Jučer sam išla do bolnice po neke nalaze okrenula sam se i slučajno vidjela staru prijateljicu s kojom se više ne družim da sjedi vani u mantilu. Čula sam da je trudna i da treba roditi. Otišla sam. Hodala sam cijelom bolnicom i stalno razmišljala odi javi joj se pitaj ju kak je. Vratila sam se i nje više nije bilo. Danas je stigla vijest da je rodila Bogu hvala.
Čudno je da smo provele cijeli pubertet zajedno družile se.
A sada smo dva neznanca kao da se nikada nismo znale.
Ko god da mi kaže da je lakše raditi sa decom od I do IV razreda osnovne nije u pravu. I sama sam bila ubeđena u to dok nisam počela da radim sa tim uzrastom. Imaju i oni svoje dane kad su nemogući i kad nam se "penju" po glavi.
Imam 32 godine, moj muž 30.
U braku smo 3 godine i ne mogu da zatrudnim, počnem da obilazim doktore, nalaze, uspostavi se da imam Pcos i štitnu koja radi presporo, moj muž umanjen broj spermatozoida, radi tog problema nikad nećemo moći začeti prirodno nego umjetno.
Naravno oboje očajni počeli smo da skupljamo novce, porodica koja jedina i zna problem voljna je pomoći, ali kako sam saznala za taj problem nekako se taj dio za biološkim djetetom počeo gasiti i imam veliku želju da usvojim bebu i da joj pružim ljubav i pažnju.
Muž ni da čuje za to i njegova porodica ga savjetuje bolje sami nego tuđe odgajati i bojim se da će nas različite želje rastaviti.
Kad sam imala tu jaku želju gledala sam druge parove prije nas dobiju bebu probudi se tuga u meni i bude mi krivo(nisam ljubomorna) sad mi više nije tako.
Završila sam školu za zaštitara i mislim da ću se vratiti u svoj rodni grad kod roditelja, vratiti se poslu koji mi je branio i pružiti nekom topli dom i ljubav!
Prekinuli smo vezu dugu pet godina. Iako smatram da nisam kriva za prekid, jer je dečko bio lijen, za sve mu je bilo svejedno i u vezi nije bilo se*a ili je bilo dva puta godišnje, osjećam se jadno, a istovremeno ponosno jer ga svo vrijeme nisam prevarila. Mogu mirno okrenuti novu stranicu života.
Nisam ovo očekivao, pomogao sam kome god sam mogao. Odjednom sam se našao u situaciji da mi treba pomoć i od svih tih ljudi dobio sam sleganje ramenima i neka je sa srećom a uopšte nisu pare u pitanju. Malo je reći da sam razočaran. Mislim da više nikom neću verovati.
Samohrani sam otac i moja djeca ne žele ni čuti o tome da imaju novu majku. Volim ih i posvetio sam im cijeli svoj život ali ponekad se pitam zar ne zaslužujem i ja imati nekoga?
Svekrva me podbada korišćenjem pasivne agresije. Napominjem ničim izazvanim fazonom.
Govori u fazonu da ćemo se nas dve potući, sa takvim mentalitetom sigurno ne bih.
Pored svega što se trudim da budem dobra i prećutim, dolazi vreme kada ću eksplodirati.
Na takav način više ne može, pa kako god da rezultuje.
Nisu mi jasni naši muškarci kad su u vezi sa našim devojkama, ponašaju se neodgovorno, ne rade kućne poslove, a kad su u vezi sa nekom strankinjom tretiraju ih kao kraljice, rade sve kućne poslove.