Dečko mi radi kao policajac i tako on jednom posle posla oko 7 uveče došao kod mene u iniformi, i ja kako otvaram vrata on tako raskopčava uniformu i uzima mene preko ramena da vodi ka sobi a ja ne stižem da mu kažem da su došli moji kod mene i kako me nosio moji u dnevnom, on u šoku oni u šoku :D Iz neprijatne tišine čuješ mog tatu "privodiš zete vidim" i smeje se dok ga majka gazi nogom ispod stola.. Ne znam koga je više bio blam njega onako raskopčanog ili moje roditelje koji su se pošokirali :D
Prije 10 godina, dobili smo od kumova na poklon jednu bombonjeru. Bombonjera je bila zapakovana u ukrasni papir i majka je planirala da je, kako to obično biva, proslijedi dalje. Međutim brat i ja čim smo ostali sami, nađemo bombonjeru i riješimo da je probamo. Čim smo otvorili ukrasni papir ispod njega smo našli novčanicu od 50eura. Tata je nazvao kuma koji mu je rekao da on nije ubacio novčanicu tu i da pojma nema od koga je on dobio...
Moja djevojka je uradila tetovažu tigra između grudi. Meni je to nešto odvratno ali ona se ljuti ako joj bilo šta kažem. Kaže mi treba da me voliš nezavisno od izgleda. Trebali smo da idemo na svadbu njene drugarice i tako ja odem kod frizera i ofarbam kosu u zeleno. Poludjela je kada me vidjela. Bukvalno je vrištala. Rekla mi je da se ošišam na ćelavo inače ne mogu na sbadbu sa njom da je sramotim. Toliko o tome, izgleda da ja trebam da tolerišem sve njene hirove ali kada se radi o meni onda moram da pitam nju.
Nedelja. Novembar.
Idem ulicom, podignem pogled i vidim da mi u susret ide baš, baš lepa devojka. Tamno žuti kaputić, ispod kratka haljina, na glavi crni šešir sa širokim obodom, noge kao izvajane... ja zinuo k'o tele, pogubio se, devojka kao iz filma.
A ja? Duboke patike, trenerka, duks sa kapuljačom, upravo izašao iz kladionice i gledam tikete koje sam odigrao. Kao klošar iz kraja.
I pošto je primetila kako sam blenuo u nju, kad smo prišli na metar-dva, devojka stane, ja siguran sad će da krene tipa "šta buljiš tako seljačino" i slično, kad ona pruža ruku, smeška se i kaže "Ćao, ja sam Vanja".
Ja se pogubio, jedva sam pružio ruku i promucao svoje ime, dok mi je u glavi odzvanjalo njeno. Ja se izvinjavam što sam blenuo tako, kad ona meni "nema veze, i ja sam"!
Mislim se u sebi "u šta, majke ti", ali smo se malo ispričali, nastavili svojim putem i isto veče mi stiže od nje zahtev na Instagramu. Dopisujemo se danima non stop, a za vikend treba da izađemo.
I dalje ne verujem sa kakvom devojkom ja treba da izađem 😮
Ja sam ona koja se za svoju sreću izborila tako što se umešala u tuđu vezu jer sam bila zaljubljena u svog sadašnjeg muža. Znala sam da ima dugu vezu i da je za mesec-dva venčanje, znala sam i da se ludo vole, znala sam i da je to veliki greh. Celu noć sam razmišljala o svemu i shvatila sam da sam ipak sebi najpreča i da ne bih mogla da preživim da ga vidim kako se njoj zaklinje na večnu ljubav. Bila je neka proslava i srela sam ga u kafiću, bio je sa društvom, poprilično pripit. Iskoristila sam to i to veče završila sa njim kod mene. Kada je zaspao napravila sam par selfija za svaki slučaj. Priznala sam mu da sam dugo zaljubljena u njega i da želim da nam da šansu. Njegova devojka je saznala za nas i ostavila ga je. Kroz dve nedelje, test je pokazao dve crtice i evo sada, tri godine posle, on, naša ćerkica i ja živimo kao porodica. Znam da ćete da me osudite i napljujete, ali ja sam srećna i uživam u našem malom univerzumu. Volim te Đole više od života.
