Upisala sam se na faks i nakon trećeg dana upoznala dve devojke, sa kojima sam u grupi za seminarski, sa jednom sam se dosta družila, a i bile smo u istog grupi za vežbe, ona je pre 2-3 nedelje upoznala neku drugu devojku i mene totalno odbacila kada je sa njom ili kada je ona u okolini, osećam se užasno. Ne znam kako da se združim sa nekim kada ili imaju svoju grupu ili su dve osobe, a ne želim da budem 3 točak... Šta mi je za raditi??
Kako se zove ono?
Kad ti voliš nju, ona voli tebe, ali niste zajedno, jer jedete go*na? 🤣🤣💩💩
Imao sam savršenu ljubav, bili smo mlađi. Nismo imali svađe. Bila je iskrena i dobra. 7 mjeseci smo bili skupa, zatim je u vrhuncu te ljubavi nestala (doslovno da se do nje ne može doći, društvene mreže u njenom životu ne postoje), nakon što se morala iseliti iz ove države. 10 godina je prošlo, obećao sam da ću je čekati. Rekla mi je "odem ti kao mlada djevojka a vratim se kao žena. Pa se sretnemo. I ko ćemo tad biti? Hoćemo li se poznavati?". Pogledam u mjesec sa vremena na vrijeme i pomislim da li se sjeti nas kada ga pogleda. Jer to je naš simbol, tako smo govorili. Nakon nje se mnogo stvari desilo u mom životu. Iako sam tokom ovih godina pronašao način kako da je vidim, nešto u meni mi ne dozvoljava da to učinim već da prepustim sudbini. Mogla me pitati barem jednom kako sam, zna dobro kako doći do mene a ne da bude tužna svaki put kada se moje ime spomene u njenoj blizini i da očekuje čudo. Ne znam da li bih joj se vratio i kada bi se sreli. Treba mi pomoć, zbunjen sam.
Ne tako čest kontakt sa svojom porodicom mi je sačuvalo zdravlje! Žalosno za reći ali moja porodica (i uža i šira, sa nekoliko izuzetaka) je zaista toksična. Nemam njihovu podršku u izboru svoje budućnosti, žele da idem putem koji su oni zamislili i samo tako mi žele pomoći, konstantno kritikuju i komentarišu sve što objavim na svoje društvene mreže, smeta im što izlazim i živim život (duša mi grešna jer sam mlada i želim da živim), smeta im što trošim SVOJ novac na putovanja, odjeću, izlaske, koncerte (imam svoj novac i platu s kojom redovno plaćam svoje račune jer živim sa cimerom). Iz svih ovih razloga sam postala totalno hladna prema njima i bez problema mogu da se ne čujem s njima i po mjesec dana.
Udana sam imam djete, druga bebica nam je na putu i od 3 razreda osnovne škole spavam sa plišancem srednje veličine svinja i zove se Pigy za kojeg mi je mama dala tada zadnjih 15 kuna da bi ga kupila jer sam ga jako željela 😊
A kad sam upoznala supruga išli smo po igraonicama se igrati poslije odgledanog filma u kinu odemo hvatati medeke na aparate tada sam uhvatila na žetone nekog ljubičastog konja ponija presretna sam bila kao da sam dobila na lotu kao da imam 5 godina a ne tada recimo 24 godine 🤣
I dan danas spavam sa tim plišancima kontam svi bi svi trebali biti u duši djeca zauvijek jer je to nešto najljepše u životu, stvara osjećaj topline oko srca i neku neobjašnjivu sreću 🥰😊
Ne znam što mi je, al s 29 godina sam počeo gledajuć serije, gdje mi dragi likovi umiru il pate, zazivat Boga da im pomogne. Znam da je bizarno i da je to sve gluma, al ne mogu vjerovat da mi se to sad događa, a ne recimo kad sam bio dijete. Toliko je boli oko nas, napaćenog svijeta pa valjda želim makar da likovi iz serije pronađu sretan kraj. Ne kaže se bezveze "Nije život bajka.", al što serija ne bi bila bajka sa sretnim završetkom. Ovdje se referiram najviše na Greys anatomy 22. sezonu.