Zovem se Jugoslovenka. Nije mi jasno šta je bilo u glavi mojih roditelja kad su me tako nazvali.
Devojka je predobra osoba kakvu se više ne može naći, ali je i drama queen i to me iscrpljuje. Šta raditi!
Gledam ženu koju sam smotao po dolasku na work and travel vizu u Americi i vidim zašto sugar mama nikad neće biti popularan trend u društvu. Žene prosto nisu sposobne za takvu vezu. Škrta je na plaćanju, a ona finansijski treba da nosi vezu. Sebična je u odnosima u krevetu, samo gleda na sebe i svoj vrhunac. Ne drži do sebe - razumem da s godinama dođe do opuštanja, bora i svega, ali za prekomernu kilažu, celulitne butine preko metar santima i trbuh sa strijama trebaju godine neaktivnosti i sedelački način života. Naša komunikacija je tako površna, više se trudi razumeti najmlađu unuku koja ne razume reči nego mene. Sve su to primeri koliko uzima vezu zdravo za gotovo iako kaže svima da je presretna vezom. Da smeštaj nije toliko skup ovde, davno bi se odselio od nje. I naravno zbog državljanstva. Gospođa bi se udavala, a ni ja nisam protiv.
U vezi sam dve godine, i sve je savršeno, idilično, on je dobar, džentlmen, ima hemije, ljubavi, strasti, svega...jedino što živi u inostranstvu i ja bi morala da se preselim naravno tamo, pre njega sam bila u dugoj vezi gde je nestalo svega toga, bili smo kao najbolji prijatelji, i kada dođe do sexa bila sam u fazonu ako baš mora, u poslednje vreme stalno razmišljam da se pomirim možda bolje sa bivšim, jer bar ne bi morala da menjam mesto boravka, ovde mi je porodica, prijatelji, a i razmišljam možda ako bi imali decu, porodicu, možda bi bilo drugačije i možda taj sex ne bi bio toliko bitan...
Devojka mi je dalmatinka. Iako je ponekad ne razumem šta priča, obožavam je.
Potonula sam psihički. Odrasla sam u porodici koja nije funkcionisala. Trudila sam se da budem jaka, upisala sam faks, našla momka, izlazila, provodila se, uvijek bika vesela, razigrana, vjerila se, ostao još jedan ispit. Ali tu je sve stalo, potonula sam, izgubila snagu, nemam volju više ni za šta, ne jedem danima, fakultet ne završavam, samo me proganjaju osjećanja u traume koje godinama skupljam i danima sam zatvorena u sobu i plačem. Žao mi je samo vjerenika koji ispašta sad najviše zbog toga, ali ja ne znam kako da se dignem, raspadam se bukvalno. Svaka sitnica me pogodi i obori psihički i zakuca za krevet… Držite mi fige, želim da se sada izvučem iz svega ovoga i nastavim gdje sam stala 🫶🏽
Sramota me je jer svi trenutno pričaju o planovima za novu godinu a ja nemam sa kim da je slavim. Imam 21 godinu i ni jednu pravu drugaricu, sve ostale imaju i momka i društvo a ja ću verovatno provesti sama. Nemam sa kim da idem na putovanja, popijem kafu, izađem... Osećam se kao da mi prolaze godine gde bih najviše trebala da uživam, a osećam se usamljeno. Ne znam da li je problem u meni, većinu vremena provodim sama kod kuće i imam osećaj da nikome nisam bitna, potpuno nevidljiva i na fakultetu i bilo gde. Ne znam da li ću ikada biti srećna.