Mrzim kada razgovaram s nekim, a ta osoba samo komentariše šta mu je ko rekao, samo se takmiči, ponižava... Uopšte ne možete voditi normalan razgovor, pričati o nekim temama jer je toj osobi jedina tema da se pokaže i dokaže da je iznad vas. To najviše rade osobe koje su mediokriteti, imam prijatelja koji je mr farmacije, ja od njega nikad nisam čula da nekog ponižava, da govori koji auto ima ili tel. dok ova osoba sve to govori i još kaže da neko nešto ne može da priušti. Užas! Posle se pita što neću da se družim ili što su ga napustili drugovi.
Imam 24 godine i jednu vezu iza sebe koja je okončana po mene na loš način i ostavila mi je velike posledice. 6 godina nisam osetio ni jedan oblik zaljubljenosti, do prošlog leta. Prošlo je godinu i po dana od našeg odnosa,nismo bili iz iste zemlje, niti iste vere i jednostavno puno je bilo prepreka i rastali smo se. Nikada nisam upoznao osobu poput nje, zaista je bila bez mane, aposlutno devojka za primer iz svih uglova, osetio sam prvi put u životu šta znači nekoga voleti. Ne prođe dan da ne pomislim na nju, jednostavno ne može izaći iz glave. Nadam se da će nam sudbina dati drugu šansu jer smatram da smo je zaslužili i daću sve od sebe da nam se putevi ponovo spoje ukoliko u tome mogu doprineti. Život je jedan, probajte živeti u ljubavi jer je to jedino istinski vredno, ne treba vam po 3,4 devojke/momka, ne treba vam što više partnera da bi ste nesto “prošli” jer najlepše je prolaziti kroz sve što te čeka uz nekog svog do koga ti je stalo i kome je stalo do tebe.
Poslednje dvije sedmice sam primijetila da se ponašanje mog momka promijenilo. U smislu da se distancira od mene, da nam razgovori traju jako kratko i nekako njegovu nezainteresovanost za bilo šta što spomenem. Zajedno smo pet mjeseci i zaista u proteklom periodu je bio jako posvećen, sve ga je interesovalo i zanimalo. Prije ove njegove reakcije ja sam imala jedan težak period mentalno i ja sam bila distancirana, ali ne ni blizu mjeri u kojoj je on. Kao da uopšte nema želju za komunikacijom, a sa druge strane ponovo se potrudi za neke stvari poput toga da nešto pokloni ili da nešto uradi. Pitala sam ga o čemu je riječ i rekao je da je u pitanju najviše promjena posla i da je anksiozan i depresivan što sam i vidjela po njegovoj nesanici i povišenoj upotrebi cigareta i kaže da zadnjih dana ne može ni sam sa sobom, da se osjeća loše, ali da ni sam ne zna tačan razlog, da mu treba resetovanje. Razmišljam da se povučem, pa da vidim ponašanje, obzirom da sam pokušavala da držim komunikaciju.
Zadnja sam godina faksa kojeg ne volim i teško krpam sve zaostatke i propuštene ispite. U jednu ruku želim što prije završiti sve to, a u drugu ruku mu strah što poslije toga. I baš radi svega toga odugovlačim sve obaveze. Zanimam se za umjetnost i slikarstvo, što je skroz drugi pravac od onoga što studiram sada. Ne znam hoću li ikada uspjeti išta ozbiljnije razviti što se tiče slikanja, ali ja se već sada pitam hoću li ja uopće moći raditi obične poslove. Inače imam strah od ljudi i nepoznatih situacija, a poslovni svijet me jako plaši. Kroz ove godine studiranja imam osjećaj da ništa značajno nisam proživjela, nisam se družila s ljudima onoliko koliko bi htjela, nisam nikad imala dečka ni doživjela ljubav. Bojim se da sam možda mladost prepustila strahu i stresu.
Stalno sam prekidala i mirila se s dečkom i bila sam zbunjena oko naše veze. Ipak, sada se osjećam jako sigurno u nas i želim da uspijemo. Ne vidim se ni s kim osim s njim, zamišljam našu zajedničku budućnost. Počeli smo hodati s 21 i on i ja smo griješili. U svemu tome izgubili smo bebu i trebalo je malo vremena da se sve posloži. Prošli smo stvari koje mnoge mladenačke veze ni ne dožive i probleme nakon kojih nismo vidjeli budućnost. Ljudi su mi uvijek govorili da nakon svega toga ne trebamo biti skupa, ali ja tek sad znam da je to to. Nakon što smo se udaljili jedno od drugoga, opet smo se našli. Bez obzira na sve, danas s 24 godine ja sam i dalje s njim. I volim ga više od svega, bez obzira na sve.
