Volim da igram, pevam i izlazila bih svaki vikend, ali nemam s kim. Pokušala sam da upoznam novo društvo, ali to se svede na povremenu kafu, i to u najboljem slučaju. Žao mi je kako mi prolaze dvadesete...
Sad sam nekome rekla svoja osećanja i nikada više! Ljudi ne radite to!
Imam koleginicu sa kojom trenutno ne razgovaram. Voleo sam je kao rođenu sestru, stalno sam joj radio smene, davao novac, i činio sve da bi se ona osećala srećno sa mnom na poslu ali ona me je stalno "kolegijala" i kada joj je bio rođendan sve kolege je pozvala na tortu samo mene nije. Osećao sam se jako loše i rešio sam da završim odnos sa njom i razgovor, rekavši joj da neću više biti budala koja joj je dobra samo kada njoj treba. I da od danas važi pravilo "poslovnog razgovora" i sem toga ništa više. Moram da cenim i sebe i da se previše ne dajem tamo gde se to ne poštuje. Zanima me mišljenje ljudi da li sam dobro postupio?
Iako znam u kakvom vremenu živimo i kakvi su ljudi danas, opet se svaki put iznova razočaram kad neko ne uradi ono što kaže.
I još jedna moja veza je propala zato što sam ja ‘previše’. Previše ambiciozna, nezavisna (ekonomski i emotivno), uspešna, pametna, šta god. Što je najgore od svega, ja sebe uopšte ne doživljavam na takav način. Baš bih volela da uđem u glavu nekog muškarca, da vidim kako me tačno doživljavaju jer situacija postaje zabrinjavajuća.
Žensko sam ali mi muška društva djeluju mnogo zanimljivija i iskrenija.
Svaki put kada mi je teško i treba mi neki vid podrške od mojih roditelja, da mi neko kaže da idem napred i da mogu ja to, njihova glavna uzrečica je da "uvek mogu da odustanem" od tog nečeg što me muči. Ja sam uspeo dosta u životu uprkos njihovoj apsolutnoj neverici u mene ali sam ih i zamrzeo zbog toga jer u momentima kada ja sam ne verujem u sebe i želim da odustanem, da vam neko nešto tako od svojih rođenih kaže je poslednja stvar koju želite da čujete, to je ogroman teret na vašoj duši.
Sigurno ih neki ljudi hvale da su super jer sam ispao prividno normalan ali, molim vas, nemojte biti kao moji roditelji. Od danas prestajem da ih zovem i za mene su oni samo poznanici.
Najjače su mi ove žene koje zatrudne čim se zaposle. Vama se ne radi, jelda? Ili iskorištavate bolovanje. Strašno je koliko znam ovakvih žena.
Ja sam ona osoba koja se smije dok priča, znam da sam svima čudna i možda dosadna, ali ljudi to nije smijeh jer je smiješno, već što me uhvati nervoza dok pričam, pa se krenem smijati i pričam brzo da što prije završim.. hahaha užas, help