Radim s djevojkom koja mi crpi svu moguću energiju. Duže je u firmi, ima znatno nižu razinu obrazovanja od mene i drži se visoko. Što god ona kaže svi se trebaju toga pridržavati, ali ljudi moji to njeno nema veze sa zdravim razumom. Nit nam je nadređena nit išta. Uvijek sugerira kako nešto treba biti napravljeno, pravi filozofiju oko nebitne sitnice. Neke stvari se trebaju raditi na usklađen način naravno, ali druge stvari koje ne utječu na ishod tog zadatka može svatko odraditi onako kako mu paše, ali neee. Stvarno postoje teški ljudi. Ja joj kimam glavom na sve jer njoj to zadovolji ego pa opet napravim sve isključivo kako meni paše jer neću raditi niđevezne stvari samo zato jer je ona rekla.
Razlog zašto sam svjesno tražila da se porađam na carski je jer sam u petom mjesecu trudnoće bila kod kume u gostima i tražila ona od mene da joj pogledam dole kako je nakon poroda da joj opišem. Ona nije imala hrabrosti 6 mjeseci pogledat. Kad sam pogledala noge mi se odsjekle. Malo sam uljepšala priču ali definitivno sam tad prelomila da idem na carski.
Imam rođenog brata koji je 4 godina mlađi od mene, on je ostao da živi s roditeljima a ja od 18 živim sam i zarađujem… Sada imam 36god. Od kada sam se odselio nikad nisam dobio više ništa od roditelja, zarađujem dobro i uvek pomažem njima iako imam svoj stan i ne očekujem ništa od njih… Ali pored toga što moji roditelji daju sve mom bratu, uvek gledaju da iskoriste što više mene, npr ja dolazim u Srbiju jednom godišnje kod njih na 10 dana, i ako me tata vozi meni uvek traži novac za gorivo, hranu i tako neke sitnice… Što me užasno živcira, a bratu daju sve, voze ga na poso s posla, u grad on ide u izlaske i tako Non Stop a meni naplate 500 dinara goriva što dođu na aerodrom jednom godišnje, razmišljam da više nikad ne odem kod njih...
Kaže on meni da očekuje da ga odblokiram u narednih par dana, pa druže i ja sam očekivala da ne šalješ drugim devojkama poruke u dm pa jbg.
U osnovnoj i srednjoj školi bila sam vukovac, imala sve petice, išla na takmičenja i družila se uglavnom s ljudima sličnim sebi. Nakon toga sam upisala mnogo zahtevniji fakultet u poređenju na ostatak društva, i iako sam bila jako uzbuđena u početku, doživela sam neviđen akademski burnout i upala u depresiju. Mentalno stanje mi nikad nije bilo gore. Desilo se da izgubim volju za svime, prosek ocena mi bude nizak po prvi put u životu, padnem godinu i samim tim izgubim pravo na budžet, a da ne spominjem stipendije i kredite, dok su svi moji prijatelji redovno upisali narednu godinu na budžetu i to većina s prosekom dovoljno visokim za stipendije. Osećam se kao da više ne pripadam u društvu, kao da me sad svi gledaju s visine jer polažu ispite s lakoćom, a ja nisam uspela ni godinu da upišem. Otvorila sam im se o svom problemu ali mislim da ne razumeju, jer im se slično nikad nije desilo.
Prosto mi bude žalosno kad vidim da mladi bračni par napiše status "Kupujem stan do 100 000 evra", u napomenu doda da je to kredit za mlade ljude koji žele da se skuće. Pre 6 godina ti stanovi su koštali 45-60 000 evra da bi ti danas ti isti stanovi do 40-50m2 koštali od 100 000-130 000. Pa ko iole zna da sabere 2+2*4/2-1 zna da ti stanovi ne vrede više od 60 000 evra jedino kod nas cene materijala skaču malo malo sve i da poskupe ne vrede preko 100 000 evra. Obična betončina u kojoj žive ljud u NS i BG-u. Otiđi raspitaj se za montažne kuće, koliko bi te izašlo takvu da napravis ili da sazidaš kuću u nekom selu (manjem mestu) pa ni pola od toga potrošio ne bi. Ne nego svi trče za tim krediti kome mažu oči privh 6 godina gde je rata sasvim okej dok nakon 6 godine kreće banka da vas šklepa po ušima. Dal evro ili euribor će skočiti videćete i sami ili će platežna moć građana biti još manja videćete kakva se tu prevara radi. Čitajte izeđu redova ove reklame o tim kreditima, ne budite slepi.
Umorna sam od ljudi i lažnog društva. Toliko su pojedini ljudi toksični da su iscrpili svu snagu iz mene, a ja dok shvatim da je netko loš za mene i da trčim za nekime, prođe izvijesno vrijeme...
Svaki put se osjećam nasamareno i izigrano kad shvatim da pojedinci već imaju planove, koji naravno ne uključuju mene... a navodno se družimo. Ne mogu više, na rubu sam i ne želim više da ikad upoznam ovakve ljude. Jer jednom kad ih upoznaš, ne možeš tako lako okrenut glavu i pobjeć od njih. Iskreno, želim da se tim ljudima ta društva raspadnu kao što se u meni sve raspada kad mi okreću leđa pred očima.
Nevjerojatno je koliko su ljudi nebitno MUŠKARCI ili ŽENE postali slabi danas. Sve će napraviti, uništiti drugoga psihički, poniziti, ma sve najgore samo da ne bi morali oni biti ti koji prekidaju.
Priznajem da sam ljubomoran na svakoga ko piše poeziju i ima dobar odziv kod ljudi. Znao sam da želim da budem pesnik od svoje sedme godine. U osnovnoj i srednjoj školi sam se i takmičio, međutim kako je vreme odmicalo, sve sam ređe bio prvi, najbolji i sve češće su reakcije bile "ok" umesto "divno". Upisao sam književnost i prosečan sam student, pa sam čak pohađao i kurseve kako pisati pesme i opet gotovo nikad nemam razgovore sa izdavačima ili interesovanje za moju poeziju. Jako me ovo frustrira pošto sam više puta čuo da ljudi kažu da nisam pesnik jer onda stvarno ne znam šta sam.
Student. Odličan učenik. Nekada najbolja, a nekada među najboljim. Mirna. Tiha. Povučena. Poslušna. Nikada niti jedan izlazak. Za tri godine na fakultetu, nikada otišla na kafu, kamoli šta više. Tako je uvek bilo. Škola-kuća. Ne smem se šminkati, ofabrati kosu, obuti nešto osim patika. Mati kaže šta će mi momak, a cure mlađe od mene su se udale, a ako i nisu, imale su momaka do sada. U školi su mi se podsmevale pojedine cure (a mogu misliti šta su i ostali mislili) zato što nisam našminkana, niti za maturu, niti za fotografisanje, dok su sve druge cure bile. Jedva čekam da se zaposlim, pa da sebi sve ove lepe stvari mogu priuštiti. A pritom sam skromna osoba, ne želim ništa skupo, niti preterano. Da me i neki muškarac pogleda, konačno. I opet ne vidim po čemu sam bolja od drugih, kojima roditelji ovo ne brane, samo sam još psihički gore. Stalno razmišljam o tome. Šta vi mislite o svemu ovome? Imate li ili znate nekoga ko je imao isto ili slično iskustvo?