Nikada nisam imala sreće u ljubavi iako se nisam zaljubljivala u lepe momke. Uvek sam tražila srodnu dušu, ali je nisam našla. Imam 37 i već sam se pomirila sa tim da ću ceo život biti sama. Ja nemam apsolutno nikoga. U jednom trenutku sam toliko očajna, dok u drugom kažem sebi "pa dobro, usredsrediću se na posao" ali i ja sam ljudsko biće željno ljubavi i pažnje. Radosti i društvenog života. Ne znam šta da radim i kako sebi da pomognem.
Jako me zanima kako neki ljudi sve priušte. Npr uglavnom muškarac radi, žena ne radi, kući je sa decom, on ima neki posao od 8 sati. I onda kupovina kuće/stana, opremanje, letovanje na skupim destinacijama, zimovanje isto. Stalno neke kupovine, neka bude i da sam zavidna, samo mi nije jasno kako? Neka mi neko kaže da znam i ja, stvarno bih volela da čujem kako je to moguće. Mi sa 2 plate ne možemo da kupimo ni jednosoban stan, a kamoli nešto veće. Kako ljudi?? Koja je tajna??
Sa 17 godina sam upoznala momka, koji je stariji 6 godina od mene. Sve je bilo na dopisivanju, sretnemo se i popričamo, do mog 18.rođendana. Tada smo počeli izlaziti, zabavljati se, vrijeme koje smo provodili skupa je bilo savršeno, ali nakon 2god., razlika u godinama je učinila svoje i razišli smo se, ostali u ok odnosima. Svako živi svoj život, partneri, djeca,…danas punim 40 godina i izađem sa društvom iz srednje škole u jedan restoran, kad ono tamo on sa tadašnjim društvom. Inače se sretnemo skoro svaki dan, ali danas su mi se vratile te neke najljepše “dječije” uspomene i mislim da su naši pogledi i osmjesi sve rekli. Nema tu nikakve emocije, osim uspomene, ali sam shvatila koliko je lijepo kada neki bivši partneri ipak ostanu u lijepom sjećanju i kada i posle 20god možeš reći da ti je neko drag.
Muka mi je više ovog psećeg laveža. U zgradi mi laju psi nad glavom. Na ulici laju lutalice. Odem na more tamo svako poveo psa i laju vazdan. Na planini opet laju. Odem u restoran, neko poveo psa i on naravno laje. Počeo sam ih sanjati. Hoću samo 7 dana da odmorim uši.
Kao dete i tinejdžer imala sam višak kilograma. Prvo mi to nije smetalo ali kad sam malo odrasla rešila sam da smršam i uspela sam. Sad sam fit a nisam nikad držala rigorozne dijete. Nemam predispozicije za gojaznost pa mi nije bilo teško izgubiti kilograme. Iako sam skoro 10 godina fit okruženje mi ne da da zaboravim. Svaki put kad me vide komentarišu moju kilažu. Preko glave mi je više komentara iako su mahom pozitivni. Jedan od njih je i moj otac. Uvek mi je otvoreno govorio da sam debela i da je to ružno a i sad komentariše ako se ugojim i 1kg. Shvatila sam da su oni zaslužni za moju sliku o sebi. Nemam problem sa samopouzdanjem, svesna sam da nema ni traga o gojaznosti ali me njihovi komentari i dalje proganjaju svakodnevno i pogađaju.
Volela bih da se nekad u životu ostvarim kao roditelj. Međutim kako živim u turističkom gradu i radim u turizmu tako da sam po celi dan u blizini tuđe dece, bojim se da zaključujem da ja to ne bih mogla. Volim decu, razumem da je za njihov razvoj važno da se igraju i komuniciraju, nisam od onih što bacaju urokljivo oko čim se neko dete čuje. Ali brate, ti zvukovi koje deca prave, nemaju NIKAD pauzu. Znači tipa ako neko dovede dete u restoran i sedi 2h, cela 2h od početka do kraja dete pravi neki vid povišenog, repetetivnog zvuka. Na plaži, 3/4h zvuka. Ja sam senzorno osetljiva i onda mi dođe da iskočim iz svoje kože, iako kao što rekoh ne osuđujem nego podržavam da se deca raduju životu. I onda vidim njihove roditelje, i shvatim da ću ja bar na kraju te smene ili te plaže poći kući i organizovati sebi senzorni predah, a oni to isto vode doma do kraja dana...i tako svaki dan ceo dan...ima li ovde senzorno osetljivih roditelja da podele svoje iskustvo kako navigiraju sve to?
Sin mi ima 7 godina i autizam, nema ko mi nije rekao da je to zato što nisam radila sa njim, što nisam mu pričala, što je dobio vakcinu. Svi prepametni. Kako to niko nema ni u mojoj ni u muževoj porodici i pored sve muke optužuju me da sam loša majka.
Ako ikada dobijem jackpot na lutriji koju sam nedavno počeo da igram, ne bih se odmah razbacivao i kupovao skupe automobile, stanove ili bilo šta. Nego bih lagano otišao na more barem 2 mjeseca u neki običan gradić i smještaj u koji inače i idem, svejdeno bila tad zima ili ljeto, odmorio bih i živio lagano da se psihički izliječim i opustim od nagomilanog stresa. Da zaboravim nepravednog šefa, sadašnje kolege, službu i sve poslovne brige koje su zapravo tuđe. Nakon povratka bih prodao kuću, i preselio se u neki drugi grad gdje postoji veća rijeka, i krenuo u svoj vlastiti biznis koji bi otprilike bio prodaja neke opreme za odmor i slobodno vrijeme, nešto na šta ljudi troše novac sa zadovoljstvom nešto što ih čini sretnim, i tako bih i ja bio sretan. Živio bih lagano i normalno, a možda bih se nakon svega i oženio, možda bi tad progledala neka od ovih za koje sam nevidljiv pored svih vrlina i mana.
Moj sin je počeo da radi, izlazi svaku veče i pije. Kad ga kritikujem kaže da svi u društvu piju, što nije istina. Već je počeo da laže mada je bio dobar momak i učenik. Ne znam da li je to samo prolazna faza ili put ka alkoholizmu?
Juče sam srela svog bivšeg dečka i njegovu trenutnu ženu sa djetetom, više mržnje u nečijem pogledu nikada nisam osjetila (situacija je takva da kada su oni prvi put bili zajedno dugo godina, razlog prekida sam bila ja). Od tada je prošlo 12 godina i nikada neću shvatiti da sam toj ženi ja problem, a ne čovjek sa kojim je pri tom smo se on i ja sreli za sve vrijeme možda 3 puta i svaki put se osmjehuje, ja skrećem pogled i pravin se da ga ne vidim da izbjegnem bilo kakvu situaciju.