Bivša najbolja drugarica je patološki lažov. To je išlo toliko daleko da je ona pričala da njena mama ima rak, i još mnogo toga. Ja stvarno ne razumem kako neke osobe tako lako lažu o nekim stvarima i čak i sami veruju u to, šta pokušavaju da postignu time?
Ne razumem kako su ljudi u nekom poslu spremni da rade džabe, bez ikakve zarade, ili možda sa nekom minimalnom. Kako te nije žao svog vremena, rada, nogu, ruku, muke koju si uložio da nešto napraviš da bi na kraju zaradio cifru koja je donekle smešna. To nisu u pitanju minuti rada, nego sati i sati i ako ja ne cenim svoj rad kako će drugi? Neću imati kupce? Pa i ne moram, ne moram ni da radim ono što ljudi žele a nisu spremni da plate. Zapravo, plaćali bi oni kada bi svako dovoljno cenio svoj rad onako kako treba, ovako naravno da za onog ko ga ceni pomisle da je lud i odu kod onog ko ne ceni ni sebe ni svoj rad.
U detinjstvu sam imala najbolje prijatelje, po 10ak godina smo se družili. Kada mi se desilo nešto loše u životu, napustili su me. Nakon toga sam imala još drugarica, nekoliko godina druženja. Svaka se krišom nalazila sa mojim bivšim momcima i radila mi iza leđa, ali svaka. Dolazile su mi u kuću, spavale, jele kod mene... Nakon toga nisam imala ni jednog jedinog prijatelja već oko 10 godina. Ne znam više ni da se družim. To je postalo potpuno strano za mene. Ne umem ni da upoznajem ljude. Sve samo površno, poslovno i to je to. Pogrešne veze, pogrešni prijatelji. Stvarno ne znam šta nije u redu sa mnom, pa sam privlačila samo takve ljude.
Nalazila sam vremena za bliske ljude i kad sam radila u tri smene. Oni često ne poštuju moje vreme, desi se da mi zbog obaveza po dva dana ne odgovaraju na poruke. Nekad mi se čini da se mesec dana ne bismo videli ako ja ne iniciram, a živimo blizu. Boli me što su mi to rođene sestre i najbolja drugarica i što bih verovatno ostala sama da se trudim koliko i one.
Živi od plate do plate, ali na prvi pogled deluje kao da joj ništa ne manjka.
Luksuz je njen način da prikrije prazninu — troši na sve što može, samo da prostor oko sebe bude ukrašen, da se vidi trud, sjaj i red.
Dovoljno je da joj ponudiš nešto, i novac već menja vlasnika.
U ormaru se gomilaju cipele i garderoba, po kući sitnice bez prave svrhe, a ona uvek ima neki novi plan za renoviranje — jer „uvek može još nešto da se popravi“.
Pije veštačke sokove, kao da time dodaje boju svakodnevici.
Njeno dete je bistro i lepo vaspitano, ali lenjo — kao da je od majke nasledilo naviku da sve treba da izgleda lepo, ali da se ne mora previše truditi.
&&&&
Koja je to bolest?
Najviše mrzim kada ja kao osoba koja po rečima drugih ljudi nisam đubre moram da budem to isto đubre da bih se uklopila u neko društvo jer realno više nema takozvanih 'dobrica' odnosno ljudi koji ti zaista ne žele zlo, a to sam suštinski ja. I onda moram nešto da glumatam, a najradije bih ih oterala u pm. Stalno neko dokazivanje, a nemaju ni pameti ni izgleda ni novca. Možda nemam ni ja to od navedenog, ali uopšte nisam iskompleksirana osoba. Izgleda bi trebalo da budem bilo bi mi lakše u životu.
Žensko sam (29) i imam Adamovu jabučicu. Nije baš kao kod muškaraca velika, ali je definitivno tu. Jako mi utiče na samopouzdanje iako imam odnazad gledano lijep, ženski vrat. Nije nikakva žlijezda ni ništa poremećeno, prosto tako mi je. I baš je bez veze. :(
Imam prijateljicu kojoj treba po dva sata da odgovori na poruke. Brate, šta radiš toliko? Prođe pola dana i ja i zaboravim da sam joj poslala poruku a ona tek onda odgovara. Znam da smo svi zauzeti, i ja sam, ali nije mi jasno kako joj treba po nekoliko sati svaki put da odgovori.
U vezi smo peti mjesec, i u nekoj smo krizi stalno se svađamo, ona traži razloge za svađu bezveze, vcrs lijepo već sutra u jutro napadi na mene, stalno mi spominje kako se njoj momci javljaju, a neće da izbaci sliku samnom da vide da je zauzeta.
Zaljubljen sam stvarno me ne interesuje više ni jedna žena osim nje, za nju sve radim i uradio bi i sve to ona zna, razmišljam da li je njoj stalo, ali teško se nosim s ovom situacijom, ne znam šta raditi stresiram se, smršao sam, mislio sam to je ta kojoj ću bit dobar suprug. Oboje smo u 30im godinama.
Iako mi na poslu visi inspekcijauu, ja rokam muzikicu, mislim nije da mi srce ne roka ali kao ja to hendlujem, jedva čekam da dođem kući da skinem čarape i dignem sve 4 u vis!