Ostavila sam muža jer je prokockao zajednički novac i odbio lečenje.
Mislim da nije okej da dečko lajka slike drugim curama ako je u vezi.
Sin se već mjesec dana ljuti na mene, neće da priča sa mnom, a razlog je taj što ga nisam zaposlio u svojoj firmi, iako je on očekivao radno mjesto na jednoj višoj poziciji samo zato što mi je sin, iako je jedva i srednju školu završio. Zaposlio sam čovjeka koji ima fakultet, potrebno znanje za obavljanje ovog posla i smatram da nisam pogriješio. Dapače, nadam se da će naučiti lekciju da je u životu potreban rad i trud. Zbog toga nam država i propada...
Počeo sam s ocem provoditi puno vremena pričajući o prošlim vremenima i njegovim izlascima, djevojkama i tako dalje... Priča on kako je u svakom gradu imao po jednu curu i kako je bio ženskaroš(ne preuveličava, potvrdili su mi to njegovi prijatelji jer sam bio skeptičan), a ja sam u vezi već godinu i pola s divnom djevojkom. Pristojna, ugledna i na dobrom glasu, a meni savršena. Volimo se i nikad nisam ni pomišljao da ju prevarim. I tako, nedavno smo bili na jednim svatovima u drugoj državi i jedna djevojka, malo je reći bomba, mi je prišla te smo malo pričali i ona je htjela da nastavimo "razgovarati" negdje nasamo. Odbio sam. Rekao sam to ocu i on mi je rekao da sam trebao s njom otići i da je život kratak, a da ću imati vremena biti vjeran kad se oženim. I evo sada jedna od najzgodnijih djevojaka iz mojeg grada, raskinula s momkom i krenula mi se javljati. Znam da je prevara nešto najgore i pogrešno, ne bih ju nikada nikome poželio, ali me otac potaknuo na razmišljanje. Pomoć?
Danas sam saznala, donosno pročitala u maminom dnevniku iz mladosti, da smo sestra i ja zapravo dobile imena 19.06.1978.godine, kada su mama i tata bili tek mjesec dana u vezi. Taj dan su pričali o njihovoj budućnosti i ''dogovorili'' imena djece. Nakon dvije godine ja sam rođena, nakon četiri godine rođena je sestra, i stvarno nosimo ta imena. Srećna sam jer smo začete iz ljubavi i sreće.
Spavala sam sa šefom jer sam mislila da će me unaprediti. Međutim to se nije desilo i unapredio je stariju koleginicu. Skroz sam pobesnela i pitala ga što je učinio tako nešto kad sam ja njemu dala svoju čast on je bio u fazonu 'pa ja sam mislio da ti spavaš sa mnom jer ti se sviđam?'. Odlepila sam i sasula mu u lice da li on ozbiljno misli da bi mi se mogao svidjati starac od 50 godina i s 40 kila viška?! Dobila sam otkaz. Tako sad nemam posao kojim sam plaćala kiriju i moraću da se vratim u moj rodni grad. Ne verujem kolika su muškarci stoka...
Prošlih 7 sezona sam radila kod jednog starijeg bračnog para u restoranu. Bio je to restoran sa vrhunskom hranom,sa stalnim gostima i normalnim cijenama. Njih dvoje su to sa toliko ljubavi radili i svaki tanjur je van izlazio kao da ga spremaju za osobu koju najviše vole. Ove sezone sam došla i dočekalo me iznenađenje. Imala sam radno mjesto kao i obećano, još veću plaću, ali restoran su oni iznajmili nekom mladom poduzetniku, jer su oboje već stari i umorni. Prvi dan dobijem jezikovu juhu jer sam gostima davala vodu u bočicama umjesto da sam uzimala prazne bočice i punila vodom iz slavine. Zatim, bacala sam sve ostatke, a ono što je netaknuto se mora ostaviti za sljedeće goste. Salata koja ostane opet se miješa sa novom, itd. Stari vlasnici nisu to znali i kad sam im ispričala odmah prvi dan, zvali su inspekciju pa je restoran zatvoren. Uz to je u 15 dana rada uspio zatajiti poreza i poreza. Sad smo opet otvorili restoran na njihovo ime i ja sam voditelj obje smjene. Sreća do neba.
Život je težak. Ovom prilikom ne bih da obeshrabrim mlade ali nekada je potrebno i realnost pogledati u oči. Cijeli život, borba, borba i samo borba. Završi školu, fakultet.. i šta onda. Evo već formirana ličnost, sa svojom djecom sastavljam kraj sa krajem. Toliko posjedujem radnog iskustva, i kao Diplomirani inženjer mašinstva, osuđen sam sa svojij 58 godina da radim po skelama, izrađujem fasade, još i po ovom vremenu.. Teško je sve to, ali najgori je psihički umor, izazvan stresom. Iz dana u dan se javlja briga, kako zaraditi novac za školovanje djece, kako im sa svojih 10 nokata priuštiti najosnovnije kako se ne bi izdvajala od ostale djece. I sve tako u krug. Ponekad zaplačem u tišini, i nadam se opet da će sutra biti bolje. Pa šta mi drugo i preostaje nego misliti pozitivno. Eto, čovjeku dođe da se izjadi, i onda shvati da su njegova djeca i jedini motiv opstanka. Samo neka je njima dobro.
Kada smo se 1987. godine doselili u ulicu u kojoj i dan danas živimo ja sam imao dve godine, malo posle nas se nekoliko kuća dalje doselila još jedna porodica sa tek rođenom ćerkom. Mama i ta žena su se ubrzo sprijateljile i stalno govorile kako ćemo se ja i ta devojčica oženiti kad porastemo. Godine su prolazile, ja se sa tom devojčicom družio kao drugari iz komšiluka, imali i veze i vezice i nikada se nismo kontali drugačije od prijateljskog. Prošle godine nju zavrne momak malo pre veridbe, ona padne u tako tešku depresiju i meni je kao dobrom drugu i komšiji pao taj zadatak da je psihički prodrmam malo. Vodio sam je gde god sam i ja išao pa čak i na more. Nemam pojma kako, ali smo se veoma zbližili i između nas se rodila ljubav. Planiramo svadbu za novembar ove godine, a naše majke nikad srećnije.
Cura i ja živimo zajedno nekoliko mjeseci.. Imamo odvojene financije, svako plaća svoj dio stanarine i kupuje posebno hranu i piće za sebe. Prije mjesec dana je ostala bez posla pa sam pristao da joj posuđujem novce za stanarinu, ali primijetio sam da je počela jesti i moju hranu iz frizidera. Ne znam kako da joj kažem da to nije ok, a da se ne uvredi.