1999., za vreme bombardovanja, tata je brata i mene odveo pred najveću i najlepšu kucu u komšiluku i rekao nam da jedna NATO bomba košta koliko 5 takvih kuća. Onda nas je pitao da li se njima isplati da gađaju nas, selo u zapadnoj Srbiji. Mi se pogledamo, i kažemo ne! Od tad nismo imali nikakav strah od cele situacije. Danas shvatam koliko se tad moj tata plašio.
Tata me je probudio kao i svako jutro kad idem pre podne u školu. Ja se spremio i krenuo i dok sam išao ulicom nisam video nijednog đaka, što mi je bilo malo čudno i kad sam došao do škole gde nije bilo nikog, tata me je nazvao i rekao aprililili možeš se vratiti kući da spavaš... Bila je subota kako sam samo glup ispao...
Juče sam raskinuo sa devojkom i nisam u bedaku, zamislite, čak šta više osećam se kao da mi je svejedno. Ali imam neopisivu želju, da odem na neku livadu, negde što dalje od grada i da se proderem. Najglasnije, onako životinjski...
Kada sam na koncertu i kad osetim da se neko gura i da hoće da prođe pored mene samo da bi bio što bliže bini, obavezno namestim lakat ili neprimetno postavim klečku.
Posle nekoliko čašica, na sopstvenoj slavi sam izašla u hodnik da ispratim goste. Pružila sam ruku tati, pozdravila se, zahvalila i izašla za gostima. Shvatila sam tek kada sam ušla u lift...
Kao mala bila sam ubeđena da je Ćirilo napisao ćirilicu, a da je postojao i Latino koji je napisao latinicu. Još me je sramota te gluposti. :D
Došao moj momak kod mene i moja mama ga pita da li zna nekog majstora za oluke i da li nam može namestiti kanale na TV-u.
Svog muža sam upoznala tako što me je udario kolima na pešačkom i slomio mi ruku. Sve vreme je bio sa mnom u hitnoj dok su mi je previjali, kasnije me pozvao na piće. Od tog dana smo nerazdvojni i evo već smo u braku 10 godina.
Kad se slikam, uvijek se slikam sa zatvorenim ustima, jer mi fali par zuba.