Posle četiri godine veze sam saznala da smo se dečko i ja smuvali na istom mestu na kom se on smuvao sa dugogodišnjom bivšom devojkom, a tamo smo išli na njegovu inicijativu. On se izvinjava, kaže da nije namerno i da nije povezao stvari, a mene je iskreno povredilo...
Nikad ne bi bila sa likom koji skida dlake. Ajde, preciziraću, što se mene tiče može da skida sa leđa, dole, obrve da sređuje, ali da mi brije stomak, noge i ruke, neka hvala. Mene to odbija. Kao što neki muškarac voli žene sa oblinama, tako i ja volim dlakave. Pre bi bila sa skroz dlakavim likom, nego sa onim koji mi tu skida dlake, uteže se u uske farmerke i hoda kao da ima kolac u du*etu. Možete se vi sad pronalaziti slobodno, ja nisam direktno prozvala nikoga, već pričam o mom tipu. Ko voli drugačije, neka voli, ne osuđujem, ja ne volim te ženskaste i gotovo.
Rekao sam mami ujutru kada krene na posao, da bosa izađe, i da se obuje ispred vrata ili tek dole na ulaznim vratima, ne mogu više da podnesem lupanje štikli u 06:00 svako jutro, čak i nedeljom je zovu rano na posao. Ono lupa odzvanja, počeo sam da sedim od tup tup tup tup, a tek mi je 21 godina.
Suprug i ja smo išli 2 puta na vto i bila sam na bolovanju po 3 nedelje u firmi nikome nismo rekli. Mogu samo reći da nismo uspeli💔 Kada sam se vratila na posao, ljudi su bili u fazonu jaoj mi vidimo da te nema mislili smo da si trudna, šta čekaš?😓 boliii mnogo boli i oba puta je bilo tako boli i boleće😩
Da li je normalno da mom mužu sa kojim sam 10 godina u braku svake godine stigne poruka za srećan rođendan od bivše "drugarice sa kojim se ljubio uz njihovu Internu pošalicu na šta joj on odgovori sa hvala + interno ime kako su njih dvoje zvali jedno drugo. I ja sam kriva što sam pobjesnila nakon 10 godina.
Osećam kao da ovaj život nema smisla. Ne vidim da će biti bolje. Poslednjih 6 godina sam prošla pakao između ostalog i otklanjanje tumora na dojci. Ostao je ožiljak. Onda je bilo teško naći posao. Konačno nađem posao, a ono toksična močvara i mobing. Otac mi doživi moždani udar. Prošlo je više godina i ostala su oštećenja i on se nikad neće vratiti na staro. I dalje živim s mojima jer je plata bedna da se osamostalim. Poslednjih 6 godina sam solo. Pokušavam posao da promenim godinama i dođem do najužeg kruga i ništa. Osećam se kao smeće, kao poslednji propalitet. Stalno preispitujem sebe šta mi fali. Zašto nikako nešto da se mrdne i promeni. Nije da nisam pokušavala. Kretala sam se među ljudima. Ne očekujem da me iko spasi. Na majku nikad nisam mogla da se oslonim. Ovaj život odavno nema smisla. Ne vidim da moje postojanje menja išta za ostatak sveta. Da makar mogu da umrem spasla bih se. Ne vidim radost ni u čemu već duže vreme. Sizifov posao šta god da taknem. Da makar mogu da iščeznem.
Sestra mog dugogodišnjeg dečka me ne podnosi i to se vidi. Pre par dana sam skrenula dečku pažnju na njeno ponašanje prema meni, njene komentare i nepoštovanje, da bi mi on rekao da je ona takva, da ništa od toga nije usmereno prema meni i da on tu ne može ništa, jer će njegovi u kući znati da sam mu je gunđala, a on ne želi da neko mene gleda popreko. Iskreno, planiram da raskinem, jer iako se u svemu slažemo, ne želim pored sebe nekoga ko ne zna da se zauzme za mene, pogotovo kod svoje porodice.
Sa 43 godine, posle 13 godina rada u istoj firmi, na istoj poziciji dozvolim sebi najgoru stvar da se zaljubim u šefa. Druga najgora stvar je što postoje i emocije sa njegove strane, treća da smo oboje u braku. A četvrta da je ta veza nemoguća s obzirom da radimo zajedno i imamo dobre karijere. Nas dvoje smo prethodnih 13 godina “živeli naših 8 sati zajedno” prolazili kroz razne faze, bili podrška jedno drugom kada u kući ne funkcioniše najbolje… Realno, bili smo podrška jedno drugom, kolegijalno i drugarski. A onda sam skapirala da mi je bitno da mu ujutro po nekada spremim doručak kad spremam sebi, da mu kafu spremam sa odmehom, da mi je bitno da mu ugodim, teško mi pada kad je neraspoložen i nervozan i jedva čekam ponedeljak da idem na posao. Teško meni šta me je snašlo!
Već neko vreme majka mog supruga se ponaša kao da je normalno da ona bude najbitnija osoba u životu mog supruga. Opseda svaki minut našeg slobodnog vremena, dolazi nenajavljena, pokušava da se priključi svakom našem odlasku i izlasku, čak je tražila da ide sa nama na more. Kada sam rekla da suprug može da ide sam sa njom i sa decom a da ja ne želim da plaćam odmor da bi bila sa njom 10 dana rekla mi je da ja u stvari ne želim da me ljudi na plaži sažaljevaju jer je ona zgodnija od mene. Bože šta sam sve izgovorila! Sasula sam joj u lice i šta sam mislila i šta nisam. Već mesec dana niti dolazi niti idem kod nje. Život mi se promenio na bolje od kad ta toksična osoba nije u mojoj blizini. Čak je i moj suprug to razumno podneo... ode obiđe je, ne spominje je meni i svima lepo.
Imam 23 godine, izlazila sam sa momcima, bila u vezi godinu dana i nikad se nisam ni poljubila sa dečkom, htjela sam čekati brak i to je tad bila moja odluka i čvrsto sam se držala toga. Sa kim sam god izlazila nakon par mjeseci sam pokretala tu temu i razgovarala o tome jer nije svatko spreman na to i ne želi takvu vezu što je također uredu. Svi su uvijek bili fer i ispoštovali moju odluku. Sa sadašnjim momkom sam u vezi godinu dana, prekršila sam odluku čekanja braka sa njim nakon 4 mjeseca veze, od tad imamo redovan seks i toliko uživamo da se nekad pitam kako je moguće da je svaki put tako puno strasti i sa toliko povezanosti. On je prva osoba koja me dodirnula, prvi poljubac i prvo sve. Nikad nisam okrivila muškarce za "iskorištavanje" djevojaka jer su sve djevojke itekako svjesne situacija u kojima se nalaze samo je pitanje kolike standarde one imaju i što će dopustiti a što ne. Nitko te ne može natjerati ni na što ako zaista ne želiš.