Shvatio sam da su moja deca zlatna i lepo vaspitana. Plus, bezazleno nestašna i počeo sam mnogo više da uživam sa njima.
Sve se desilo posle vikenda kod mojih kada je tu bio i moj brat sa svojom decom.
Bratovo starije dete je nemoguće. Toliko je nevaspitano i toliko bezobrazno. Hodajuće zlo. Svaki put kada se približi mojoj deci, bukvalno je pratim i svaki put će nešto da uradi, otme igračku, povuče za kosu, ugrize,... To dete me jako deprimira. Dete koje ne poznaje granice a snaja kao ih je postavila, pomislih, granice ko pihtije.
Kako se vi nosite sa bezobraznom decom?
Da li sam loš rođak? :/
1990. sam godište. Kada sam ja bio mlad, devojke mojih godina su obožavale da se vucaraju sa starijim momcima i matorim muškarcima. Švalerale se sa 10, 20, 25, pa i 30 godina starijim muškarcima. Rastavljale ih od žena just for fun i koristile ih za krpice i putovanja. Sada kada sam ja u srednjim godinama, žene mojih godina, pa i nešto mlađe jure mlađe momke. Čak i ove u 40im gledaju da smotaju neke 25ogodišnje mladiće za jednu noć makar. Valjda nadoknađuju ono što su propustile. Većina prijateljica mojih godina isključivo ganja momke u 20im. Ne smeta mi, samo kažem. Hahaha... Kad nemam sreće, tj. rođen sam u pogrešnoj generaciji.
Moja koleginica, lepa kao filmska glumica, udala se em ružnog, em lošeg lika. Nesvesno kroz priču otkriva: ona kreči trudna stan umesto njega, ona kupuje nameštaj i nadgleda majstore, ona kupuje stvari za bebu, on radi. Saznala sam slučajno da ,,radi" na pokeru poslepodne. Na svadbi sam odmah videla o kakvom bilmezu se radi. Ona ga pravda čak i kad on nju pravi budalom pred njenom i svojom porodicom. Zajedno su 11 godina. Meni je žao!
Platio sam nam apartman za cijelu noć a ona se nije ni pojavila.
U svakoj vezi sam bila muško i borila se i davala svoj maksimum. Da bi na kraju bila povređena. Sad sam u vezi pola godine, polako se vezujem. Isto se borim, a plašim se mnogo da ne bude ista priča. U haosu sam.
Danas sa klincem u bioskopu, a neke devojčice, rekao bih 8-9 godina pripremaju se da uđu i rade selfi. To pućenje usana...gledam i ne verujem...
Danas sam čitala svoje dnevnike, od pre 20 godina. Nisam ih čitala toliko dugo. I sve mi se vratilo. Sva bol koju sam osećala zbog prvog momka. Ostavila sam ga jer me nije voleo, nije bio zaljubljen u mene. Sada me zanima da li je ikad pomislio na mene za sve ovo vreme, da li mu je žao zbog svega..
Tuga koju osjećam za mrtvim djedom je pregolema. Pomisao da je pod zemljom me tjera na povraćanje. U najgorim momentima dolaze mi najgore scene pred oči, pitam se kako izgleda sad pod zemljom i muka mi je. Sanjam ga svako veče, kuća je prazna, njegova odjeća još uvijek visi i čeka da je on obuče, a neće više nikad. Nikad više.
Ja valjda jedina pijem nesscaffe kao da pijem rakiju sve na ex, nema kod mene ispijanja kave po pol sata, sat, nemam ja vremena za to, a i bude hladna, nije to više to. Sve lijepo u 5 min u vrh glave, taman da me opali, pa obavim nuždu i onda sam kao nova.
Nisam neko ko gramatički ispravlja ljude. I ja često umem da pogrešim u pisanju i nemam ništa protiv toga. Ali kad se počnem dopisivati sa nekim dečkom i aj ok ako jednom napiše "neznam" zajedno i drugi put progutam al zato treći put ga već blokiram. Pa valjda je to nešto što moraju svi znati ili grešim?