Neki ljudi su stvarno j**** bezobrazni. Kao fol, znamo se, ovo ono, a na kraju te ponize otvoreno, u lice i pred drugima govoreći ono što ne bi smjeli zbog svoje profesije koja to zabranjuje. Dno dna. Baš dno dna.
Voljela bih da sam tip žene koja kada se seksualno uzbudi tj. napali, da sa samopouzdanjem pokušam zavesti svog muškarca i dam mu do znanja da ga želim odmah. Međutim ja se samo povučem u sebe, glumim hladnoću i ravnodušnost kao sve ok. A zapravo umirem za njim. Voljela bih da sam malo napadnija po tom pitanju, da čak kada mužu nekad nije do toga da budem spremna da uradim sve dok ne dobijem ono što tražim. A meni kao da je iz poniženja pokazati mužu da ga želim i da sam napaljena.. mrzim to!
Preko dvije godine sam bila u vezi s osobom koja nije za mene. Od samog početka sam znala da to nije dobro, ali sam svejedno forsirala ostanak u tom odnosu jer sam mislila da će se nešto promijeniti. Ignorirala sam sve moguće red flegove, a bilo je ih puno (prevara, manjak empatije, promjene raspoloženja, manipulacije, vrijeđanje na osnovu izgleda, uspoređivanje s drugim ženskima u vidu kakve ova si*e ima, a kakve ti imaš itd.)
Jednom mi je samo prekipjelo, shvatila sam da zaslužujem bolje i otišla sam, a svima savjetujem da naprave isto čim osjete da nisu sretni. Jer što duže ostajete u lošem odnosu, to je teže iz istog izaći, a da ne govorim o gubitku samopouzdanja i vjere u ljubav.
Doživim fras od srpske alternativne istorije. Vaspitavan sam u patriotrskom duhu, volim srpski narod, ali brateeee... Daj malo realnosti. Smeta mi nenaučni princip koji može biti samo kontraproduktivan. Čitam knjigu jednog autora koji je dao vrlo primamljujući naslov, kad ono radi se o teškoj alternativi i pseudoistoriji. Lik "dokazuje" kontinuitet Srba od Lepenskog Vira i pravi takve nelogične i nečinjenične nebuloze da je to grozno. Nešto u fazonu, karikiram, bilo srpsko pleme koje se bavilo muzikom i zvali su se Svirci. Vatikanski zlikovci su izbacili Sv i ostalo Irci. Žali Bože bačenih para.
Nikad nisam prdnula pred mužem. Nekako bi me bilo sram da se to desi. Ne bi ga u oči smjela pogledati više.
Obožavam da zezam klince. Kao da se u tom začikavanju na trenutak vratim u bezbrižnost sopstvenog detinjstva.
Znam da ga smaram porukama ali šta ću kad mi se mnogo sviđa.
Još ne mogu da verujem da joj ništa nisam značio u životu. Jel moguće da postoje takvi ljudi koji su sa nekom osobom, a ne znači im ništa? Na takav način je prekinula sve da to ne mogu ni da opišem.