Cijeli život sam imala veliki krug ljudi oko sebe i stvarno sam ih sve voljela i smatrala pravim prijateljima. Nema što nismo prošli zajedno (škola, fakultet, prvi posao, izlasci, putovanja, zaruke, vjenčanja). U trenutku kad su mi bili najpotrebniji i kad mi je bilo najteže u životu, svi su me ostavili zbog najveće gluposti nakon 10 godina druženja. Prošlo je puno vremena od tog, ali idalje previše boli. Ne mogu zamisliti veću izdaju u životu. Danas se bojim voljeti, izgubila sam povjerenje u ljude. Čak sam i ljude van tog društva udaljila od sebe. Sutra mi je rođendan i prvi put ću ga dočekati sama. Kako bih voljela da mogu samo izbrisati taj dan. Osjećam se tako usamljeno.
Ima jedan frajer koji radi na mjestu gdje i ja. Ne znam kako se zove niti na kojem je odjelu. Ali volim ga susresti na hodniku i uvijek mi uljepša dan. Počela sam intenzivno razmišljati o njemu u svako doba dana. I nakon nekog vremena sam zapravo shvatila da mi fali pažnje od mog supruga. Da me pogleda lijepo, nasmije mi se, kaže neku lijepu riječ. Da me u prolazu samo dotakne. I dogodilo mi se baš to da cijeli tjedan jedini dodir koji sam osjetila je tog frajera koji me u prolazu samo potapšao po ramenu. Mislila sam da ću pasti u nesvjest koliko mi je taj beznačajan dodir značio. Rekla sam to suprugu u nadi da ćemo zajedno poraditi u braku. Prošlo je 4 dana i još uvijek ništa. Uvijek imam osjećaj da sam ja ta koja se više trudi. Osjećam se loše jer razmišljam o drugom, al si ne mogu pomoći.
Ne volim ljude koji su licemerni. Evo, dajem par primera. Prvo, neko organizuje neko slavlje ili nešto, a onda slede komentari (nebitno da li uživo ili preko mreža) u fazonu, kako ih nije sramota da se rasipaju, bolje da su uplatili nekom ko nema..pa onda, a što kupujete, što ne usvojite psa, vi ste ovakvi i onakvi.. pa onda, što ste kupili ovo i ono, bolje da se dali nekom bolesnom detetu. Ej, ljudi, jeste li vi pri čistoj svesti? Ja prva uvek pomognem kome mogu i uvek uskočim za bilo šta, čak skupljam pse i brinem o njima, ALI ne idem okolo i ne komentarišem druge. Šta imam ja od toga da ulazim u tuđi novčanik i da određujem na šta će ići pare. A vi veliki humanitarci (jedno 80%) nikad niste uplatili ni dinara nekome, a držite predavanja. Ko pomaže istinski, taj ćuti i ne hvalisa se javno i ne laže.
Jako me strah novog svjetskog rata.. Taman sam se ustabilila, zadovoljna sam poslom i dečko i ja smo počeli planirati zajednički život nakon nekoliko godina veze.. Ali taj korak iziskuje velik kredit koji bi otplaćivali narednih 20 godina jer drugačije ne možemo.. I sada se uopće ne usudimo krenuti zbog ovog ludila u svijetu. Baš sam tužna što je baš nas zapalo ovakvo vrijeme.. Nije fer.
Ispade da niko ne voli džank fud, a svaki grad prenatrpan picerijama i fast fudovima, i uvek red kilometarski i uvek se čeka dostava ceo sat a svi više vole pahuljice i jabuke. Ma idi. Nego i ishrana postala pomodarstvo, kao ja sam IN hranim se zdravo i jedem čija seme. A svi debeli i srećni.
Ne mogu sa njom a ne mogu ni bez nje. Ne želi sa mnom a ne može ni da me pusti. Mi smo turska serija u najavi.
Samo mi daj Bože da dobijem godišnji onda kad mi bude najviše trebao!!!
Sedam godina smo u braku, ja sam profesionalni vozač, obezbedio sam nam sve u životu, lep stan, dobar auto, ona ne radi. U poslednje vreme je počela da mi prebacuje razne stvari, jadna od tih stvari je da se ona ne oseća ženstevo pored mene, nepoštovanje tipa pređem 1000 km do kuće ne spremi nam ni ručak, ne znam šta da radim, gde sam ja to pogrešio? Svega sam se odrekao da bi živeli bolje, al izgleda da ni to nije dovoljno. Kamion mi je doslovce promenio život što se tiče finansija, sa druge strane ga toliko uništio.
Pišem diplomski rad i umirem od straha da neću dobro napisati i da ništa ne valja i da neću stici predati na vrijeme. Molim vas recite mi da će sve biti dobro.
Naježim se kad čujem da neko zove kumove "kumsi" "kumela" "kumara" "kumarići" i ostalo...