Brak mi je bio kao hod po minskom polju, nije me fizički povredio ali me je energetski iscrpeo do maksimuma. Nije bilo dana bez drame i stresa oko gluposti. Problemi bez realnog životnog problema. Uticalo mi je na zdravlje, krvni pritisak, iscrpljenost zbog nespavanja. A svako jutro mi presedne zbog dzangrizanja ni oko čega. Sad samo sedim kao gušter na suncu, slušam pticice i ništa mi više ne treba u životu, samo ovaj mir da traje.
Nedavno sam krenula sa online prodajom svoje ručno rađene kozmetike. Uložila sam puno truda, novca i vremena da sve to naučim i izradim. Jedine poruke koje dobijam trenutno su molbe za donacije mojih proizvoda za bolesnu decu. Bukvalno po tri poruke dnevno. Osećam se loše što ih samo ignorišem, ali ti ljudi ni ne znaju koliko truda treba za samo jedan proizvod. Uplaćujem novac kad god sam u mogućnosti, ali da poklonim svoj rad ne želim. Sa jedne strane se osećam loše, a sa druge strane sam ogorčena jer ne znaju koliko tu truda i vremena treba. Meni niko ništa nije donirao, sve sam izgradila sama. Plus kad bih donirala svakome ko mi se javi, od mojih proizvoda ne bi ostalo ništa. Molim vas recite mi da nisam loša osoba :(
Dečko želi da imamo psa u stanu kada počnemo da živimo zajedno. Rekla sam mu da to ne dolazi u obzir jer ne želim dlake svuda po stanu, smrad od psa (oni se svi osećaju koliko god da su čisti), ne želim da ga kupam u kadi gde se i mi kupamo, da mi laje u sred noći, uništi nameštaj itd. Rekla sam ako budemo nekad živeli u kući, tad može pas, ali isključivo u dvorištu. Sto puta smo vodili taj razgovor i sto puta iznela argumente. On zna da sam u pravu, i kao prihvatio je to, ali mi se čini da misli da ću se predomisliti ipak. Neću. Divan je dečko i generalno se dobro slažemo, ali jako se plašim da ćemo zbog ovoga raskinuti.
Sestra mi je umrla pre 6 godina od raka. Majka i ja smo se pre neki dan šetale gradom i ona se malo rasplakala jer se setila da se bliži sestrin rođendan. Međutim, naletimo na komšinicu koja ju je upitala čemu suze i kad joj je objasnila, komšinica je bez trunke stida i sramote odgovorila “Pobogu zar ti još uvek razmišljaš o njoj? Ja sam mislila da si prešla preko toga.” Ne mogu vam opisati koliki sam bes osetila tada. Majka se samo okrenula i otišla, a i ja za njom, bila sam previše šokirana da bih joj išta u tom momentu odgovorila.
Bivšoj sam zahvalan što me je lagala i varala.
Znao sam i imao dokaz (video je kolega i fotkao kako se ljube) i kada sam joj rekao da mi kaže istinu, rešićemo zajedno (jer sam bio budala) lagala je da nema ničega.
Nije znala da znam i kada sam je izbacio iz kuće plakala je i glumila za oskara. Par meseci kasnije verio je taj isti lik. Raspadao sam se u sebi mesecima.
Ja sam danas oženjen tako divnom ženom, ne lepom i zgodnom, nego divnom. Ta osoba je moja sreća i ceo moj život. Svaka kafa i plan sa njom je nešto drugo, nema mi veće sreće nego kada legnem pored nje i zagrlim je. Osoba koja je tu kada mi treba, sa kojom sam izgradio sve što imam i sa kojom sve delim.
Bog nekada zna bolje od nas, tako da i kada je teško verujte da će na kraju biti ipak bolje (koliko god da trebalo). Srećno svima :)
U vezi sam skoro dve godine, momak i ja radimo na bebi pola godine, najverovatnije da ja imam neki problem. U poslednje vreme sam se razočarala u njega, zato što osećam da mi nije podrška, nikad me ne pita da li treba da ide sa mnom do doma zdravlja, da li mi treba novac za neki pregled... U kući se ponaša kao da je u hotelu, imam utisak kao da imam dete a ne momka, par puta sam mu skrenula pažnju ali se ne menja. Svako ima svoj novčanik, par meseci smo držali novac na jednom mestu ali se on stalno buni, odustala sam i od toga. Razmišljam da raskinem sa njim. Volim ga ali mislim da neću moći da provedem ostatak života sa takvom osobom.
Bili smo u vezi na daljinu i nekih 10tak dana sam bila kod njega. Jedno jutro dok je bio na poslu odlučim da spremim ručak. Dolazi on sa posla i vidim ispred kuće priča sa nekim, ja sela da odmaram i vidim kako je ušao onaj ručak jedva da stavlja da jede. Pitam ga u čemu je problem a on onako ljut kako ne voli hladno da jede. Odgovorim mu da bi se pokvarilo da sam ostavila van frižidera i da podgreje koliko hoće da mu bude toplo. On je tu napravio scenu kako sam ja tako sebična jer sam jela bez njega i to toplo, kako samo mislim na sebe jer mu nisam podgrejala. Odgovorim mu da nisam znala kad će završitit razgovor i da je besmisleno da stojim pored šporeta i čekam. Tu je nastala takva svađa, rasplakala sam se, skoro i da mi je pozlilo. Još je tu hranu ostavio 2-3 sata van frižidera pametujući kako se to ne može pokvariti. Kasnije kada sam htela opet da jedem naravno bilo je bačeno jer je bilo pokvareno. On je još očekivao izvinjenje i sve vreme govorio kako sam billa sebična.
Školuješ se pola života, završiš perspektivan fakultet, dobiješ dobro plaćen posao i napokon si možeš priuštiti skupu odjeću i kozmetiku. Onda uđeš u skupu trgovinu, a radnica s tri razreda srednje škole, koja tamo radi za minimalac, te gleda onako s visoka, neljubazno, kao nekog klošara... To valjda ima samo na Balkanu.
Odlučio sam da krstimo sina i da slavlje bude u našoj kući. Bilo nas je oko 50 sa mojom i ženinom stranom. Budući da je sada u kući i mala beba naglasio sam da moraju izaći van i pušiti (od njih 50 puši ih sigurno 40 i to pale cigaru za cigaru satima). Ne vidim problem u tome jer imamo dva velika balkona i dvorište. Šira obitelj je jedva ispoštovala našu želju a idući dan sam čuo kako su komentirali šta si mi umišljamo, uvijek se pušilo u kućama, oni su morali van izlaziti itd. Stvarno se zapitam da li ljudski bezobrazluk uopće ima granice?
Imam dvadeset godina i prva sam godina fakulteta. Našla sam dečka nedavno i rekla svojima, međutim oni su toliko burno reagirali i razočarali se u mene jer kako oni kažu, sad neću završiti fakultet i radit ću kao kasirka. Fakultet je teži (elektrotehnika), ali mislim da je reakcija baš neprimjerena i ružna.