Još u srednjoj školi sam imala najboljeg prijatelja. Jako sam ga cijenila i volila, puno smo se družili u grupi prijatelja, a bili smo baš bliski i nekako iskreni jedno prema drugom. U jednom trenu društvo se raspalo i ostali smo samo nas dvoje...kako to već biva, prijateljstvo je postalo veza. No, životne okolnosti su nas razdvojile i iako je on htjeo vezu na daljinu, a ja nisam htjela jer nisam vjerovala da zna biti vjeran. Naime, predobro sam ga poznavala činilo mi se da nismo spremni jer smo premladi. Tada je prestala komunikacija zbog mene. Nedostaje zadnjih 30 godina! U mislima sam često ponovo proživljavala razgovore i trenutke s njim i sjetila ga se kao divne osobe. Falio mi je kao prijatelj i kao osoba. Razvedena sam, imam dva sina, njihov je otac se pokazao kao loš čovjek. Odgajala sam ih po uzoru na prijatelja koji je stabilan, pouzdan prijatelj, veseo, snažan...pravi muškarac kojeg je teško naći...Srela sam ga nakon 30g i jedva mi se javio. Povrijedilo me jako :(
Danas mi je istekao Ugovor na poslu, pripremili su mi nov, ali malo pre potpisivanja je sišla šefica i saopštila nam kako od sutra svi imamo obavezu da joj popunjavamo izveštaj šta smo radili 7,5 sati na poslu i to za svaki minut rada...
Rekla sam da meni ovo ne treba, pokupila se i otišla, otkazni rok nemam jer mi je danas istekao Ugovor, a novi neću da potpišem...
Kakav osećaj neopisiv...
P.S. A pre neki dan su nam saopštili da svaki izlazak iz kancelarije, moramo da čekiramo, odlazak na doručak, cigaru u toalet... I danas ovo...
Iživljavanje na max jedne ozbiljne kompanije iz Beograda...
Kako me iritiraju ovi što žure negde. Ili jurcaju kolima ili jurcaju ovako. Sve rade u poslednji čas i uvek kasne. Svakome se desi, ali vala, znam ljude koji su ceo život neodgovorni.
Moja drugarica je ostala trudna oko mesec dana posle porođaja.. ja ovo ne mogu da shvatim. Manite me sad onoga 'nije tvoja stvar, šta te briga ko šta radi', da, to nije direktno moja stvar i nije moj život, ali imam pravo da dam svoj komentar makar ovde, s obzirom da sam se zgrozila. To iz više razloga nije dobro i kako mogu to da podržim? Kad me je pitala šta mislim o tome, samo sam rekla da mi je drago, nisam htela da je plašim, a ni da joj pravim neku tenziju i da je sekiram. Ja stvarno ne znam kako neki ljudi ne mogu da se suzdrže i paze u ovakvim situacijama. Tačno smo postali kao životinje, nit reda, nit oporavka, samo udri. Užas. Koliko mi je drago zbog nje, toliko me i plaši činjenica da je ovo stvarno prerano.
Bila bih puno sretnija i mršavija i zadovoljnija da imamo odnos češće od jednom mjesečno.
"U tvojim godinama sam ja..." Daj začepi 🤣Tačno mi to dođe da im kažem!
Imam 27 godina i završeni fakultet. Ja ne znam ni šta radim ni šta hoću od života.
Možda sam u zabludi, ali jako mi smeta sistem u privatnim firmama gde se od radnika očekuje da stave posao ispred sebe, ispred svojih potreba, osećanja, stanja organizma, itd. Npr, ja sam stava da na poslu uvek mora da se radi i da ne može da se zafrkava, ali sam isto tako mišljenja da ne treba da se lomiš ako taj dan ne možeš, ako te nešto boli, muka ti je, pod stresom si, itd. Normalno, to ne sme da bude učestalo, onda treba otvoriti bolovanje, ali povremeno je sasvim normalno. Onda, mislim da neka pravila ne smeju da stoje apsolutno i nepobitno ispred svega i da treba uvek naći balans i videti šta je realno i razumno, a šta prosto neizvodivo u određenim uslovima (npr. kad fale radnici ili kad nešto trenutno ne radi kako treba). Ono što me frustrira je što uglavnom nailazim na krajnosti, na neko slepo praćenje normi i izrabljivanje, tj. dobrovoljno crnčenje, odnosno na krajnju neodgovornost. Kod mene nije sve crno ili belo, mislim da je to moj problem.
Najlepše vole muškarci koji su svesni koliko njihova žena vredi, pa se trude svakog dana da budu bolji zbog nje, iz straha da je ne izgube. Ovo je rečeno mnogo puta u javnosti.
Postavlja se pitanje da li je onda to prava ljubav, ako ćemo stalno biti u grču i strahu da će žena otići ukoliko ne činimo dovoljno? I gde su tu trud i požrtvovanost žene da zadrži tog muškarca?