Zajedno smo skoro četiri godine, nisam nikad nikog imala pre njega. Zbog pritiska porodice pre pola godine otišao je u inostranstvo. Neće ga biti ovde takođe 2 godine, a premladi smo.
Ne zanimaju me pare koje će tamo zaraditi, želim samo da se vrati moj dečko koji mi je i najbolji drug, momak, podrška, sve 💔
Sedimo na veselju, ja se potrudila da se sredim kao i za svaku lepu priliku. Nijedan pogled, zagrljaj niti kompliment nisam dobila od supruga. Stiže predjelo, a on će - samo da ti kažem da je tvoja lepša, naravno mislio je na čorbicu.
Žao mi je svoje i mlađe generacije jer nemamo ništa svoje u ovom preskupom svijetu. Oni koji imaju svoju nekretninu su ju kupili uz pomoć roditelja ili imaju partnere sa visokom plaćom, ili su naslijedili. A mi čak ni sa prosjekom ne možemo dobiti kredit koji nije na 30+ godina, i to za neki maleni stan. Zaista nisam zamišljala biti podstanar cijeli život.
Putovanja su mi terapija za mentalno zdravlje. Maknem se iz poznate okoline, šetam i uživam na novim mjestima, ne razmišljam o problemima. I plačem kad je vrijeme za povratak kući.
Danas sam saznala da sam pala prvu godinu na etfu. Ostalo mi je pet ispita za avgust i septembar, spremala sam ih celo leto i do kraja sam dala samo jedan, a dva su mi trebala za uslov... Krivo mi je kad vidim ko je sve uspeo da prođe godinu prepisivajući na ispitima, a ja nisam. Znam da ništa tu ne mogu da promenim, ali smatram da nema razlike između mene koja sam pala godinu i nekog ko je upisao godinu na budžet tako što je prepisivao. Ah da, razlika je u tome što ja nisam prepisala. Ne želim da odustanem, iako mi moji savetuju suprotno. Govore mi da etf nije za mene. Puno toga sam uložila u ovaj fakultet, želim da nastavim da verujem da će mi se trud pre ili kasnije isplatiti.
Prije tačno 25 dana sa svoje 25 godine sam kupila stan. Živim u inostranstvu i jedini stil života koji vodim već nepune 4 godine je kuća-pos'o. Ubija me nepravda što čak i najbliža familija ne može iskreno da se raduje zbog mene, slabo ko i da mi čestita. Dok sam rintačila i radila kao konj i odvajala od usta žalili su me a sad ni "bravo" da kažu.
Došlo vreme da se malo više kontroliše ko sme da ima decu. Kao što polažemo razne testove za npr vožnju, poslove, tako treba i za roditeljstvo. Ili makar svako ko čeka bebu da se uvede obavezno pohađanje kursa za roditeljstvo. Jer ovo je katastrofa, jadna deca. Naprave ih pa jedva čekaju da uvale bližoj i daljoj rodbini, ništa živo se ne edukuju i nemaju pojma o osnovnim stvarima. O povezivanju da ne govorimo. Svi žure da im deca porastu pa da ih se otarase. Što ste ih pravili!?
Pronašla sam osobu sa kojom mogu da pričam o svemu što volim, koja ima isti muzički ukus kao ja, koja razume moj sarkazam, koja ne misli da sam čudna. Imamo ista interesovanja, razumemo se i samo pogledom. Presrećna sam!
Ako išta mrzim u životu, MRZIM osobe koje savetuju druge dok im se život raspada! Kako vas nije sramota? I što je najgore, ubede te da tebi treba pomoć! Ludnica!
Mene zanima dal je normalno da me bude sramota da doživim orgazam pred momkom, bila sam u vezi pet godina i nikad nisam doživjela orgazam, ne znam dal je do mene jer se ne znam opustiti, ali nekako ni on me nikad nije doveo do te tačke da se opustim i prepustim, na kraju smo se rastali zbog mnogih drugih stvari seks nije bio presudan u rastanku. Pet mjeseci posle počnem se viđati sa drugim momkom i spavamo i isti slučaj, nikako ne mogu da osjetim ništa, sadašnji momak mi govori da se opustim al ne mogu kad nemam na osnovu čega, kontam da se ta "opuštenost" dešava spontano, ja se jako često trudim da osjetim bilo šta ali posle svakog seksa završim u suzama jer mi je teško, nekad prekinem seks prije nego partner doživi orgazam jer me smori, iako sam aktivna i trudim se da je njemu lepo ja ništa ne osjećam i smorim se ako njemu treba više vremena da doživi orgazam..