Jutros računam da li mogu da platim doručak: 1,79 +0,48.
Imam dva velika kredit, čitavu kuću na leđima. Svako traži nešto, a ja ne mogu da pružim. Niko ne razumije riječ "nemam".
Kad vidim u retrovizoru da crni auto u punoj brzini gleda da me pretekne, svaki put se iscimam da nije presretač😬
Inostranstvo je za introvertne osobe, meni odgovara, niko me ništa ne pita, niko me ne dira nema ismejavanja.
Jedna baka dok smo ležale u bolnici mi je rekla jednu rečenicu o kojoj razmišljam danima.
,,Srce nema prozor hvala Bogu, pa da mogu ljudi da vide koga držimo u njemu, udaćeš se ti ćerko, ali drugog ćeš držati zatvorenog daleko u srcu”.
Glumi nevinašce a na prvi dejt došla sparenog veša i sveže izdepilirana. Pa ti veruj ženama.
Želim još jedno dete, žao bi mi bilo da sin ostane jedinac, ali se jako bojim porođaja, trudnoće i svega što ide uz to. Nemam lepo iskustvo sa prvim porođajem i oporavkom.
Nakon posla obavljam kupovinu u supermarketu ujutru u 9 i guram korpu, gledam proizvode i razmišljam kako jedva čekam normalnog šefa i platu i odjednom se prema meni priđe dječak možda 10 ili 12 godina, ne mogu da odredim i samo me zagrli jedno desetak sekundi. Bio je s ocem. Dijete ima neku posebnu potrebu, ali ne znam koju, nije toliko vidljivo. Samo sam mu rekao "Hvala ti. Kako se zoveš?"| i kad je rekao ime, pozdavio sam ga sa ćao. Ovo mi je stvorilo baš lijepu uspomenu, kad god se sjetim, osjetim milinu u srcu.
Desile si mi se neke stvari u životu koje nikad ne bi očekivala bar ne od ljudi koje volim. Iskreno da je nešto ovako došlo od mog brata manje bi se iznenadila i uvrijedila. Ali neko ko ti je bio onaj najsigurniji poziv u sred noći, neko za koga znaš sigurno da ti ne bi odbio šta god da pitaš, neko za koga bi skočio u vatru.. Zapitaš se..