Koliko je nekada sve bilo jednostavnije. Uloviš jedeš, ne uloviš ne jedeš.
Kad jedem u sobi za računarom, geografski atlas mi je tacna.
Na prvom sastanku, momak me pitao: ,,Je li ti hladno", na što sam ja budala odgovorila: ,,Ne, ne baš". Stidljivo je odgovorio: ,,Ma jes, jes hladno ti je. Dođi da te zagrlim". To mi je tako slatko bilo. I dalje ga zezam zbog toga :)
Juče ujutru mi je u devet sati zazvonio alarm na telefonu. Bio je to podsetnik za rođendane. Pisalo je: Mama 52. Samo što ona više nije tu, već godinu dana. Na trenutak mi je srce stalo...
Ustanem ja i nema nikog kući, a meni rođendan..i sad ja željno iščekujem porodicu misleći da su otišli da mi uzmu neki poklon tipa (Telefon,tablet,lap top) i čujem ja vrata oni dolaze, nabacio sam kez ogroman dok mama nije rekla 'SINE STAVI KAFU MI DOŠLI SA NJIVE'.
Kada trčim, zamišljam da jurim čokoladu i odjednom imam kondicije.
Kad sam bio mali, budući da sam jedinac i da deca po prirodi znaju da budu egoistična, bio sam mnogo sebičan. To je išlo dotle da nisam hteo da pozajmim drugu olovku na času. Pokojni deda, pametan čovek mi je onda, kad sam imao devet, dao, bez reči ili pametovanja da pročitam bajku Sebični džin od Oskar Vajlda. Tada su mi prvi put oči zasuzile zbog nekog umetničkog dela, a Vajld je i danas moj omiljeni pisac. I kažu mi da više nisam sebičnjak. Hvala ti, deda.
Mrzim kad me neko nagovara da mu kažem nešto što sam rekla da neću. Ako sam rekla da neću, nema teoretske šanse da me ubedi, pa ni da uradi ne znam šta.
Imam mnogo neopravdanih časova jer svaki dan izađem sa zadnjeg časa da bi sreo u busu devojku u koju sam zaljubljen,ili ponekad odem sa pola nastave do njene škole da je gledam na odmorima.