Imam neki trip da će me grinje sa jastuka pojesti pa svako veče okrećem drugu stranu kad spavam, osećam se sigurnije tako.
Bebi idu zubići pa ne spavamo nekad ni noću...ustajanje oko pola sedam, sedam. Doručak bebi meni kava...igramo se...oko pola 11 ona ide na spavanje ja za to vrijeme kuham i pospremim što imam onda kratko odmorim.
Probudi se pa idemo do trgovine, dođemo kući ostavit stvari pa opet van na igru i tako do navečer. Uvijek smo same jer muž puno radi...nikoga ne poznajem ovdje jer nismo u svojoj državi.. Ona pati jer nema djece za igru (kad vidi neko dijete gdje prolazi trči za njim pa kad ono ode onda plače) a ja patim jer ona pati. Niti nam tko dolazi niti gdje idemo. A muž razumije samo sebe i svoje probleme na poslu...dal je ovo život? Mrzim svoju državu u kojoj ne možemo biti. Fale mi moji, teško je baš. Radit još ne mogu treba me dijete ima tek godinu dana. Nekad imam osjećaj da ću poludjeti!
Imala sam psa, koji je sa nama bio 13 godina, od moje sedme godine života. Bukvalno kad god sam izašla iz kuće on je sjedio ispred vrata, kad god bi ručali u dvorištu on je ručao pored stola sa nama, kad god bi bili kafu u dvorištu, on bi uvijek ležao pored nas.. Šta god se dešavalo moj čitav život on je bio tu. Najviše vremena je provodio s mojim ocem koji ga je svugdje vodio i stalno su bili zajedno. Ja studiram u inostranstvu, i baš kako nisam bila dugo kući htjela sam da odem da vidim mog Blekija jer sam ga baš bila poželjela.. Sve dok nam nisu jedno jutro javili da nas je napustio.. Možda će ovo za neke zvučati smiješno, ali mene je njegov odlazak toliko bolio, i još ga nisam preboljela a prošla su 2 mjeseca, ne znam da li će ijedan ćuko moći da ga zamijeni .. A da ne pričam kako je mom tati, koji kad god priča o njemu krenu mu suze.. :(
Sa 9 godina sam saznao da moja mama ima ljubavnika. To je bio čovek iz porodice koja nam je veliki prijatelj. Od tog dana za mene je detinjstvo završeno, ne krivim toliko mamu što je to uradila jer je otac bio bolesno ljubomoran i bile su svakakve svađe i tuče čak samo mi je krivo što nije bila pažljivija da ja ne saznam. Prošlo je skoro 20 godina od tada, moji žive i dalje zajedno, nekim čudom su uglavnom zadovoljni i nije im toliko loše a ja... Ja sam biseksualac, sa puno manija i fobija, bolesno ljubomorna osoba, iskompleksirana fizički i psihički. Majci nikad neću da kažem da znam, ponekad sanjam kako joj kažem a ona plače.
Udajem se i sve više mislim da je to pogrešna odluka. Otkako smo vereni, on se ponaša kao da sam stvar koju je dugo želeo, a sad je ima pa ne mora više da se trudi. Zapostavlja me, ostavlja da čekam danima, ne javlja se pa dođe kad se nismo dogovorili, bitnije mu je društvo (čak i površni poznanici) nego ja. Da stvar bude gora, birala sam između njega i drugog dečka i sve više se pitam da li sam još tada donela ispravnu odluku. Ne bih ja sad bila ni s tim drugim... Ali ne bih ni sa jednim, ni sa kim ko me ne poštuje i ne voli, i ko nije posvećen našoj vezi kao ja. Mislim da ću otkazati svadbu, kako god to zvučalo. Ne mogu da uđem u brak kad već u vezi nema dovoljno ljubavi i požrtvovanja. Možda me stigla karma za slomljeno srce koje sam ostavila za sobom... Žao mi je.
Moj muž voli nekad pred spavanje da mu ispričam neku priču, sinoć je bila Snežana i 7 patuljaka.. Nikad nije imao dobar odnos sa majkom, ima starijeg brata i mlađu sestru i kao srednje dijete je uvek bio po strani, danas ima 33god i ne priča sa roditeljima. Meni je to strašno al njegova odluka.. Meni je srce kao nebo veliko kad mu pričam priču i kad mi zaspi na ramenu..
Što su mi roditelji stariji, to ja sve više pomičem granice što je to smatram starim. Nekad kao dijete sam ljude preko 40 zvala baba i djed. Nije mi bilo jasno kako se moze reć "umro mlad", a imao 60 godina... A sad je druga priča jer nažalost, moji roditelji stare.
Ja sam mislila da nismo imali puno dok sam odrastala. Moj sadašnji dečko nije imao ni toalet u kući u kojoj su živjeli. Mrzim se kad vidim koliko sam ja bila nezahvalna cijelo vrijeme.