Imam bebu od 2 meseca, muž mi pomaže maksimalno, ali radi. Da mi je neko pričao da će mi ovoliko zadovoljstvo biti jedna obična cigareta dok se smrzavam na terasi, ne bih mu verovala. Čist luksuz!
Nisam plakao sigurno 11-12 godina. Sinoć me nešto stislo u grudima i odjednom suze krenuše. Plakao sam sigurno sat vremena i mogu reći da mi je sad mnogo lakše.
Detinjstvo sam provela lažući prijateljice da mi roditelji ne daju da izađem ili da ne želim da izađem. Istina je da nismo imali kinte za to. Volela bih da se nisam stidela siromaštva. Nije sramota nemati. Ili barem ne treba to da bude sramota deteta!
Čujem iz kuhinje da moja ćerka od 11 godina sluša muziku 90tih😍
Imam sina koji sve što zamisli u svojoj glavi to i uradi ali sve uradi naopako. Uvek se sa svojim odlukama uvali u probleme! Ne znam dokle ću imati više snage vaditi ga iz problema!
Kao mladi lekar savjetovao bih svima da ne upisuju medicinu radi očuvanja psihičkog i fizičkog zdravlja. Niti su cenjeni niti plaćeni kako treba, a privatni život se svede na 0.
Imam ogroman problem. Raskidam veze nakon 2,3 mjeseca jer se mrzim otvarati ljudima, mrzim da se vežem. Imam strah da ću biti ostavljena kada upoznaju pravu mene. Nikad nisam opuštena, uvijek moram biti "savršena", sa šminkom, puštenom kosom, lijepom odjećom. Ako ne poradim na sebi i ne razbijem ovaj strah, ostaću sama zauvijek.
U braku sam malo više od pola godine, volim svog muža kao najboljeg druga i super nam je zajedno ali nikad nisam osećala posebnu fizičku privlačnost prema njemu. Sanjam i razmišljam o drugim muškarcima. Udala sam se jedino zbog vize.
Prošao sam skoro 40 časova vožnje sa lošim instruktorom i ne postoji nikakav napredak u vožnji do sada. Kajem se što nisam promenio instruktora pre. Da li da krenem sve ispočetka sa novim instruktorom, pa da onda polažem ili da napravim pauzu?
Majka mi je branila u osnovnoj, a i kasnije da se šminkam, da imam dugačke ili lakirane nokte, farbanu kosu... Prvi put mi je bilo dozvoljeno da kupim i imam maskaru sa 16 godina. Do 12. godine me je šišala na kratko kad sam joj rekla da prestane. Nasuprot njoj, mama najbolje drugarice je drugarici prebacivala u oš kada u školu nosi duks i punđu, po njenom bi trebalo da nosi košulju i napravi lokne. Bedževi i bend majice koje sam ja nosila (tu me je majka podržaval) su njoj bile zabranjene. Kupovala joj je garderobu i šminku maltene oduvek i govorila joj u srednjoj da će se dopasti nekom dečaku i da zato treba uvek da bude sređena. Meni je dečko naravno bio misaona imenica do 20. Danas smo odrasle i ja se oblačim veoma ženstveno, duga kosa i dekolte su uvek obavezni, a moja drugarica nije postala muškobanjasta, ali joj je sređivanje najnebitnija stvar na svetu, uvek je obučena veoma jednostavno. Izgleda da deca uvek ispadnu kako roditelji ne žele.