Rodila sam dvoje dece nakon godina i godina pokušavanja. Imam najdivniju porodica na svetu, divnog supruga i dvoje zdrave dece. Sami smo, bez igde ikoga, a u stvari imamo najbliže koji ne žele nista oko nas. Duša me boli jer moja deca gledaju najbliže samo kada ih mi vodimo. Niko nema vremena, odjednom. Najteže mi pada saznanje da sam dušu i telo dala za decu svojih najbližih, davala se celom svojom dušom, sada moju decu nema ko da pomazi, svi nešto "rade, žure". Ti isti kojima sam se davala, danima decu čuvala, volela ih najviše i pružala im neopisivu ljubav kažu kako oni nikada nikome nisu ostavljali decu. Svi oni su imali svakoga uz sebe, ne samo mene, da se razumemo, ali znajući koliko sam im pružala sada me uhvati takva tuga. Duša mi se kida na komade i kao da ulazim u depresiju jer mi je žao moje dece koja pored jako puno najbližih i suprugovih i mojih rastu sami. Patim i srce me boli zbog nepravde.
Nemam baš sreće kada je u pitanju ljubav... zatvorenost, tuga, otuđenost, teški događaji kroz život su me pretvorili u to što sam danas.. hladna djevojka opasnog izgleda kojoj je samo posao na pameti. Samo mi se jedanput dogodilo da mi je neko dodirnuo dušu i da sam osjećala da smo se povezali, ali nije zainteresovan dovoljno jer sam mlađa od njega. Sve u svemu samoća me ubi, trudim se, razgovaram sa onima koji mi se obrate, ali prosto ne nailazim na razumjevanje niti na nešto normalno. Evo zadnji pokušaj povezivanja sa naizgled obrazovanim i produhovljenim momkom koji me na kraju pitao da li gledam pornografiju, i to na jako ružan način, sugerišući da mi je neugodno da priznam pa ga napadam zbog toga. Završilo je mojim stjeravanjem njega u lijepu materinu, ali me i potreslo.. hoću li ikada pronaći razumnog i normalnog momka nije mi jasno...
Moja bivša nakon 3 godine prekida ima dozvolu za moj račun u banci :D (mada dobro je dok ne podiže ništa) :D
Idem na fakultet, a 21. rođendan je tu iza ugla. Uvijek sam zamišljala da će ovaj period donijeti neku promjenu, ali osjećam se kao da se to nikada neće dogoditi. Nikad nisam imala dečka i sve više mi se čini da sam nevidljiva. Ponekad imam osjećaj da kasnim za svojim vršnjacima, dok svi oko mene grade veze i planiraju zajedničke budućnosti, ja sjedim sa strane. Kao jedinica, navikla sam na samoću. Dugo mi je to bilo utočište, prostor u kojem sam mogla biti svoja, bez ikakvih očekivanja. No, u zadnje vrijeme to utočište postalo je kavez. Iako sam svjesna da imam ljude oko sebe, osjećam se usamljeno. Taj osjećaj ne nestaje i sve više me plaši pomisao da ću zauvijek biti sama.
Ne mogu dugo da budem ljut na devojku. Možda će neko reći da sam papučar, ali koliko god da me iznervira, kada okrenem glavu, ona krene kao mala devojčica da se penje po meni, da se glupira i da me spopada. Prosto ne mogu dugo da izdržim da je ne izljubim i izgnjavim.
Svaki moj odlazak na posao i u onaj kolektiv moje telo doživljava kao odlazak na bojište(front)..... I tako već skoro 4 godine od kada radim.
U braku sam 3 godine i nemamo djece. Oboje radimo, dobro zarađujemo, putujemo i uživamo. Kako vrijeme ide i kada vidimo koliko obveza roditeljstvo nosi nekako imamo osjećaj da i želimo i ne želimo djecu. U dilemi smo i zanima me vaše mišljenje i iskustvo roditeljstva. Jeste li se pokajali što imate ili nemate djece? Hvala.
Kad krene pesma "potraži me" ja jedva odolevam da ga ne potražim.. Iskreno, ni sama ne bi verovala da ovoliko dugo mogu da izdržim.