Najviše žalim zbog toga što nikada nisam otišla sa porodicom na more. Niti u restoran. Ja ne znam kako je to kad roditelji i djeca zajedno odu na more, porodično, pa imaju lijepe fotografije. Ili zajedno na ručak u restoran. Moji se cijelog života samo svađaju i vade oči jedno drugom. Nikada ne mogu normalno da razgovaraju, lijepo, kao ljudi. Mi smo jedna tužna porodica. Ako se udam i ako budem imala djecu, sve će biti mnogo drugačije. Sve ću nadoknaditi, nadam se.
Naprave moji večeru za našu porodicu, mog verenika i njegovu porodicu. Prvo smo hteli 2 posebne večere jer su njegovi roditelji razvedeni i njegova majka ne podnosi oca iako su 30 godina razvedeni. Međutim, moj bivši verenik je insistirao da bude jedna večera. Ta večera je i prolazila nekako normalno dok nije došla moja strina, sudija u penziji. U toku priče njegova majka skonta da je nju i njegovog oca razvela upravo moja strina. Tad je izbio haos. Ljudi, taj nivo vređanja od strane majke ka mojoj strini pa onda ka mojoj porodici ja nisam nikad videla. Na moje iznenađenje i moj bivši je stao na stranu majke. Dovoljno je reći da je zamalo došla policija jer je njegova majka napala moju strinu. Inače, strina je dosudila po zakonu. Dala njoj decu i alimentaciju i više nego dovoljnu u to vreme. Inače, veridba mi se raspala kratko nakon toga i drago mi je jer se pokazalo koliko niko nije normalan. Trebalo mi je 4 meseca da kažem ovom nekom jer sam mislila da mi niko neće verovati.
Gledam društvene mreže i slike gde su dobrostojeći roditelji odveli decu na planine gde ima snega i iskreno mi je žao dece čiji roditelji nemaju para za takva zimovanja... Nekada je sneg bio svuda zimi i sva deca su sebi mogla da priušte čarolije na snegu... Nikad neću zaboraviti sastave koje smo kao klinci pisali na temu "Jedan (snežni) doživljaj sa zimskog raspusta".
Nakon 5 godina od kad smo prekinuli, sreli smo se u klubu. On je stao odma do mene kod šanka da naruči piće. Odmah sam prepoznala taj miris i pogledali smo se direktno u oči i nasmijali se jedno drugome i odjednom sam dobila ogroman poriv da ga poljubim i naprava sam to. On me nije odgurnuo, nije ništa rekao nego je nastavio s ljubljenjem i čak je dodao i dodire i otišao i rekao da ćemo se čuti. Kasnije idem do wca i za stolom ugledam njega sa sadašnjom curom. Gad se ništa nije promjenio.
Kolega i ja smo išli na sastanak u firmu koja je naš klijent, a u zgradi nasuprot te firme radi moj dečko. Ja sam bila u visokim petama, a kako je tih dana bilo hladno, bilo je poledice na platou i ulaznim stepenicama. Napravila sam 2-3 koraka, počela se klizati i kolega me primio za rame da ne padnem. Nisam znala da je dečko čekao na prozoru svoje zgrade da me vidi. Vidio je to i umislio da imam aferu s kolegom i sad hoće raskid. Iskreno, smeta mi sve to. Ne želim ni ja biti u vezi s osobom koja od svega napravi dramu i gdje ću na svakodnevne i normalne stvari morati paziti. Tako da, evo, mi prekidamo zbog poledice.
Volio bih da nađem djevojku koja bi bila fina, skromna, poštena kao moja djevojka, ali da je prezgodna i vatrena kao one Instagramuše. Ovako sam mirne glave u vezi sa finom, ali me ne privlači. Kad upoznam neku prezgodnu, onda s njom vazda glava boli - s kim je, gdje je, svi joj se nabacuju, luta, pije…
Moja žena je doktor nauka, ja nisam fakultetski obrazovana osoba, ali sam svestran, u slobodno vreme se bavim sportom, čitam, popravljam po kući, radim dobar posao, dobro plaćen, i oko tog posla sam sam učio, samouk sam...E sada kada sam dobio dobru poslovnu ponudu, unapređenje, gde ću često morati da budem van kuće, da radim na terenu, ona me nagovara da dam otkaz na i da nađem neki drugi, jer "njoj treba muž, a ne novac". Ali zato ona ima u planu da napreduje na poslu i da non stop ide na kongrese... Počinjem da sumnjam da je boli to što ja sa srednjom školom toliko napredujem... Ne znam šta da mislim. Generalno sam do sada već propustio par dobrih poslovnih prilika zbog nje, kada smo dobili dete, bila je ista priča, i ja sam pristao na to da smanjimo radno vreme...Ali sada kada je dete veliko, ne znam što bih opet propustio takvu šansu...
Moj dečko ima kredit za stan i želi da uselim kod njega i plaćam stanarinu. Ne želim nekome plaćati pola rate kredita. Ne znam da li griješim.
Išla sam na umjetnu oplodnju, šefici sam na vrijeme rekla. Znači mogla je tražiti zamjenu ali ne. Sad sam se vratila na posao nije uspijelo. Ljudi moji ta radost kao da im je nešto najbolje se u životu desilo. Kakvi su to ljudi? Još sad pita oću li još pokušavati i zašto ne bi radila? Radim u kuhinji teglim ko konj čas toplo čas hladno. Ja bosanka one slovenke, uvjek povuci za njih. Kuda ide ovaj svjet. Ne mogu doći sebi.
Odrasla sam u porodici gde roditelji nisu puno razmišljali imaju li uslova za decu, već ajde nek su živi i zdravi. Mene je neki inat i bes prema takvom životu terao da radim, školujem se i nešto postignem. Već godinama radim u struci i lepo zarađujem i uvek sam sve pomagala, a pogotovo sestre i brata. Rastužuje me, a i besna sam jer su isti kao moji roditelji. Nesnađeni, neambiciozni, nezahvalni i svi su im drugi krivi. Osećam da me iscrpljuju i finansijski i mentalno. Najradije ne bih nikog od svoje porodice više gledala.