Čudno je kako čovjek svašta dopusti sebi zbog ljubavi, na početku sve izgleda kao iz filma al kasnije sa vremenom vidiš da ta sva kontrola od djevojke nije ljubav već isključivo emocionalna nezrelost. Kad čovjek izađe iz tog odnosa tek onda vidi šta je sve trpio zbog ljubavi i opet nije bilo dovoljno. Savjet svim muškarcima da primjete kontrol frikove na vrijeme i da ne gube svoje dostojanstvo radi ljubavi. Ako vam ljubomorišu da odete na kafu sa drugom ili sportsku rekreaciju, RUN.
Dobili smo drugo dete, duži period posle istog smo zapali u krizu što se tiče sexa, ja sam bio voljan ona nikako, šta god da sam radio nije moglo da je oraspoloži, gubio sam razum, guglao čitao reddit quoru gde bi u 90% slučajeva bilo da je reč o nečemu za šta će nam trebati terapeut… i tako jedno dobrih 6 meseci, i onda preko noći evo već neko vreme sve je ok, čak čini mi se da je i slađe.
Elem žene se posle porođaja, pogotovo dojilje u svakom smislu fokusiraju na bebu, tako da braćo ne gubite razum i ne tripujte da vam se brak raspada, čekajte strpite se i samo budite podrška ženi sa bebom.
Nadam se da ću pomoći nekome ovim.
Kolegici koja mi se sviđa sam vidio stopala i nožne prste u sandalama dok je bilo ljeto. :) Ima žena sve.
Najveća greška u životu mi je bila što sam imao super ideje i padnem na srpske fore: "Ma ne možeš ti to, mani se toga" :(
Najbolja frendica me kopira u svemu i užasno mi ide na živce.
Udala sam se i nesrećna sam u braku. Živimo u zajednici sa njegovim roditeljima, nemamo našu privatnost, ne možemo o nečem bitnijem ni da pričamo normalno, a tek ni da se posvađamo kao ljudi. Moj muž kad smo zajedno samo visi na telefonu, ne posvećuje mi vrijeme, nemamo zajedničkih tema, kad se požalim na nešto kaže mi da izmišljam i tako, jedna kratka ljubavna priča.
Vidim se sa dečkom, proda mi priču kako se sad vratio iz Italije, kako je tamo dugo živeo i radio. Čak mi je rekao i lažno prezime i to tako traje mesec dana. Kaže nema društvene mreže, ja mu poverujem, jer pod tim prezimenom stv nema. Mesec dana se mi viđamo, čak izlazimo javno u kafiće, ništa mi nije bilo sumnjivo. Da bi mi on preko poruke rekao kako mu to nije pravo prezime, kako nikad i nije bio u Italiji, kako ima devojku već 3 godine i da je verio pre 6 meseci. Ja sam mu bila samo 'poslednja avantura' pre ženidbe. Jako mu je žao i moli me da ne kažem nikome. Ja stvarno ne znam šta je tim muškarcima u glavi i samo mi je žao te devojke. Ne znam ni kako se zove i ništa, ali se ja osećam tako jadno i prljavo i ne mogu da se otarasim tog osećaja.
Nedelja.. 12 popodne. Vozim se po praznom gradu, nigde žive duše nema. Tmurno, oblačno. Izdaleka ugledam par, momak u tamnozelenom odelu a pored njega, devojka u venčanici. Stajem im na pešačkom, momak mi maše da prođem. Polazim. On mi se osmehne. Ja mu se osmehnem. Odlazim. Momak u odelu bio je moja velika ljubav iz gimnazije. Neka im je sa srećom. :)
Potreban nam je novac, ali ja više od tri sata dnevno ne bih mogla da odvojim za to (uglavnom sama čuvam bebu). Šta da radim za to vreme? Pokušavam da se snađem nekako ali ne ide...