Imam 26 godina, završila sam fakultet i radim tri godine. Mislila sam da se u ovim godina život lagano slaže na svoje mjesto i da ti stvari postanu jasne…
Na kraju sam shvatila da je ovo period života kad se osjećam kao da ništa korisno nisam naučila - a od mene se očekuje da sve znam; želim obitelj, nekretninu, nešto svoje - a nemam mogućnosti za to; što god poželim - život me demantira.
Dvadesete su toliko zbunjujuće!!! Što se dešavaaa?!?!
Imam dijete od godinu ipo dana koje je poprilično živahno. Uvijek kada se najave neki gosti, pred njihov dolazak gledam da sve bude uredno i čisto i sve na svom mjestu, a onda kada oni dođu pustim dijete da se igra i razbacuje igračke, mrvi smoki ili keks, zavisi šta jede u tom trenutku i sve mi je kao ok što dijete uradi nereda dok su gosti već tu, ali kad tek ulaze u kuću volim da ih dočekam sa urednom kućom. Ne znam jesam li ja jedina haha, ali kod nas je tako.
Dečko mi se ruga da sam klempava, u početku je to bila šala, ali meni nije smiješno kad mi odveže kosu i tako se "šali".
Samo meni može da se dogodi da dobijem od detoks čaja alergijsku reakciju, poremetim i pokrenem menstrualni ciklus i dobijem dijareju!
Svima oko sebe sam previše. Draga sam im i dobra jedino dok sam na tabletama za smirenje.
Puno dajem svojoj obitelji, a od njih očekujem neki osnovni minimum. Poštovanje dogovora i otvorenu komunikaciju, drugo mi ništa ne treba. Čini se i to je previše, iako sve ono što ja dajem objeručke primaju i koriste.
Kad popijem nešto za smirenje, nema ničega što ja očekujem, boli me briga za sve, svaki problem i ispade u ponašanju primam opušteno, kroz smiješak. Oni to obožavaju, na neki način je i meni lakše. S druge strane, mrzim što me to gasi, sputava, guši sve moje želje, nade, razmišljanja. Sve ono što ja jesam, sredstva za smirenje ugase i ja ostanem sasvim prazna i blijeda, a inače u meni puca sto šarenih vatrometa. Želim da me moji bližnji prihvaćaju i vole, ali vidim da je to nemoguće. Žele da ja odrađujem sve, a da od njih ne očekujem ništa. Rastužuje me gasiti sve to zbog drugih ljudi, a imam toliko toga za ponuditi...sebi, ljudima, svijetu.
Dečko i ja smo dugi niz godina u vezi na daljinu. Odavno sam prestala pričati ljudima o njemu i nam jer ne mogu podneti pogled koji mi daju kad ga pomenem. Kao da me sažaljevaju. Zašto ljudi misle da sreća može biti samo onakva kakvom je oni zamišljaju?
Uz decu na porođaju bi trebalo da se dobije upusto. Toliko je danas roditelja koji ne znaju sa decom da mislim da je to normalno rešenje lepo dobiješ knjižicu šta i kako ono osnovno ništa više pa ko hoće nek pročita.
Muči me to što me familija mog dečka ne voli. Njegova sestra je ljubomorna na mene od samog starta, a i ona je malo čudan lik. Njegova majka je jedna veoma iskompleksirana žena u kasnijim 40-im koja se takmiči sa klinkama po pitanju fizičkog izgleda. Ponaša se kao da je u pubertetu. Svaki susret sa njima u meni izazove osećanje prezira i mržnje i ne znam kako da se ponašam...
Mrzim svoje roditelje, bili su hladni i vaspitali me da budem zavisna od njih, da budem kao dete, bili su prestrogi, sada bukvalno ne znam ko sam i šta bih. I dan danas kad se jave samo zameraju i pitaju a što nisi ovo, što nisi ono...
Zbunjena sam zašto često od novih ljudi koje upoznam dobijem komentar da sam pozitivna/optimistična/svetla osoba, kad ja znam da je moj život vrtlog bola i ja lično smatram da ja to isijavam na kilometar.