz 1988. godine ima sve to, hoću da idem levo radi levi pokazivač pravca, hoću desno radi desni, kratka svetla rade, duga isto čak i radi kad hoću da vratim na kratka prilikom nailaska na vozilo iz suprotnog smera. Svi su lepo obavešteni sa moje strane šta ću uraditi dok kod ovih skupocenih automobila to nije ugrađeno.
Moja mama će mi zauvijek ostati najveća bol. Jednostavno mi nije jasno zašto je morala da ode. Zašto sam ja morala ostati bez majčice. Tako mi ponekad fali da čak ne smijem ni da razmišljam o tome jer se plašim da će mi duša pući. Shvatam situaciju, sve pet, ali kao zašto živote?!
U novim tramvajima vrata se otvaraju uz zvuk hitne pomoći, a zatvaraju uz pištanje ukradene robe iz prodavnice. Horor.
Majka sam troje djece. Vratila sam se skoro sa porodiljnog, poslije godinu ipo dana. Samo što sam se vratila opet sam morala na bolovanje zbog djeteta na mjesec ipo. Juče sam bila na razgovoru kod šefa, neke banalne stvari sam oko posla zaboravila. Tako sam se osjetila, pa iskreno da sam glupa. Znam da je kritika bila na mjestu, i da samo mogu biti ljuta na sebe, ali ništa mi lakše nije. Ne mogu nabrojati nijednu stvar koja mi ide od ruke.