Već godinama se borim sa zdravstvenim problemom, a lekari samo prepisuju lekove naslepo – bez stvarnog truda da razumeju šta mi je. Ne zanima ih uzrok. Ne daju nikakav savet.
Ponekad imam osećaj da ih ni ne zanima moje stanje. Gledaju me kao još jedan papir, još jedan broj u sistemu.
A ja nisam papir – ja sam čovek koji pati.
Sve više gubim poverenje i snagu.
Kako da se izborim sa ovim osećajem napuštenosti od onih koji bi trebalo da mi pomognu?
Da li je još neko prošao kroz slično?
Nekad se osećam kao da se lečim sama.
Dečko nije želeo sa mnom na putovanje i na neke žurke. Kad smo raskinuli postavila sam tuđe storije sa tih mesta, samo da mi bude bar malo lakše.
Pisala sam sve ove godine blog, lagala, izmišljala, milovala riječima, činila da se neko ne osjeća usamljenim kao što sam ja. Sad bih voljela da mene neko grli svojim pisanjem.
Svekra i svekrvu obožavam, stvarno su super ljudi, nemam problema sa njima. I mnogo mi znači što kad dođem s posla uvek imam skuvano, ne plaćamo vrtić za decu jer ih paze baba i deda, i ima dosta dece po komšiluku tako da imaju dosta društva. Račune delimo sa njima, ne plaćamo kiriju ni kredit, pa samim tim nam je život mnogo lakši. Imamo svoju kuću, samo isto dvorište, nikad nisu upadali ili smarali bez kucanja. Kad sam jednom sela sa mužem da popričamo ovako dotakli smo se te teme i rekao mi je da mu je mnogo lakše bilo da postavi roditelje na mesto kad je bilo vreme, nego da živi pod kirijom kao podstanar i da se zarobi sa kreditom do kraja života. Sad stalno razmišljam o tome i pitam se da li me njegovi mrze a moraju da glume i budu dobri prema meni zbog njihovog sina što im je zapretio da moraju da me poštuju.
Našla sam prsten, planira me zaprositi nakon 3 godine, nikad sretnije se nisam osjećala ali strah me. Imam oko 7000€ dugova zbog nepromišljenih odluka za koje mu nikad nisam rekla. Šta da radim?
Prestala sam se družiti sa najboljom prijateljicom, s kojom sam se družila skoro 20 godina. Dobra je bila drugarica, ali uvijek je svoje probleme stavljala u prvi plan a mene nije htjela ni da sasluša. Uvijek sam je morala slušati, davati joj savjete, a njoj se nisam povjeravala već godinama i sve sam trpala u sebe. Čak i kad sam dobila posao za stalno nije se obradovala, preko neke stvari mi je čestitala. Nekad mi nedostaje, ali dugoročno bolje je ovako.
Zaljubljena sam u jednog dečka 8 godina, on je u mene bio 6 godina (bili smo zajedno sami kada niko nije znao naravno nije ništa više bilo od zagrljala i kojeg ukradenog poljubca, bio mi je velika podrška kroz život oslonac, od 2017. do 2023. godine smo bili svaki dan zajedno nađemo se pokraj neke rijeke ili nam iznajmi stan na dan za nas dvoje). Nismo se čuli 2 godine on mi ne prihvaća follow zapravo ga je i odbio, odjednom se promijenio. Živimo jako blizu kada prođe izignoriše me.
Moja baba ima teoriju zavere da neće ništa biti vakcinisanim jer su vakcinisani poslušni sistemu. Oni hoće da istrebe nevakcinisane jer su neposlušni. Andraci (AI) zamenjuju neposlušne u budućnosti.
Imam drugaricu koju poznajem 12 godina i ona mi nijednom nije pomenula da ima zdravstvenih problema. Sad je to postalo već očigledno i ona ni sada ne želi da mi prizna iako sam joj rekla da nema potrebe ništa da krije od mene i da mi može reći. Smatrala sam je za dobru drugaricu i skoro sve joj pričala o svom životu. Pogotovu svoje zdravlje kao i članova moja porodice nisam krila. Razočarala sam se u nju jer sam joj stvarno verovala, ali ispada da ona meni nije čak i posle toliko godina druženja i moje iskrenosti i otvorenosti. Ne znam više šta da mislim i kako da nazovem ovo naše "druženje".
Ne znam šta da kažem. Nikada me život nije mazio, a tek mi je 17 godina...