Imam drugaricu koja me već duže vrijeme zove da zajedno ljetujemo. Ne bih mogla s njom da provedem 24/7 jer bi to bio pakao. Iritantna je, tjera kontru, posuđuje stvari pa ne vraća, ili vraća prljavo, jede prstima iz tuđeg tanjura. Za kratko druženje i čavrljanje je o.k., ali dijeliti s njom sobu, kupatilo-ne. Ne znam više šta da joj kažem, ali da je ne uvrijedim. Sad sam dobila solidan posao, zna da dobro zarađujem, pa se više ne mogu vaditi na pare. A ona uporna, jer niko iz našeg društva ne bi išao s njom da mu plati.
Živim još uvijek sa svojim roditeljima u ranim dvadesetima. Radim 2 posla, kad sam slobodna čistim po kući i radim ono što roditeljima, sestrama i braći treba. Majka radi svaki dan po 3 sata. Kad dođem navečer kući sva umorna, oni svi sede i na mobitelima su, a kuća u neredu. I onda moram slušati kako su oni umorni i kako je njima teško i kako ih sve boli. A kad ja nešto kažem samo me ignoriraju. Odselila bih se imam dovoljno novaca da živim sama, ali opet me nekako hvata grižnja savesti kako će oni sami bez moje novčane pomoći i kako će reagovati na to zato što po njihovom mišljenju ja nemam privatni život (prijatelje niti momka). Osećam se kao pas na lancu.
Imam drugaricu koja se uskoro treba udati i uvijek je govorila kako joj je seljakluk praviti velike svadbe, pomodarstvo djevojačke večeri, ona je svoja biće to samo u društvu najvoljenijih bića. Kao neka žurka. Međutim njeni su insistirala da bude preko sto zvanica da bi se vratile pare koje su oni davali na drugim svadbama. I naravno djevojačka veče u nekoj iznajmljenom vikendici, a te troškove uglavnom ja snosim. Niti sam u mogućnosti, niti imam želju. Ne znam kako da joj sve to kažem, a da joj ne pokvarim njen dan, njeno veselje?
Trenutna djevojka mi radi u kadionici, ima pet tetovaža na sebi, puši i nosi farmerke za dva boja manja. Uskoro imam svabu kod rođaka i mene je blam da je povedem na svadbu zbog silne rodbine koja će biti prisutna. Ne znam na koji način da joj kažem da ne ide na svadbu, pomozite!
Počeo sam u zadnje vreme da kad devojka izlazi u klub i sprema da zamišljam kako ima seks sa nekim.
Kad sam tek upisao fakultet svaka informacija (bilo sa fakulteta, bilo recimo okus peciva iz pekare) je bila predivna. Wow. Svaka zgrada, svaka ulica i svaki čovjek. Odjednom je sestra počela imati probleme s drogom. Sad je bivša ovisnica. Sve mi je bezveze u životu od kako je uništila psihičko zdravlje. Sad, kad za dan pročitam knjigu od 400+ stranica ne osjećam se nimalo lijepo. Sve mi je u životu bezveze, nije mi lijepo ništa. Ali završio sam fakultet.
Kad pečem meso, recimo ćevape il kobasice, radije ih prepečem jer sam onda siguran da su dovoljno termički obrađene nego da ih skinem s vatre ako nisam siguran smijem li. Ne idem pred žiri Masterchefa pa si dopustim ove stvari, al naravno da je ljepše kad su umjereno pečene, al taj moj okp i zaraze pobjeđuju.
96. sam godište. Najdraže pjesme su mi iz 2013. Vrate me u tinejdžersko doba. Odmah sam veseliji. Prirodni antidepresiv.
Danas sam bio na aerodromu “Nikola Tesla”. Iako mi je poseta prolazila prilično obično, jedan trenutak mi je posebno privukao pažnju. Naime, dok sam izlazio iz urednog i dobro održavanog toaleta, slučajno sam čuo razgovor dve stjuardese iz Air Serbia. Jedna od njih je rekla kako mrzi ovaj aerodrom jer svaki put kad prođe pored toaleta, mora da kine. Njena koleginica se složila i dodala da se isto dešava i njoj.
Ova izjava me je prilično zbunila. Da li je moguće da postoji neki specifičan miris ili možda preterano korišćenje sredstava za čišćenje koji im smeta? Takođe, počeo sam da se pitam kako su ove stjuardese dobile posao u Air Serbia ako im smetaju stvari koje su deo njihovog radnog okruženja. Na kraju dana, i dalje nisam mogao da se otarasim misli o ovom neobičnom događaju, razmišljajući o tome kako su sitnice ponekad dovoljno moćne da nam promene percepciju nečega što smo smatrali savršenim.