Ništa mi nije ubilo samopouzdanje i vjeru u sebe kao faklutet.
Polomio sam televizor i monitor računara jer nisam stigao da naučim za ispit.
Presrećan sam što sam zdrav što mogu da treninram i da napredujem. A jednog dana će svi čuti za mene kada budem k*ro amerikance u dresu reprezentacije.
Bio u kafiću i vidim neku curu. Cura umisljena i ja gledam u nju i čudim se kolko je glupa čak sam je slikao frendu i reko mu kak je glupa i to... I nakon par dana cura mi se javi i pita zašto sam ja nju sliko i gledo u nju i ja ne znam šta da joj odgovorim.
Taman skupim samopouzdanje i počnem verovati u sebe i juče neki prolaznik šapuće mojoj prijateljici da je ona lepa a ja ružna.
Muško sam, al' sam veoma osjećajan. Kad su u pitanju djevojke, čim nešto postane ozbiljnije neke sitnice me toliko znaju zaboljet, i odma me hvata tuga i depresija.. Dovoljno da mi ne odgovori na poruku jer nije stigla ili tako nešto, mene to odma ubije, ono makar da napiše dobro sam javim ti se, ali kad baš ništa.. I tako oko svega, svaka sitnica i riječ malo malo mene nešto opali. Imo sam i sa bivšom tih problema, pa nam je na kraju sve propalo jer sam tražio previše pažnje, ali jednostavno osjećam da sa ženom treba da mi bude sve polako, osjećajno i nježno.. Mamu, sestru, baku, rodice sve oduševljava kako im stalno tepam i mazim ih i sve to, kako sam fin, a djevojke s druge strane, čim prvi put odreagujem nježno ili povrijeđeno na nešto od njih, odma me pokušaju gazit il' još više uvrijedit, ali nije mi jasno zašto... Imam osjećaj da nikad neću nać' nekog ko će razumjeti tu moju nježnu stranu muškarca, a u isto vrijeme se zapitam da li stvarno radim nešto nenormalno pogrešno..
Ne volim nijedno godišnje doba. Ne volim ni vrućinu, ni hladnoću, ni sunce, ni kišu, ni vetar. Najviše mi odgovara kad je napolju prijatno da možeš obući majicu kratkih rukava, a da ne greje sunce nikako, takav dan bude možda jednom u godini. Ne može mi Bog ugoditi, najradije bih u kući proveo 364 dana godišnje i izašao samo taj jedan kad se desi.
Kažu da svako od nas ima negdje svog dvojnika. Ja sam svog našla, tačnije dvojnicu, a to je djevojka momka u koga sam zaljubljena. Izgleda isto kao ja, od crta lica, visine, građe, tena, do boje kose. Tu smo se razlikovale dok se ona nije ofarbala u moju boju. Razmišljam da se po prvi put u životu ofarbam da nam makar boja kose ne bude ista, kad sve ostalo već jeste, čak i isti ukus za muškarce imamo.
Sredila sam svom kolegi posao u firmi gdje radim. Nakon dva mjeseca on se žali na posao, prijeti da će dati otkaz, ispada da nije problem u poslu vec je on lijen, nije navikunt radit neki odgovoran posao koji zahtjeva upotrebu mozga, radi probleme oko svega te se uopce ne ponasa kao dečko kojeg znam... Pomozi sirotu na svoju sramotu.. Nikad više.
Uvek se pitam šta je babama na umu u trenutku kada uleću u autobus rušeći sve pred sobom kako bi zauzele mesto?