Imam specifično prezime, ono je oduvek bilo deo mog identiteta. Za mene je spona sa mojom porodicom i poreklom, i jedina stvar koja mi je ostala od oca. U vezi sam sa jednim dečkom i počeli smo da planiramo decu i porodicu. Meni je brak nešto lepo, volela bih da se udam za njega i da dodam svom njegovo prezime, da budemo mali tim. Ali on kategorički odbija da se venčamo ako pored njegovog planiram da zadržim i svoje prezime. Razočarala me je njegova sebičnost i nesposobnost da se stavi na moje mesto i sagleda stvari iz ženskog ugla. Mislila sam da je život sa nekim prilika da deliš, a ne da uslovljavaš i uzimaš. Sada smo u bezizlaznoj poziciji, ja ne želim decu bez braka, on ne želi brak bez prezimena.
Bio sam sa devojkom na moru prošlo ljeto i zaspala je na plaži, na suncu. Ja umesto da je probudim, stavio sam joj kamenčiće po leđima tako da piše datum naše veze, prvi dan joj je bilo slatko, a sutradan me ostavila...
Uvijek me presiječe u grudima kad se sjetim srednje škole. Bila sam debela, usamljena, nisam mogla da učim, nisam umjela da se družim, nijedan poljubac, nijedna ljubav, nijedna žurka. Družila sam se sa ljudima koji nisu imali ništa zajedničko sa mnom, kretala se u skroz suprotnim mjestima od onih gdje bih željela. Ležala bih u krevetu i plakala slušajući svirku na koju ja nisam imala s kim da odem. Onda sam počela da idem sama, bilo je čudno ali sam se malo oslobodila, sve je polako došlo na svoje. Ali opet, baš zato što ništa nisam iskusila u tom periodu, osjećam se zaostalo, kao da današnji tinejdžer ima više iskustva u svemu od mene. Neki čudan osjećaj melanholije i nostalgije za protraćenim godinama...
Misli da je u friend zoni kod mene, a ustvari nije, samo nikada ništa nije pokušao...
Kad sam bila dijete, jedva sam čekala ići kod bake. U njenom susjedstvu živjela je posebna žena, zapravo je i ona nečija baka. Djeca su se uvijek okupljala pred njenom kućom. Gledala nas je kao svoje unuke. Napravila bi nam kakao, sjela s nama za stol i pila "kavu" koju je napravila. U kući je imala prostoriju u kojoj smo se smjeli igrati i u kojoj bi nam često čitala priče. Igrala bi s nama nogometa i svirala usnu harmoniku, iako nije znala. Preselila se, nisam je vidjela već godinama. Nadam se da ću je imat priliku još jednom posjetit i razveselit njenu starost, kao što je ona našu mladost. Kada bi još samo jednom popili "kavu" za njezinim stolom i pričali o novoj epizodi "Letecih medvjedica". Beskrajno sam joj zahvalna na neizbrisivim uspomenama i nakon 15 godina.
Danas sam saznao da mi se bivša udala prošle godine i da je neki dan rodila kćerku. Prekinuli smo prije dvije i po godine i tugu koju trenutno osjećam ne mogu opisati...jer je još nisam prebolio...
Gamer sam od kad znam za sebe i gameanje mi znači više od bilo čega. Pokušao sam se "odviknut" od toga i "sredit" kad sam završio srednju i krenuo na fakultet, da budem kao ozbiljan momak i našao sebi djevojku, ali ipak su igre jače od mene. Ne bih svoj komp i PS mjenjao ni za kakvu djevojku i to je tako kako je, ne vidim nikakav problem u tome jer mi ne smeta u obrazovanju a i duštvenim životom sam uglavnom zadovoljan. Međutim, često nailazim na osude okoline a naročito djevojaka, iako me njihove reakcije ne zanimaju previše jer živim život onako kako želim. Ženoidi molim objasnite se.
Zaljubila sam se u šefa koji je oženjen i ima dete. Mrzim sebe, ali je privlačnost između nas toliko jaka da ne mogu da mu odolim.
Od ljudi koji vjeruju u horoskop i astrologiju jedino su gori oni koji tumače snove i daju im neki značaj u javi.