Iako sam mnogo puta obećao da ću to promeniti, i dalje sve ostavljam za poslednji trenutak.
Nekad sam mislila da sam dovoljno pametna i da nijedan muškarac neće moći praviti od mene budalu bez ponosa.
Uvek se istripujem kada pojačam muziku u stanu da mi neko lupa ili zvoni na ulaznim vratima.
Za 18. rodjendan najbolje drugarice su mi došle u 12 sati isped kuće, sa tortom i cvećem u rukama. Dok su palile svećice ja sam slučajno tuda prošla i videla ih. Njihove reči: "Bravo Marija, sve uvek moraš da pokvariš". Ja nisam znala da li da se smejem ili plačem.
Pala sam na popravni iz nemačkog i danas sam imala usmeno polaganje. Profesorka me je u jednom trenutku pitala nešto vezano za moje hobije ili osobine ili nešto slično, ja je nisam razumela i samo sam rekla "nein", računajući da ako dam potvrdan odgovor, može da me pita da objasnim ili tako nešto. Kad sam joj odgovorila, pogledalame je kao kretena i pitala još nešto upitnim tonom, da bi bila sigurna da me je dobro čula, a ja sam se držala svog odgovora, nakon čega je profesorka rekla samo "bože me sačuvaj".
Smešno mi je kad vidim jednog umišljenog lika, izigrava velikog frajera, a u zabavištu sam ga tešila kada je plakao jer nisu hteli da mu puste Snežanu već su pustili Pepeljugu...
Sve stvari koje ostavim ''da znam gde su'' nikada više ne pronađem.
Upravo sam vidjela miša i ne znam jel se više uplašio on ili ja...
Kad sam bio mali zbog filma 101 dalmatinac mislio sam da dalmatinci imaju tačno 101 pegu.