Kad se sjetim djetinjstva, najsmješnija su mi ona sjećanja kad bježim sa sestrom od svojih da ne dobijemo batine :D. Naravno, radi se o samo malo batina po guzi.
O ženskim problemima, seksu, zaštiti, momcima i sličnim stvarima sam pričala isključivo sa tatom. Sa mamom me nekako sramota a sa tatom sam skroz opuštena i mogu sve da ga pitam šta me zanima. Prvi sam srednje i nadam se da ovo nije toliko čudno, mislim kako npr samohrani očevi zar ne?
Životna želja od detinjstva mi je da radim u Urgentnom centru, i da onima koji tu završe spasavam živote (ukoliko je to moguće, a sve bih dao od sebe da se ne ugasi nijedan život). Na žalost, na pogrešnom sam fakultetu, a u ovim godinama (29) ne znam da li uopšte mogu da izađem na prijemni ispit za Medicinski fakultet (iako bolonjski sistem više ne postoji). Promašen posao, promašen fakultet, samo zato što tada kada je trebalo, iz više razloga (da ne dužim sad još i o tome) nisam mogao ni da konkurišem.
Živim s roditeljima, uskoro ću 23 godine. Studiram, ali neću završiti faks u roku, eto nisam savršen student, šta da radim. Oni misle da mi pružaju svu slobodu svijeta, a zapravo se osjećam zarobljeno. Vrše pritisak na mene zbog faksa, svaki moj korak moraju znati, ni na kavu ne mogu otić bez da mi postave 1000 pitanja. Želim se osamostaliti, otić živjet sama ili s cimerima, nebitno, ali za to bih se trebala zaposliti, a strah me da bi mi zbog toga faks još više patio. Kad samo spomenem da me nešto muči, odmah mi se počnu rugati kao "jadna ti, tebi je najteže na svijetu". Ne znam šta da radim.
Imam 99 znakova da trebam odustati od njega, a zbog samo jednog sam i dalje tu, a u pitanju je ono što sam osjetila u njegovom zagrljaju. Tako nešto se ne može lažirati. Ili može?
Muž i ja smo skupa od studentskih dana. Sve važnije izbore smo dobro izabrali-od faksa, posla, vremena za živjeti skupa, vjenčati se, kupiti stan, za imati dijete... Sad živimo sretno, imamo poslove i sve što nam treba, štedimo... I to sve u Hrvatskoj.
Sretnem neki dan jednu probisvjetku koja nakon gimnazije nije ništa upisala, ničim se pametnim nije bavila, napravila dijete s prvim s kojim je stigla... Kaže, otišla u Njemačku. Tamo cijene njene kvalitete i dobro živi. Kaže sve pametno otišlo tamo. Ovdje samo budale ostale. Blago Njemačkoj!
Ono što mi daje snagu da nastavljam dalje sa faxom i učenjem je zamisao da ću kad diplomiram moći svim osobama koje su na bilo koji način pokušale da me oslabe i obore moći da pokažem srednji prst i kažem "Niste uspeli, jača sam od vas!"
Najbolja prijateljica se udaje. Za kumu je izabrala treću, kojoj je pričala iza leđa. Ne znam kako i šta da osjećam.
Moja tiha želja je da budem doktorica ili medicinska sestra. Uvijek me privlačilo pomaganje drugima. Htjela sam upisati medicinsku ali kasno sam se sjetila i matematika i fizika mi nisu jače strane. Zato nakon što završim srednju školu (4 raz. sam) želim upisati prekvalifikaciju za medicinsku sestru i nadam se da ću ostvariti svoj san.
Гајим дубоки презир према месту одакле сам и једва чекам да се одселим.