Jako me je strah trudnoće, a imam 29 godina iskreno kada pomislim da imam ogroman trbuh riga mi se. Tek kad pomislim na porod i na to da moje tijelo neće izgledati isto kao sada ne mogu se pomiriti sa tim. Sigurna sam da bi mi to samo donijelo depresiju jer već sada kad pomislim na to uhvati me strah i neki neugodan osjećaj u stomaku, da li je to neka dijagnoza nešto ne znam ni sama.
Srce mi je slomljeno više puta i priznajem da sam sama kriva jer sam verovala, ali ne mogu vreme da vratim! Kada se prelomi srce jednom, onako baš jako, ne sastavlja se i ne veruje nikom. Imam 35 i kada mi kažu da je preda mnom život, znam da jeste, ali ne onakav kao pre, već život u kome neću voleti i nadati se kao pre sreći. Čekam idealan trenutak da bar odem iz svog rodnog mesta i ove države. Znam da će me neka sunčana zemlja malo oporaviti, ali za život usamljene vučice, jer ja sebe ni u braku ni u vezi ne vidim.
Ženim osobu koju ni ne volim previše, samo da bih povredio bivšu o kojoj ne prestajem da razmišljam.
Zbog nagle bolesti muža nismo mogli plaćati gazdama stan i imamo duga. Sad kako radi plaćamo za ostatke i nekako se krpamo dok sve ne bude poplačano. Danas saznam da me gazdarica otračala cijelom mjestu. Svi znaju i šuškaju da sam dužna i svi gledaju ispod oka. Čak sam vidjela neke prepiske. Želim se ubiti. I sebe i dijete i muža.
Gde upoznati prijatelja s kojim mogu da se vode i dubokoumniji razgovori?
Stidiram privatni i državni i radim u kancelariji do 11 uveče. U 7 izađem iz kuće u 12 sati sam kod kuće. Toliko se trudim i osećam dobro u vezi sebe. Nadam se da ću jednog dana uspeti sve što sam zamislila i inspirisati druge ljude. Imam 20 godina.
Ja sam jedan od onih o kojima svi pričaju kao o super likovima, pametan, sposoban, zabavan, uvijek nasmijan. Na poslu i u društvu često sam u centru pažnje.
Ali istovremeno ja sam onaj koji je usamljen kao pas. Onaj koji već dugo nema nikoga, koji dobija samo seenove i prazne odgovore. Onaj kojem nikad niko u životu nije pružio pravu ljubav. Imao sam dugu vezu, ali to očito nije bila ljubav.
Ja sam onaj s užasno niskim samopouzdanjem, koji iza osmijeha skriva bol. Onaj koji je ove godine ušao u najteži period, u najveću depresiju u životu. Izgubljen sam i ne znam gdje da idem, šta da radim, ni gdje da pronađem malo mira. Samo jednom u životu želim da osjetim ono o čemu drugi pričaju.
Ja sam jedan od onih koji su dobri svima, a najgori prema sebi. Koji oprašta svima, ali je sebi najstroži sudac. Nikog ne gazim, ali gazim sebe svaki dan. Moja glava je i moj najveći dar i moj najveći neprijatelj.
Sam sebi sam stvorio zatvor iz kojeg sada ne znam kako da izađem.
Kao klinac imao sam 1000 želja i ideja, mašta mi je bila omiljena zanimacija. Sada nakon više od 6 godina od kako radim došao sam do toga da mogu sebi ispunjavati gotovo sve dečačke snove, ali stvari su se promenile. Više nema te želje, tog entuzijazma i elana. Na čas se prisetim nečega što sam nekada želeo, i potom nastavim dalje po ustaljenom. Zaista se pitam da li će ovako, monotono, da ostatak života proleti ispred mene, a da više ni u čemu ne mogu da uživam. Da li je ovo taj “život odraslih”??
Suza mi je krenula. Sjetio sam se mnogih djevojaka koje su mi nekada mnogo značile i zbog kojih sam mnogo tugovao. A onda sam shvatio da niti jedna od njih nije u mome srcu, samo u svijesti i sjećanju na neko drugo vrijeme. A suza je krenula kada sam shvatio da je jedina djevojka koja mi je u srcu, ona sa kojom djelim dom...... Suza radosnica.
Svog prvog momka sam volela bezuslovno. On je bio moja najveća patnja, a opet i najveća radost. Srela sam ga posle 20 godina. Od tada ne mogu da dođem sebi. Razmišljam o njemu, šta bi bilo kad bi bilo, bole me neke stare rane, sećam se svega, maštam o nama, kao da sam se vratila u prošlost. Samo želim savet kako ovo da prestane jer traje već duže vreme. Želim svoj život nazad.