Mene ljudi ne vole. Jednostavno primetim to po njihovom ponašanju, ne mogu da sakriju na faci to. Ne znam zašto. Počela sam da radim, prvi posao. Sa mnom su bile dve koleginice u kancelariji. Ja jesam tiha i nisam pričljiva, ali nisam NIKADA rekla nešto što može uvrediti, neugodna pitanja i teme, niti sam detinjasta pa da sam pričala o nekim glupostima. Kad je odlazila prva koleginica poželela je sreću drugoj a meni je rekla "Eto snađi se". Kad je odlazila druga lepo se pozdravila sa prvom a meni ništa nije rekla. A od društva, haha, dečkovo društvo me ne podnosi. Šta god da kažem gledaju bledo u mene kao da misle "što se praviš fina". Svaki put me izgovaraju kad odem. U zadnje vreme ni ne ćute, kroz šalu mi kažu šta misle. Njih i mogu da razumem, da sakrijem stidljivost često sam lupala svašta i ispala glupa. Komšinica koja je dobra sa mojima me izbegava, uvek krene kontra putanjom od mene ili kad pokrenem priču odgovori sa da ili ne. 80% okruženja me ne podnosi. Zašto, ne znam.
Moja bivša kombinacija mene i dalje prati iz zabave. Iako i on i ja znamo da za to nema poente.
Najgore je je što nemam nikakav kontakt s njim ali on i dalje traži način da me proziva i da me povredi.
Želim da imam seks sa njim, da konačno osetim šta znači spavati sa pravom ljubavi (sa moje strane), po cenu da se nikad više ne čujemo i ne vidimo.
Ko luda sam se plašila smrdibuba. Vrištala, bežala, imala napade panike. Ali otkad nam je puna kancelarija tih lepotica, blam me da vrištim, pa sam se navikla i onda su one 2,3 u kući bajka, mogu da im naručim igračke kao mačkama i dam im imena Lilo i Stič.
Nista me više ne odbija od tipa koji sporo odgovara na poruke. Može on biti lep kao Alen Delon, ali nekako odmah mi je to sporo odgovaranje veliki red flag! Ne mogu da verujem da neko odmah izađe iz četa i ne ulazi u isti na sat, dva ili više.👎🏻
Gledam neki snimak gde je drugarica dovela neku devojku u neki restoran i momak je prosi. Devojka samo što ne zaplače. Meni je bilo toliko neprijatno, mogu da zamislim kako se taj lik osećao. Na kraju je 'pristala', posle sto godina razmišljanja i nećkanja. Rizične su vam te prosidbe pred mnogo ljudi, možete lako dobiti korpu. Bolje i u četri zida, manja će bruka biti, nego ovo.
Sram me roditelja da idem na odmor s dečkom jer će znati da sam spavala s njim, a imam 23 godine, i imam svoje pare.
Živimo u svijetu u kojem većina ljudi vjeruje da su oni njihova priča. "Rođen sam u ovoj obitelji, ovdje sam odrastao, ovo su mi se stvari dogodile i ovo sam učinio." Ako niste vaša priča, tko ste onda?
Nije problem osim ako se potpuno ne izgubite u toj dimenziji. Kako doživljavate svoju prošlost? Kao sjećanja. A što su sjećanja? Misli u vašoj glavi. Ako ste potpuno identificirani s tim mislima u svojoj glavi, onda ste zarobljeni u svojoj prošloj priči. Dakle, je li to sve što jeste? Ili ste više od svoje osobne priče? Izlaskom iz identifikacije s tom pričom i prvi put shvaćanjem da ste zapravo prisutnost iza misli, tada ste u mogućnosti koristiti misao kada je korisna i potrebna. Ali više niste opsjednuti mislećim umom, koji postaje koristan i suradnički sluga. Ako nikada ne idete dalje od mislećeg uma i nema osjećaja prostora, to stvara kontinuirani sukob u odnosima.