Moram negdje da se ispovjedim.
Kad sam bila osmi mjesec trudnoće moj radni ugovor je istekao. Htjeli smo malu razliku među bebama pa sam nakon dvije godine opet ostala trudna. Nisam htjela davati bebu u obdanište da bi tražila novi posao jer znam da bi opet dobila otkaz zbog trudnoće. Znam da sam sama izabrala ovakav život. U jednu ruku sam sretna. A u drugu tužna. Dok je moj život na pauzi odgajajući djecu, moj muž se žrtvuje za nas.
Onda krivim sebe, zato što nemam svoja primanja. Nego što zavisim, mada meni ništa ne fali, muž ima svoju firmu. Ali tužna sam zbog sebe, jer se osjećam bezvrijedno, nesposobno da zaradim i eto.
Želim samo da su mi djeca zdrava, a nadam se da ću i ja nekad stati na svoje noge i opet se osjećati živom. 😔
Nisu mi jasne one osobe koje se svakom nabijaju u lice kad pričaju, a smrdi im iz usta. To može svakome da se desi. Ja se nikad ne približavam nikome, možda se i meni nekad oseti, iako vodim računa o higijeni i idem redovno kod zubara. Što je najjače smrdi iz usta i onima što imaju urađene zube, bele, valjda ih ne peru kako treba. Sto puta mi se neko približio, a smrdi do iznemoglosti.
U braku sam 3 godine i imamo dete. Nekoliko puta sam pronašla mužu neke poruke u telefonu, saznala da je u izlasku flertovao sa nekom devojkom…mislim da me nije prevario fizički, ali i da jeste, ja i na poruke gledam isto kao i na fizičku prevaru…elem, jako sam dugo skupljala snage da mu zatražim razvod, jer ne mogu da podnesem da nisam jedina žena u njegovom životu…imali smo jednu svađu koja je bila kap koja je prelila čašu i 10 dana sam se mentalno pripremala da ga ostavim, reč nisam progovorila sa njim, videla ga nisam tih 10 dana…kada me je zvao da popričamo, sela sam sa njim i rekla mu da je kraj, i toliko se bedno sada osećam jer nisam ostala pri odluci…nakon pola sata sam plakala i govorila mu da ne mogu da živim bez njega…jako mi je teško i grizem se jer sam ovoliko bedna, slaba i jadna osoba, što sam toliko emotivno zavisna od muža da ne mogu da ga ostavim…i znam da će me opet prodati, znam da sam budala, sve znam…morala sam ovo napisati da izbacim bar delić bola koji osećam.
Obitelj i neki moji prijatelji mi govore da neće doći na vjenčanje mene i mog zaručnika, zato jer je *ružan*, jer je *musliman*, jer je *puno stariji*, jer *nema siguran posao* itd.. stalno mi svi pumpaju glavu da je on najveća rugoba ikad viđena i da me s njim čeka uništenje života i ništa drugo. A mene nikad nitko nije htio osim njega. Da mi nije njeg još bih bila nevina, a što se tiče mojih godina, ja više i nisam tako mlada. Mi ljudi smo socijalna bića i ne možemo da uvijek budemo sami, zato mi ide na živce ona utješna izreka da je bolje bit sam nego sa kretenom, ili ono da ako nisi sretan sam sa sobom da nećeš bit ni s partnerom/icom. Čista glupost. Ja sam toliko bila jadna od te samoće, nevidljivosti muškom rodu i usamljenosti da sam se od jutra do mraka ljuljala na kauču naprijed-nazad, nisam nigdje htjela radit, nit izlaziti, živjela sam u maštarijama, znači skroz sam počela ludjeti. Eto kako je *divno* biti sam..
Dopisivala sam se s jednim momkom, i preko poruka smo se skontali na prvu, bavimo se istim poslom i imamo slične hobije. I kao hajde da se vidimo, ja pristanem, međutim on predloži da ja pozovem neku drugaricu, a on da povede druga. Kad smo utanačili vreme, ispalo je da svi treba da dođemo svako sa svog treninga, pa sam drugarici rekla da ćemo biti svi u sportskom fazonu. On i ja iz različitih teretana, drugi momak sa bazena, a drugarica pristiže u svečanoj haljini, na štiklama, kao mala ucveljena razvedena slatkica, sva koketna i nasmejana. Veče je prošlo ok, posle toga mi više ništa nije pisao, ali je počeo da piše njoj. Da njoj kažem nešto, reći će...pa nisam ja kriva što tebi ne piše a meni piše...
evo, nisam pametna...
Moj muž misli da je normalno da imamo odnose jednom sedmično. Frustrirana sam, pogotovo kad prođe više od 10 dana bez odnosa. Ne znam šta da radim, pokušala sam bezbroj puta da pričamo o tome ali bez efekta. Imam 24, a on 33 godine.
Svojoj deci sam dala celu svoju mladost... a sada kada su odrasli moje su najveće razočarenje.
Ugojila sam se zbog kafe, jer sam posle nje stalno gladna, a ne mogu bez nje.
Poslala sam random 15 poruka na instagramu da mi on ne bude u listi posledbjih poruka.