Dete nam je umrlo pre 3 godine, od teške bolesti, par meseci po rođenju. Još se nisam ni psihički ni fizički oporavila. Muž je našao ljubavnicu, a nema ko mi nije rekao zato što sam debela prevario me. Svaljuju krivicu na mene. Razumela bi da je tražio razvod i krenuo sa njom u vezu ali prevara i izdaja boli mnogo više. Znam da ne mogu imati radost života ponovo u sebi, želim mir da ova tuga prestane.
Posadila sam na balkonu mentu, koprive, stolisnik, vrkutu, kamilicu, đumbir... Sve raste i mirišiii 😍
I više ne kupujem uopće čajeve nego si naberem, sušim, kombiniram... Toliko me to veseli, kao da sam otkrila novi svemir!
Odrastala sam u domu za nezbrinutu decu, ceo život se borila, za još jedno parče hleba, za igračku, olovku. Zavarsila škole, zaposlila se, našla dečka, sad već muža. I opet borba, s njegovima, s njegovom sestrom.. Oko njegove pažnje, oko toga ko je šta, ko šta zaslužuje. Ja ti ne mogu više. Kad sam bila dete to sam radila sad želim da živim i da budem spokojna u svom životu. Dala sam mu uslov ili oni ili mi, pa neka sam izabere. Ja znam šta ne želim.
Prevario sam svoju djevojku koja je kao anđeo dobra ne znam zašto ali svaki put kad mi se ukaže prilika uradim to i mrzim sebe…
Suprugova mama - zaposlena, živimo udaljeno 140 km i žena nikada nije umorna, priskoči nam u pomoć oko dece kad god ima slobodne dane, tada kada dođe i igra se sa starijim detetom, uvek blaga i puna razumevanja sa njim, opegla stvari ako ima, skuva nam ručak. I sve to sa lakoćom, osmehom i zadovoljstvom. Moja mama - nezaposlena, nema nikakve obaveze, živi 20 km od nas, kada dođe starijem detetu da telefon da gleda crtaće, ne igra se sa njim, pokušava da ga vaspitava, grdi, dok za dvomesečnu bebu kuka kada će da prođu grčevi i osuđuje skoro svaki naš korak u postupanju sa bebom (jer ne dajemo bebi vodu, čajeve...) ali ne uzima je u ruke, nikada se nije ponudila neki ručak da nam napravi ili po kući da pomogne... Niko nije dužan da nam pomaže naravno (ali itekako znači svaka pomoć u ovom periodu), ali se posle pita zašto starije dete ne voli da provodi vreme sa njom, zašto češće odemo kod njegovih nego kod njih.
Hoću da kažem - neizmerno hvala svekrvi za sve!
Moj brat je u adolescenciji u porodici bio etiketiran kao propalitet, alkoholičar, neko ko ništa neće u životu napraviti.
Evo došao skoro iz inostranstva, ima divnu djevojku, kupio mi je torbu i želi da mi renovira stan gdje ću JA živjeti.
Ljudi se mijenjaju, moguće je!
Brate, hvala ti i volim te.
Djevojka i ja smo u vezi 4 godine i planiramo kroz određeno vrijeme i zaruke i vjenčanje, međutim, problem su ljudi u našoj okolini (obitelj) koji očekuju da to bude što prije jer eto mi smo ipak tako dugo skupa, a i vrijeme nam je. Pri tome ona nema ni 25 god., a ja sam u 27oj. Mrzim taj zatucani balkanski mentalitet i trpanje nosa u tuđa posla. Nebitno je to što trenutno nemamo riješeno stambeno pitanje, posao za stalno, što još nismo ni kreditno sposobni, ali bitno je da se mi uzmemo, pa šta bude, jer sve je lakše s "Božjom pomoći." Nas dvoje s druge strane od prvog dana imamo jasno postavljene ciljeve da ćemo prvo riješiti svoju egzistenciju, pa tek onda kad budemo financijski sposobni jednog dana se i vjenčati. Sreća samo da ne dozvoljavamo nikome da nam kvari planove, ali tih komentara tipa: "Kad ćete vi?", "Sad je na vama red." mi je iskreno pun ku*ac.
Nikad se nemojte družiti sa depresivnima, anksioznima, onima koji jedva imaju energije da dignu guz*cu ujutro iz kreveta - osim što će takvi jako naškoditi vašoj reputaciji, takvi će vas stalno gurati u stranputicu i svoje mrtvilo.... Pročitala sam negde: osoba kada prestane sebi zadavati ciljeve, njezino sunce u tijelu se gasi, energija i život se gase. Živa istina..
Jedan od razloga zašto sam prekinula vezu jeste to što bi bivši momak svaki put kada bi izašao zapratio neku devojku na instagramu (ima jako malo ljudi koje prati).
Jasno sam mu stavila do znanja da mi to smeta, ali njegov odgovor je bio da su to uglavnom drugarice iz društva itd. Neke čak nisu ni imale naše zajedničke prijatelje.
Smatram to nepoštovanjem. Prosto nisam mogla da se izborim sa tim.
Upoznam i ja dosta ljudi, ali nikad im ne tražim instagram ili kontakt.
Samo zamišljam da moj momak pita neku devojku:”Hej, mogu li dobiti tvoj instagram.”
Naježim se.
Živim s dečkom u manjem mjestu udaljenom 2 i pol sata vožnje od moje obitelji.
Prihvatila sam činjenicu da ne želi spavati kod mojih i uvijek nešto iznajmimo. Ali me boli činjenica da ne može sjediti s mojim roditeljima duže od 2 sata. A nakon posjete njima uvijek neka nervoza. Kada kažem da je vrijeme da upozna ostatak obitelji prvo su mini drame, puhanje i onda se ja trebam sva sretna praviti kod upoznavanja.
Godinu dana smo skupa, ali mislim da preko ovoga ne mogu preći.