Muž daje prezime, žena ime. Tako da... deca mi se neće zvati ni po svekru, ni po svekrvinoj mami, ni po kom god bilo kakvom principu koji bilo ko drugi želi. Ako želim da mi se ćerka zove Jordanka, ili Marija, ili Leposava... zvaće se tako (naravno da neće, samo ilustrujem). Nisam ni ja birala muževo prezime, tako da...
U braku sam 3 godine i imamo dete. Nekoliko puta sam pronašla mužu neke poruke u telefonu, saznala da je u izlasku flertovao sa nekom devojkom…mislim da me nije prevario fizički, ali i da jeste, ja i na poruke gledam isto kao i na fizičku prevaru…elem, jako sam dugo skupljala snage da mu zatražim razvod, jer ne mogu da podnesem da nisam jedina žena u njegovom životu…imali smo jednu svađu koja je bila kap koja je prelila čašu i 10 dana sam se mentalno pripremala da ga ostavim, reč nisam progovorila sa njim, videla ga nisam tih 10 dana…kada me je zvao da popričamo, sela sam sa njim i rekla mu da je kraj, i toliko se bedno sada osećam jer nisam ostala pri odluci…nakon pola sata sam plakala i govorila mu da ne mogu da živim bez njega…jako mi je teško i grizem se jer sam ovoliko bedna, slaba i jadna osoba, što sam toliko emotivno zavisna od muža da ne mogu da ga ostavim…i znam da će me opet prodati, znam da sam budala, sve znam…morala sam ovo napisati da izbacim bar delić bola koji osećam.
Obitelj i neki moji prijatelji mi govore da neće doći na vjenčanje mene i mog zaručnika, zato jer je *ružan*, jer je *musliman*, jer je *puno stariji*, jer *nema siguran posao* itd.. stalno mi svi pumpaju glavu da je on najveća rugoba ikad viđena i da me s njim čeka uništenje života i ništa drugo. A mene nikad nitko nije htio osim njega. Da mi nije njeg još bih bila nevina, a što se tiče mojih godina, ja više i nisam tako mlada. Mi ljudi smo socijalna bića i ne možemo da uvijek budemo sami, zato mi ide na živce ona utješna izreka da je bolje bit sam nego sa kretenom, ili ono da ako nisi sretan sam sa sobom da nećeš bit ni s partnerom/icom. Čista glupost. Ja sam toliko bila jadna od te samoće, nevidljivosti muškom rodu i usamljenosti da sam se od jutra do mraka ljuljala na kauču naprijed-nazad, nisam nigdje htjela radit, nit izlaziti, živjela sam u maštarijama, znači skroz sam počela ludjeti. Eto kako je *divno* biti sam..
Naizgled obično dopisivanje. Odakle je ko, ima li partnera, čime se bavi. Zađemo u muško-ženske odnose, on šokiran činjenicom da biram da sam bez momka. Inače je sam pitao razlog. E naredno pitanje je bilo: "da li imam sex ili sam aseksualna". Sačuvaj bože. Odgovorila sam mu da nisam kod ginekologa. Na šta on ispaljuje, u njegovom pilećem mozgu, neprevaziđenu rečenicu: Zato si i sama. Prvo sam se dobro nasmejala, a onda mu poručila ako je izbor između samoće i nekoga kao on - uvek ću birati samoću. Zatim blokirala kontakt. Sa mamom i tatom svojim neka priča tako.
U Srbiji imam platu od oko 4000 evra, živim u Beogradu i, iskreno da vam kažem, nije da baš mogu da se "bahatim" uz ženu koja ne radi i dvoje dece. Gladni i bosi nismo, ali da baš možemo svaki dan u restoran ili da kupujemo preskupu garderobu, isto tako ne možemo.
Dopisivala sam se s jednim momkom, i preko poruka smo se skontali na prvu, bavimo se istim poslom i imamo slične hobije. I kao hajde da se vidimo, ja pristanem, međutim on predloži da ja pozovem neku drugaricu, a on da povede druga. Kad smo utanačili vreme, ispalo je da svi treba da dođemo svako sa svog treninga, pa sam drugarici rekla da ćemo biti svi u sportskom fazonu. On i ja iz različitih teretana, drugi momak sa bazena, a drugarica pristiže u svečanoj haljini, na štiklama, kao mala ucveljena razvedena slatkica, sva koketna i nasmejana. Veče je prošlo ok, posle toga mi više ništa nije pisao, ali je počeo da piše njoj. Da njoj kažem nešto, reći će...pa nisam ja kriva što tebi ne piše a meni piše...
evo, nisam pametna...
Moj muž misli da je normalno da imamo odnose jednom sedmično. Frustrirana sam, pogotovo kad prođe više od 10 dana bez odnosa. Ne znam šta da radim, pokušala sam bezbroj puta da pričamo o tome ali bez efekta. Imam 24, a on 33 godine.
Svojoj deci sam dala celu svoju mladost... a sada kada su odrasli moje su najveće razočarenje.
Ugojila sam se zbog kafe, jer sam posle nje stalno gladna, a ne mogu bez nje.