Ljudi, ne znam kako da se nateram da počnem sa treningom, nikakvu motivaciju nemam ...
Taman sam kupila super opremu za trening i dok sam birala šta ću da kupim imala sam volju.. Samo što eto već drugo veče koristim šorts umesto pižame jer je extra mekan i prelepo mi je da spavam u njemu 😆🥺
Ako se ne posvađa bar s jednim u toku dana, moja žena je izgubila dan..
Godinama sam dolazila u istom terminu u teretanu. Počeo je i on dolaziti, tako smo se i upoznali, bili jedno vrijeme zajedno, na kraju me ostavio i jako povrijedio. Prestala sam dolaziti u teretanu određen period, sad sam ponovno počela ići ali u drugo vrijeme, samo da ga ne viđam više. "Pobijedio" me u svemu, šta mi znači i taj jedan termin, makar mi je duša mirna kad nismo u isto vrijeme na istom mjestu.
Da znate koja sam ja budala što uvijek sve radi u zadnji sekund. Tata mi htio platit vozačku dok sam bila u 20tim, ja se bojala, odbila. U međuvremenu sam ostala bez oca, i kako me život natjerao u inostranstvo, tamo sam morala vozačku imati. Sve na stranom jeziku položim, zbog dodatnih časova me sve koštalo 3000e. To je nešto najvrjednije što posjedujem i evo nakon godinu i dalje nije gotovo. Sad moram da radim još 3 dodatne vožnje, kao trening, obavezno je, inače oduzimaju vozačku. Samo jedna vožnja košta 250e. Gdje mi je pamet bila, mogla sam je uraditi kod nas i samo prevesti. Ovako mi odoše i pare i živci dok je konačno ne dobijem za stalno.
Zaljubljen sam kao tele u devojku sa fakulteta. Nažalost, ona ima dečka, i to vezu na daljinu. Prošle godine je uletela u zgradu misleći da će zakasniti na predavanje. Nosila je dugu haljinu i pokušavala je da skloni kosu s lica kad je uletela u glavni hol. Kad je videla da naša grupica još uvek čeka profu ispred učionice, tako se toplo nasmejala i mahnula nam dok je dolazila. Da me je grom udario, bolje bih se osećao nego u tom trenutku kad je moje srce prvi put prepoznalo nju.
Tada je počela sva moja muka – primetio sam miris njenog parfema, zvuk njenih koraka, stvari koje voli i ne voli, način na koji se smeje, kako joj se boja očiju menja kad je tužna ili umorna. Ludim od želje da budem pored nje, da me ona zove svojim, ali ona je veoma zaljubljena u svog momka i nikog drugog ne primećuje. Ne znam šta da radim sam sa sobom..
Od devojaka koje su obrazovane i rade kao dr, inženjeri... nikad nisam čula priče o samostalnosti i finansijama. To uvek čujem od devojaka koje žive s dečkom, presele se u drugu državu s njim, od onih koje svojom gu*icom putuju po svetu...
Krenula sam kod psihologa! Stiglo me je sve što sam proživljavala od osnovne škole. Osnovna škola, najgori period mog zivota. Nikada nisam imala prijatelje i nikada nisam bila prihvaćena. Ništa nije pomogla ni učiteljica koja je bila očito pristrasna. Srednja škola isto tako, da ne nastavljam. Ali tek sad vidim koliko je sistem u školi zatucan, loš i pristrasan! Idem psihologu zbog onih koji su trebali ići istom!
Nije mi jasno zašto bi mojoj drugarici smetalo da se družim sa njenom drugaricom. Dugo se poznajemo i preko nje sam upoznala društvo, između ostalog i jednu devojku koja mi po karakteru mnogo odgovara, društvena je i neiskvarena. Svaki put kad smo zajedno u društvu ako nas dve počnemo da pričamo ili krene neka iskrena neforsirana priča, ta drugarica bi upala u razgovor rečima "nemojte se vi družiti, ne možete vi biti drugarice..". Uvek je to kroz šalu, ali primetila sam da često ponavlja tu frazu, postane i neprijatno nekada, kao da joj smeta da se zbližimo.
Toliko sam željela neke stvari i naporno radila na njima, a nijednu nisam dobila. Npr. nakon završetka fakulteta, očekivala sam da ce biti lakše zamijeniti posao. Krenula raditi za kompjuterom i dobila sam karpalni tunel. Sve bih dala da me ruke ne bole kao nekad. Isplačem se, krenem dalje iako ne vidim rješenje, kako zbog teškog stanja na tržištu rada, tako zbog bolova u rukama. Ovaj problem uopšte nije bezazlen kao što se čini. Bilo je trenutaka kad na poslu odem u wc, isplačem se jer ako kažem za problem, samo će me ismijavati. Kolege me ne podnose, obzirom da sam jedina diplomirani inženjer (upisala master), a šef odjela i ostale kolege tehničari i inženjeri. Šef odjela dok još nije bio šef, na razne načine je pokušao da mi smjesti, hodao po pogonu za mnom kao cukica da vidi šta znam i koliko sam sposobna. Izlaz ne vidim, jer sam sve probala da posao zamijenim, ali ne ide. Nemam volje ni za šta. Nisam optimistična da ću naći rješenje uskoro. Ništa mi više nije zanimljivo. :(
Završila sam fakultet, radim, samo mi je emotivno polje dugo bilo prazno. Dugo. Nisam ružna, naprotiv, ništa mi ne fali, ali eto, možda sam stidljivija, ne napadna. Upoznala sam tako dečka koji mi se jako dopao. Međutim...on je radnik sa srednjom školom u nekom kafiću, barmen, konobar. Nije mi to smetalo, ali je njemu smetalo što sam obrazovanija, što znam više od njega o životu, ljudima, putovanjima. Posle 3 sastanka viđanje se oredilo da bi se i poruke proredile. Nekako, odsvirao je kraj, nema više! A onda sam saznala da je započeo novu vezu sa nekom dosta mlađom od nas, a osoba koja oboje nas zna me teši da je ta cura njegov nivo. Kao, ja sam za njega prepametna, ne može on da izdrži moje priče, fizički sam super, ali mu ne odg za vezu psihički, kao smaram ga. Spolja gledano, bolje je tako, ali ja se još ložim na njega, žao mi je što smo prekinuli.