Meni nisu jasne ove manikirke koje zakazuju termine mesec-dva unapred. Ja kapiram da neko ima više posla i da je gužva, ali meni to(uopšteno) nije jasno. Prvo, van pameti je čekati tako dugo(osim ako neko nije baš zapeo da radi kod te osobe). Drugo, evo primer: ta što je zakazana za mesec dana ili više, dobije termin, a šta će za korekciju? Ko zna koliko njih ima pre nje koje su isto tako čekale sto godina i kad će doći na red sledeći put, pitanje je, a nokti bi trebali da se sređuju na svake 3-4 nedelje. Čisto sumnjam da neko može da tako da funkcioniše duže vreme. Treće, ko zna šta se može desiti za mesec dana i da li će ta osoba uopšte doći na taj termin,može da joj iskrsne nešto. I šta onda? Ja bi primala određeni broj klijenata, dovoljno, a ne preterano. Ako iko može da postigne takav tempo, svaka čast. Bez obzira koliko radnica imaju. Meni to deluje neizvodljivo na duže staze, možda grešim, ali takav sam utisak stekla.
Već duže vremena pokušavam doći do vrsta jednih ukrasnih koka koje bi držala kao kućne ljubimce manje su nego obične kokoši na koje smo naviklii nigdje ih nisam mogla pronaći svi koji su prodavali su bili daleko onda sam kupila mali inkubator najjeftiniji i bacila sam u potragu za jajima malo je kasnila pošta ali ništa pretjerano danas je šesti dan inkubacije i nasumice sam provjeravala jesu li se krenula razvijati u jednome vidim embrij tako sam sretna osjećam se kao prava trudnica.
Ne volim da razgovaram sa napušenim ljudima. Smaraju me sa svojim smijehom.
Dođem iz inostranstva u svoj rodni grad na odmor, sve mi čudno, nemam sa kim da se družim, ljudi ne idu nigde, ne druže se, grad pretrpan svuda gužva i neki novi likovi, bukvalno sam veći stranac ovde nego tamo preko u tudjoj državi...šta se to desilo i kuda dalje sa ovim stvarno mi nije jasno, imam sve a duša nikad praznija, a još gore bi bilo da sam ostao...
Imam 25 godina i roditelji mi ne daju sa dečkom na more...
Krenula sam kod psihologa ali uviđam da posle par meseci odlaska ja se i ne osećam baš bolje. Razumem da ako radim na sebi i dotaknemo se neke teme koja me muči da ću se osećati lošije ali pre neki dan sam otišla sa seanse sa bolom u glavi. Npr. pričala sam o nepredviđenoj situaciji koja se desila, gde mi je ona rekla da sam možda ja mogla to da sprečim a ja nemam nikakve veze sa tim. Član porodice se povredio. Niko nije mogao da predvidi da će se to desiti i da spreči i baš sam sa tugom pričala kako mi je krivo da bi mi onda rekla da sam treba više da pazim. Zatim sam pričala o anksioznosti da mi nekad bude muka da uđem u prodavnicu i ona mi govori kako je i njoj nekad glupo i pomisli šta joj je to trebalo. I onda budem u nedoumici dal ona mene "teši" da se svima događa da budu anksiozni. A onda pomislim kako sasvim suprotno priča jer posle govori kako da treba da se susretnem sa strahovima i da radim na sebi. Sad sam zbunjena i više ne znam dal da nastavim da idem.
Nedavno sam se vratio na godišnji u Hrvatsku i organizirao grill kod mene. Bila je to ekipa s kojom sam se družio dok nisam otišao u inozemstvo i ostali smo u kontaktu. Sve do te večeri i jednog momenta kad mi je dozlogrdilo podbadanje rođaka koji je skupa sa mnom došao na godišnji. Bila je započeta neka tema o satovima tko šta voli, marka, dizajn itd. Rekao sam da nisam u tome ionako ne nosim sat niti volim imati nešto nakita na rukama. Da bi moj rođak rekao: Zato ćeš uvijek morati gledat na mobitel i svi su se počeli smijati a na njegovom licu se točno vidio onaj zli osmijeh. Odgovorio sam mu da ja bar kad negdje odem ponudim nešto novca kad prenoćim i ne bih se klošario a možeš imati auto od 50k eura. Svi su se naljutili na mene. Ili sam ja stvarno debil što sam ovako komentirao ili ovo nisu prijatelji?
Imam jedno dete i nemam želju za drugim detetom, ali bih volela da mogu sve ispočetka sa prvim. Sada već sve znam i znam kako reagovati u određenim situacija a i jako mi je žao što možda tada nisam znala. Moje dete je jedno divno dete, puno dobrote i pametno, ali ja se kajem nekad zbog nekih stvari. Znam da će me dosta mama razumeti o čemu pričam. Volela bih da sam imala nekad više strpljenja, više razumevanja kada je bio baš mali. Da sam više obraćala pažnju na to da brzo odrasta, a ne na neke gluposti. Oko svega sam se brinula da nisam ni imala vremena da se opustim i uživam u tim bebećim danima koji se neće vratiti. Fali mi to često i svaki dan se trudim i dalje da budem dobra mama. Nisam znala da mogu ovoliko da volim nekoga i da toliko brinem za nekoga dok nisam postala mama. I stvarno je tačno ono da dok ne dobiješ svoje dete ne znaš.
Ja koja sam uvijek čitala puno knjiga, koja je oduvijek pridavala značaju gramatici i pravopisu zaljubim se u nekoga ko je potpuna suprotnost tome. Nisam klinka, imam 30 godina i boli kada vidim njegove poruke u kojima se ne zna početak ni kraj. Da ne govorim o pravopisu i gramatici. Ali on je toliko sladak i privlačan na druge načine da trenutno zažmirim na sve to. A inače on je sve ono što sam govorila da nikada ne bih. Luda ženska pamet.