Pred pocetak proslogodisnjeg finala teniskog Mastersa u Londonu izmedju Federera i Djokovica, koje je bilo kruna sezone i koje se dugo iscekivalo, zena koja je izasla da baci novcic, neposredno pre bacanja novcica kaze sudiji meca da je vrlo nervozna, na sta joj sudija odgovara: nemate potrebe da budete nervozni, ovo je samo teniski mec.
Zeleo bih ovim putem da se zahvalim sudiji, ako ikada bude procitao ovaj post ili mu neko prevede, jer mi je ovim malim i verovatno nesvesnim gestom mnogo pomogao, i skroz promenio pogled na zivot, naravno u pozitivnom smislu.
Nadam se da ce ova ispovest posluziti jos nekome kao podstrek i ohrabrenje, bas kao sto je i meni.
Kad izbegnem kontrolu u prevozu osećam se kao da sam ispunila životnu misiju!
Živim sam, tj sa mojim psom i evo vec zadnjih mjesec dana mi neko krade čokoladu iz ormara ili sam ja lud ili on, trećeg nema.
Na moru sam s roditeljima u našoj obiteljskoj kući i dok se svi kupaju, ja u tatinom uredu spremam ispite, jer sam batalila cijelu godinu. Osjećam se kao zatočenica, dođe mi da knjigu napišem o mukama. Bolje da sam kući u smogu, nego na moru nad knjigom.
Najviše mrzim kad mi majka u svađi kaže: ''Jesam li ja tebe rodila ili ti mene?!''
Kad me je kao malu mama vodila kod lekara da primim injekciju, jedina je od svih roditelja tamo na pitanje svog deteta: ''Hoće li me boleti?'' odgovarala sa: ''Naravno da hoće.''
Kada gledam vesti na tv-u i na kraju dođe vremenska prognoza, uvek se nadam da će voditeljka na kraju da počne da se skida...
Ako nešto mrzim to je kad me bude da iz dnevnog pređem u sobu da spavam. Pa nema lepšeg osećaja kad zaspeš uz televizor. Naravno "čujem" šta oni pričaju, samo odmaram oči.