Nakon 6 godina braka, samu sebe lupam u čelo i pitam se dal sam normalna što sam se udala. Svjesna da živim s narcisom, kojem su svi bitni, a djeca i ja smo najgori i ne zaslužujemo ništa.
Ja stvarno ne mogu da razumem ljude koji se ustaju ili idu negde u poslednji čas. Moj brat ustane u 4 za posao, treba da krene u 6 i lik kasni, ne može da se spremi za to vreme.. strašno. Ili ovi što ustaju u poslednji čas su mi gori i onda trče navrat na nos... ajde, desi se da se neko uspava, ali znam ljude koji to rade ceo život. Neodgovornost.
Uvek su mi deblji i ružniji ljudi od mene govorili kako sam se ugojila. Nikada to nisam čula od zgodne i lepe osobe…
Život mi je postao mnogo lakši kad sam shvatio da ne moram biti najbolji u svemu niti znati sve.
Inteligentni ljudi imaju bolji sex, još ako kombinuju ta dva uh.
Sad shvatam zašto kažu da je najlepše kad ideš u osnovnu školu. Nema ništa lepše nego kad dođeš iz škole i nemaš mnogo obaveza, imaš slobodnog vremena koliko hoćeš.
Povraća mi se od ubrzanih videa na društvenim mrežama. U redu je ako se jelo kuha 30 min. pa odlučiš skratiti na 5 min postupak izrade., al da moraš i govor ubrzat na 2,3 puta, degutantno. Ljudi, postajemo roboti. Šta je ovo?
Porodila sam se pre 8 meseci. Pre nekoliko nedelja smo se suprug i ja malo zaneli, sutra dan popijem pilulu za dan posle i mislili smo da je s tim gotovo. Juče odradim test jer mi kasni i imam šta da vidim... Šok! Ali i u svom tom šoku ni u jednom trenutku nije bilo razmišljanja o bilo čemu drugom osim o porođaju. Bilo je planirano, samo ne ovoliko ubrzo. A iako nije bilo planirano sad, bilo je željeno. Biće to jedno pravo malo, naopako čudo kad nas je ovako iznenadilo.