Kažite mi da li je normalno da moj muž ostavi mene, samu, sa tek rođenom bebom i ode kod djece njegovog brata? Pod izgovorom da su oni mali, a imaju 10 i 2 godine. Ta djeca imaju i tatu i mamu i žive sa babom i dedom. Svi žive zajedno. Živio je i muž dok se mi nismo vjenčali. Zajedno smo se dogovorili da se odmah odvojimo i počnemo živjeti sami. Svi oni ne mogu biti sami mora ići i on, a ja mogu sama sa bebom. Ko je ovdje lud?
U firmi sam pustio glasinu da se neko otpušta. Niko ne zna ko, ali svi dolaze na vreme.
Ne mogu da se muvam sa likom u kog nisam zaljubljena. Ne znam da li je to normalalno.
Ako ćutim kad sam ljut, to samo znači da se plašim sebe, a ne tebe.
Sve moje drugarice imaju velike grudi samo ja male, zato njih momci gledaju mene niko.
Obožavam da jedem. Uvijek mogu jesti i nikad nisam sita.
Nervira me kad se na poslu odvojim od kolega da budem malo sama u miru i onda me svi pitaju zašto sam sama, jesam li dobro i brinu za mene kad u stvari ja obožavam biti sama ponekad.
Kada me neko negdje zove ili nešto planiram uvijek kažem dok vidim sa mužem pa ću da javim. On meni ništa ne brani, imam punu slobodu da radim šta hoću i kad hoću, ali prosto prije bilo čega volim da porazgovaram sa njim, da čujem njegove planove, ne smatram to problemom nego poštovanjem. On isto prije nego se bilo šta dogovori uvijek razgovara sa mnom i oboje poštujemo i volimo da čujemo mišljenje jedno od drugog o svemu.