Dobio sam ideju na ovom sajtu i nadzidao sprat na garaži. 30 kvadrata jeste malo za nas četvoro, ali kad niste pod kirijom i kreditom svašta se može priuštiti da olakša život... Kad deca porastu verovatno ćemo srediti garažu za njih, za sada im je i ova soba dovoljna. Brat i snaja imaju veću porodicu i oni su sa roditeljima u kući. Malo je falilo da uzmemo kredit, ali sva sreća pa nismo.
Pre tri dana sam došla u posetu roditeljima, našla se sa starim društvom i opet se osećam ispijeno. Oni nemaju hobije, svemu traže manu i žale se iz navike, a ne preduzumaju ništa. Znam da svi imaju loše dane, ali njima oni traju godinama, a to sam shvatila tek kad sam promenila sredinu. Ni meni nije bajno, otišla sam daleko zbog posla. Bila sam sama i bez prebijene pare u početku, ali želela sam promenu i bolje okruženje. Upoznala sam nove ljude koji me guraju napred, a i ja njih. Zajedno se i smejemo i po potrebi plačemo, ne samo ovo drugo. Sad osećam krivicu što mi staro društvo ne prija, ali ne mogu više da budem nečiji psiholog, teta saveta i rame za plakanje, bar ne u tolikoj meri.
Muž i ja smo zajedno od naše petnaeste godine, a sada imamo 31. Oduvek je me je toliko poštovao i voleo i uvek sam pokušavala da mu uzvratim isto tako jer to i zaslužuje. Iz iskustva smo primetili da ljudi koji se žale na suprotni pol i uopšte na ljude i govore kako ne mogu da nađu nikoga za ozbiljnu vezu su obično sami krivi za to. Ima izuzetaka naravno, nekad se desi da neko prosto nema sreće u nekom periodu. Ali kad pogledam kakve stavove imaju neki naši poznanici, koliko znaju da budu nepravedni i bezosećajni prema bilo kome, vidi se iz aviona zašto nisu našli to što traže. Svi nešto očekuju i misle da zaslužuju sve najbolje bez da imaju nameru da to i uzvrate. To su isti oni ljudi koji bi meni govorili da sam dosadna što sam samo sa njim bila, a njega ubeđivali da je "papučar". Ne znam kako se ne zapitaju da li je problem u njima.
Zaljubljen u drugaricu sa faksa, pokušavam već skoro pola godine da joj stavim do znanja koliko mi se sviđa a njena reakcija je uvek smeh i neki komentar na moje pokušaje flerta... Sve što tražim je da mi barem malo pokaže interesovanje, pošalje neku poruku a ne uvek sve ja. Nije mi dovoljno pogledi sa osmehom, kad me posmatra dok ja nju ne gledam i guranje uz mene kad god pričamo. A opet kad razmislim, verovatno sam sve umislio i samo ću da ispadnem budala ako je pozovem na dejt...
Kada me neko pita šta sam po struci i odgovorim da sam filozof, uglavnom dobijem reakcije poput: hehe znači filozofiraš malo, pa danas su svi filozofi itd. Mnogi misle da se šalim ili da to ne postoji. Uglavnom, tu se razgovor i završava. Inače sam filozofkinja, završila sam doktorske studije filozofije i bavim se naučnim radom.
Toliko volim da budem slobodna, da već počinjem da se plašim. Svidi mi se dečko, upoznam ga i onda odmah počinjem sa tim mislima “ma šta će mi ovo, ne treba mi veza” itd, a 25 mi je..
Dopao mi se jedan doktor iz Urgentnog, a po onome što sam videla i osetila rekla bih da sam i ja njemu. Kontrole su završene, a ja ne mogu da ga izbacim iz glave i želim svim silama da se potrudim da stupimo u kontakt, ali ne znam kako? Bez toga priča je nedorečena.
Pitam se može se nešto kupiti kod nas od bijele tehnike a da ne rikne?! Kupila zamrzivač prije 3 dana i evo pun vode, ne hladi. Bojim se da mi ne propadne tolika hrana.😔 Zovem prodavnicu, daju brojeve servisera čak iz Sarajeva (ja sam iz BL). Zašto da popravljam nov zamrzivač, vidjeću šta će biti pa ću vratiti.
Rodila sam dijete u 30tim, beba ima tek par mjeseci. Godinama ranije su mi svi pričali "Šta čekaš?; Sat ti odkucava..." (Čekala sam da nađem finog muža). Moje drugarice su većinom rodile u ranim 20tim, djeca su im sada tinejdžeri. I što sam ih duže gledala, sve mi je draže bilo što nisam rodila prije 10-12 godina. Sad imam priliku da vidim tu njihovu veliku djecu, neznalice koje bulje u ekrane po cijeli dan, ne znaju pertle da zavežu, hipnotisani, proste rečenice ne umiju sastaviti, gojazni, bez ikakvih ambicija i interesovanja, anksiozni i depresivni bez realnog razloga. Da sam tada rodila i moje dijete bi sad bilo takvo, jer bih mislila da je OK da ih zvuk usisivača na telefonu uspavljuje, a ne pjevanje i ljuljanje, da je OK da gledaju one crtane sa nakaznim likovima, da je OK da igraju igrice na kompu danima. Sad kad vidim kakva su njihova djeca ispala, znam šta definitivno nije dobro za razvoj jednog dijeteta.