Svima se zahvaljujem za rođendanske čestitke, a zapravo ga ne slavim. Svi smo se posvađali u kući, kao i za apsolutno svaki moj rođendan. Uvek imaju potrebu da me vređaju, a ja ne ćutim nikome i tako... Još jedan najgori rođendan... Srećan mi 31.
Znači, momak stalno očijukao sa mnom, pri tom nismo balavci ni jedno, oko 40 god oboje.
Govori mi o svojim hobijima, interesuje se o meni, pogledi nam se sudaraju, razumijete šta hoću da kažem.
Na društvenim mrežama uvijek samo on i društvo, napisao nije u vezi, kad ono čujem ima vjernicu.
Poseban krug pakla za ovakve.
Nema volju ni za šta. Trebam da tražim bolji posao, ne da mi se. Da učim, pohađam kurseve i stičem vještine i certifikate, ma nema šanse. Da treniram i vodim računa o ishrani - ko da robijam. Ne mogu da se natjeram više ni na šta. A moram.
Nisam razmišljala. Dok sam se pakovala na put, taman što ću izaći iz stana, ubacim aceton (koji radi na pumpicu) u torbu. Zaboravim na njega. U toku leta, počinje užasno da smrdi, putnici se okreću oko sebe. Ja zavirim u torbu, a pumpica pod pritiskom izbila i sav se aceton prosuo u torbi. U napadu panike, ne znajući šta da radim, umotam aceton u maramice i čarape u bacim ga u kantu u toaletu. Situacija je sljedeća: avion slijeće na prvu pistu, kako bi se istražilo šta smrdi. Iz svoje gluposti i zbog introvertnosti koje me cijeli život sputava, zakomplikovala sam život svima koji su bili u tom avionu. I izazvala opštu paniku.
Ali ljudi, ko god da mi se svidi ili je zauzet ili oženjen... Gdje su slobodni muškarci pitam?
Jako mi se sviđa jedna moja poznanica, ali nikako da skupim hrabrosti i kažem joj to. Za vikend je objavila story s nekog vjenčanja, zagrljena s nekim dečkom. Sve su mi lađe potonule, dva dana sam bio neraspoložen. Prokomentiram to pred sestrom, ona me blijedo pogleda i kaže da sam retardiran. Inače, ja sam išao u razred sa sinom ujaka te djevojke, pa znam kako joj se mama djevojački preziva. I kreten, nisam povezao (iako je lik bio uredno tagiran imenom i prezimenom) da je na slici sin drugog ujaka. A znao sam i da ima još jedan ujak. Eto što zaljubljenost napravi od mozga.
Upoznao sam djevojku koju sam želio ženiti sa drugarom sa kojim sam se redovno družio. I na kraju je on završio sa njom. Sada su njih dvoje zajedno i mog bivšeg drugara je strah da ja nemam kakvih osjećanja prema njoj jer je on voli. Eto.
Sa dečkom sam pola godine i on je super, ali smeta mi jedna stvar. Ima istetovirano ime bivše na ruci. Kaže da je to bila glupost i da je to uradio kada je imao 17 godina, bili su 4 meseca u vezi i raskinuli. Nije skidao tu tetovažu jer bi njeno skidanje bilo dosta skupo. Smeta mi to i stvarno se osećam tužno i nesigurno.
Negde 2013-14. svaki bogovetni dan preko leta sam se nalazila sa drugaricom u centru grada, i nekad bismo sedele u studentskom parku. Smešno mi je kad se setim kako smo se nas dve nekad smejale nekim klincima tamo, koji bi ležali na zemlji u grupicama i družili se. Svi u nekom dark, emo fazonu, znate na šta mislim. I ok bilo je smešnih situacija, ali sada se najviše smejem nama dvema koje smo sedele na tim klupicama ko dve tetke, nikad nam se ništa nije dešavalo, nismo izlazile po klubovima jer smo kao bile samo nas dve pa nam je glupo. I da pređem na poentu priče, ti kojima smo se smejale su bili tu u mešovitim grupama, imali veze, imali društvo da odu bilo gde, imali su tu neku kulturu i muziku koja ih povezuje. Nas dve smo im se smejale i mislile da smo normalne, a nismo imale ništa. Bolju mladost su oni proživeli od nas.
Već nekoliko mjeseci mi se sviđa cura koja ima dečka, a ja se njoj isto sviđam. Dopisujemo se po cijele dane, pričamo o svemu, odgovaramo jedno drugom. Problem je što ona ne može još uvijek ostavit svog dečka, odugovlači jer joj je prestresno suočit se s njim. Ne znam kad će se to dogodit i ne znam koliko uopće još mogu čekat da se to dogodi.