Kada prodajem knjige đacima, uvek nađem nekog ko ne ume da se pogađa i obavezno mu uvalim za veće pare nego što bi kupio nove.
Ne podnosim da vežem pojas u kolima jer mi razdvoji grudi..
Imam drugaricu koja je muvala mog dečka već duže vreme, a da ja to nisam znala. Skapirala sam to tek kad me je prevario na žurci. Na moje oči. Sa njom, naravno.
Kada sam imala 16 godina majka je ležala u bolnici i bila anemična. Kako njenu krvnu grupu nisu imali u poslednjem trenutku se javio čovek koji živi nedaleko od nas i donirao.
Kada sam napunila 18 godina postala sam dobrovoljni davalac i nadam se da sam i ja nekome spasila život.
Desilo mi se par puta da su drugovi pokušali da me poljube i pritom se ispalili i shvatili da ništa neće biti. Nikad nikome nisam to pričala, da ih ne bi bio blam pred drugima ili šta već. Na kraju krajeva cenim ih više jer su makar pokušali, smorili su ovi što čekaju da im sama priđeš...
Danas idem na svadbu najboljeg druga. Upoznala sam ga u vrtiću i svaki dan smo se tukli. Čak je tata hteo da me ispiše iz vrtića zbog svakodnevnih tuča. Mislila sam da ću ceo život vući traume zbog njega. U istom razredu u osnovnoj i srednjoj školi smo bili. Postali smo najbolji drugovi. Nakon toga ja odlazim na studije u inostranstvo i počinje jako da mi nedostaje. Kad god bih imala odmor dolazila bih "kući", a više bih bila sa njim, nego sa ukućanima. I tako mi pre neki dan stiže pozivnica i pismo sa slikama od vrtića do mature i ceduljica gde je napisao da će prvo dete nazvati po meni.
Shvatio sam da nikad nisam imao normalnu porodicu. Iako su roditelji super zarađivali, iako smo imali ,,sve u životu,, osećam se zanemareno. Čitav život su me ismevali, majka me je potcenjivala, histerisala... Otac dođe isfrustiran sa posla i sve što ne sme da kaže kolegama, kaže meni: ,,Ja sam u tvoje vreme bio je***, vozač, najbolji đak... bla,bla..." Uvek su bili bolji drugi. Poverio sam im se dva puta u životu i za dan, dva je to znala čitava familija i svi su mi se smejali. Više vole decu svojih sestara i svoje braće nego mene. Nikad nisam imao normalnu porodicu! A ja: odličan đak, miran, povučen... Sklanjao sam im se sa puta kad hodaju po stanu... Sad: živim sam, super se osećam, želim da se osamostalim u potpunosti i pravim planove da odem odavde...
Nema veće muke od sakrivanja seksi veša i igračaka po kući dok živiš sa roditeljima. Mislim da ću predložiti momku da živimo zajedno!