Volim je već 20 godina, često sanjam. Znam da je i ona mene volela ludo. Saznam neki dan da se razvela a ja još uvek u nesretnom braku.
Student sam prve godine, dan mi se sveo na ispunjavanju osnovnih fizioloških potreba, prešao sam iz male sredine u drugi grad da živim i studiram ne bi li pronašao novi život i novo društvo, mada postao sam zatvorenik, niđe ne izlazim iz doma, loša finansijska situacija i manjak vremena (stres oko faksa) slabo se sa kim družim, samo živim da bih preživio i učim, robijaću ovih 5 godina zbog knjige, i boli me kada vidim kako ostali vršnjaci uživaju, idu po kaficama, izlaze, žive život i provode svoju mladost u bezbrigi dok ja ostavljam svoju mladost na knjizi, bojim se da ću mladost protraćiti, opet mislim Beograd je velegrad, optimista sam da će bolje biti, šta da kažem više..
Ekspanzija razvoda i razilaženja. I stariji, i mladi, i obrazovani, i bogati, i prosječni ljudi... svi. Uglavnom oni koji su prije 25. ušli u bračnu zajednicu. Kako je neko spreman na takvu obavezu i odgovornost prije 24, 25. godine. Neki tada još studiraju, na nekim težim fakultetima, tek pronalaze posao, putuju, otkrivaju... Vraćamo se u doba naših baba i djedova koji su se uzimali sa 18. Zašto pobogu?!
Nikad mi neće biti jasno što misle postići cure koje se lažno predstavljaju da su bogate ili uspješne, kad se sve može saznati. Cure kupuju skupe krpice da bi izgledale bogato, a šta kad je momak hoće zaprositi i sazna da živi na selu, a krpice kupuje od teško stečenog novca svojih roditelja na selu? 80% cura danas glumi da je nešto što u biti nije, a to se zove komplex niže vrijednosti drage moje!
Mrzim kad odem u neko malo mesto, selendru neku i onda kad odem do marketa svi bulje u mene kao da nikad nisu videli čoveka.
Znači cura ostala trudna nakon 4 mjeseca veze. I sve super odlično se slažemo sve funkcionira al ono još je to sve rano. Odlučimo da ćemo se vjenčat jer vjenčali bi se kroz godinu dana svakako ako bi sve funkcioniralo. Planiramo sve idemo na preglede itd kako to već ide. Primjetim promjenu raspoloženja kod nje i drukčije ponašanje (mislim se trudnoća hormoni šta je čest slučaj) gubimo intimu, nema volje da se družimo al odrađujemo to nekako (neću puno zahtjevat jer trudna je ali me kopka to i ne osjećam se dobro). Uvik želim razgovarat o svemu i normalno pitam jel ti sve uredu? Odgovori su "je nemoj me smarat sa tim pitanjima", "zar i nije dovoljan dokaz šta ćemo se vjenčat" itd... Neke dane puna energije i ljubavi a druge dane bude tipa "ne možemo se volit kratko smo skupa do toga treba doć", "sta me grliš ne volim to" itd... Sve mislim proći će to al onaj unutarnji glas je nešto nije uredu. Probam potaknit tu raspravu neka mi kaže ako nešto nije uredu ali uvik su generički odgovori.
Mrzim što imam veliku glavu, ali sam je prihvatio pa se sada šalim na svoj račun.
Vozač sam 14 godina. U prvih 13,5 godina dobio sam samo jednu saobraćajnu kaznu za neupaljena svjetla preko dana. U zadnjih pola godine dobio sam 12 kazni, sve za brzinu. Tri puta sam vozio od 20 do 30 km/h iznad ograničenja, a čak devet puta sam vozio 10 do 20 km/h preko. Ovo mi je poprilično poljuljalo samopouzdanje. Osim što sam kazne platio 525 maraka sveukupno, vozačka mi je oduzeta na 3 mjeseca. Ili se šaltam permanentno na autobuse ili isključivo po ograničenju sa tempomatom, ovo više nema smisla. Razočaran sam i u sebe jer trebao sam znati bolje, ali i u državu/sistem kojoj je cilj samo da izvuče pare od svojih građana.
Kad sam radila kao popisisivač stanovništva, popisala sam jednu staricu u kući koja ima sina i ćerku koji rade u Nemačkoj i tamo žive. O sinu sve najbolje, kako ima divnu decu, kako je vredan, kako je Srbin i da samo njega popišem jer je "ovo i njegova kuća". Pitam da li da popišem i ćerku ako će živeti ovde, a baba mi kaže ,,Ona se udala za Švabu, ta se vraćati neće. Kuća sinu ostaje". Znači kad taj Nemac otera njenu ćerku iz kuće kad se razvedu ona neće imati krov nad glavom jer njena majka smatra da ne zaslužuje da dobije pola kuće u kojoj je odrasla jer je žena.