Profesorica iz srednje mi je rekla da ne treba da upisujem
fakultet koji sam htjela jer je smatrala da nemam kapacitet za to. Čak je mojim roditeljima rekla da ću imati ogromnih problema na fakultetu i da ćemo džaba potrošiti novac na nešto od čega ću ja odustati prvom prilikom. Eh, ljudi ne određuju sudbine nego dragi Bog i hvala mu što je tako. Ja sam uvijek vjerovala da ja to mogu i hoću i nisam nikoga slušala. ZAVRŠILA SAM GA U ROKU!!!! :* hehe
Čitavo odrastanje sam trpela vršnjačko nasilje, nisam nikad rekla svojima jer me bilo sramota. Svaki dan mi je bila smrt u školi. Napokon sam majci ispričala na šta mi je ona odgovorila kako su nju zezali bandera jer je bila visoka.🤯 Nikakve empatije, ništa. U smislu nije to ništa strašno, da sam se oslonila na nju u djetinstvu mogla sam se ubiti ladno.
Moj dečko je kum svom prijatelju, svadba je za 3 mjeseca, zaručnicu sam upoznala jednom, cura je jako simpatična. Međutim u razgovoru s njim sam saznala da ju on vara kad mu se pruži prilika za seks, i da kani nastaviti i nakon ženidbe. Kad sam ga pitala zasto se uopce ženi, rekao je da nju voli, a ovo je jednostavno muška potreba odvojena od emocija. Iskreno mi se bljuje od takvih jadnika narcisoidnih. Rekla sam dečku da ja osobno neću doći na tu svadbu jer mi je žao cure. Prije ili kasnije će se netko od izlajati i ona će to saznati, kad već bude bila u braku i mozda imala i djecu. Dečko pak ne želi pokvariti prijateljstvo. Smatram da toj curi netko treba ovo reći, treba mi savjet hocu li joj ja reći? Vidjela sam je jednom samo.
Zaljubila sam se u profesora sa faksa… On je takav gospodin, ima takav stav, karakter, sve ono o čemu sam ja uvek maštala da ima savršeni muškarac. Problem je u tome što on ima oko 40 godina a ja 23 i ne znam kako sam mogla da se zaljubim u nekoga ko je toliko stariji ali prosto kad ga vidim, sva se otopim i ne mogu da prestanem da mislim o njemu i o tome kakav li tek gospodin i džentlmen ume da bude prema ženi sa kojom je u vezi… J*bem ti pravni fakultet. Ali potrudiću se da učim njegov predmet što bolje bar da ga impresioniram znanjem kada o njemu mogu samo da sanjam.
Učiteljica plesa je odgodila trening zbog bolesti. Objavu je stavila u internu viber grupu. Tek sad sam shvatila da nitko nije zaželio brzi oporavak, nisam ni ja. A zašto? Jer je žena zla, viče, vrijeđa, djeca se masovno žele ispisati iako su pravi ljubitelji plesa. I nadareni!
Svi su samo lajkali…. Baš tužno. Može imati sve, ali zlobe se ne može riješiti.
Imam veliki problem da mi dečko plaća stvari i izlaske. Radi kao programer i ima veliku platu, dok ja studiram i radim za minimalac jer samu sebe izdržavam. To je počelo da se odražava i na vezu, on želi normalno putovanje i curu s kojom može da otputuje, a ja ne mogu takve stvari da si priuštim i osećam se loše kada ponudi da plati. Čak i kad plati večeru ili neki izlazak, osećam kao da sam dužna i da moram da 'uzvratim' uslugu. Ne znam šta da radim ni kako da se opustim, a novca nemam za neke veće stvari...
Toliko ljubavi imam, a nemam kome da je dam, ubija me to psihički i fizički...
Vraćam se u rodni grad na odmor iz Njemačke i iznajmila sam sebi stan. Ne mogu 10 dana da provedem sa roditeljima koji se non-stop prepiru. Njima je to normala, a meni smeta takav način komunikacije. Mama se najviše brine šta će drugi reći jer ja sebi stan iznajmljujem...
Da li se i vama dešava da kada kačite story na instagram, posle toga se pitati da li glupo i da li ste trebali to postaviti? Ja se uvek pitam, i uvek pomislim kako su mi glupe objave i da će drugi misliti vidi ovu budalu šta kači kad mi vide storije.
Živim u strahu i štedim novac konstantno jer imam strah da u budućnosti neću imati, za djecu il za sebe. To sve vuče korene iz detinjstva kada smo oskudevali za neke osnovne potrebe, a i znam da nikome ne bih mogla da se obratim za pomoć. Zato se tog straha nikako ne mogu osloboditi.