Kada je moj sadašnji suprug prevario svoju bivšu verenicu sa mnom, ona je napustila njihov stan i kroz par dana otišla kod drugarice za Beč. Pronašla je tamo neki posao i već tri godine je tamo. Pre mesec dana se udavala njena rođena sestra i čula sam da dolazi na nedelju, dve. Od tada moj suprug često popije neku više, često bude zamišljen i odsutan. Onog dana kada smo saznali da sam trudna obećao je da više neće popiti ni kap i kada se rodila naša princeza zakleo se da sem nas dve za njega ne postoji ništa više na svetu i da samo nas voli. Plašim se da ponovo nije počeo razmišljati o njoj. Ni u ludilu ne bih smela da pokrenem tu temu jer se plašim odgovora. Plašim se da ne saznam da je poklekao pred njom i video se sa njom dok je bila u gradu. Plašim se da ga ne izgubim. Mislila sam da ću biti mirna kada dođe bebića i da ništa neće moći da nas poremeti.
Ljudi moji! Nemojte nikada odustati jer sve će proći! Uspijem pasti najteže predmete na fakultetu, udebljam se preko 30 kilograma, bivša djevojka me prevari i kaže da je trudna sa mnom, baka uz koju sam odrastao naglo završi u bolnici zbog srca. Doslovno nema kraja lošim stvarima. Uspijem se nekako sabrati, složim film u glavi da će sve proći i bome tako i je. Prvo uspijem na vanrednom roku položiti zadnji najteži predmet, baka se uspješno oporavlja od operacije, a današnjim danom sam lakši za 20 kila. Sutra izlazim sa jednom djevojkom prvi put i nadam se najboljem :) "Ne može ni kiša vječno padati!"
Smršala sam preko četrdeset kilograma, sama, bez nutricioniste, trenera, akupunkture i sličnih stvari. Juče sam radila testiranje i imam više nego potrebno minerala. Kroz smrti, razvod i raspad porodice, nasilnu vezu, napade panike, kroz sve sam prošla sama. Istina je da vam ne treba niko. Sve možete sami. Budite tu za sebe i slušajte sebe.
Jednom kad sam se vraćao s prijateljem iz grada, u ranim jutarnjim satima pored ceste u kartonu nađemo 3 šteneta. Prijatelj je uzeo jedno ja dva. Jedno sam zadržao drugo dao roditeljima. Bili su u fazonu "šta će nam, obaveza samo". Danas nakon 6mj mi šalju sliku ćukinog pasoša, ide s njima na godišnji odmor u Grčku. Zamjenili su malo auto za karavana kako bi pas imao dovoljno mjesta, a da ne pričam koliki je stres među njima kad se pas razboli... Sad ih zezam u fazonu "šta će vam, obaveza samo".
Prije četiri godine sam otvorio firmu sa dvadesetak radnika od kojih sam veliku većinu doveo sa biroa da rade u svojoj struci. Vremena su takva kakva jesu, ljudi nemaju povjerenja u druge radi jednog evra, a moji ljudi su ostali uz mene kad sam bio bez ičega i doslovno morao pet mjeseci da im svima ravnomjerno platu umanjim za 35% (samo je na papiru pisao puni iznos). Razlog tome je trošak na koji se stvarno nije moglo uticati ni predvidjeti ga, niti ga pokriva osiguranje, a tada još nisam imao novca za "ne daj Bože". Gotovo niko se nije bunio i to mi je bilo pomalo iznenađujuće, samo sam molio Boga da ne kuhaju nešto iza leđa. Ali vrijedno smo radili i iz dana u dan sumnja je bila sve manja. Ako se neko pita da li sam se ja nečega odrekao, prodao sam auto. golfa četvorku, jedini auto koje sam imao. Kad smo stali na noge i kad smo malo proširili biznis, platu sam im povećao za 50%, jer ono što su oni uradili u najvećoj krizi, malo ko bi danas to uradio, da ne kažem niko.