U srednjoj sam bio povučeni klinac koji je voleo da čita i maštao je da napiše knjigu. Jednog dana je nestalo moje blokče sa idejama i našao sam ga u hrpi pepela iza škole.
Prošlo je deset godina od tada, vratio sam se pisanju i želim da izdam roman za pet godina.
Ne možeš gledati ono što jest i istovremeno to nadići, jer ono što jest zapravo pruža otpor onome što ga pokušava nadići.
Objašnjenje: Ako stalno gledaš kako stvari jesu — primjerice, da nemaš dovoljno novca, da te posao guši ili da ti život ne ide — ostat ćeš zaglavljen u tome. Jer kad ti je pažnja na sadašnjem stanju, ti ga zapravo stalno održavaš na životu. Da bi išao dalje, moraš početi gledati prema onome što želiš da bude, čak i ako to još ne postoji. Tek kad energiju prebaciš s “što jest” na “što može biti”, tada se otvara prostor za promjenu. Ne znam kak ovo ljudima nije jasno.
Znate šta sam primjetila u zadnje vrijeme? Toliko su mi se zgadile žene sa izvještačenim facama (koje iskaču po društvenim mrežama), da mi je drago kad vidim prirodnu ženu sa borama na licu.
Uvek se hvalim time kako ja ne trpim svašta od prijatelja i kako raskidam prijateljstva lako čim me neko ne poštuje. Ali eto, ostala sam sama valjda baš zbog toga. Čekam da mi se ljudi jave umesto da ja njih zovem i ispade da im nisam ni trebala niti da su hteli da me zovu. Ili možda sam trebala više da se potrudim, ne znam. Htela sam da budem sigurna da im je stalo do mene koliko je meni bilo stalo do njih i ispade da im nije stalno ni najmanje.
Sviđa mi se i želim mu prva poslati poruku, ali opet imam strah da ću tako ispasti jadna pred njim..ne znam šta da radim!!!
Ne znam zašto je on tako drugačiji prema meni u odnosu na sve koleginice u kancelariji. Sa mnom je fin, ljubazan, pamti šta volim, šta govorim... čak i neke bzv detalje. Hoće da mi udovolji... ali opet kao da se ustručava od mene, kao da pobegne čim mu se približim. On je dobar i nežan čovek.. Pitam se da li je samo fin ili gaji neka osećanja, a boji se da to pokaže... ili ne postoji ništa, a ja se tripujem? 😮💨
Dok smo se dopisivali, napisao je ime druge devojke... Nije se čak ni izvinio za to, već počeo da se izvlači kako mu tastatura ne valja... Blokirala sam ga.
Zašto svaki put kad roditeljima kažem za nekog novog dečka oni momentalno kreću s istraživanjem? Zašto??
Pomogli ste mi prošli put, da vas čujem sad. Muž je stalno na poslu, ustane u 8 i dođe popodne bude do 18h a za to vreme spava. Navečer posle posla (radi do 23), skoro uvek ostane duže ili ide s drugarima. Osećam se nevidiljivo, friško smo u braku, uvek priča da je vreme za porodicu ali mi odnose imamo svaka 2 meseca! Da li da imam razumevanja, plata je dobra za standarde ali sam uvek sama (i ja radim). Uvek me dočeka prazna kuća neovisno koje je doba dana. Udaljili smo se i pitam se ima li smisla dalje gledati na budućnost s ovakvom osobom koja ne vidi sve ovo i ne trudi se pronaći vreme za nas.
Uvijek sam se bojao ženinog oca. Jer je jako zaštitnički nastrojen prema njoj. Danas je umro.