Poznajem jednog dečka, za kojeg kaže meni drugarica sledeće: kaže da je ljubomoran kada vidi bivšu devojku sa kojom je bio u vezi sa nekim tipom; rekao je da mu se ti sviđaš, a ima i treću s kojom se povremeno viđa.
Ludost!
Mnogo je opravdanja za alkohol i alkoholičare. Čim neko popije, odmah mu nađu opravdanje za nasilje, tuču, silovanje, saobraćajnu nesreću, glupe i uvrijedljive riječi. I ja ću tako, malo popijem, pa ću da pravim gluposti, bez posljedica. Puno smo mi počeli da gledamo kroz prste alkoholičarima i narkomanima. Danas je najpogubnije biti normalan...
Imam 41 godinu. Prijatelji i rodbina me vide kao pametnog i uspješnog jer imam odlično plaćen posao, akademske titule, super obitelj, par nekretnina i jos par svojih projekata na kojima radim kada imam vremena. Kažu mi da dobro izgledam, vježbam pa sam u formi. Trudim se što više vremena provoditi sa obitelji. Realnost? Ja ne nalazim zadovoljstvo u nikakvim titulama (mrzim ih. mrzim tituliranja) i poslu (mrzim ga). Osjećam se nesposobno, glupo, da sam loš otac i muž i da je žena mogla naći 100x boljeg od mene. I da je trebala. Mislim da nisam ništa napravio sa životom. Mislim da ne znam ništa. Mislim da je svaki lik na cesti bolji od mene u svakom pogledu. Nekada se gledam u ogledalu i mislim da netko poput mene nije trebao ni postojati.
Toliko želim da napustim fakultet, ali ne mogu zbog mojih roditelja a i 3 starije sestre su završile i onda ne ide da ja ne završim. Ali ovo me psihički ubija posebno jer nisam skoro nikad kući.
Mrzim što moram živjeti u inostranstvu, došla sam ovdje s 23 godine i od onda ko da sam u kućom zatvoru, nigdje ne idem. Mrzim to.
Iz postupka VTO dobila sam sina iz prvog pokušaja. Drugi embrion nije se održao. Imamo još dva zamrznuta embriona. Moj muž je za to da ostanemo na jednom detetu. I ja se slažem sa tim, ali već noćima me muči to da će ta dva embriona u nekom momentu biti uništena, razmišljam kog su pola, kako bi izgledali. Osećam se loše da ubijam dva života, na momente poželim da vratim oba, iako mi je baš naporno i sa ovim jednim detetom jer sam uglavnom sama sa njim ceo dan. Baš se loše osećam, ne znam šta da radim.
Koliko ljudi koristi zaštitu tokom seksa? Da li je normalno spavati sa nekim bez kondoma, koliko je to često? Ja sam nevinost izgubila tek prošle godine, sa 29. Imala sam seks samo nekoliko puta, a dva tri puta bez zaštite i osjećam se kao najveća glupača. Da li pretjerujem? Stvarno pitam.
Upoznali smo se s 17 godina, bila je moja prva ljubav i sve što sam tada mogao zamisliti. Tri godine zajedno, preselili smo se u Njemačku u potrazi za boljim životom.
Za zimske praznike vratili smo se kući na dva tjedna — ali nismo se ni jednom vidjeli. Šutnja je postala zid između nas.
Kad smo se vratili, rekla je da ide kući i upisuje faks koji je željela. Rekao sam da ne idem s njom. Tom rečenicom uništio sam nas.
Danas imam novu curu, ali znam da nikad neće biti kao s njom.
Kad je nešto iskreno, ne nestaje. Samo postane tiše i ostane zauvijek.
Ako osjetiš da ti netko stvarno znači — reci to. Ostani. Jer nekad kasno znači zauvijek.
Ako ovo čitaš, nadam se da si dobro. Neko te nikad nije zaboravio.
Bila sam sa 6 godina mlađim dečkom (meni 26, njemu 20). Mnogo mi se sviđao, ali je primetno imao nisko mišljenje o sebi. Pritom je insistirao da spavamo odmah pri prvom susretu. Stekla sam utisak da mu je bio prvi put jer je bio prilično smotan, jedva da je kondom uspeo da stavi i odnos je trajao 2 puta po 2 minuta. Nakon toga je pokušao da me omalovaži tako što je prvo počeo da priča kako sam mu bila premršava pa nije mogao lepo da se "napali," da bih mogla malo u teretani da napumpam noge (a noge su mi najveći adut bukvalno svi misle da sam model kad me vide), da mi bolje stoji plava kosa itd. Na kraju mi je ponudio da zarađujem tako što ću imati povremene odnose sa njegovim drugom koji bi me plaćao 1000€ za svaki odlazak kod njega u stan. Naravno da sam sve to ismejala i otkačila ga.
Devojke pazite se muškaraca sa niskim samopouzdanjem. Ako provale da ste se zaljubile iskoristiće to i posle vas otkačiti jer su odnosom sa vama sebi napumpali ego. Tu apsolutno nema pomoći.
Spopadne me dečko na nekoj proslavi, pre toga smo se sreli ali me nije registrovao nego je prišao mojoj sestri. Posle se danima javljao i insistirao da se nađemo makar na 15 min. Udaljeni smo 40km. Svaki put sam ga odbila jer mi je to napadanje i neodustajanje bio red flag. Onda me je obrisao, pa se javio opet posle tri meseca. Tek onda sam još više potvrdila koliko je lik nenormalan. Opet ga fino odbijem i on me blokira... Ja ne znam šta je sa ljudima, jel ima neko normalan da se stvarno zainteresuje za mene, a ne da navaljuje da bi postigao neki cilj. A naizgled niko ne bi rekao da je lud, sreća pa mi se ne sviđa pa sam bistrije razmišljala.