Bože dragi, da l je moguće da sam se toliko zaljubila? Ja ne mogu ovo da opišem. Znam da je nemoguće, ne pokazujem mu nikako, hladna sam maksimalno, ali ljuuuudi ja plačem kad čujem tužnu pesmu.
I dalje sam u kontaktu sa bivšim. Sve oko sebe lažem da je ta priča gotova, ali, iako znam da od nas nema ništa i to sam mu sto puta rekla, opet imamo neku nit koja nas ne odvaja. Znam da je loše, ali ovako mogu da volim bez tereta, čim mi je loše, mi se udaljimo na par dana i posle toga opet nanovo. Jeb*ga...
Imam problem jer mislim da dečko nekako negativno utiče na mene. Kada sam sa nepoznatim ljudima, pametna sam, elokventna i normalna, sa prijateljima 50-50, a kad sam sa njim osećam se kao da mi se mozak ugasi i da ništa ne umem, kao da zaglupim. Kod njega suprotno. Imam utisak da samo ja znam kolike su njegove mogućnosti, kada je u velikoj grupi ljudi ili sa nepoznatim ljudima čovek razgovara kao da je neandertalac, jedva sastavlja rečenice. A znam da nije sasvim tako. Jedina razlika je što mislim da kod mene igra njegovo prisustvo neku ulogu jer kad je on sa mnom u većoj grupi, dosta sam pasivnija nego kada sam sama među ljudima. Koje dijagnoze mi imamo, da mi je znati...
Pre sam stalno nosila helanke, i za po kući, a sada me je nešto jako blam da ih nosim.
Kad god sam negde u klubu, na nekoj žurci ili u izlasku, pošto znam kakva me sorta muškaraca uglavnom muva jer ja to njima odmah pročitam na čelu (znate oni što traže dobre nevine čedne žene za brak a pljuju nas emancipovane, emotivno i seksualno zrele devojke) e ja za takve imam kolekciju bazdećih parfema i obavezno se naćapam sa recimo bugarskom ružom koja mi je omiljena po celom telu i muvanje ni minut ne traje, a njima već treba pumpica za astmu i razbeže se.
J*bem ti dan i noć kad usnim i sanjam bivšu, čitav dan mi za ništa. Mrš!!
Tek kada sam rodila drugo dete shvatila sam za kakvog sam se čoveka udala. Sad kada vratim vreme unazad crvenih zastava je bilo i previše. Ne mogu da verujem da sam toliko bila slepa. Stalno me ponižava i vređa, govori mi kako sam niko i nista i da me niko neće želeti kad me ostavi, i da su svi sadašnji prijatelji tu samo zbog njega. Nemam nikoga iza sebe a plata na porodiljskom mi je baš mala da ne bih mogla sa sadašnjim cenama stanova da priuštim sebi i deci da odemo pod kiriju, a pucam na sve strane i što se više trudim da mu udovoljim to je sve gore, on samo hoće sve više i više i opet mu na kraju ne odgovara ako i najmanja sitnica nije kako on želi. Ne mogu da verujem da sam došla u ovu situaciju...
Pre bih voleo da imam svoj biznis, nego da imam veliku platu.