Kada god me novinari zaustave na ulici ili na nekom događaju da mi postave par pitanja sjetim se onih promašaja sa youtube-a (Kisla mi je glOva,7 jegera,gdje je pecat i poruka za one koji čuju a ne vide,vide a ne čuju,itd) kažem da nemam vremena i nestanem u vidu magle, jer ne želim da postanem kojim slučajem predmet ismijavanja.
Posle tri godine veze ostala sam trudna,moj dečko je otišao u drugu državu i javio mi se tek kada je saznao da sam izgubila bebu.Nazvao me i rekao da me voli i da mi se nije javio, jer je bio bolestan. Ja sam ga ostavila i ne želim više da čujem za njega.
Na svakom koraku čujem da mladi koriste reč random. I to me iritira, jer mi imamo svoj jezik i svoj rečnik i zaista mislim da nije potrebno da ga kvarimo koristeći strane reči da bi ispali face.
Moja devojka ima dlake na rukama, ali ja ne znam kako da joj kažem da to sredi. Svaki put kao krenem nešto ali shvatim da bi bilo glupo da to kažem i sve se nadam da ću je sledeći put sresti bez toga.
Skoro sam se ošišao na ćelavo. Bila je to velika promena i svi su se bili začudili tome. Nikome nisam smeo da kažem da sam imao vaške.
Pre tačno 2 godine sam ga prvi put videla na mojoj stanici... Od tog dana redovno u isto vreme, na istom mestu kao po dogovoru se nalazimo, nebitno prva ili druga smena.. krajičkom oka se gledamo, dok onaj drugi ne primeti, i samo se nasmejemo.. a ja i dalje ne znam ni kako se zove.. Samo znam da mi ulepša svaki odlazak na posao. :)
Da pod hitno moram da usporim i naspavam se sam shvatila tako što sam pola sata pokušavala da skinem "šminku" sa očiju, da bih na kraju shvatila da su mi to podočnjaci, zift crni...
Svaki put kad vidim na nekom formularu da treba napisati ime i prezime, dođe mi da napišem: nemam ja godine, nemam ime, ni prezime.
Kad sam bio mali, kad sam primao vakcinu plakao sam i vikao na medicinske sestre: "Je*aće vam moj tata majku".