Imam osećaj kao da više nigde ne pripadam i da me niko ne razume. Kad god pokušam drugaricama da kažem kako se osećam, što inače rade i one, dobijem odgovor 'nemoj da cmizdriš' i 'ne se*i'.
Ako ti nešto kažem, a ti odma pojuriš da to podeliš sa nekim, onda je to nešto zadnje što ću ti ikad reći.
Imam druga s kojim se družim od kad znam za sebe. Sad smo već stariji, ali pre nekog vremena smo oboje osetili privlačnost i imali smo intimu. Još na početku smo rekli da nečemo da se vezujemo i da budemo nešto ozbiljno, sve nam je bilo iz šale. Znali smo da nije moguće da budemo zajedno iz više razloga. I pored toga smo odlučili da se zabavljamo koliko god to trajalo. Onda se u mom životu pojavio neko s kim sam krenula da se viđam, pa je i on u isto vreme krenuo da se viđa s mojom drugaricom... Sad više nisam s tim dečkom, ali je on još uvek s mojom drugaricom. Ne smeta mi to, jer i onako znam da nikada ništa nečemo da budemo. Ali nekako se on baš udaljio od mene, uopšte se ne viđamo, ne tražim ništa više od prijateljstva i on to zna. Ali mi smeta što je uvek zauzet ili je s njom ili s društvom. A ranije smo bili nerazdvojni. Ovo je samo apel: koliko god vam se sviđao vaš najbolji drug/drugarica nemojte biti s njim/njom ako znate da ne možete imati zajedničku budučnost. Izgubičete ih.
Da li još neko voli gaženje po leđima? Ili samo ja izgleda. Kome god spomenem, čudno me gledaju..
Kad dobijete dete, ako ste jedini u društvu koji imaju decu, gotovo je sa druženjem. Niko neće razumeti koliko su vaše mogućnosti u novoj situaciji drugačije. Niko neće razumeti da ne možete da se družite kasno uveče ko nekad jer beba treba da spava, da ne možete da pijete alkohol ko nekad jer ko će brinuti o bebi, da ne možete tako lako da sednete u kola i odete u drugi grad "na kafu" ko nekad. Niko neće razumeti i misliće da ste se vi udaljili od njih. Drugove sam izgubila kad sam se udala, a drugarice kad sam dobila dete.
Htela bih da budem neka toliko važna osoba, da kad se svađam sa nekim samo kažem "znaš li ti ko sam ja". I tako tu osobu skinem sa grbače.
Profe koje na ozbiljnim fakultetima obaraju na teškim ispitima tek tako i radi nekih svojih šema nisu svesni da se bukvalno igraju ljudskim sudbinama. Imam utisak da koliko god se trudim da imam što šire, bolje i kvalitetnije znanje kad odem da odgovaram neko se više upre da me obori. Ne uvek, ali nije se jednom desilo, a ko studenti čemu sve tamo svedočimo bolje da ne progovorimo. Kad odem sa manjim znanjem čini mi se da bolje prođem, a koliko god da radim uvek imam osećaj da ne znam dovoljno. Da li će mi ikad biti jasno o čemu se tu radi, šta radim pogrešno, kakvi su to ljudi...
Muž me ostavio sa bebom od 7 mjeseci u najosjetljivijem periodu života poslije porođaja i depresije u koju sam upala, i predao za razvod, hoće svoj mir i slobodu, teret mu je postao brak, ne može više svađa, i kaže da nema nadu više da će biti bolje. Ne pita za dijete.
Iz nekog razloga ljudi se često iznenade kada iza mog (valjda) nadrndanog lica otkriju skroz ok osobu. Nemogu uvijek utjecati na izraz lica, ali mogu utjecati na to kako ću ostati drugima u sjećanju. Znam kako je meni kada se nalazim među ljudima i moram stupiti u kontakt sa njima.