Imam ogroman strah od razvoda (imam troje male dece) Razvodimo se jer me, kako kaže više ne voli... Pokušavali 100 puta ponovo, ne ide... Treba mi neko da mi kaže da ću moći sama. Da li ste i vi uspjele da se izborite i kako? Je li smak sveta ostati sam u 40.? Mnogo se plašim, izgubila sam sve što sam godinama gradila i maštala.
Imam 34 godine i danas sam pred svojom decom dušu isplakala jer sam po ko zna koji put od svoje majke odbačena. Ona oduvek više voli brata i meni je to jasno. Sad oboje imamo decu i ona isto to radi i sa unucima iako svi živimo kilometrima daleko i to boli mnogo više nego kad sam lično ja bila u pitanju. I onda me dete pita jel baka više voli ujkinu decu i ja se slomim, isplačem. Žene, budite fer prema svojoj deci, nas sa 30+ i dalje boli kad mama ima omiljeno dete.
Sanjao sam da mi je baba preminula. Sutradan se to stvarno desilo. Naglo je umrla, od plućne embolije koju nije ni znala da ima. Verujem da je slučajno, ali nije svejedno.
Želim da se prebacim na drugi fakultet jer me ovaj psihički uništava, ali me strah od mojih.
Gledati roditelje kako stare je posebna vrsta tuge. Sad sam u srednjim dvadesetim, željna života i putovanja, a oni su uveliko u penziji. Fizički su sve slabiji, postaju i malo džangrizavi jer su dosta u kući, a ja bih se popela na mesec da mogu. Krivo mi je što mi sa njima (a i u rodnom mestu) dosadi posle tri dana. U drugoj sredini sam procvetala, imam posao u struci i priliku u inostranstvu, ali ne znam da li da je iskoristim. Znam da oni jedva čekaju vikend jer tad ja dolazim, i ja volim da ih vidim, ali volela bih i da ostvarim šta sam oduvek želela. Ne znam da li će mi se kasnije ukazati ovakve prilike i baš se lomim u sebi.
Za vreme operacije na otvorenom mozgu, nekoliko puta srce mi je stalo. Operacija je trajala 9 sati, izgubio sam dosta krvi više puta sam reanimiran i bio sam u komi 3 nedelje. Ljudi, ovo oko nas, to nije sve, to je samo jedan mali deo, samo početak. Iskreno, bilo mi je lakše pre ovog saznanja, ali šta je tu je.
Žena je htela da odemo u njenu zemlju da živimo, ja nisam želeo i ona me prijavi za nasilje u porodici, izbace me na mesec iz kuće automatski, ona glumi žrtvu, a ustvari hoće da ode i otme mi bebu. Na sudu obećava da će se zaposliti i dati bebu u vrtić, naravno njoj daju starateljstvo, ona posle par dana pobegne i odvede bebu bez moje saglasnosti. Osećam se izdano sa svih strana, dopustili su da otme bebu koja se ovde rodila i naš je državljanin. Meni i dalje sude za nasilje kojeg nije ni bilo, ja sam žrtva, ali ceo sistem radi na tome da uništi porodicu.
Supruga je uspela da se posvađa sa svima iz bliže okoline, i sad nam na proslave dolaze samo njeni, i glavna tema takvih okupljanja je kako niko ne valja. Ja ću da tražim da u te dane radim 2 smene, samo da ne slušam (opet) te gluposti za stolom.
Odgovaram na poruke firmi na Facebook-u jer imamo online prodaju putem te platforme. Ljudi dragi, nemate pojma koliko je teško nekad se suzdržati i ostati profesionalan, ponekad mi se čini da se neki ljudi namjerno javljaju da nekom smetaju, ne mora svako ni kupiti nešto, ali toliko ljudi se javi i ispituje pitanja za koja je potrebno jako mnogo vremena da se odgovori, pritom u isto vrijeme radim u prodaji pa imam jako malo vremena, pitanja su npr: nabrojite mi sve proizvode koje imate na stanju. Također, ima ljudi koji misle da nam je sav posao da sjedimo i dopisujemo se isključivo s njima, nakon minute šalju "???????" i "haloooo, možel odgovor!?!?!?". Zbog ovakvih slučajeva sam iznimno zahvalna na ljudima koji su koncizni i odnose se s poštovanjem prema prodavaču, kao i mi prema njima.
Muško sam i pojede me blam kada u prevozu bude guzva i žensko bude pribijeno uz mene. Pogotovo kada je zadnjicom pribijena na moju zadnjicu ili prednji deo. Osećam se užasno neprijatno tad. Želim da se pomerim ali ponekad ne mogu od gužve.