Do skoro sam mislila da živim u idealnom braku koji traje 7 godina. Toliko sam verovala mužu što se tiče finansija. Uvek sam mislila da on zna bolje da raspolaže i kad sam uzela kredit da pravimo kuću njemu sam na ruke dala pare. Sad mi kaže da nemamo više para, a nismo ni 10i deo odradili. Ne znam šta da radim. Svima lažem kad pomenu radove. Izgubila sam totalno poverenje u njega. Imamo dvoje dece i totalno mi je u glavi haos. Sve što sam mislila da neće da mi se desi mi se dešava.
Nikada neću moći da prežalim svoju zonu komfora, jer sada trebam da se ženim, moja buduća je trudna, a do pre 2,5god sam živeo tako lepo u svojoj zoni komfora. Nije ovo ništa po mom meraku, ali nemam drugi izbor to mi je što mi je.
Slučajno sam videla neke poruke svoga muža, koje šalje jednoj prijateljici sa Fejsa, npr. lutko, lepotice, lepa ti je haljina, a tek u njoj, lepa bašta, gazdarica još lepša. Poludela sam, iako nisam ljubomorna. Osećam se poniženo i to me vređa. Ne znam šta dalje činiti.
Kako volim kad se za vikend isplanira toliko stvari da ne znaš šta ćeš, a na kraju ne bude ništa od toga.
Kad muž sedi, volim da stavim moju nogu na njegov ''ponos'' i to mi je omiljeni način zavođenja.
Nije došao na proslavu sa firmom zbog mene. Ovo je bilo bolno otrežnjenje od svih velikih reči i izjava ljubavi. Idemo dalje...
Tečnije čitam na engleskom nego moj poslodavac na srpskom. On leži na milionima, a ja radim za 1500 €.
Zaljubila sam se u profesora na fakultetu. Oženjen je. Ja nisam balavica, vjerujte mi. Nikad ne bih dirnula tuđeg čovjeka. Ali kad mi se obrati... Ja zadrhtim, ja živnem, odmah se nasmijem... Ne mogu svoje reakcije kontrolirati. Akcije mogu.
Namerno ga pravim ljubomornim samo da vidim koliko me zaista voli.