Imam 28 godina i visok sam 155 cm. Ne smeta mi moja visina ali mrzim kad me ljudi od milja diraju po glavi.
Prije skoro godinu dana položila sam vozački ispit, od tada možda sam 5 puta sjela za volan zato što imam ogroman strah od vožnje koji sam dobila pohađajući časove vožnje, naime imala sam užasnog instruktora koji je svakog trenutka vikao na mene i kad nije bilo potrebe, a da kada se svega sjetim ništa me nije naučio nego sam dane i dane provela na poligonu vježbajući sa tatom. Prosto ne znam kako da se izborim sa strahom a imam ogrimnu želju da vozim.
Upišem fakultet na koji je išao momak što mi se sviđao, da bi se on ispisao te iste godine.
Kada god padne kiša, setim se dana kada umalo nisam zgazila na bebu puža, jer sam je prekasno videla. Stopalo mi je bilo iznad nje, ali nekako sam uspela da izbegnem. Međutim, iskrivila sam nogu i pala. Dok sam ležala na zemlji, neki čovek je mirno prošetao pored mene, i ispresovao puža cipelom...
Verila sam se, a još nisam diplomirala i kad god idem na kolokvijum, ispit ili samo konsultacije, ne nosim verenički prsten, jer možda pomisle: Ima život van fakulteta, oboriću je jer verovatno ne uči dovoljno.
Moj tetak je prije 10 god. preminuo zbog teške ozljede na radu, a tetka je dobila višemilijunsku odštetu (živjeli su u Švicarskoj). Danas ona živi u Hrvatskoj sa svoja dva sina (20 i 23 god.), obojica su propali reperi sa jedva završenom srednjom školom jer i dalje žive bogovski od odštete. Tetka meni i sestrama stalno soli pamet da zašto studiramo povijest, medicinu i engleski jezik jer tu nema kreativnosti i kako su njeni sinovi kreativno ostvareni te se bave onim što vole. Nas 3 i naši roditelji spajamo kraj s krajem, a tetka ni hvala nije rekla što je mama uzela neplaćene dane i otišla u Švicarsku čuvati njene sinove dok je tetak bio u komi. Jedva čekam da im nestane para, pa da nestanu i komentari i podrugljivost na naš račun. A živimo u kući maminih roditelja koju je ona renovirala pa šutimo, jer nemamo gdje...
Ne znam nijednu djevojku koja za sebe ne misli da ima milion mana i da nije dovoljno dobra, većina njih ima toliko odvratno mišljenje o sebi i mrze neki dio svoga tijela a sve su ljepotice. Ali zato svaki drugar kojeg imam misli da je Apolon. Ne razumijem zašto se žene osjećaju toliko nesigurno? Volio bih da mogu da promijenim to kod moje djevojke i kod mojih sestara. Volio bih da mi vjeruju da nisu debele i ružne i da im izgled ne stvara tolike komplekse jer su zaista meni one sasvim lijepe djevojke. Moja cura misli da ima ogromna stopala pa kupuje za broj manju obuću nekada a nosi broj 39 što je sasvim normalan broj za ženu. Koga uopšte briga i da nosi 42 oko čega se cure opterećuju strašno. Moja sestra neće da izađe iz kuće da baci smeće ako nema nacrtane obrve jer kaže da izgleda kao nakaza!
Poželila sam neka draga lica iz djetinjstva, ulicu u kojoj sam odrasla i miris lepina koji se širio mahalom tokom Ramazana. Naročito zimi se još više osjećala ta atmosfera...
Mogu skontati da me unfollow na insta neko koga prati znatno veći broj od broja koga ta osoba prati (ima mali procenat opravdanja), ali će mi vječna misterija ostati zašto me unfollow neko ko ima npr. 100 followa, a on prati 10k i mene unfolluje od svih tih silnih ljudi iako sam ga prethodno ja pratio. Ne boli me to ali wtf. bro?