Nemam auto, samo motor, ali mi to ne predstavlja problem da putujem. Ranac stavim napred, torbu vežem na zadnje sedište ako mi je potrebna. Vozim po propisima, pažljivo i svuda stignem.
Tražim crne ravne cipele za jesen i ništa ne mogu naći jer su sve neke glomazne, ajde i to, ali što su teške jbt. Takođe, prvi put ne mogu naći svoj broj 37, najviše ode ta veličina, što je zanimljivo jer prije nisam imala taj problem.
Ubeđena sam da ovi, što prelaze preko svega: trpe kojekakva poniženja, samo kako ih partner 'ne bi' ostavio, imaju slamu u glavi. Mozga nigde, a slame koliko hoćeš. To vam nije nikakva garancija da danas-sutra nećete dobiti nogu u d*pe. Zaista ne znam odakle nekome ideja da će glumljenjem otirača, zadržati nekog pored sebe.
Obožavam štikle, ali mi je toliko krivo što ne mogu da ih nosim. Mislim mogu, ali se uvek osećam odvratno jer sam sa svojih 174 kad ih obujem (a pritom to je neka 7 ništa preterano) budem viša od svih žena, a i muškaraca. I nemojte sad pričati kako na Balkanu žive visoki ljudi, možda eventualno u CG, ali ovde u zapadnoj Srbiji ja se osećam ogromno i na ravnom, a kamoli u štiklama, a da ne pričam o tome kakve sam komentare dobijala samo na račun same visine... Naravno da mi nisu ovo najveći problemi u životu, pokušavam da shvatim da ima ljudi koji ne daj Bože nemaju neki deo tela i naravno da je ovo smešno, ali ipak nije lako kad imate takve komplekse. Pored toga glupo mi je da uvek nosim patike, a smatram da mi baletanke ružno stoje zbog broja 40...
Ocekivala sam da ću dobiti od njega poruku jer mi je otac umro. Međutim ništa. Blago je reći da sam razočarana, tolike godine smo bili skupa..
Iskreno malo sam ljubomorna kad vidim da su dečki koji su meni prilazili u sretnim vezama. Ne kažem da bi bila s nekim od njih i neka im je sa srećom, ali me muči činjenica da sam ja sama i dalje, a oni u vezama.
Tjedan dana nakon prekida je viđen na nekom festivalu s nekom curom-zapravo nije nekom nego curom za koju mi je rekao da mu se javila još dok smo u vezi bili. Ja ne znam kako je ljudima normalno tako brzo preći s osobe na osobu. Meni se "nudio" jedan momak 3 tjedna nakon prekida i ja nisam mogla, razmjenili nekoliko poruka i jasno mu dala do znanja da ne želim ništa. Nije mi normalno odmah nakon prekida početi s nekim novim.
Muž ima 42 godine, ja 43. Imamo troje dece, blizance (10) i ćerku (8). Mislila sam da imamo savršen brak, on iza sebe ima uspešnu karijeru, ja radim, zadovoljna poslom, ne jurim karijeru... Svađe retke, on je od samog početka uključen u sve oko dece, pravo partnerstvo, deca ga obožavaju... Odjednom, nakon 10 godina braka, on menja ponašanje preko noći. Nervozan, odbija da izađemo (to nam je bilo uživanje), slabo spava, želi da izlazi sam i daje neke izjave tipa da mu je dosta svega. Ne vara me, prvo sam na to pomislila, ne daje da mu se priđe uopšte, sa prijateljima odbija da izlazi, roditeljima se retko javi. Strah me, od onog vedrog čoveka je ostala samo senka... Svi ga gledamo i u čudu smo.
U istom rangu su mi žene koje imaju jedno ili više dece i očekuju da im se aplaudira za sve što urade i one koje se nisu udale i kukaju za to. U jedne i druge su same birale. Ove prve nisu morale da se udaju, ili ako već jesu, ne mora kuća da blista i da sprema 5 vrsta jela za ručak, ni da trči na posao a ima malo dete. Kad se sutra razboli ništa joj neće značiti ti aplauzi. Isto ove druge. Kukaju što su same,a toliko finih momaka koji im ne odgovaraju. I umesto da uživaju u životu i drugim stvarima padaju u depresiju i hoće da ih svi žale. Opametite se žene.
Imam sestru a kao da je i nemam. Kada sam bio mladi ona se stalno svađala sa roditeljima, nikada ništa nije radila, niti u kući niti je imala kakvih ozbiljnijih poslovnih pokušaja. Sada kada su roditelji ostarili i kada može da se desi svaki dan da neko od njih napusti ovaj svijet, moja sestra i dalje ne zna da se brine o sebi. A porodica se pita kakav sam ja to brat pa je izbjegavam.