Djeca i karijera ne idu zajedno. Ili si više na poslu ili više sa djecom, pola pola nema.
Zbog prevare žene, odvojen sam od porodice, bol u grudima je nepodnosljiv. Msm da samo druga žena, koja će me voleti, a i ja nju naravno, može da me izvuče iz ove letargije. Samo to ubeđen sam. U suprotnom sam gotov.
Imam pitbula koji je velika maza i boji se drugih životinja, pogotovo maca. A i dalje se neki ljudi ne usude pomazit ga.
Volim da pljucnem i sa lakoćom otvorim kesu/vreću, a vi fini slobodno drljajte prste do sutra.
Izluđuje me kolegica koja kad dođe na posao prvo telefonira po sat-dva sa prijateljicama. A ja dijelim ured s njom... Zar nitko od njih ne može razgovore obaviti nakon radnog vremena?!
Zbog problema sa kičmom sam se porodila u totalnoj anesteziji carskim rezom. Trebalo mi je dobrih desetak dana da razvijem bilo kakve emocije prema bebi. Nisam uopšte imala osećaj da je to moje dete, već da su mi je eto tako doneli. Moj muž je jedni koji to zna i nisam nikom drugom rekla jer znam da bi me osuđivali i da ne bi razumeli.
Nisam troll i pišem istinu. Imao sam mnogo žena u mladosti. Sa nekima sam imao duge veze, sa nekima samo noć. Paralelno sam znao imati više "veza". Ne stidim se prošlosti, i da mogu ponovio bi. Kad pomislim na prošlost nemam emocija niti želju prema ni jednoj. Inače sam sad u braku sa odraslom djecom i živim kao da prije braka absolutno ništa nije bilo. I priznajem da svoju današnju ženu cijenim, volim! Te je nikad nisam prevario.
Kupila sam stan u zgradi koja ima kafić u prizemlju. U invalidskoj penziji sam. Kako mi je teško da hodam dalje, svako jutro 2 sata pijem kafu, čitam novine, rešavam ukrštenice. Kafić je poluprazan, jedino za vikend i leti je pun. Primetila sam da je kafa sve lošija, i da nešto nije u redu kao da nisam dobro došla. A onda su krenuli da me teraju iako je lokal poluprazan uz izgovor da nema mesta i da su svi stolovi zauzeti, što nije tačno. Ne razumem zašto. Da li misle da im moj invaliditet rasteruje goste.
Uskoro slavim 30. rođendan i 10 godina kako nisam imala vezu. Ne znam šta nije u redu sa mnom, a prije nego što kažete da biram - zaista nije tako jer nisam ni imala opciju da biram, jednostavno nikoga nisam zanimala sve ove godine. Ako je pak mene neko zanimao, nisam imala samopouzdanja da nešto pokušam ili je postojao neki drugi razlog. Osjećam da sve prolazi a ja stojim.
Zašto ljudi misle da nekoga zanimaju njihova deca? Imam drugaricu koja me udavi sa svojim detetom, pritom imam i ja dete, naravno ja nju ne smaram. Nego samo ako me pita kako je (što je retko). Imam problema i muka svojih, koje rešavam sama, ne jadam se nikome, imam svoje dete, i uživam u njemu. Tuđa deca mi nisu interesantna. Ali zato imam preko hiljadu slika u telefonu od njene male, i više mi je dozlogrdilo, pa napišem jednom da je slatka i lepa, šta hoćeš više? Jel treba potvrda od drugih ljudi da ti je dete "posebno". To su po meni nenormalni ljudi, de uzmi svoje dete, igraj se, a ne ga stalno slikati i snimati. Ja ne mogu više, kako se postaviti u toj situaciji?