Dam šansu dečku koji niti je obrazovan, niti je fizički privlačan, koji je non stop ponavljao da je ružan, znači niti ima samopouzdanje, da bi on mene otkačio jer "nisam zgodna". Mere su mi 85-67-100.
Smatram da su neke stvari izmišljene zbog blama, npr. tuš kabina je izmišljena da ne bi muža ili ženu bilo blam da gledaju jedno drugo kako preskaču nogom kadu i podižu noge kao neki de*ili.
U prvim razredima Osnovne škole sam nekoliko puta išla u ćošak, i to me je baš pogađalo da sam plakala dok sam bila u ćošku.
Iskreno verujem da će mi se ovaj fakultet nekad isplatiti.
Mislim da je visina velika prednost i da svi potajno maštaju da su visoki, samo to niko neće da prizna i ovi sto su se navodno prihvatili takvi kakvi jesu.
Veze koje su između prethodno razvedenih ljudi su rasterećene pritiska u vezi sa brakom, rađanjem, finansijskim pitanjima...ostaje samo da se uživa, inspiriše, opušta i jedno drugom učine život lepšim.
Kod ljudi mi je glavno to kako se osećam u njihovom društvu. Sa nekim osobama pričam reda radi, a sa nekim osobama mi je prijatno i kada šetamo i kada ćutimo... Smeta mi što se u današnje vreme TOLIKI akcenat stavlja na izgled, kad je energija mnogo bitnija.
Zbog toga šta sam malo deblji, imam ogrorman problem jesti pred ljudima. Na druženjima kada se god jede, imam osjećaj da me ljudi na neki način osuđuju.
Ne mogu razumeti neke ljude. Suprug i ja smo 15 godina u braku. On ima 40 ja 35 godina. Trudimo se da izađemo zajedno ponekad u noćni provod. Ali desi se da nekada ja izađem sama sa drugaricama a nekada on sa svojim društvom. Čujem priče koleginica kao na foru šta će ona sama udata je. Mada nikada ne flertujem sa suprotnim polom. Ko je ovde lud? Ja ili one?