Zarađujem više od muža. Želimo dete, ali ne možemo priuštiti sebi da ostanemo bez moje plate. Njegovih 300e i malo jada sto dobijem od države neće moći finansirati nas troje, koji bi živeli u kući koja prokišnjava. Trudi se, ali ne može da dobije posao u struci i pored fakulteta, a ne može ni da nađe bolje plaćen posao. Krijem od njega da sam prihvatila još jedan posao da obavljam (u mojom firmi) za još jednu platu. Primetio je da ostajem 2-3 sata duže na poslu i da sam premorena, govorim mu da je to zbog korone. Fazon svi sada nastavljaju sa poslovima, pa je gužva... Jedva čekam da skupim dovoljno i da mu kažem.
Zabrinut sam za sebe koliko mržnje ima u meni prema devojci za koju sam i život bio spreman dati.
Počela sam se ježiti na rečenicu: " Čisto kao apoteka". Ljudi, radim u apoteci i mogu vam reći, da je apoteka najprljavije mjesto. Čistačica koja je zadužena za čišćenje i vođenje higijene, čisti samo dio, gdje kupci ulaze i kupuju lijekove( kasa, police oko kase i pod se čiste) Ostali djelovi u apoteci su užasno prljavi. Kutije od novog materijala stoje razbacane na podu, prašina po policama i u sobi za STERILIZACIJU se mogu naći lične stvari, hrana, odjeća itd itd. Proizvodi, kojima je istekao rok trajanja se nalaze na podu, razbacano u hrpi. Ta apoteka u kojoj radim važi za najbolju, snabdjeveniju i najskuplju apoteku. To jeste tačno, ali higijena je 0.
Oduvijek sam mislila da želim djecu i bila sam jako sretna i uzbuđena kad sam ostala trudna. Nakon poroda sam imala postporođajnu depresiju i trebalo mi je 8 mjeseci da se izvučem. Sad, nakon četiri godine vidim da imati dijete nije bila dobra odluka za mene. Volim svog sina i brinem o njemu najbolje što znam, skupa sa suprugom. Ipak vidim da mi nedostaje strpljenja i razumijevanja za njega, nedostaje mi i moj život, moja sloboda, putovanje bez milion stvari, duže spavanje vikendom, romantični trenuci s mužem, kafe s prijateljicama bez plakanja i zapitkivanja svake sekunde. Jednostavno želim opet biti ja, a ne samo nečija mama.
Ružna sam. Osećam se odvratno u svojoj koži, osećam sramotu. Pitam se kako je to biti lep, kako bi moj život izgledao da sam rodena sa malim i prćastim nosićem i punim usnama? Verovatno mnogo drugačije.
Kad sam bila mala u kući pored nas živio je dječak mojih godina, i kao mali bili smo zaljubljeni. Udala sam se i osla živjeti dalje, a on raditi u inozemstvo. On se vratio i spremao svatove, u koje sam i ja bila pozvana, no moj muž zbog bolesti nije mogao doći. Došla sam u svoju rodnu kuću, i kako je on imao momačku i sviraće, odjednom sam čula pod prozorom njega i svirače i pjesmu "ŽIVILA JE NEKAD U KUĆI DO MOJE A JA SAM I TADA SANJAO NAS DVOJE GDJE JE SAD". Kada se otrijeznio ne zna se kome je više bilo neugodno, meni ili njemu haha.
Imam puno prijatelja, normalnu porodicu, dobar život, a i dalje sam usamljena. Volela bih da imam nekog pored sebe, pokušavam da pronađem momka ali ne ide ništa na silu. Sve sam tužnija, svi oko mene su u vezi a ja uvek sama, i posle svakog izlaska sa društvom budem tužna zbog toga. Šta sa mnom nije u redu..
Muž ne želi da imamo više dece, ja bih, njegov izgovor je da je prestar za još dece, a tek mu 32 godine Imamo samo jedno dete.
Kad živim sa nekim puna sam energije, kad živim sama razvlačim se po ceo dan.
Kada se u mom društvu pojavi netko novi, tko me ne poznaje i koga ja ne poznajem automatski odlazim. Ono kao, ajme vidi koliko je sati moram ići