Sviđa mi se stomatološkinja, ali nisam siguran šta da radim dalje. Već na prvom terminu sam bio začaran njenim očima, a kasnije su me očarali njen glas, karakter i elokventnost.
Oboje smo sličnih godina (ispod 30), odnosno mislim da je ona 1-2 godine mlađa. Čini mi se da se prema meni ponaša malo drugačije nego prema drugim pacijentima. Poslednji termini su bili manje formalni u odnosu na prve, ali opet nismo baš toliko pričali o privatnim temama. Na osnovu njenih razgovora sa koleginicama i njenih društvenih mreža, deluje mi da nije u vezi.
Sada sam u dilemi kako da se nenametljivo "zbližim" sa njom i procenim da li je privlačnost obostrana. Sada sam u dilemi jer ne želim da je stavim u neprijatnu situaciju, ali se bojim da propustim priliku.
Najbolji mi je kolega koji voli da pametuje i mudruje, govori kako on ima godina i iskustva, a za toliko godina nije naučio da poštuje tuđe mišljenje i da neko ne mora da se složi sa svime što on kaže. Priča kako on voli reći sve u lice, za „dobrobit“ te osobe (ali i njega), da ga ne zanima hoće li se neko družiti s njim ili ne. Da, da, a ne zna da je to bezobrazluk i nekultura, takođe da njemu neko uzvrati istom merom – bude mu krivo i smeta mu. On će s vama da bude tri sata, ako priča o sebi i hvali se, ali će da žuri kući i gleda kako da izbegne razgovor kada se radi o njemu. Kakav je, ostaće sam, bez društva i devojke (a nije čudo što ga je napustio prijatelj).
Zašto neki ljudi ne mogu da prihvate poraz u online igricama?Nisam neko ko bi se nervirao zbog takvih stvari, ali kad te neko 'vređa' jer ga pobediš meni je to neshvatljivo.. Igrali smo neki lik iz Egipta i ja protiv neke osobe iz Srbije i iz Brazila... Taj lik i ja smo pobedili, a ta osoba iz Srbije mi je pred kraj igrice poslala poruku 'kakva sigurna kupovina' pa onda 'sve si samo pametna nisi'... Nit sam imala para nit znam kako treba da se kupuje nit bih trošila pare na to sigurno...
Imam smisla za lijepo i oduvijek me fascinirala elegantno uređena prostorija, proslave, posebno one za djecu jer imaju neku svoju čar. Želim započeti posao sa balonima i dekoracijama ali ne znam ništa o tome. Ne znam kako se duplo pune baloni, gdje se naručuju sve te stvari a ni odakle uopće da krenem. Na internetu ne pronalazim konkretne informacije a kad pitam neke profile na Instagramu nitko mi ne želi ništa reći. Da stvar bude gora obično pitam ljude koji uopće nisu iz moga grada neko X km od mene ali svejedno svi šute kao da nikad nisu bili početnici.
Prva veza mi je bila od 17-21 ta neka srednjoškolska. Zajedno smo odlučili da nismo jedno za drugo, a u zadnjih godinu dana sam ga bukvalno morala moliti za sex. Malo posle prekida se počela čuti sa momkom koga znam još iz osnovne i završim sa njim u kombinaciji. Strast, hemija, ma sve je bilo super godinu dana dok nisam poželela opet da imam tu pravu osobu pored sebe. On je hteo nešto više, ali koliko god da me je privlačio jednostavno nije bio moj tip za nešto ozbiljno. Završila sa njim i odlučila biti sama dok ne dođe pravi. Kad drug i drugarica napadnu doslovno da dam tom nekom random momku koji je njihov prijatelj šansu (znam ga, bili u istom društvu na piću par puta). Ukratko, momak je divan, jako dobrog srca, stariji od mene 4 godine, ali aseksualan. Mislila sam na početku treba mu vremena da se opusti, ali evo nakon par meseci ja se zaljubila, volim ga i stalo mi je jako do njega, ali za seks opet bukvalno trebam da molim. Pričali smo par puta i opet ista priča.