U braku sam 4god. Živim sa suprugom i decom kod njegovih. Njegovi se u sve mešaju. U sve se oni razumeju, sve znaju, moraju da budu upućeni u sve i njihova uvek mora da bude glavna, ne dozvoljavaju da imamo svoje mišljenje,
niti da ga kažemo. Vaspitana sam da svakog ispoštujem, kakav god taj neko bio. Ja sam inače po prirodi mirna i tiha osoba. Videvši to,
oni su počeli da me terorišu sa svih strana. Pojedine osobe direktno, pojedine indirektno. Nisam ulazila u rasprave sa njima, ali sam suprugu skrenula pažnju na to što rade. On je rekao da će to rešiti, međutim, ništa se nije promenilo. Kad su nervozni, istresaju se na nama, traže bilo kakvu zamerku, ništa i niko im ne valja. Misle da su samo oni ispravni i niko drugi. Ćutim zbog supruga, konstantno mu skrećem pažnju na njihovo ponašanje, ali on nema mu*a da im se suprotstavi. Kad mu kažem da ću ga ostaviti zbog njih, što nema svoj stav, on će radije pristati na razvod nego njima bilo šta da kaže. Pucam po šavovima. Na kraju ću da ih isp****ram i odem.
Radim posao koji mrzim, ali imam dobru platu pa onda trpim sve.
Kad odem s momkom da provedem čitavu noć desi mi se da mi se prdi hoću da umrem, stomak puca, a ne mogu pred njim. Dođem do momenta da na noge ne mogu. Dešava li se ovo vama i šta uraditi u ovim situacijama. Obično nemam problem sa stomakom ali kad se vidim sa njim tako baš često je to problem...
Žao mi je što sam zbog inata, alkohola, gluposti, uništila dugu vezu, koja je imala uspone i padove, u tom trenutku bila u padu… Ni zbog čega. Dobila sam samo glavobolju sa druge strane.
Danas mi je rođendan. Od jedine osobe od koje sam želeo da dobijem rođendansku poruku, nisam dobio.
Imam jako dobar posao, ugledan, dobro plaćen sa puno dodatnih povlastica i užitaka. Ali vidim da ne godi mojim "prijateljima", pa čak i po kojem najmilijem. Često pomažem istima kroz svoju poziciju. Pokušavam da ih redovno častim, zovem sebi na fešte. Ali sam polako razočaran, jer vidim da se situacija godinama ne poboljšava. Pitam se dokle više, zar narod misli da ćemo viječno živjeti. Čemo to?
Razmišljam ozbiljno o povećanju grudi. Međutim jako me strah kako će to sve ispasti na kraju. Kako u svojoj blizini nemam nikoga ko je operisao grudi nemam koga pitati. Strah me kako će izgledati, da li izgledaju uvijek neprirodno i kakve su uopšte silikonske grudi na dodir?
Prekinila sam vezu od 4 godine (znamo se 10 godina) prije 9 mjeseci i danas saznala da je dobio dijete s drugom djevojkom koja je naša bivša kolegica koju smo poznavali svega 20 dana. Da li je moguće?
Mom mužu sve smeta. Što god uradim on nije zadovoljan. Svaki moj pokret dovodi do rasprave. Ne znam više u čemu grešim?
Jednom sam pročitala da sve ono što mi žene potiskujemo u sebi, to se ispoljava u PMS-u. Mada sam ja i ovako i onako uvijek u nekoj "depri" ili živčanosti, u Pmsu sam još gora! Tada imam osjećaj da ne bih trebala uopće niti postojati, stalno mi se plače, i ljutita sam, agresivna, pa me uhvati osjećaj da ja zapravo svog dečka niti ne volim nego da sam s njim samo jer me nitko drugi neće, onda mrzim svoj posao u trgovini i ljude koji mi dolaze, mrzim doslovno svih i sve, osjećam se promašeno u svim poljima i mrzim sebe itd...