Nekad kada “pustim vjetar” iako smrdi meni miriše, uživam u tom smradu.
Imam 30+ i dalje se crvenim kao malo dijete. Mislio sam da će me proći, prevario sam se.
Bivši mi je podigao kriterijume u skoro svakom smislu. Prvi dejt nam je proleteo, a trajao je šest sati. Imala sam osećaj da se odavno znamo, kao da sam našla šta sam dugo tražila. Odavno se kući nisam vratila tako nasmejana i puna energije. Tako je bilo lepo i kasnije, iako sam bila u neverici da mi se to dešava. Razišli smo se zbog različitih planova za budućnost, ali setim ga se posle svakog lošeg dejta. Ne znam da li ću se opet tako razumeti sa nekim.
Od malena imam mehanizam buđenja iz košmara. Uštinem sama sebe za ruku, otvorim oči i pomislim "to je bio samo san". Nekad dok sanjam sam svesna da je to samo san.
Shvatila sam da je veoma teško pronaći nekoga za zdravu i dugu vezu, kamoli brak. Drugarice su svoje muževe upoznale slučajno, jedna kad je išla da šeta psa, druga na poslu, a ja nemam sreće. Sad je pitanje da li da budem u neobaveznim odnosima i uživam bar u seksu ili da budem u doživotnom celibatu.
Kada se viđam sa bivšim dečkom namerno se ne okupam posle velike nužde da ne bi došlo do s*xa…
Toliko srećno živi da pravi već peti po redu lažni profil..
Karijerno sam jako ostvaren čovek - po završetku medicinskog faksa sam sa 26 otišao u Nemačku, tamo završio specijalizaciju i došao do državljanstva. Sa 35 sam se preselio u Švajcarsku gde radim evo već 5 godina, plata mi je 5-cifrena u francima. Posedujem više nekretnina.
Oženio bih neku našu 20-25 god (bitno samo da je lepa i zdrava), uglavnom jer kad budem sa vršnjakinjama odmah počinju priču o VTO, a ja sam prošao dovoljno muka da bih se i time smarao. Poznanice kritikuju ovu moju želju. Imam li moralno pravo na to ?
Mislim da nitko nema niže kriterije za dečka od mene- da ne komunicira vrištanjem i uvredama, da ne prijeti/jest nasilan, da me ne vara, da ima posao, da nije fizički odvratan, da ne bjesni na svaki problem (bar na svaki drugi ili treci) I to je to, ništa doslovno više ne smeta, samo nemoj biti odron. Nažalost našla sam baš takvog, jedino što nije odvratan fizički ali psihički je rugoba. Sad sam u tolikom strahu i anksioznisti, toliko puna srama i jada da ne znam što da radim, odakle da počnem.
Sestra je dete nazvala Rodoljub. Ime je toliko ružno a ne znam kako da joj to kažem da se ne naljuti.