Žena mi je jako zamerila što sam rekao da nećemo dati 260 hiljada na markirana kolica za bebu... Okej, trudna je, hormoni i sve, ali šta je njoj sa glavom? Pa nije beba belog nosoroga u pitanju! Imamo više prijatelja koji su ponudili svoja da nam poklone ili pozajme. Četiri točka i daska... Glupost obična. Danima je ljuta na mene, a meni nije jasno šta sam tako loše rekao, pa ako može neko da mi pojasni?
Vraćajući se iz Bratislave sa aerodroma do mesta u kojem živim u Slovačkoj, u autobusu sam imao sedište broj 44, tik pored jedne dame. Autobus je bio poluprazan, ali su mesta bila numerisana. Pitao sam je da li bi joj smetalo da sednem pored nje, a ona je uz osmeh i ljubaznost rekla da nije problem.
Zatim smo, nekim slučajem okolnosti, ušli u razgovor. Rekla mi je da se zove Veronika i da je mojih godina. Živi i studira u Bratislavi, ali zbog posla često dolazi u moje mesto. Auto joj se pokvario, pa je tog dana morala autobusom.
Put je bio dug, ali je prošao vrlo prijatno. Lepo smo se ispričali i razmenili kontakte. Devojka je jako lepa i fina, čita knjige, bavi se digitalnim marketingom i sve je to, uz pauze, uspevala da obavi tokom putovanja. Kad god bi napravila predah, nastavili bismo razgovor.
Ostavila je veoma lep utisak na mene.
Poenta cele priče i njen zaključak jesu da još uvek postoje fine, kulturne i vredne dame. Takvi susreti nas podsećaju da lepota nije samo u izgledu.
Bila sam u vezi sa hirurgom koji se često hvalio koliko je žena imao. Govorio je da u svakom trenutku ima „brutalne“ koleginice doktorke koje bi mogao da je*e, ali da to ne radi jer je sa mnom trenutno. To me je šokiralo i raskinula sam ubrzo. Tada je krenulo ponižavanje. Da boljeg, samouverenijeg i zrelijeg muškarca od njega nikada neću naći. Rekao je da ravnopravnost ne postoji jer sam ja žensko, a on muško, i da bih morala biti zrelija, lepša, urednija, emancipovanija, nevina i obrazovanija da bismo bili ravnopravni, a da bi mi i tada nešto falilo. Kao da je poželjan muškarac sa razlogom i da ga žene traže. Tad mi je bilo jasno da sam se spasila na vreme.
Sakrio sam sve kašike u kući da bi video ko je sposoban da jede bez njih.
Najviše volim kad se supruga posvađa s nekim, to znači da neće da se svađa sa mnom, bar taj dan.
Najiritantnija reč mi je "Uspešan trgovac". Podseća me na prefriganog manipulatora.
Greškom sam seo u tuđi auto i sedeo minut jer mi je bilo neprijatno da odmah izađem.
On je oženjen. Ja sam udata. I upravo zato je svaki naš susret opasniji nego prethodni.
Poslovni put, poznato okruženje, poznata pravila — i ista tiha borba da se ponašamo kao da između nas ne postoji ništa.
Za stolom razgovori teku glatko, profesionalno. Smeh je odmjeren. Pogledi kratki, ali teški. Odlazim do toaleta pod izgovorom koji niko ne dovodi u pitanje. Dok perem ruke, pokušavam da smirim dah, ali telo me izdaje.
Vrata se zatvaraju iza mene. Ne okrećem se odmah, ali znam da je on. Vazduh se menja. Približava se dovoljno da osetim njegovu toplinu, glas mu je nizak, prigušen, kao da se plaši sopstvenih reči. Govori mi koliko ga razara ovo skrivanje, koliko mu je svaki trenutak pored mene predug i prekratak u isto vreme.
Kaže da gubi kontrolu. Da jedva izdržava da se vrati za sto i pravi se da je sve u redu.
Pita me da li bih želela da večeras nestanemo iz sopstvenih života, makar na nekoliko sati.
Stojim nepomično, srce mi lupa, razum pokušava da viče, ali želja je glasnija.
Nema većih foliranata od ovih što samo slušaju narodnjake i jedino u kafanu izlaze. Ja koji skoro ceo život slušam pre svega (ali ne i isključivo) metal i elektronsku muziku za pola minuta mogu da iskopam narodnjake za koje će mi takvi redovno reći: "Fuj, seljačino". Takav komentar za te iste pesme nikada nisam čuo od onih koji imaju širi dijapazon muzike koju slušaju.
Volim da budem sam.
Ne volim druženje, ne volim da upoznajem nove ljude.
Po prirodi sam introvert.
Odgovara mi zapad, niko me ne dira.