Mnogo mi smeta kad osoba ne zna da izgovori slovo r. To mi toliko para uši i antipatično je, da je to strašno. Da se odmah razumemo, ne sprdam se sa ničijim zdravljem, već kažem da mi smeta. Zbog čega sam ja sad loša, ako mi to ne odgovara i ako se ježim (negativno) kad to čujem?
Imam 35 godina i više uopće nemam energije niti volje za druženjem sa ljudima općenito bilo to prijatelji, obitelj, poznanici, kolege idr. Vesele me moja 4 zida, mir i opuštanje. Ironija je ta da radim s ljudima, dobar sam u svom poslu, no opet svih 8 sati samo maštam da dođem doma i počeo sam samo "odrađivati" posao da što prije prođe i da nemam puno interakcija. Ako moram na neko druženje doslovce me uhvati tjeskoba. Tako je već godinama, sve gore i gore. Moja cijela obitelj je druželjubiva i ne razumiju moje osjećaje i naravno da nam odnosi trpe. Ima li nas još takvih?
Upisala sam 2022 fakultet dobila budžet ali ne i dom, celo leto sam radila da ima za prva 3-4 meseca da platim stan i da imam malo za džeparac. Neverovatno je kako su stanovi tad ubrzo pred početak studija poskupeli, život, posla nisam imala ali sam barem bila mirna 3 meseca. Znala sam da moram pronaći posao ali bez uspeha. Neko vreme sam se davala za noć veče 50e noć 100e nešto na kratko 20e. Drugog izbora nisam imala pročulo se po gradu da sam ku*va da radim za pare. Jbg nisam razmišljala šta to nosi sa sobom moj ugled je narušen a ja sam posle godinu dana postala depresivna.
Imam osećaj da svaki put kada zovem momka da izađemo u grad budem odbijena, a ovamo planiramo zajednički život (njegov predlog). Ne znam kako da se osećam…
Ne shvatam osobe koje ispuštaju zvukove dok jedu npr mljackanje, kupaju se npr uzdišu, voze auto npr glume da voze formulu...
Sutra slavim rođendan i jedina želja mi je kupiti automobil i početi voziti…
Koje je prokletstvo da se mlada cura zaljubi u čovjeka godina svojih roditelja?
Da se razumijemo nikad nisam shvaćala takve odnose, čak i kad je prijateljica prohodala sa rastavljenim muškarcem koji ima djecu i velika je razlika u godinama i šta mi se dogodi? Puno gora situacija, oženjen i duplo veća razlika u godinama nego kod prijateljice koju sam ranije kritizirala. Imam super uređen život, najmanje što trenutno želim je to upropastiti i nečiji brak, ali što duže vrijeme prolazi, čim se na većoj distanci držimo i izbjegavamo da se dogodi nešto između nas, ja se sve više loše osjećam, doslovno trunem u sebi. Imam problem što tu patnju ne mogu s nikim podjeliti jer se sramim situacije iako ni do čega nije došlo. Tješi me jedino što neću nečijoj djeci razorit obitelj i slomit srca, a što će samnom bit, ne znam.
Volim kad cura glumi da ne zna ništa u krevetu. Više me pali da je 'učim' nego da me stvarno zadovolji.
Jednom sam se dogovorio s curom da dođe kod mene, a kad je došla, pravio sam se da nisam kući. Nije mi se dalo gledati film. Niti nju.
Niste ni svesni šta sve devojke urade da bi bile primećene u gradu, i sama sam isto radila. Dok sam imala 16-17 godina smo se oblačile u što kraće mišiće, gde pola du*eta seva dekolte gde se pola si*a vidi, štikle sve je to lako kad je toplije vreme, dok se zimi smrzneš kad izađes u grad. Kada sam malo odrasla moraš uvek biti doterana, utegnuta, helanke, uski šorcevi, haljinice. Muškarci ti kojekakve slike traže u donjem vešu samo da im zagolicaš maštu. Ponekad sam bila i kučka u krevetu za jednu noć samo da bi bila sa nekim ko ima para. Za mene je važilo da sam dobra riba u gradu Novom Sadu, sa 23 godine kada sam završila fakultet da sam sve pogrešno radila što se tiče tog ljubavnog života. Mislila sam da je to okej ali nije. Pogasila sam sve društvene mreže, počela da treniram, upisala strani jezik, često idem u pozorište, crkvu, vikend putovanja, svako drugo veče nešto malo pročitam od knjiga dosta vremena provrdem u šetnji sa svojim psom osećaj je odličan.