Trenutno u Betaniji. Čekam operaciju sutra. Muž dolazi na prozor da pruži svu podršku. Prijatelji isto. Roditelji šalju poruke (ne živimo u istom gradu).
A ja, ja se raspadam iznutra. Svet mi je potonuo. Pored ovolike podrške, opet se osećam sama na svetu. Zašto meni u životu sve mora na teži način???
Zašto je moj život toliko glup. Da sa 13 godina padnem u kolica zbog bolesti. Krenem u srednju školu 2 i 3 pola provedem u bolnici. Zbog vode u plućima i slabosti srca. Onda posle dobijem heliko bakteriju. Jedna mi devojka pruži malo pažnje ponadam se ovo malo sreće u životu. Kad ono ona me odbija i nađe drugog i zdravog, a mene ne može ni da gleda.
Uskoro će mi 27. Prvi srednje mi je bila užasna godina, najgora u životu. Do ove. Zadnje dvije godine sam se riješio svih poroka, završio faks, našao loše plaćen posao u struci - očekujući da ću brzo da napredujem. Zadnjih godinu ne samo da stagniram, nego dobijam ozbiljan šamar realnosti - što mi se sa 20 činilo da mogu sve, da ne moram da žurim nigdje, sad odjednom shvatam da ne mogu mnogo toga, da kasnim na sve i da nemam vremena za ništa. Uviđam da postoje limiti kojih ranije nisam bio svjestan ili nisam htio da prihvatim. Radio sam na tome da promijenim dosta toga, a sad nisam sretniji, ni zadovoljniji, naprotiv. Baš sam zgažen zadnjih dana. Nemam prijatelje, o djevojci da ne govorim, sa primanjima koja imam ne mogu se ni osamostaliti. Konstantno viđam ostvarene ljude koji sve češće imaju manje godina od mene. Mislim da sam se nakupio toliko kompleksa da ih se više, sve i da me krene na svim poljima, ne mogu riješiti do kraja života.
Konačno sam skontala na koga me podsjećaju žene sa previše botoxa i plastičnih operacija.
Podsjećaju me na mrtvace, sa onim ukočenim i zaleđenim izgledom lica, zavrnutim istim nosevima ko u krmače i usnama ko kobasicama. Volim horor filmove i nemam strah od njih ali više me prepadnu ove plastične spodobe jer ih je nemoguće ne vidjeti što na društv.mrežama, što na televiziji.
Radim u novoj firmi tek tri mjeseca. Izvana, sve to izgleda sjajno – nova prilika, nova plata, posao u struci. Ljudi oko mene misle da mi ide odlično, i ne mogu im zamjeriti, jer to je slika koju najčešće vide. Ali istina je da se ne osjećam dobro.
Napravio sam grešku koja je firmu koštala 700€. Nije bila namjerna, ali je bila moja odgovornost. Od tada nosim teret tog osjećaja, ne samo zbog novca, već zato što mi je to dodatno poljuljalo samopouzdanje. U meni se bori osjećaj krivice s osjećajem da možda nisam ni trebao biti ovdje.
Razmišljam da ponudim firmi da mi odbiju taj iznos od plate. Znam da to ne briše grešku, ali želim da pokažem da mi je stalo, da sam odgovoran i da mi nije svejedno. U isto vrijeme, uhvatim sebe kako razmišljam o otkazu – ne zbog jedne greške, već zato što se danima osjećam kao da ne pripadam, kao da nisam dovoljno dobar, kao da ovo nije moj put.
Tako mi fali da imam tu jednu osobu, prosto da imam nekog sa kim mogu pričati o svemu.
Ranije sam jako voljela da idem u Novi Pazar kod rodbine, uvijek sam se radovala tome, a u zadnje vrijeme nije mi više toliko gušt. Sad sa 25 vidim da svi imaju svoje obaveze, da uvijek ja iz Sarajeva moram dolaziti a oni dođu jednom u 5 godina, ako i toliko. Također, međuljudski odnosi su im sve samo ne idealni, tračaju se međusobno, sve na prvu super a zapravo se ne podnose. To mi je tužno, ali šta je tu je.
Koliko bi ovaj svet bio lepše mesto da ponekad možemo isključiti emocije… ko nije osetio borbu između srca i mozga nije ni voleo.. Ljudi, prestanite povređivati osobe koje vas istinski vole, vratiće vam se u nekom drugom obliku ili čak u istom. Verujte, jako boli…
Iskreno najviše me boli što sam se previše davala pogrešnim prijateljicama, koliko sam mislila da sam ja njima ono što su one meni. A nisam bila. Bila sam im usputna kad nema nikog drugog. Da im potpunim vrijeme, da roditeljima mogu slagati da su sa mnom, alibi, rame za plakanje zbog drugih, pa onda bi se opet družile sa istima, a mene ostavljale po strani. Da gledala sam stare slike i na slikama je očito.. Žao mi je sebe, hvala im što su one stavile tačku, jer meni nikad ne bi palo na pamet da sebe stavim na prvo mjesto. Nažalost.