Kožne pantalone na devojkama imaju neku posebnu energiju – samouverenu, modernu, ženstvenu. Nešto u tom stilu jednostavno tera i ženu da se osjeća na najbolji mogući način. Sve više devojaka ih nosi i stvarno ih znaju da iznesu, i baš zato bi bilo super videti ih još više. Efekat koji ostavljaju je neverovatan. Ako se pitaš da li su za tebe – veruj, jesu. Zaboravi onu misao “previše je to za školu” – nije. Kožne pantalone nisu ništa vulgarno kako neki muški misle. Naprotiv, pristojnije su i urednije od poderanih farmerki, izbeljenih pantalona ili šorceva koje se često nose u školu, a opet imaju tu dozu stila i samopouzdanja. Farmerke smo svi videli hiljadu puta. Vreme je da malo razbijemo monotoniju i pokažemo nešto drugačije. Slažete li se?
Imam jednu rođaku koja ima 26 godina i za koju smo svi, uključujući i njene roditelje mislili da nikad nije imala dečka. Inače je lepa devojka ali preterano povučena i stidljiva pa sam mislila da zbog te rezervisanosti nikad nije imala nekog. Sasvim slučajno sam nedavno saznala da je već skoro 6 godina u šemi sa oženjenim tipom. Ne samo što je oženjen već je to čovek koji je svega 3 godine mlađi od njenih roditelja. Znam da ćete sad svi reći, nije moj život i da gledam svoja posla ali prosto ne mogu a da ne mislim o tome. Prosto, ona je poslednja devojka na planeti za koju bih pomislila da može biti sa oženjenim i još toliko starijim. Sad ne znam ni kako da joj kažem da znam i trebam li to uopšte da radim, žao mi je da troši svoju mladost na zauzetog matorca a opet, možda je ta njena povučenost samo maska i ona je zapravo vrhunska glumica. Nisam pametna, šta vi mislite kako postupiti, da li možda reći anonimno njenim roditeljima ili šta?
Mama je čitav život “pokrivala” moju stariju sestru, brutalno se zaduzivala da njoj omogući neke stvari, njene greške pripisivala sebi, niko od nas nikad nije smio da je uznemiri, a ako bi ikog od nas povrijedila, mama je zahtijevala da joj odmah oprostimo. Mama je veoma stara i sad vrši pritisak na mene da “preuzmem” sestru, jer jedino ja živim u istom gradu, druga sestra i brat žive daleko. Sestra me toliko puta povrijedila, i mene i muža i moju djecu, da već godinama s njom
nemam nikakav odnos. Ne pada mi na pamet izdržavati je, radi i neka živi od svoje plate. Mama je bijesna na mene. Od nedavno me i za mamu baš briga. Moja djeca i muž su mi najvažniji.
Koleginica mi očešala auto na parkingu. Znam da je ona jer je bila parkirana do mene, njen auto ima drugačiju boju od ostalih, a i sutradan je na posao došla s muževim kolima. Pred njom sam na poslu spomenula da sam očešana na parkingu, jasno naglasila boju ogrebotine, ona se samo pravila luda i brže-bolje započela temu o nečem nebitnom. Na pauzi sam je sasvim normalno pitala da li me je zakačila, ona se uvredila i pokušala da me spusti u fazonu kako ja vozim jeftin auto da bih se opterećivala oko toga, a da je to bila ona nju bi to koštalo mnogo više nego što moj auto košta. Samo sam se nasmejala i shvatila da nikad neće da stoji iza svojih postupaka. Ja ću tu ogrebotinu da saniram, ali će njoj na neki drugi način da se vrati to.
Preosetljiv sam previše, sve me dotiče sve me povređuje, imam 33 godine oženjen radim ozbiljan posao, a s'vremena na vreme se prosto raspadam, ljudi me iscrpljuju kradu mi energiju a ne mogu da se odbranim od toga, daleko od toga da sam mekan ili tako nešto, znam da budem jako ozbiljan kad treba i tvrd, pretežno me ljudi smatraju za jako pametnog i nadprosečnog tipa, ali previše me svaka situacija iscrpljuje, i što više imam i stvaram sve sam manje srećan, sve što nisam imao, sada imam ali kao da mi je došlo kasno pa me i prošla ta želja, čovek je čudna jedinka, ne zna ni sam šta hoće i želi, još jedan dokaz koliko smo mali i skoro nebitni u ovom univerzumu kad ni sami ne znamo da se pohvatamo a želimo nešto od života... P..S nije sve kao što izgleda, mnogi jaki naizgled ljudi, su jako nežna i osetljiva bića, tanane duše i osećajnog srca... Čuvajte sebe kao takve, svet vam neće dozvoliti ali morate se truditi do kraja...
Pre 6 godina sam imala šansu da odem u inostranstvo. Moji su se predomislili u poslednjem trenutku i odustali od toga da mi pomognu. Tada sam imala 23 godine. U međuvremenu sam dobila autoimunu bolest, brain fog i borila se sa dijagnostikovanom kliničkom depresijom. Moja porodica umesto da mi bude podrška mi je nabijala sve na nos, i što su mi ikad kupovali hranu. Danas nemam priliku da odem nemam ni posao, niti nekog značajnog iskustva. Mesto je malo i ne mogu da se zaposlim koliko god pokušavala. Kad sam ih molila za prekvalifikaciju ili neki zanat sve kažu da se raspitam šta i kako, al pare ne daju. Boli me što svima nešto ide, a meni je život stao.
Kako se ponašati prema roditeljima kojima je bitnije mišljenje okoline nego sreća deteta? Postavljaju neke bizarne ultimatume, uslove...
Još jedna koja se zaj....pa napravila kuću pored njegovih. Nema tu nikakvih granica niti ih možeš postaviti ako ste odmah kuća do. Kad god pogledam kroz prozor ili izađem pred kuću, vidim ih, stalno su tu. Krenem nešto raditi, šta to radim. Kud smo to krenuli. Počelo me to izluđivati, dođe s godinama. Ne da mi se ni svoje gledati kamo li njegove. Nisu loši, ali hoću svoju mir.
Kad čuvam male rođake uvijek im smislim neku priču koja ih zainteresira pa su na to fokusirani još nekoliko dana. Jednom smo sreli gospođu koja ima dva psa iz crtića Paw Patrol, nakon što su se poigrali sa njima i slikali kasnije sam složio priču da su oni sad na tajnom zadatku i hvataju zločestog stričeka koji je djeci iz vrtića ukrao četkice za zube i sad tu dječicu jako zubi bole i ne mogu jesti sladoled. 😂 3 godine, naravno da su povjerovali!
Svjesna sam da mi je jedini problem u životu diplomski rad i da ću nekad žaliti za ovim vremenom "bezbrižnosti" ali ja ne mogu spavati od te muke i ne osjećam se dobro niti jedne sekunde svog života dok to ne riješim. Ne uživam u ničemu i ne osjećam niti jednu lijepu pozitivnu emociju, mrzim što sam takva.