Ja ne razumem ljude koji te zovu da im učinis uslugu čim oni tebi nešto pomognu.
Prošlo je skoro devet mjeseci otkako smo prekinuli, a ja se i dalje osjećam prazno. Zanima me samo hoće li ikada proći ovaj šugavi osjećaj.
Detinjasta sam iako imam 35 god i ne znam kako to da promenim.
Do skoro sam bila ubeđena da su pesme: "Friday I'm in Love" i "Everytime We Touch" nastale tokom 80-tih.
Radim u jako toksičnom kolektivu. Starija koleginica, očigledno isfrustrirana i nezadovoljna svojim životom, je ljubomorna na mlade devojke u dvadesetim godinama toliko da nas je blokirala na društvenim mrežama i ne razgovara sa nama.
Devojka hoće da menja moj stil. Ona bi da se oblačim sportski, a meni to ne prija. Nosim streetstyle brendove, hudice i farmerke.
Sestrična koja je uvijek govorila da smo najbolje prijateljice, nikad nije zadržala tajne koje sam joj povjerila, uvijek je širila okolo, i tvrdila da nije. Prigovarala je, nakon što sam joj svega 2 puta dotrčala kada sam imala neki problem kući, da ju samo iskorištavam, a ona je ta koja je o svojima prigovarala stalno. Posvađala me sa familijom jer sam ju ja pokušala upozoriti na nešto što sam čula, za njeno dobro, a ona me odmah izdala svima, dok ja nisam nikada smila ništa nikome reći kad bih ona meni nešto povjerila, kako ona ne bi ispala loša. Sada živi u inozemstvu i odjednom je dobra sa svima njima, dok mene nitko ne može podnjeti jer sam "cinkaroš". Da napomenem, prije nikog od njih nije mogla smisliti i za svakog je imala ružnu riječ. Žao mi je što sam tolike godine bila zamazanih očiju i govorila za nju da mi je prijateljica, a nikad to ustvari nije bila. Valjda to shvatiš tek kada se na duže vrijeme raziđete.
Najmlađa sam u porodici, kako sam odrastala, kada su neke proslave rođendana i sl, najbliži rođaci su "zaboravljali" da me pozovu, samo mene, dok su ostali iz porodice bili uvek obavešteni na vreme. Otkako sam se udala, imam decu, više me "ne zaboravljaju", skoro da me i ne zovu. Da napomenem da su oni pozvani bili više puta kod mene, kako na proslave, tako i tokom svakodnevice neke. Mnogo sam se udaljila od svih, gledam samo muža i decu, ostalima po zasluzi. Imam osećaj da me tek sada ne podnose. Osećam se u mnogim situacijama usamljeno, izolovano od strane familije. Mnogo mi je zbog toga krivo ali se trudim da to ne pokazujem. Pokušala sam ranije da kroz priču provučem te boljke ali ništa.
U poslednjih mesec dana osećam se bezvoljno i očajno. Ali stalno se pred drugima smejem.
Radim u jednoj kompaniji u Njemačkoj. Jedini sam stranac u odjelu gdje smo svi na većim pozicijama. Firma nije u stečaju niti to da manjka posla. Svaki dan kada dođem u firmu čujem, "sporo", "mora brže", "kako si ovo zaboravio", "ovo moraš ti raditi"..... Iskreno da vam kažem, niti jedan mjesec ne znam da li ću dočekati novi na istom radnom mjestu. Otpuštaju kao u americi. Dadnu ti kao neku otpremninu i ideš isti dan kući sa svojim stvarima. Istina jeste da imam novca, ali isto tako da imam jako puno stresa i da ne znam šta me čeka novi dan. To je isto Njemačka.