Već 4 godine volim jednog dečka a udajem se za drugog.
Jednom kad mi je bilo dosadno otišla sam u apoteku i kupila test za trudnoću. Da bar apotekarka misli da imam uzbudljiv život.
Juče sam sa tatom poslije napornog krečenja nazdravila čašom piva, rekao mi je: "Ajd, živio" a kćerka sam mu...
Operisao sam bubne opne, slepo crevo, krajnike, zube popravljao, lomio ruke, noge, ključnu kost, padao, povređivao se ovako, onako, dobijao batine, udarila me struja... Ali to sve malo boli u odnosu na bol koju mi je priredila kad mi je rekla da odlazi od mene zbog posla u Beogradu. Uh...
1961 godine, otac, majka (oboje po 4 razreda osnovne škole), ja (15 godina) i braća stižemo u Dansku, oktobar mesec, kiša pljušti. Mesto se zvalo Aarhus, oko mene vetrenjače, raznobojne kuće, čudno se osećao.. Pitam ja oca (inače Srbin iz Dalmacije, tepali smo mu): Pape, a gde si me ovo doveo? Kaže on meni, biće sve u redu Brane.. Mi krenemo polako, učimo jezik, roditelji dobili posao, krajem leta završili montažnu kuću, svetlo plava, i dalje se sećam. Došao septembar, a moja boljka stiže - nisam voleo školu.. U Danskoj već godinu dana, jezik sve bolji ali škola nikako.. Prvih mesec dana školski psiholog je pričao sa mnom, objašnjavao kako se sve temelji na trudu i radu, i nekim čudom ja sam se promenio. Od neukog Jugosa sa čudnim naglaskom danskog jezika, kojeg je jedino lopta zanimala, postao sam najbolji učenik u razredu. Posle je sve krenulo, fakultet, zaposlenje, porodica..Danas sam već deda, odmaram uz ženu i unuke i često se setim mog papeta, koji je već odavno na onom svetu.
Muško sam i sto se tiče obrva čupam one između da ne bih imao jednu obrvu, i mislim da je to ok.
Brojeve nekih ljudi čuvam samo da bih znala da im se ne javim kad zovu.
Pokrviram se sa dva identična ćebeta, i tačno znam koje ide prvo, a koje drugo.