Kada sam završavala srednju školu nisam išla na maturu, bila je to zabava u restoranu. Iako su me roditelji tjerali da idem, da će mi kupit haljinu i dat novac ja nisam htjela. Cjelu srednju školu proživljavala sam vršnjačko nasilje i ruganje. Išla sam jedino na norijadu, i tamo su neki plakali, a ja sam jedva čekala da se završi i da više nikad ne vidim te ljude. Prošlo je 10 godina i ni sa kim nisam u kontaktu.
Imala sam prvu veliku ljubav pre 10 godina, bili smo zajedno 4 godine i nakon toga smo se viđali i čuli. Nikada više nismo bili zvanično zajedno iz nekih (sada vidim) glupih razloga, ali nastavili smo uvek da se volimo i svašta smo prošli zajedno. Rekao mi je da posle mene nikada nije imao devojku i da će je imati kada bude spreman za to. Ja sam kasnije dobila dete i neko vreme se nismo čuli. Pre nekih mesec dana sam konačno skupila hrabrosti jedne večeri i javila mu se, s namerom da ga pitam da li bi želeo da konačno budemo zajedno i batalimo sve gluposti, kao i to da li bi prihvatio moje dete u svom životu. Igrom slučaja saznam baš to veče da ima devojku, prvi put nakon moje. Odgovorio mi je, ali nikada mu nisam ništa rekla jer nisam želela da mu remetim sreću i mir. Svakog dana razmišljam šta bi mi rekao da je situacija bila drugačija.
Na početku sam 30-ih, a moj dobar prijatelj je 10-ak godina stariji i ima ćerku u ranim 20-im. Dobio ju je mlad, i stalno ima probleme s njom.. razmažena, proračunata, manipuliše. Na jednoj porodičnoj proslavi ostao sam s njom kad je on otišao. Popili smo dosta, opustili se, i završili tu noć u krevetu. Znao sam da nije pametno, ali tad mi nije delovalo strašno. Sutradan mi piše da je otac saznao, da je poludeo. Bio sam s*eban, kajao se i mislio da sam izgubio prijatelja. Nije mi se više javljao. Posle 3 nedelje me zove, priča normalno, kaže da zna, da ne zamera, da smo odrasli ljudi i da mogu da budem s njom ako želim. Šok. Par dana kasnije, još veći šok! Piše mi da je trudna. Iako nismo koristili zaštitu, prilično sam siguran da dete nije moje. Verujem da mi se javio tek kad su saznali za trudnoću i sad pokušavaju da mi "smeste dete". Ne znam kako da se postavim?!
Jedna od najboljih prijateljica mi se odselila u Ameriku u februaru. Svaki dan mi sve više nedostaje i svaki dan mi je sve teže. Čujemo se mi i dalje, ali nije to to kad se ne viđamo. Ovdje gdje živim imam par drugarica, ali sve je to površno, više se dopisujemo a vidimo se jednom u par sedmica. Pokušala sam se zbližiti i sa kolegicama sa posla, ali nijedna nije zainteresovana za druženje privatno. Osjećam se grozno i nemam s kime ništa da podijelim.
Bili smo dve godine zajedno, nešto smo se bezazleno posvađali i zašutili. Nije nam prvi put. Nakon mesec dana i možda malo više nazvao sam je da joj čestitam rođendan, da bi mi rekla da se udala. Izgleda da sam samo ja voleo. Ovo me izbacilo iz koloseka skroz. Teško je baš. Kad joj bude najlepše nek pomisli na mene!
Volim svoga dečka! S njim sam sve sretnija i to je najbitnije. Dobrota, smijeh, poljupci, zagrljaji i sve najbolje!
Muškarci koji ne mogu da se odvoje ni psihički, ni fizički od majke/sestre, ne bi ni trebalo da se žene i upropaste svesno život nekome. Mamini sinovi bi trebalo da ostanu samci i nek ih mamica čuva i brine o njima. Razvela sam se jer je čovek za 5 godina skoro stalno polovinu svoje plate slao svojim roditeljima, koji zarađuju i žive normalno. Moja plata je bila cela naša, njegova pola njemu, pola njima. Učinite uslugu ženama koje žele normalnog muškarca i normalnu porodicu i ostanite s mamom. Naravno, takvi nikad neće decu, jer mora mama doživotno da se održava. Nemam ništa protiv pomoći bilo kome, ovo je bilo iživljavanje i bezobrazluk. Kupovina skupocene garderobe, putovanja, razni hirovi, a onda mi nemamo više novca nakon toga. Jadno.
Cimerka mi je toliko aljkava, da je to za ne povjerovati. Jedva čekam da mi istekne ugovor i da se odselim.
U teretani točno vidiš tko trenira da bude u formi, a koga je uhvatila kriza srednjih godina. Mene je blam gledati ljude 40+ koji se prenemažu, misle da su kao momci/cure. Muškarci koji te škicaju i smješkaju se, žene koje oblače uže konplete od mene, zamahuju kosom, uvijaju kukovima dok hodaju…pakao. Nije da gledam ljude, ali ne možeš ne zapaziti.
Imam 29 godina i nemam više okej drugara za noćni provod i normalna druženja. Gotovo svi su se poženili/poudavale.
Ovi što se nisu oženili vole kafančuge i najveće rupe u koje je bar meni muka da privirim.
Da li sam izlaziti, ići na more ili??
Voleo bih da se skrasim, nadjem normalnu devojku/zenu, ali jednostavno do sada se to nije desilo. Ne vidim to kao veliki problem, ali tako je kako je..