Krivim svoje roditelje za sva stanja i prazninu koju osećamo mi njihova deca. Tokom celog odrastanja je nedostajalo njihove pažnje, a nakon rastave su skroz digli ruke od nas, na samom početku srednje škole. Posledica smo mi, koji smo tada bili deca, a sada smo odrasli ljudi, ali praznina koju osećamo nas uvek prati i ne dozvoljava da nastavimo sretno živeti i uživati u našim brakovima. Ne mogu opisati osećaj izgubljenosti i brige šta će biti sa našim životima i nama, iako smo poslovno uspešni ljudi.
Počinjem da kontam da šta god da uradiš ili ne uradiš uvek će postojati neko ko će da ima primedbu na šta god...
Zašto je teško priznat neku laž iako si uhvaćen na djelu? Bilo bi poštenije nego se umjesto toga derati na drugu osobu kako to nije istina i da se nema zašto pravdati? Kakav je to ludi sklop u glavi?
Moje telo se toliko promenilo u poslednjih nekoliko godina, pritom imam svega dvadeset šest i pitam se koliko ću se tek kroz deceniju-dve izmeniti s obzirom da još nisam ni rađala. Vodim računa o ishrani, ne merim hranu u gram i ne brojim svaku kaloriju, ali godinama ne jedem sve i svašta, brza hrana nije sastavni deo moje ishrane; treniram, opet ne nešto da mučim sebe, već onoliko koliko mi prija i koliko mi je potrebno da se osećam dobro; ne pijem alkohol; ne pušim. Imam nekih dva kilograma viška i trudim se da se ne opterećujem previše, jer u mojoj glavi su to i onako samo dva kilograma. Probam pantalone od pre dve godine, ne mogu da navučem preko kukova, vrat, ključne kosti ništa to nije kao do pre neku godinu, jednostavno sve se na meni menja, stapa, poprima taj neki okrugao oblik. Ljutila sam se kada su mi govorili da ću biti kao moja baka i majka i da neću moći da pobegnem od genetike, govorila da je to nemoguće pa ja vodim računa o sebi. A sada sve više mislim da su u pravu.
Drago mi je što raste svest o traumama koje roditelji uzrokuju deci. A pogotovo svest o tome da su emocionalne traume podjednako teške kao i fizičke. Jedino neko ko je odrastao u takvoj kući zna koliko je teško imati roditelja isfrustriranog samim sobom, koji to iskljuje na vama. Kojem nikada niste dovoljno dobri ma šta god radili. Kojem dođete kući sa desetkom iz najtežeg predmeta na fakultetu, a on vam kaže "pa dobro ali ajd položi ovo nešto treće". Jedino neko ko je imao takvo detinjstvo zna koliko je teško naučiti da se oslanjaš samo na sebe kad si dete.
Poznajem jednog čovjeka koji svoju djecu napada zato što mu ne rađaju unuke i "izgovor" da nisu u financijskoj mogućnosti odgajati djecu kod njega pada u vodu jer on isto nije imao novaca pa ih je ipak naštancao i oni su svi ispali dobri, a ne zna da ga sva djeca mrze jer su uvijek bili gladni i željni obične čokoladice i ljubavi. I to što su oni sad ispali dobri ljudi i nisu kruha gladni nema veze s njim jer se on za njihove živote zainteresirao tek kad su se oni odselili i prestali biti financijski teret.
Čekam to doba života kada će me biti baš briga kako je neko shvatio ono što sam rekla, da li je uopšte shvatio, kako me drugi ljudi vide, kako me je neko predstavio kod nekog i time tom nekom stvorio pogrešnu sliku o meni i svemu onome što ja nisam i još mnogo toga. Četvrt veka sam prevalila i nisam naučila da me boli uvo za ove stvari. Šta više užasno se potresem i mučim sebe jer se teško mirim sa tim da u tuđim očima ispadam loša, a jedino čemu težim u životu je da budem dobar čovek. Znam da nikad neću moći svima da budem dobra, ali opet...
Izašli mi na spoj, sve super dok me nije pitao gdje radim. On se šokirao i odmah zaključio da imam ogromnu plaću bez obzira što radim u korisničkoj službi. Lik mislio ako je ozbljna firma da svi imaju velike plaće. I naravno da se uplašio jer je mislio da zarađujem više od njega. Ali ovo mi je privremeni posao dok ne nađem bolji, a takav lik mi ne treba jer što ako se dogodi da napradujem više od njega.
Imam sina sa autizmom. Treba mi užasno puno snage za svaki dan sa njim. I svi komentari iz okoline su dosadni, teški, i bolni. Prestanite govoriti progovoriće, biće dobar, to će proći i slično. Neće nažalost proći, samo mi solite ranu!
Djevojka mi ne može da pređe preko toga što sam se družio kao klinac sa grupom " lakih" i "nemoralnih" djevojaka kako se to u društvu kaže. To sam radio jer više nisam mogao slušati: Trgni se, ti si muško i ostale floskule. Te djevojke su me pozitivno promjenile i da me ona upoznala prije toga sigurno ne bi željela povučenog i mirnog muškarca a to danas najviše odbija djevojke i žene.