Opis moje 2025. se može svest u par rečenica. Loše zdravlje, transplatacija, oporavak od iste, gubitak oca sa kojim se nisam kako treba ni oprostio, online upoznavanje jedne savršene žene koja iako me nije poznavala je bila tu za mene u mojim najtežim trenutcima a ja sam njoj mogu slobodno reć priredio samo bol, ništa joj lijepo nisam pružio i naravno sa tim je otjerao od sebe. I sad kad opet ležim u bolnici i imam hrpu vremena za razmišljanje samo si vrtim po glavi i pitam se kako li je, šta li radi, kako li joj ide, da li je dobro i jel napokon pronašla svoju sreću. Dao bih sve na svijetu da tu brbljavicu čujem makar na minut, da osjetim onaj njezin osmijeh u slušalicu.
Kao muškarac moram da priznam da sam razočaran današnjim muškarcima. Dal je moguće da niko ne sme da priđe devojkama, pa najgore što može da se desi je da odbije razgovor. Nemaju devojke visoke standarde već muškarci nemaju hrabrosti da urade prvi korak.
Uvek mi je bilo lepo u tvom prisustvu. To si mogao da vidiš po meni i osetiš. Voljeno, zaštićeno, opušteno, poželjno. Kao Boginja. Mrzela sam ali i volela te tempirane trenutke i uvek sam zamišljala kako je tek kad bih bila duže sa tobom. Nemir sam jedino osećala kad te ne vidim i ne čujem dugo.
Imam 35 godina i nemam sreće da pronađem srodnu dušu. Vjerovatno sam previše dobar prema djevojkama, a danas to nije u modi. Posljednjih 10 godina sam pokušavao ostvariti normalnu vezu, međutim nije mi polazilo za rukom. Da spomenem da sam siturian, radim i živim sam. Poslije svega povukao sam se u sebe i poslije duge emotivne pauze konačno preko posla našao osobu koja mi se na prvu dopala i za koju sam bio spreman da je oženim, da bih danas otkrio da ima dugogodišnju vezu. Užasno sam se razočarao, jer ne želim da kvarim nečiju sreću. Zato i ostajem sam, teška srca. Možda je sudbina odredila da tako bude.
Osipam se kada vidim po društvenim mrežama žene koje kuvaju sa puštenom kosom, koje se šminkaju, a da takođe prije toga ne pokupe kosu sa lica nego im se onako lijepi po puderu dok se šminkaju. Djeluje mi baš neuredno.
Naša veza je zapravo splet međusobnih manipulacija. Ja njega koristim za ostvarenje kontrole i moći, a on mene za bijeg od odgovornosti i potrebe za potvrdom. I zasad nam ide.
Mrzim kada na autobuskoj vidim bandu dečurlije kako cevče one vejpove. Još kad se deru…
Svekrva mi je predložila da beba spava sa njom u sobi kad sam došla kući iz porodilišta.
Imam 32 godine i osjećaj poslovne neispunjenosti. Kao da ni za što nisam stvoren.
Uspješan sam u poslu koji radim, ali sam izgubio samopouzdanje i osjećaj da mogu nešto više postići u životu. Svaki mi je dan muka otići na posao.