Imam problem. Imam dečka kojeg volim i koji voli mene ali mi to dovoljno ne pokazuje. Vrlo često se osećam kao da me ne primećuje a onda odjednom dođe i krene da me grli i onda me zbuni. Znam da me voli zato što to osećam a i svima od početka priča o meni i ima “taj” osmeh kada priča o meni. Sada kao da živimo zajedno i svaki dan smo po ceo dan zajedno. Svako veče pre nego što zaspimo poljubi me i zagrli me i ne želi da zaspi ako mu ne ležim okrenuta prema njemu jer se onda ljuti. Mnogo je sladak i mnogo se trudi da uspe ali sam sebe sabotira jer ima previše loših misli u glavi koje ga sprečavaju da bude mnogo bolji i ako je već mnogo mnogo uspešan. Ja se trudim da mu pomognem oko svega što mogu i oko posla i u stanu sve sredjujem i spremam. Stalno mu pravim da jede da se ne bi hranio brzom hranom i dostavama. Nisam baš uvek sigurna da on sve to što ja radim vidi i primećuje pa se nekad osećam loše i zbog toga se naljutim na njega. Uglavom je sve super i ne svađamo se.
Radim u firmi za oko 300k rsd. Uopšte ne volim svoj posao i zato teram po svom. Muzem dok mogu.
Mrzim dejting aplikacije. Dosta radim od kuće, društvo se rasulo, a i bila sam na toliko loših dejtova da bih radje da ostanem kući i igram video igre ili čitam knjige ili bilo šta drugo samo da izbegnem potencijalno razočarenje. U godinama sam kad se očekuje da imaš sređen život, a to kod mene nije slučaj. Kako sam solo već više godina stekla sam utisak da bi me veze gušile i uništavale slobodu. Nemam snage da se ikom prilagođavam. Prosto mislim da mi je lakše da budem solo. U svim vezama se ispostavilo da se pokušavali da nešto sa strane smuvaju dok su bili sa mnom. Moje poverenje je zato ravno 0. Zašto ljudi i dalje srljaju u veze mi je i dalje misterija?
Uskoro mi istječe porodiljni. Ne želim se vratiti na posao zbog mobinga i loših međuljudskih odnosa. Najradije bih dala otkaz da ih nikad više ne vidim. Mala mi je plaća. Naradim se kao budala. Sve je jedna bljuvotina upakirana u svi su sa svima dobri, a svi svima zabijaju nož u leđa. Ne želim plesati kako oni sviraju, a ne mogu napustiti posao zbog djece i odgovornosti koje imam. E živote nisam te tako zamišljala..
Boli me što mog muža ne raduje da bude tata. Želio je djecu ali samo da “proširi gene”. Ništa u vezi djece nema želju da radi, da se druži s njima, vodi ih negdje, ništa, za sve moram da ga molim, ali i to sam prestala, samo me srce boli. I da bude jasno, nije on onaj tip koji je sve poslove prepustio meni. Radi kućanske poslove sa mnom, ima fin posao, voli i da provodi vrijeme sa mnom, ali djeca kao da ga ne zanimaju…
Često upalim recording opciju na telefonu, ostavim u kancelatiji fon zaključan i posle čujem kako me kolege od kojih to nisam očekivao ogovaraju.
Nisam imao prevoz do kuće pa sam morao kupiti auto, pošto šefica kaže da nije da nju nije briga što nemam autobus uveče, nego firmu nije briga, a ona nema koga da stavi u tu smenu. I onda ja kupim auto, da ne bih išao peške noću dva sata, a ona zaposli novu radnicu i kaže joj da ne mora raditi tu smenu pošto nema prevoz. I sad ja stalno radim tu smenu i plaćam gorivo, jer ova nema prevoz, ona ima malo dete, itd
Očito sam ja debil što davnih dana nisam pobegao iz te firme i od tih (ne)ljudi koji nemaju nimalo poštovanja.
Mladi sve manje izalze i druže se, sve je više samaca i svi vrijeme ubijaju u tererani. Dokle više tako!?
Većina žena ima odvratna stopala i prste. Ja ne kapiram onaj foot fetiš. Video sam mnogo slika, iskreno rečeno, ružnih stopala i prstiju i komentari muškaraca su kako su prelepa, da bi lizali itd. Da su lepa, pa i ajde, nego kako uvek na neka ružna ili osrednja bacaju takve komentare. Najjači od svega su mi oni što ih pale prljave noge. 🤮