Kad sam bio samac nisam mogao da nađem devojku nigde, ama nigde bre, imao sam osećaj da beže od mene. Sad kad imam devojku svuda hvatam poglede, koleginice na poslu konstantno traže razlog da uđu u neku priču sa mnom, ma otvorilo se milion šansi. Ne razumem ženski mozak nikako.
Svoje srednje škole i mature ne želim da se sjećam. Uzaš kako sam se obukla za matursko 😂
Znam tablicu množenja ko iz topa, ali zato sabiranje, a pogotovo oduzimanje moram na prste. Ne znam šta je s mojim mozgom...
Jel i vi nekada gledate svoga momka i pomislite u sebi "za koga se ja doterujem, nisam normalna..."
Jako me nervira kad neka osoba nađe dobrog dečka/devojku i onda piše okolo svima kako i njih čeka ta neka posebna osoba, samo je još nisu našli. Brate ako si ti našla ne znači da ćemo svi, neki ljudi jednostavno nailaze samo na promašaje. Dakle bez tog lažnog entuzijazma, molim. Hvala.
Ko može gledati lijepu djevojku ili udatu ženu bez nekih skrivenih strasti, da bude sa njom blizak i prijatelj, ja mu skidam kapu iz poštovanja. Iskreno da kažem još, ogroman broj ljudi smatra da su takvi, ali realno im se nikad nije ponudila prilika.
Najbolja drugarica me uzima zdravo za gotovo od kad sam se porodila pre šest meseci. Javi da će doći da popijemo kafu, nit dođe, nit se javi. Nakon tri dana pita da se vidimo oko 12, 1; dođe u šest na vrata samo da ostavi poklon i pozajmi nešto; javi da hoće u šetnju u 1, ja sve tempiram, evo prošlo je 2 ne odgovara na poruke, nije na mreži. Ona je inače sjajna osoba, mnogo mi je pomogla u životu (obostrano) i zna sve o meni. Ali ovo ponašanje me rastužuje i stvara anksiznost jer se mislim “da li sam joj se previše poveravala?”