Ne želim govoriti svoje emocije nekome ko ne planira ništa sa mnom. Nema potrebe za tim. Reći ću nekome ko ima iste ciljeve i želje kao ja.
Neko pred kime ću moći da flertujem sa drugima, da radim šta želim, a on na sve to da ćuti i trpi.
Neko ko će mi jesti iz ruke, biti manji od mahovog zrna.
Takvom nekom ću priznati svoje emocije, to jest gađenje, ali ću biti sa njim, jer me trpi takvu kakva sam, a to je drolja.
Meni najjača stvar ikad je što se priča da su samo muškarci emotivno nedostupni, a žene tople i brižne. Ja sam emotivno nedostupna žena, ne mogu da se vežem za ikog i pravim distancu u svim vrstama odnosa. Na poslu sam naizgled pouzdan radnik, ali sutra bih otišla da nađem bolje plaćenu poziciju. Meni je smešno zato što delujem odgovorno da svi misle da sam automatski materijal za ozbiljnu vezu i brak. Toliko bežim od veza da sam poslednje 4 godine solo. Užasava me da neko pokuša da me sputava u vezi i ograničava na bilo koji način. Ne znam što mi se lepe po pravilu ljudi koji hoće brak i decu. Meni je to ravno tome da te je neko zatočio u kavez. Deca su trajna spona s nekim. Neka hvala. Normalizujte da ima žena koje se užasavaju emotivnih odnosa i da prosto ne žele da rade ono što se od njih očekuje društveno. Čak i ono što ljudi zovu šemama mene užasava. Sama pomisao da neko pokušava da naruši autonomiju mog tela na bilo koji način mi je odvratna.
Neki će reći da je blokiranje djetinjasto, nezrelo, ali kad je s nekim teško konačno raskrstiti to je jedino rješenje. Dan kad sam ga blokirala slavim kao svoj drugi rođendan. Poruka svim djevojkama, ali i dečkima, da ne toleriraju toksične osobe u vezi koje manipuliraju, ne rade kompromise i jedan dan su zaljubljeni, a drugi druga priča. Psihičko zdravlje i mir su neprocjenjivi.
Imam drugaricu sa kojom se družim par godina. Jedna mi je od boljih drugarica. Moji je gledaju kao člana porodice, a i mene njeni. Sa njenom majkom imam baš lijep odnos, top se slažemo. Prije 20 dana sam bila na svadbi njenog brata, išle smo u svatove naravno, vozio je njen dečko. Dečko sa kojim sam ja prije pisala, nije mi se sviđao, ali mi je bio lijep. Nisam sigurna da li sam joj to tada rekla, alii zna da smo pisali, i na kraju se smuva sa njim i sad su godinu i par mjeseci zajedno. Kad smo same, prema meni je okej, lijepo se ponaša, ali čim je i on u našem društvu, ona počinje mene da izostavlja i da me pravi ljubomornom, isto tako i kada je neko drugo društvo u pitanju. Isto tako ne smijem da joj ispričam bilo kakvu tajnu, jer se bojim da će proširiti dalje. A baš bih voljela da nije ovako i da možemo da imamo normalno prijateljstvo, ne znam da li mogu da utičem nekako...
Ne volim svoj posao možda mogu reći i da ga mrzim iako ga uvek savešno radim. Medicinska sam sestra, radim u bolnici. Previše posla i odgovornosti, sve se očekuje od nas, i hranimo i presvlačimo i kupamo i dajemo lekove i pratimo vitale, sve bukvalno sve. Mislim da bi dosta pomoglo kada bi se opet uveli negovatelji ili bolničari koji bi se bavili tako nekim stvarima.
9 godina imam bulimiju, znam da je ružno to raditi, ja prosto ne znam kako sam uopšte živa, ponekad ne radim, pa se vratim na stare navike, prejedanje pa pražnjenje... dosadilo mi je, i to samo zbog jedne reči... TI SI DEBELA, od 16-te a sad 25 te, nmg da se izvučem iz toga, BOŽE.. POMOZIII MI !!!!
Davno u školi ja i prijatelj smo trebali u paru na satu Engleskog izmisliti priču o životinji. Priča je išla ovako: Dvije zmije igrale košarke. Jedna je poslije igre otišla u košaru sa hranom. Žena nije vidjela da je u košari zmija. Žena je radila kao kraljicina sluškinja. Odnijela je hranu kraljici, a zmija je ubila kraljicu. Dobili smo 5. Mene je strah da u buducnosti ovakav sastav ne bi bio politički korektan jer "djeca mrze ženu". Zamisli presude: djeca smiju pisati da zmija igra košarku ali ne smije zmija ubiti ženu.
Bivši muž oženio bivšu kres šemu. Bio je sa njom pre naše veze, jedna od onih lepih, divljih i neukrotivih devojaka. Ja sam se razvela jer sam ohladila, uvek je imao izgovore kada sam želela da više vremena provodimo zajedno, nedostajala mi je pažnja i sve ono sto smo imali pre braka. Posle nekog vremena stupila sam u vezu, a on je pričao da sam ga varala, sto nije istina. Njegova šema je u međuvremenu bila s drugima, sada mislim da je sve vreme želeo nju.
Mojoj jako dobroj drugarici se sviđa jedan dečko pola godine. Ona ga lično poznaje, druže se ponekad grupno, a ja ga samo poznajem iz njene priče. Po svemu, on nju ne gleda na onaj način, samo mu je prijateljica, dok se ona još uvijek nada nečemu. Prije par dana ja sam došla pozdraviti to društvo (njemu nisam pružila ruku jer sam žurila) i on je kasnije njih pitao tko sam ja. Za par dana stiže zahtjev na ig. Rekla sam toj drugarici. Užasno se osjećam…
Mrzim svoj posao iz dna duše. Radim zato što moram (kao i većina jbg), imam relativno ok platu, kolege su normalne, ali ja toliko mrzim taj posao da ne umem da opišem. Kad čujem alarm ujutru kao na robiju da idem. Da promenim ne mogu, ne umem ništa drugo da radim, nemam kvalifikacije. Kad pomislim da ću ovo raditi do penzije dođe mi da se obesim.