Bojim se da se drugarica i ja udaljavamo. Završile smo faks i počele da radimo. Ona se nekako povukla otkad je sa dečkom (više od pet godina), a to je sad postalo još izraženije jer stanuju zajedno i rade od kuće. Dan joj se svodi na posao, spavanje i spremanje obroka. Ne znam kako može bez neke fizičke aktivnosti, hobija ili izlaska u grad. Razumem da smo svi drugačiji, ali već neko vreme pričamo samo o poslu i kao da nam ponestaje tema za razgovor. Mene to brine i guši, osećam se kao da imam 55 a ne 25 godina. Mogu misliti kako će tek biti kad dođu deca...
Moja žena se toliko bori protiv nasilja nad ženama da to nije normalno. Pritom mi imamo savršen brak i nikad se nismo ni posvađali.
Išla sam po novu ličnu kartu. Ličim na užas užasa. Jesam li toliko nesposobna i odvratna? Jesam li toliko ogavna? Gledam fotografiju i plačem. Bar to da mi je lepo u životu ali ne. Nikog nije bilo da mi kaže skini crnu jaknu, prebaci kosu napred. Brat je gledao belo u mene. Sad kaže "nije bitno" a ja plačem i muka mi je.
Ako posle 10 godina veze ona ne želi da živi sa mnom, mislim da neće nikad. Ne kažem da sam najidealniji čovek na svetu, ali je volim i brinem o njoj. Ali njoj to nije dovoljno. Uvek traži neke izgovore, samo da završim faks, pa onda master, pa samo da se zaposlim. Veoma smo dugo zajedno, i jako smo vezani. Znam da će biti preteško, ali ovo više ne vodi ničemu. Nemamo zajedničke ciljeve i to je jako veliki problem. Njoj je najveći cilj u 26 godina da ide sa društvom da se zeza i provodi. Da "uživa u životu". Dok su moji ciljevi totalno drugačiji.
Skoro mi priča koleginica, kako uskoro puni 30 godina, i kako je sama, a baš želi da se uda i da ima decu. Pitam je za kriterijume, i kaže skromno; da je normalan, i da ima neki svoj privatan biznis, da ima para, da ona ne bi morala da radi. Pa rekoh koleginice, ima jedan veliki problem, sad dolaze mlađe devojke, lepše, zgodnije, konkurencija je paklena. A pritom daleko je ispod proseka, za to što traži. Otišao je ovaj svet u đavola.
U Hrvatskoj u Zagrebu kao da 90% ljudi uopće ne radi ništa, a imaju svi plaće 1500 eur i više jer ja kad dođem u tramvaj a radim od 7 do 5 ja budem strgana i umorna od posla s podočnjacima do poda, naradim se ko konj, a drugi koje vidim u tramvaju su svi tako odmorni u licu, svježi kao da ništa ne rade po cijele dane. Ili uopće nema nas radnika pa su sve u tramvaju studenti, a ja jedina radnica ili koji vrag. Svi tako odmorni i puni života nakon posla, a ja kao za sprovod.
Da osvojim Loto, sve bih spiskala na putovanja! Sve do jednog centa.
Zašto sam zaljubljena u njega ne znam. Nit je lep, nit je zgodan, nit je bogat. Samo provodimo 8h zajedno.. Ja ne znam kako da me ovo prođe.