Imala sam učiteljicu koja je bila noćna mora svima, a posebno meni. Mislila sam da sam umislila stvari, ali prijateljice u srednjoj su mi rekle ‘šta je ona tebi radila’. Ponižavala, prozivala, ukratko učiteljica iz pakla. I sretnem ja nju u frizerskom salonu 25 godina kasnije. Nisam je ni prepoznala. Propala ko žeton. Ali ona mene jeste i kako je ona rekla ime i prezime ja sam se ušutila i prestala sa razgovorom. Na kraju ona mene pita jesi li ti ta i ta. Rekoh jesam. Kaže ona meni ja sam tebi predavala. Ja šutim i gledam je u oči. Nakon 10ak sekundi govorim joj Niste ostali u lijepom sjećanju, kaže ona hvala, reko ne, ne. Niste ostali u lijepom sjećanju. Kaže ona što, što sam bila stroga, rekoh ne, zato što ste galamili. Žao mi je što joj nisam rekla zato što ste dobili djecu sa sela, a kolegica djecu iz grada (njene riječi). Platila sam i pozdravila se samo sa frizerkom. Ima sreće što je nisam srela prije 10 godina. Pljunula bih je.
Seks bez emocija mi ne znači baš ništa. Dok samo maženje sa osobom koju volim je čarolija.
Ako se neko pita da li bi mu bilo lakše da živi blizu svojih, ne bi. Na primjer vi koji ste van svojih domovina.
Živim blizu familije i svoje i muževe, imala sam rizične trudnoće, pa da je neko se sjetio da uzme makar starije djete da prošeta nekad.. ne ništa. Samo riječi. A nisam tip da ljude zove, smeta, jer znam da svako ima svoj život, svoje muke, poslove. Ali eto šta ih je, bar da su jednom.
Nemam s kim ni kafu da popijem, ne nisam se ja udaljila. Sve sam ih obilazila i nosila poklone i čašćavala. Ali eto sad je valjda vrijeme da me zaborave. Nema veze izdržati će se i ovo. Doći će aBd bolji dani.
Poenta možete biti sami čak i u gomili “svojih”, “familije”. Da sam daleko negdje onda bi govorili hej da si bliže haha ironija zar ne? Čak i sestra mi je došla jednom u toku 9 mjeseci, a ja sam njoj pomagala kad je svoju rodila i dolazila joj često. Ne znam bas sam istrošena i tužna, pomagala drugima da sam sad za svoje umorna 😞
U zadnje vreme često sanjam more, plažu, horizont i kako šetam ulicicama blizu mora. Žao mi je što mi je more toliko daleko. Da mi je samo da odem na neku plažu u toplije krajeve gde nema nigde nikog, trčala bih po pesku do mile volje i uživala u zalasku sunca. Mislim da bih sav stres izbacila iz sebe. Volim ovaj san. Vraća me u detinjstvo, u neko srećnije vreme...
Izašao u grad pijan ko letva kao i moja 3 druga, kako je koji izašao sa splava tako je svaki uhvatio svoj pravac koji verovatno nije vodio nigde pošto se ničega ne sećam. Oko 11 ujutru budim se u nepoznatom stanu kod nepoznate devojke. Pitam je gde sam kaže da sam u Beogradu, da me je našla pijanog na jednoj klupi kako spavam u kratkim rukavima. Ja sam inače iz Novog Sada, nije znala odakle sam niti ikog ko je tuda prošao a da me poznaje pa da se ne smrznem ona i njene drugarice su me nekako ubacile u auto potom u stan takvog pijanog. Bio sam joj jako zahvalan i izvinuo se što sam bio u takvom stanju i što se pobrinula za mene i ako me ne poznaje. Kad sam došao sebi otišao sam kući. Nekoliko nedelja smo se čuli preko poruka, videli se još koji put pa smo onda prekinuli 2 meseca kontakt, sreli se opet u gradu izašli nasamo da popričamo gde me je ona poljubila i rekla da sam joj jako nedostajao.
Odbila sam dečka koji mi se sviđa zato što verovatno puši marihuanu. Tužna sam ali znam da je to ispravna odluka. Proći će me, valjda.
Ne razumem koja je fora sa brigom o penziji kad će ovim tempom biti potrebno da radim do 80 da bih je stekla, a ja toliko ne planiram ni da živim.
Moram nešto ovde da priznam što mi je na duši. Pre par godina dok sam bio siromašni student bez prebijene pare, pisao sam ovde o tome, kako sam frustriran zbog toga što nemam novca itd. Tada mi je 4000 dinara u džepu bilo wow i osećao sam se moćno kad idem u kupovinu "punog novčanika", tako sam to doživljavao tada. Sada imam posao i dobru platu, odavno sam zaboravio kako je to imati par novčanica u novčaniku jer je sada pun, ne gledam toliko cene kad kupujem u marketima i generalno se osećam da imam dosta novca i ne brinem o tome. Ali sam sada toliko nesrećan jer sam ostao bez devojke koju volim (razlog je loša komunikacija i nerazumevanje) i sada mi džabe i novac i sve kada se unutra osećam prazno. Tu prazninu pokušavam da upotpunim kupovinama gluposti, kupujem sebi knjige, hranu, dekoracije za stan ali to me samo privremeno zadovolji i ja se vrlo brzo opet osećam usamljeno i tužno. Emotivan sam i sad dok ovo pišem, oči su mi pune suza...Novac definitivno ne donosi sreću, verujte mi.
Već se godinama sama šišam (vrhove) i tako mi je najbolje i najdraže. Sjećam se kad sam neko vrijeme išla kod jedne 'gospođe' i svaki put, koliko god da mi je bila duga kosa, uvijek bih završila s duljinom "malo ispod ramena" iako sam joj naglašavala da nek ne reže puno, nego samo vrhove. Isto tako me je svaki put mnogo čupala kad bi me fenirala, a najviše me naljutila jedan dan kad je 'izvrijeđala' moju kosu tako što mi je rekla da je sva tanka, nikakva, beživotna, i da koliko god je odrezala da uvijek izgleda kao da bi trebala još odrezat. Znači, umjesto da mi je dala neki savjet kako da njegujem kosu da mi bude kvalitetnija, što da si kupim za to itd, ona mi je onako preko volje rekla: kupi si neki balzam u Dm-u, bilo koji. A savjeta u pm...
Uglavnom, neću da čujem ni za nju a ni za druge frizere jer stalno čujem od svih samo horor priče iz salona, nikad ništa lijepo. Ma bježi..
Tek sad kad imam toliko godina koliko imam, shvatila sam da su moji roditelji krivi za to što sam ja uvijek napeta, stalno pod nekim pritiskom, puna nekih strahova, bez samopouzdanja i samopoštovanja, puna mizoginije (zbog konstantnog uspoređivanja s drugim ženskama; "druge cure ovo, druge cure ono"), isto tako nemam živaca za ništa, mrzim samo postojanje nekih ljudi i sebe same itd itd...... Najgore je od svega što se oni niti ne vole, ja sam doslovno nastala spletom jako ružnih okolnosti i isto tako me i ta činjenica boli jer mi se u ljutnji (pogotovo maminoj) stalno to nabija na nos.. Žali Bože..