Ne mogu da podnesem to što zbog kućnih ljubimaca nemam vremena za sebe, nemam čak ni svoju sobu a ni “privatnost”. Žao mi je da ih izbacim u dvorište jer su navikle unutra i proklinjem sebe što sam budala, kad umesto da gledam sebe i svoje zdravlje ja zbog životinja remetim sebi mir i oduzimam vreme. Zanemarujem sebe i neću dugo ako ovako nastavim, a nemam rešenje. Mrzim svoju slabost prema životinjama jer mi šteti.
Najbolja drugarica će se udati za dugogodišnjeg dečka kojeg više ne voli on je samo navika jer pazite njeni i njegovi roditelji smaraju stalno. Iskreno sam u šoku. Rekla sam joj da će ona biti sa njim u braku i imati decu a više ga ne voli, a ne njeni roditelji. A pritom dečko ima posao i auto, ali je neozbiljan nije ambiciozan. Ne znam ni kada su poslednji put otišli na neko putovanje, nema uopšte u sebi tu pokretačku energiju koja je potrebna od strane muškarca. Roditelji to kažu samo da bi se pohvalili po selu kako im se ćerka udala, a njena sreća ih u suštini ne zanima. Vidim da ona hoće da se izvuče iz svega toga ali ne zna kako, ja joj kažem da raskine naći će nekoga lepa je i normalna devojka, ali se ona boji raskinuti verovatno zbog pritiska roditelja, a nije ni svesna koliko bi sinula od sreće da raskine. Meni ne izgleda srećno sa njim, izgleda mi smoreno. Ne verujem da tako mlada devojka ne gleda sebe već želi da učini roditeljima kao da imamo 3 života na raspolaganju.
Mlade mame, niste uopće svjesne koliko idete na živce drugim ljudima sa tim svojim svakodnevnim objavljivanjem slika i storya svoje djece.
Kad sam imala nekih 17-18 godina jedan dečko je bio mnogo zaljubljen u mene. Potpuno me je idealizovao, znači potpuna slepa zaljubljenost. Na njegovu žalost on se meni nije sviđao. Uvek sam se trudila da ga kulturno odbijem, ili da se pravim luda da ne vidim da mu se toliko sviđam. Bili smo u istom društvu, pa je to bila otežavajuća okolnost. Od toga je prošlo više od 10 god. Vidim da ima ženu i decu i svaki put se toliko iskreno radujem njegovoj sreći. Dobar je čovek i zaslužuje da bude srećan i mnogo mi je drago zbog toga.
Koleginica je preminula na poslu, pre mesec dana. Još se nisam oporavila od šoka. Dok je hitna oživljavala mi nismo prestajali sa radom. Tek kad je preminula stale su mašine u fabrici. Menadžer je rekao takav je život i da čekamo da policija završi uviđaj i da je pogrebnik odnese pa da nastavimo sa radom. Odbila sam jer mi je jeziva scena pred očima. Bilo mi je jezivo kao da treba da uklone pacova sa poda a ne ljudsko biće koje je tu provelo ceo svoj radni vek i imala 2 godine do penzije. Ženu je ubio stres i visok pritisak, srčani udar zbog razvoda posle 35 godina braka. Podstanarstvo u tim godinama jer je muž sve pisao na svoje roditelje i našao duplo mlađu ljubavnicu. Život nije fer.
Muškarci, nikada zbog žene nemojte da žrtvujete karijeru i novac!
Ne znam šta da budem kada odrastem. Oduvijek sam htjela biti u filmskoj industriji, režiser, scenarista, ispričati fantasticne priče te biti poznata ličnost, ali ne vjerujem da ću osigurati sebi dobru budućnost sa tim jer nemam štelu u toj industriji. Želim sebi osigurati dobro plaćen posao u ovoj ekonomiji, ali svi ti poslovi su ili IT, ekonomija, pravo, politika ili medicina, gdje ja ne mogu sebe ni da zamislim u tim sektorima...
Ona da rađa i provodi se, a ja da odgajam. Neće ići lutko!