Duže vrijeme jasno flertujem sa jednim momkom inače poslovnim partnerom firme za koju radim. Kolegice me zezaju da mu se sviđam.
Stalno sitne poklončiće donosio, čokoladice, čak smo se i povremeno dopisivali.
Uvijek mi se toplo obraćao i znao bi me dodirnuti, postavljao mi pitanja o meni, zanimao se. Inače dečko je kao i ja blizu 40-te i nije moj tip, ali mi se svidio svojom naravi.
Kad odjednom vidim na insta postavio sa fotku sa djevojkom. Koji šok, oni u zanosu, a cura je još prelijepa ko manekenka. Mogu misliti koliko je čuva jer je bingo za njega, a posebno u odnosu na njega.
Ne znam ja sam šokirana, pa zasta mu je to trebalo, da me tako navuče. Sad me tako sramota, posebno jer je on zna da sam se primila. Daću otkaz na poslu.
Da li je realno da dečko nazaduje u toku veze? Lik se hvata za onu stvar kad mu se piški, baca neumesne komentare, podriguje bez pardona, a 3 godine je bio normalan. Uđe u stan i gurne mi ruku u brus i tako stiska po 15min. Stres ili nevaspitanje?
Imam dvoje jako male djece, htjela bih otići od muža jer su same svađe, on okrenut roditeljima, šta god kažu tako mora biti, u sve se mješaju i sve odlučuju. Strah me da odem jer ne znam da li ću uspjeti sama.
Zašto uporno pristajem na manje od onoga što želim i što očekujem, već godinama unazad.. Uporno tražim neka opravdanja za tuđe ponašanje, možda je imao loš dan, možda je umoran, možda ovo a možda ono.. Ko mene pita dal sam umorna, dal sam imala loš dan.. Imam osećaj da sam promašila svoj život.. Najgore od svega je što sam svesna da je sve to moj izbor, da ono što ne menjam, biram svesno. Zašto to biram kad nisam srećna.. Jednom sam otisla, vratila se posle mesec dana uz obećanja da će biti drugačije.. Nije, isto je..
Volela bih da sebi stvorim dobar i lagodan život, da ne zavisim od muškarca niti od bilo koga drugog. Razmišljala sam da upišem fakultet u Istanbulu ili u Barseloni, koji je grad po vama bolji za studiranje? Možda bih kasnije u tom gradu nastavila da gradim karijeru, osnovala porodicu.. Pre nego što se detaljnije raspitam zna li neko koliko se kreću cene studija u nekom od ova dva grada? Cene stanova, sa tim što ne planiram sve troškove da svalim na roditelje, pronašla bih neki posao već. Ja njima u stvari nisam ni predložila studiranje u inostranstvu, ma da moja je želja to. Mislim da bi se složili pošto je njihova ideja bila da završim i privatnu srednju školu. Studirala bih farmaciju.
ne podnosim ljude koji strašno misle da izgledaju mlađe, pa te pitaju: što misliš koliko godina imam?
Ja uvijek kažem 4 godine više nego što mi se, kao, čini. To obično bude upravo njihova realna dob. Kako je lijepo vidjeti to spuštanje na zemlju!
Iz nekog razloga teško gubim kile, a ne mogu više svoje telo da gledam ovakvo. Treniram i mnogo manje jedem, ali opet ide preteško i presporo. Posle tri meseca ja sam samo 2 izgubila. Ne mogu više da nabacim kila jer i ovako imam mnogo pa moram da nastavim sa dijetom, ali toliko mi teško ide. Probala sam i čaj za mršavljenje i tablete i ništa. Smislim dobar autfit ali mi moje telo sve pokvari.
Bili smo kolege, nismo puno pričali dok se jednog dana nismo zbližili nakon što mi je povjerio prekid s curom. Svaki dan smo sve više razgovarali i rodili su se osjećaji, pa smo nakon nekog vremena završili zajedno. Nakon tri mjeseca veze njegova bivša je rekla da je trudna i on se vratio njoj iz osjećaja odgovornosti, iako ju nije volio. Meni je to bilo jako teško jer smo se i dalje viđali i patila sam gledajući ga.
Muž i ja živimo privremeno u različitim državama. Kad sam bila u 8.mesecu trudnoće, bio mi je i rođendan. Od njega sam ujutru dobila samo poruku ‘Srećan rođendan, ljubavi’, a nije našao vremena da me pozove makar na kratko. Posle toga se ponašao sasvim normalno, kao da je sve u redu. Ne znam da li preterujem što me to povredilo ili je u redu da očekujem više pažnje u ovakvoj situaciji?
Samo dva mesta na svetu bi mogla da ublaže ovu tugu, a ni na jedno ne mogu da odem.
Prvo je babino dvorište, sa mekom travom i limenim stolom ispod oraha, koji više ne pripadaju nama.
A drugo je jedna terasa u polunameštenom stanu, gde samo jedino mogla da dišem i gde je jedino izgledalo da će nekad sve biti kako treba, da će sve oluje proći.